BLOG 90 - provjera šuplje priče

U mojoj spisateljskoj karijeri bilo je ljudi koji su tražili da ih učim kreativnom pisanju, i ja sam ih učio.

Među njima, oni koji su imali talenta odustajali su veoma brzo, uglavnom zbog onih koji nisu imali talenta, pa stoga igrali ulogu đaka-profesora, koje niko ništa ne mora pitati da bi svima odgovarali.  Kasnije, kada sam se sjećao tih događaja, kako ljudi svašta lupetaju kad glume pisce i uz to se još i krevelje, postalo mi je smiješno. 

Jedna od stvari kojima sam pokušavao naučiti “učenike” jeste da provjeravaju svoje priče, jesu li pune ili šuplje, na način da ih ukratko prepričaju. Sve priče koje imaju pravi sadržaj mogu se prepričati tako, a one koje nemaju ne mogu. I sada mislim da je taj prosti alat jako dobar i koristim se njime dosta. Zapravo sam ovaj post i započeo da pokažem kako to izgleda, te da jednim udarcem ubijem dvije muhe - i provjera aktualnog rada, i novi post. 

Prije nego pređem na demonstraciju, želim pozdraviti svoje nove čitatelje iz Srbije i Hrvatske, kojih ima sada malo više nego prije, a to je posljedica što sam objavljivao postove na raznim fb stranicama iz te dvije zemlje. Divne sam poruke dobio i od jednih i od drugih, pa to sada smatram svojom malom velikom pobjedom. To sam htio biti otpočetka, tačka koja spaja ono što politika razdvaja, pa mi drago vidjeti da to i jesam, bar malo. 

Dakle, sada ću vam prvi puta napisati konkretnije nešto o seriji na kojoj radim, a koju sam vam do sada dosta spominjao, ali nikada precizno i jasno. Ima pisaca koji nikada nikome ne pričaju na čemu rade jer se boje da će im neko ukrasti ideju i unovčiti je basnoslovno prije njih samih. Ja tog straha nemam jer imam zakon o autorskim pravima u malom prstu, a i ovo je Bosna, najrealnija opcija u tom smislu je da nećeš unovčiti ništa. 

Radni naslov moje serije glasi “Hamo, Pipa i ostala ekipa”. Osmišljena je kao humoristička serija, sa epizodama od pola sata (ili 45 minuta), čiji je glavni tok priča o dva brata u pokušajima da se obogate. Ta vam je priča o braći vjerovatno poznata iz britanske serije “Mućke”, a odatle sam je i ja uzeo.

Da ne bih previše ličio ni na svoj primarni uzor, ni na najpopularniji “LZB”, kao trećeg lika uz burazere Hamu i Pipu, dao sam im da imaju još nanu Aišu, a svi oni žive na mom Alipašinu, gdje je smještena i glavnina radnje. 

Pored njih troje, tu je još cijela galerija stalnih likova: Tiho, Zijo, Maja, Nina, Bera, Alma, Kristina… 

Zborno mjesto svih njih je kafić “Maskarada”, kog drže Tiho i Maja. Biće i epizodnih uloga, kako koja zatreba idejama koje se jave u nastavku serijala. 

U prvoj epizodi Hamo dobija priliku da jeftini kupi sto skupih parfema. Nema pare da kupi, pa munta Pipu da mu posudi, ali Pipa ne da jer ide na večeru sa Kristinom. 

Zato Hamo obrlati Aišu da mu ona da, a to će se nani isplatiti isti dan, jer Hamina prilika, takva kakvom je predstavlja, stvarno je dobra, zicer što se kaže. 

Da kažem i to kako sam za parfem izabrao Kuros, jer želim da mi serija bude popularna na široko, pa trebam takvih graničnih bezobrazluka.

Dok Hamo odlazi po parfeme, Pipa ide da se šiša. U dijalogu između frizerke i Pipe spomene se i ono što će s parfemima biti poslije, ali na način neupadljiv, tako da gledateljstvo može na to zaboraviti i sjetiti se kad momenat dođe. 

S obzirom da ih je kupio veoma jeftino, Hamo ima dobru cijenu, pa sve kupuje imućni Zijo, vidjevši u tome istu šansu kao Hamo, koji od te trgovine prolazi odlično, a s njim i Aiša, koja također dobije puno, dovoljno za zadovoljstvo, ali ipak ne kao Hamo. 

Pipa ih zatiče kako dijele lovu i to mu ne bude pravo, utoliko manje što osjeća da je propustio priliku, ali ima i on načina da se ugradi - išao od Zije posuditi košulju za izlazak, pa tom prilikom saznao i koliko je Hamo platio za parfeme, po čemu je shvatio i da podjela sa nanom nije bila pravedna koliko izgleda. Hamo mu mora dati dodatnih 200 KM da zadrži jezik za zubima.

Poslije toga Pipa ide na večeru sa Kristinom, a Hamo u Maskaradi sa rajom. Pipa se predstavlja Kristini kao direktor u porodičnoj firmi koja se bavi uvozom i izvozom. Hamo se rasipa u kafiću i bolji je od Pipe po tome što je on stvarno takav, jedan od onih likova koji čim zaimaju malo više, odmah sve časte. 

Dotle sam došao, pa ću tu i stati sa prepričavanjem, iako bih mogao još pričati, jer priča i slijed scena su mi bili poznati i prije nego sam započeo s pisanjem. 

Korist od ovog što sam ispisao, meni kao scenaristi, jeste što sam uvidio jedno slabo mjesto, jednu scenu koju treba probati drukčije, kako bi kraj ispao efektniji. U sceni kad je Pipa kod frizerke spomenu se u dijalogu neke stvari, naizgled samo usput, a kasnije, kad dođe završnica, to što je usput spomenuto će dobiti svoj poseban značaj. 

Dakle, trebam se vratiti na scenu u kojoj Pipa večera s Kristinom i prepraviti je, probati da li će biti bolje ako je umjesto na večeru odvede u kino. Trenutno mislim da hoće to biti bolje, ali ne znam dok ne probam. 

BLOG 89 - O tegobama književnog stvaralaštva

Nisam neko vrijeme pisao ništa o scenariju, a iz razloga što sam pisao scenario sam. 

Strah da se uzalud trudim  uredno je prisutan sve vrijeme, ali ja mu se otimam svaki dan i pišem, pa tako i epizoda raste. Sinoć sam joj završio vrhunac, sad još rasplet i kraj, a onda ću se baciti na pripremu projekta, kako bih ga sutra mogao slati producentskim kućama. 

Jedna prijateljica, inače producentica, obećala je baciti pogled na projekat kad bude gotov, pa ako bude za nju uzeće ga, ako ne, onda će mi dati preporuku, kome to pokazati. Puno mi to znači u ovom trenutku, jer u ovome poslu sam totalno sam, a ne bih da tako ostane do kraja, jer bi me to sutra moglo baciti u depresiju, u osjećaj da se moja književna karijera odvija između mene i mene, od čega za pisca nema ništa žalosnije. Neka bar neko to pročita i kaže da ne valja, da na miru mogu započeti novu seriju, eto to mi je želja, ako već ne može biti da neko pročita i kaže: “Jebote, ko je ovaj lik? Pa ovo je fantastično!”

Ovih dana sam dosta razmišljao o tome kako sam se zajebao što sam studirao komparativnu književnost, jer da nisam, tada ne bih bio u stanju sumnjati u sebe tako opširno i potpuno. Izvorno, ja sam bio pisac - autodidakt, koji čita dobre priče i po uzoru na njih piše svoje. Tek na fakultetu naučio sam se rastavljati književna djela na proste faktore i tražiti im mane, pa kad nađeš uhvatiš je čvrsto s obje ruke i gruh-gruh po piscu, kako je nevaljao i glup. 

Sad mislim da je takav pristup književnosti mogao doći samo od nekog ko nema književnog talenta, pa može se reći i ko mrzi književnost, što jesu mnogi komparativci, posebno nakon što im život poslije pokaže da s tim faksom nema ni uhljebljenja, ni poštovanja, da im je studij u tom smislu bio gubitak vremena, novca i normalnog pogleda na tržište rada, kog je kasnije zajebano vratiti. Znam i ljude koji se s tom izradom nisu pomirili nikad, pa su sada  najnadmeniji socijalni slučajevi našeg društva. 

Zahvalan sam Bogu što ja nisam takav, što je mene stvorio da ne zaboravljam nikad kako je materijalno blagostanje preduslov za uživanje u ozbiljnoj književnosti, a još više što mi je dao prost doživljaj materijalnog blagostanja, pa u meni nema one patnje za skupim stvarima i višim životnim stilom, već samo za djelima koja će mi priskrbiti titulu klasičnog pisca. 

Zbog svega toga pokušavam probuditi svoju spisateljsku primitivnost i njome pisati seriju, oslanjajući se samo na svoju sposobnost živopisnog maštanja i to što se u duhu mogu lako pretvoriti u svakog književnog lika. Magistar u meni se na to buni, on se isuviše dobro sjeća onih ozbiljnih rasprava na predavanjima, pa me sve vrijeme zaskače s leđa jer hoće od mene da mu polažem teoretski behind-the-scenes račun. 

No, nisam ni ja baš od juče, pa ako sam išta u ovom životu naučio, to je da mrškam teoretičare književnosti koji se ne žele staviti u službu njezine afirmacije. Posao ću uraditi kao plemenit divljak, a dalje je sve ionako u božjim rukama. 

Bogu se zapravo književnost i piše, naučili su me to musliman Rumi i katolik Manconi. Ljudima se ona daje sa halalom, jer devedeset devet posto njih će od toga napraviti idiotluk, gledajući kako da se stavi iznad i ništa ne mareći što smo taj pokušaj nedvojbeno pokazuje ko je tu akcija, ko reakcija, ko kosi, a ko vodu nosi. 

Eto, olakšah malo dušu u ovo nedeljno jutro, kako bih proveo korisno popodne. Jedan poznanik mi je nedavno rekao da su mu ovi blogovi baš glupi. Ja sam na to samo šutio, a u sebi sam mislio da je to istina, ali je isto tako istina i da taj moj poznanik čita te blogove, jer vidim da poznaje sadržaj. On nema obraza to priznati, misli valjda da bi ga to ponizilo, nije nikad probao pa ne zna kako je to fino i kako ja budem čedan i fin i nježan kad dobijem te komplimente. A ja znam da ljudi čitaju do kraja samo ono što im je uzbudljivo i interesantno, pa sere taj poznanik, vidi gdje sam tanak i tu me pritišće iz čiste zlobe. 

Još znam i da to rade ljudi koji nas pljačkaju za riječi i rečenice, i za ovog poznanika je veoma moguće da negdje gdje mene nema priča moje priče kao svoje, pa otuda potreba da se kod mene stvori osjećaj kako je on posljednja osoba koja bi učinila tako nešto. 

SLIKE IZMASAKRIRANE DJECE

Čini mi se da sam u posljednjih nekoliko dana vidio više slika izmasakrirane djece nego za čitav život prije toga. 

Razumijem ljude koji na socijalnim mrežama dijele takve snimke i slike: oni vjeruju da s tim doprinose zaustavljanju krvoprolića.

Lično ne mislim da socijalne mreže imaju ikakav ozbiljniji uticaj na svjetska zbivanja. Njihov glas u društvu je kao glas društvenog izopćenika, koji ima taj luksuz da glasno priča šta god hoće, ali samo zato što ga niko ne doživljava ozbiljno. 

Jedini razlog što ih imamo na “slobodarski” način koji nam je poznat jeste taj što se naši profili na svoj način prodaju, a priča o slobodnom širenju informacija, pokazalo je iskustvo, to je šuplja priča, ispunjena dezinformacijama. 

Uopšteno govoreći, očekivati od marketinških alata da budu u službi istine, to je kao očekivati u decembru plus trideset. Vidi se to, na kraju krajeva, i po raznolikosti sadržaja koje pojedini profili podijele, ponekad i u toku jednog te istog sata: red izmasakrirane djece, pa giveaway u kom možeš osvojiti šampon, onda snimak bombardovanja, pa na njega nova kolekcija od modne kuće čije su cijene zločin prema čovječnosti. Možda je do mene, ali ja u to dvoje vidim razlike koje me tjeraju na sumnju glede ovog suosjećajnog dijela prezentacije; ne kažem da ga nema, samo da ne izlazi izvan komfora socijalnih mreža.   

Slike i snimci izmasakrirane djece bude u meni davno stečeni stres. Podsjećaju me one na krvavo djetinjstvo, u kom je bilo takvih prizora i u školskim udžbenicima. Fotografija bebe sa otkinutom nogom iz udžbenika društva, koju sam bio negdje potisnuo, ovih se dana vratila i sad gledam u to malo i nedužno dijete, u njegovu mirnu i ozbiljnu facu, još premalu da bi bila svjesna šta je snašlo. 

Jedan snimak što sam ga vidio juče bio je posebno stresan: neki lik vadi iz neke torbe djecu masakriranu do neprepoznatljivosti, pokazuje ih u kameru i odlaže na stranu. Inače preskačem takve prizore prije nego ih vidim jer sam shvatio da mi to umanjuje radnu sposobnost, ali ovaj me prevario jer na prvu nisam shvatio šta taj čovjek pokazuje, tek kad sam vidio da drži za ruku shvatio sam da je to nešto zapravo izmasakrirano dijete. Pa drugo, pa treće, pa četvrto… A sve to u nekoj kao hali, gdje ima još takvih hrpa, pa ne zna čovjek šta da misli kad gleda to tako. Osjećaj bespomoćnosti tu je neminovan, baš kao i osjećaj strave i užasa. 

Zbog svega toga razmišljam o najboljem načinu informisanja u vezi sa Palestinom, a za ljude kao što sam ja, čija je mašta snažna i živopisna. 

Čini mi se da bi rješenje moglo biti u čitanju, koje istinu ne isključuje, ali isključuje sliku. Pročitati vijest da je ubijeno trideset hiljada ljudi nije ni upola stresno kao vidjeti jedno izmasakrirano dijete. 

Biti pod stresom nije dobro za čovjeka, a ono što je u tome najteže jeste što kad čovjek koji je pod stresom pukne, tada za njega nema razumijevanja, već uglavnom samo osude i pranje ruku. Svjetina voli žrtvenog jarca i rado mu priuštiti pet minuta slave prije nego ga natakne na ražanj. 

Zato treba biti oprezan i čuvati se koliko je god to moguće, jer pred nama su svakako teška vremena: dolazi mračna zima, pa treba se pobrinuti na vrijeme i za svoje zrnce u unutrašnje svjetlosti. 

Tamo gdje smo pogriješili, a nema ko nije nigdje pogriješio, to su prava mjesta za žaljenje, izvinjavanje, kajanje, traženje oprosta i tome slično, a te radnje tada postanu i oslobađajuće. Ovo kad se ljudi trape oko situacija čiji početak, razvoj i kraj nemaju s njima veze, to samo vodi u sve veći stres, a za one najzagriženije u bolest, moguće i smrt. 

Blog 87

U protekla dva dana imao sam prvu spisateljsku krizu u vezi serije. Te krize izgledaju, otprilike, ovako - napišem nešto i onda se javi crv sumnje, koji u neka doba, a ne treba mu puno, naraste toliko da se pretvori u izuzetno snažno osjećanje da mi rad ne valja ništa. 

Od tog osjećanja ja ne budem normalan čovjek. Postanem malodušan i gdje god pogledam vidim samo probleme. Tako sam juče čitav dan mislio da je pisac u meni mrtav i da je sav moj trud u tom pravcu čista budalaština, pa sam se bio baš rastužio. 

Sve je to došlo od toga što u meni sada ima veliki nemir od te serije, što pisac u meni, biće zapravo veoma vitalno i zdravo, hoće da radi to svoje, a ne može dok ne dođe duboka noć. To je prava istina o mom nemiru, a što ja iz toga konstruišem mračne fabule, to su gluposti. Neka vrsta antipjesništva za kog bi mi bilo bolje da ga nemam, ali ja ga imam, što opet govori o meni nešto bitno, a to je da  nisam pisac samo ponekad, samo kad je fino biti pisac, već uvijek, non stop. 

Poslije tog groznog dana, ispunjenog poražavajućim mislima o tome kao od pisanja nema ništa osim jada, bijede i čemera, imao sam plodnu spisateljsku noć, pa ako sam danas zbog toga malo i pospaniji, samo sam zadovoljniji, jer me ona podsjeća kako su mi sinoć replike tekle, kako sam se bio fino opustio dok sam stvarao, pa stvorio više nego što sam planirao, četvrtu i odmah petu scenu. Jedna stvar, istina, nije pošla kako sam zamišljao, pa možda je sada popravim, a možda i ostavim kako je sad, pa kasnije odlučim da li popravljati, kad vidim kako će se uklopiti sa ostatkom. Ovo kako je sada se super uklapa sa narednom scenom, ali u cjelini ne stoji bolje od prvobitne ideje; vratiti prvobitnu ideju, a od nove uzeti završnicu, to je ono što tu treba. 

Još jedan razlog za sreću je i što sam napravio onaj scenoslijed. On je tu da me vrati na kolosjek kad ovaj slabić u meni krene izmišljati razloge zbog kojih ne može pisati dalje. Sinoć je to učinio, što ne bi mogao da je šupalj. Da je šupalj u njemu bih vidio nešto što je ništa, a ne uputstvo za nastavak, koje samo trebam slijediti do kraja i ništa se ne moram brinuti da će djelce ispasti nepovezano. Svu brigu trebam pokloniti likovima i dijalozima, da mi to bude što uvjerljivije i življe. 

Iako živim u društvu gdje je maltene grijeh imati lijepe i pozitivne misli, a posebno one najljepše, sada me nije strah ni zamišljati da bi moj tekst kvalitetom možda mogao nadići trenutni standard, pa da cijela stvar završi kao remek-djelo domaće kinematografije? Takvo razmišljanje utiče pozitivno na motivaciju i pisac treba da se njime koristi bez obzira što se s time budi gnjev bijednika.

Idealan razvoj situacije vidim tako da dogodine postanem profi pisac s parama, s nekim finim autićem koji je ono manji, ali pila, tipa BMW Z3. I ne mora više na posao, ne na način kao sada, već može po danu voziti skejt, dok se vidi, i kad sam već tako krenuo, desi se tu i magija, kao na skejtu mi dolaze ingeniozne ideje, od kojih svaka vrijedi stana u novogradnji, pa ono bukvalno moram skejtati, a seljaci oko mene, za promjenu, napadaju sada druge ljude, kao: “Kako možete biti tako nekulturni da ovuda prolazite, zar ne vidite da El capitano generale vozi skejt?”

***

Razmišljam ovo jutro kako sam juče malo uradio za seriju, pa mi neprijatno. 

Nije da nisam uradio ništa, popravljao sam jednu scenu, pisao je iznova i to je skoro gotovo, ali mi krivo što je nisam dovršio. 

Bilo bi lijepo kada bi se književni planovi mogli realizirati u naletu, a ne preko ovih dugih i iscrpljujućih borbi, čiji je kraj tako neizvjestan. 

Treba se latiti posla, uhvatiti se olovke i polako. Ako me išta može izvući iz ovog osjećaja, to je ona. 

Moj život nije više Ilijada, on je sada Odiseja. Negdje me čeka Penelopa, ali je put do nje kvrgav i zajeban, ispunjen Kiklopima, Haribdama i Scilama. Treba biti hrabar, pametan i vrijedan da se to sve pređe, i iznad svega vjerovati u zasluženu nagradu.

***

Iskoristio sam današnje zatišje na poslu kako bih dovršio šta sam juče započeo, a još sam uspio dodati malo nastavka, pa sad kontam kako sam zaslužio malo izaći večeras i popiti koju pivu. 

Želim reći nešto i o osjećaju da je domaći filmski svijet veoma tvrd i da sam možda napravio grešku što sam rekao nekim ljudima iz tog svijeta šta radim. Kao u književnosti, i tu je malo para, pa oni koji tu rade ne vole nova lica, jer se plaše da bi ih to moglo ugroziti poslovno. To rađa veoma hladnu i odbojnu atmosferu za nas koji bi tek da uđemo, ali ja se tješim da je ovo mali grad i da ljudi nisu neuhvatljivi, samo treba čovjek prije saznati ko je u kojoj priči stvarno moćan, pa probati direktno. 

Druga stvar koja me tu tješi jesu moji poznanici, filmski radnici iz Srbije i Hrvatske, koji su pokazali puno više interesovanje. Vidjećemo kako će se stvar razvijati dalje, a do tada se treba posvetiti samoj književnosti, jer ako scenario bude baš dobar, onda ne bi trebalo biti prevelikih problema sa realizacijom. 

 

BLOG 86 - ZRNO PO ZRNO

Rođen sam u izuzetno siromašnoj obitelji. Dok su druge familije pred zimu klale krave i svinje, mi smo se krpili da zakoljemo miša. Nikada neću zaboraviti kako nam je, tek kada bi ga zaklali, mati odmah pekla džigericu, pa kako bi se meni moj komad zavukao među zube, tako da noću nisam smio leći na stomak, od straha da ću se u snu zakašljati i ispljunuti ga. To je ujedno razlog zbog čega i dan danas najviše volim mišju pastrmu. 

Jedne prilike otac je donio pastrmku. Nismo je odmah mogli prepoznati jer bila je mala, mršava i nekakva blijeda, bezbojna, sa očima crvenim kao da je albino. Otac je rekao da je riba takva zato što ima neku bolest, ali neku riblju, koja nije opasna za ljude. Mati se umiješala i, oblizujući se kao mačka, rekla da je ta riba zdrava kao dren, a baš u tom trenutku blijeda ribica živnu, povrati nešto žuto i smiri se u potpunosti, gubeći iz očiju sjaj. 

Otac se grdno namučio dok nije obuzdao majku da je ne pojedemo odmah, jer sutradan nam je u kuću trebala doći televizija, emisija “Socijalni slučaj”. Poslije te emisije ja sam postao poznata faca u gradu, ponajviše zbog završnog kadra, u kom sažvaćem i progutam pastrmkinu glavu. 

Jedan od benefita koji su se iz toga rodili, recimo, bio je taj što su ocu počeli iz ribarnice davati riblje glave, među kojima je znalo biti i pravih glavuša, a ponekad uz to još i iznutrice.

Bio sam premlad i nisam znao kako da se s tim nosim. Umislio sam da sam slavan, da me svi znaju i poštuju, od čega sam se promijenio iznutra. Nisam više htio oblačiti rite, a izgubio sam bio i moć da u mrežastim vrećama od kupusa i krompira vidim najfinije zelene i crvene engleske pulovere. Misleći da me ljudi gledaju, da se između sebe gurkaju i išarete očima kad me gdje vide, dobio sam izuzetno snažnu želju da se odijevam u stvari markirane i drečave, a marka koja mi je zapela za oči i dušu bio je Fishbone. 

Premda jeftin, Fishbone je namučio moju porodicu kao rijetko ko. U pokušaju da ubijedim roditelje, da ih ohrabrim kako bi potrošili životnu ušteđevinu na kupovinu drečave Fishbone majice, govorio sam im kako je ista prepuna sintetike, te kako ćemo od nje moći imati malo i struje, jer skupi se od sintetike u kosi. Roditelji su to ispočetka nijekali, ali onda sam jedan dan čuo oca gdje govori majci: “U pravu je dijete. Dva puta nek svuče i obuče, prođi mu češljem kroz kosu i moći ćeš s njim skupiti papiriće.”

Sutradan su me probudili rano, nakon čega smo sve troje išli u banku. Iako smo išli da se zadužimo, upamtio sam to porodično putovanje na način kako druga djeca pamte ljetovanja sa roditeljima. Banka je bila u zgradi novoj i staklenoj, sa vratima bez ručke - šta će im, kad su automatik? Prošao sam kroz njih kao da prolazim kroz neki portal, tamo u svijet para i luksuza, na  hodnike kojima odzvanja srebrnast smijeh zadovoljnih bogataša koji tu rade. 

Nikada neću zaboraviti scenu sa ulaza, kako su nas sa svih strana okružili redari, a taj je obruč ostao neraskidiv sve dok nije došao po nas sam direktor banke, kom se na faci vidjelo da mu je krivo što su nas zadržali, ali je to bio čovjek preotmjen da bi se naljutio, umjesto toga mudro reče kako je društvena uloga banke pravednija raspodjela bogatstva, nakon čega nas pozva u svoj ofis.

Tamo je, nakon što su nas obradili kreditni stručnjaci, ustanovljeno da možemo dobiti svotu koja nam treba, a sve se nekako poklopilo u znaku broja dvadeset: dvadeset maraka na dvadeset godina, uz ratu od dvadeset feninga. 

To nije bio problem, ali jesu troškovi obrade kredite, koje je valjalo platiti odmah, a kada bi to uradili onda opet ne bi imali za majicu, pa ništa nismo dobili. Srećom, velikodušni direktor rekao je tada da će troškovi obrade kredita u ovom slučaju biti gratis, i mi smo iz banke izašli sa, da ga tako nazovem, rotšildskim osjećajem života. Vrhunac toga bio je kada smo otišli u Newyorker i kupili majicu. Mati je bila ponijela češalj i konfete kako bi isprobala električni potencijal. Uzeo sam majicu i istrljao njome glavu kao peškirom, nakon čega me mati počešlja i češalj prinese konfetama, a ove se same polijepiše po zupcima, dokazujući da struje ima. Poslije toga je aminovala kupovinu, a šef poslovnice, koji me prepoznao sa televizije, poklonio mi je uz to još i Fishbone kačket, sa krupnim vezom od šljaštećih cirkona, koji su na mene ostavili takav dojam da sam kačket na glavi ponio kao carsku krunu. 

Kasnije, kad se majica rašila i cirkoni pootpadali, gorko sam se kajao zbog svega, jer to se dogodilo poslije svega mjesec nošnje, a valjalo je izbrojati još 239 rata. 

Da bude gore, u sljedećih nekoliko epizoda “Socijalnog slučaja” prodefilovao je takoreći crem de la crem domaće sirotinjske scene, sve same persone kraj kojih žderanje pastrmkine glave djeluje kao bahatost bogataša, tako da me se ni s te strane više niko nije sjećao. 

Nije puno prošlo, a ja počeh osjećati kako me tišti moja drečava šarena odjeća, sve dok jednog dana ne odlučih da je se riješim i vratim se na staro. 

Začudo, čim navukoh svoje staro odijelo, pantalone i kaput od sive humanitarne deke, osjetih kako mi je puno bolje, a kasnije, kada sam htio da se izvinim roditeljima i zatražim njihov oprost, ispostavilo se da nemam za šta, jer ranije taj dan otac je išao u banku da vidi može li dobiti odgodu plaćanja druge rate, pa dobio nešto još bolje, dobio otplaćen kredit, otplatio mu direktor uz jedan jedini uslov da ne dolazi više u tu banku. 

Najbolje od svega - dao mu direktor 50 KM da riješi, a otac kad je riješio ispalo 28 KM, tako da je na kraju završio sa 22 marke u džepu, što je bio apsolutni porodični rekord. 

Bila je to prekretnica u našem životu, jer tada smo započeli sa davanjem novca na kamatu mi sami, po marku-dvije sirotinji našeg kalibra, pa zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača. 

BLOG 85

Sinoć sam pisao i evo sad kontam, nisam s tim nezadovoljan. Ima rečenica koje mi se nisu svidjele, koje ću morati ponoviti bolje, ali bio je zato i jedan, čini mi se, pravo smiješan trenutak, zbog kog će neki ljudi možda reći da sam prostačina, ali to nije istina, istina je da lebdim na granici, odakle se nadnosim nad prostakluk kao nad ambis, u koji opet ne upadam. 

To me nekako posebno okuražilo, taj fazončić u jeziku odmah na početku epizode, jer obećava mi to nekako da će ići sretno do kraja. 

Sinoć u progonu nisam otišao daleko, nije mi se svidio sami početak, pa sam ga pisao nekoliko puta, ali ni to mi sada nije važno, jer adiđar je tu, pa lako je oko njega oplesti šta treba. 

Ideja da ponovo pišem rukom također je pun pogodak. Prije sam od toga odustao za ljubav brzini, a sada se vraćam kao onaj ko iz iskustva zna da je brzina u književnosti šejtanski posao. I lijepo pišem, volim svoj ponešto neuredni, ali sasvim čitki rukopis, a volim i što je nad otvorenom tekom drugi tip koncentracije, nego nad otvorenim dokumentom. 

Sada sam na poslu i teku sam ponio, ali se čuvam da je ne otvaram jer sam danas sam u radnji, treba paziti na sve. 

***

Kad god ima za to prostora, na poslu vozim skejt. To mi je u ulici gdje je prodavnica priskrbilo neozbiljan imidž, ali šta me briga, posao zbog toga ne trpi, a i poslu je sve bolje što je više ljudi sa skejtom na ulici. Uostalom, ja nikad nisam držao do ozbiljnog držanja jer mi je to nekako za neozbiljne ljude, a za ozbiljne je spokoj. 

I danas sam opalio jedan sat vožnje, i napravio trik na kom radim, ne baš na način koji želim, ali uradio sam ga nekako, a tako to i počne. Molim Boga za lijepo vrijeme ove sedmice, jer može biti da ga pritegnem fino ako mu svaki dan posvetim po nekih pola sata. A volio bih to znati, flip bs noseslide, vrijeme je za takvo nešto. 

Sad ću ipak uzeti malo seriju, ako ništa da prepišem jednom fino i podsjetim se svega, kako bih večeras pisao lakše. Šta ću, moram malo, veliki je to posao, mora stalno malo.

***

Upratio sam među vijestima neku kao mini frku oko koncerta izraelske pjevačice Jasmine Levi u Sarajevu. Odvratan mi je taj trend, ta normalnost u šikaniranju nevinih, koji u očima najvećeg broja ljudi to nisu ako su se samo rodili ispod pogrešne zastave, a baš me zanima hoće li Izrael proći u tome kao Rusija? 

Razumijem suosjećanje, ili možda bolje reći traumu naših ljudi, koja im zaista daje nešto prava da se ponašaju izvan granica pristojnosti i dobrog ukusa, ali bogami vidim i one koji pretjeruju, pa se mislim - sreća je velika što priroda nije dala ljudima toliko snage koliko bijesa. Ništa tu nema sem govora mržnje, pri čemu su mi najodvratniji oni koji svoj govor mržnje pokušavaju zabašuriti u vidu nekakve nakaradne učenosti, u vidu dokazivanja nekakvih prava da su njihovi zloća i tupoumnost u službi sila dobra.

Kako čujem, koncert je prošao dobro, na obostrano zadovoljstvo publike i pjevačice, pa mi to drago čuti. I ovako je jako naporno nositi se sa svim tim ratnim traumama, a neće valjati ako se njima dopusti da ičim upravljaju, jer to je put ludila, u kom nikad nema mira, niti tu iko uopšte zna šta je to duševni mir.

Volio bih se obogatiti pišući ove serije, pa ostatak života provesti skrivajući se od šizoidnog čovjeka 21. vijeka i njegovih prejadnih pokušaja da svoj šupački život predstavi kao nešto, ah, uzvišeno. 

***

Dvije scene sam ispisao sinoć, ali sada, kao i obično, ne znam šta da o tome mislim. U meni su pomiješane dvije sumnje, pozitivna i negativna, a znanja u vezi s tim nemam. Ne mogu ga ni imati prije vremena, pa treba biti strpljiv, suspregnuti osjećaje i nastaviti sa radom do kraja epizode. Onda će se imati šta analizirati i popravke će biti prave. 

Desila se jutros jedna lijepa i neočekivana stvar. Dobio sam mail od jedne produkcije da ih zanima moj scenario i da im pošaljem materijal čim bude gotov. To je tačno ono što sam želio, relevantno mjesto za pokaz, pa mi sad od toga malo i neobično. Ne želim biti malodušan, ali ne smijem ni da se obraduje onako kako bih mogao, a mogao bih protumačiti to pismo i kao znak protekcije s neba. U tom slučaju moje je samo da dovršim svoj posao i poslije toga mirno i sa zadovoljstvom gledam kako se završavaju i drugi poslovi, sve ono što stoji između scenarističkog predloška i gotove serije.

Sad imam jedan skejterski posao za odraditi, ali dok budem u putu zamišljaću svoju seriju, dijalog koji slijedi u idućem prizoru. Zbog tog paralelnog bavljenja građanskim i umjetničkim poslom često izgledam odsutno, ali ja u tome vidim svoju prednost, jer to mi omogućava da se bavim svojim poslovima više, a manje da gubim vrijeme u neproduktivnim ćaskanjima. 

Eh, što bi to bilo lijepo, postati scenarista i samo scenarista. Pisati najprije prozu, a onda istu tu prozu pretakati u scenarije. Sad ovaj će biti prilično normalan, ali kasnije, ako u tome budem baš dobar, možda dođem i u mogućnost da izguram one svoje ideje koje su se rodile u meni od početka do kraja, a koje su, da se tako izrazim, najluđe od svih.

BLOG 84

Drago mi je vidjeti jednu stvar, a to je kako uprkos uništenoj vjeri i dalje pišem redovno i puno, pa ponešto od toga i dovršim. Sumnjam da bolujem od skribomanije, ali hajde šta fali, ovo i jeste društvo manija, a moja ako ništa ne muči druge, nego samo mene.

Skriboman ili ne, ja sam sinoć scenoslijed dovršio i ispisao poslije toga listu likova koji će se pojaviti u prvoj epizodi, a i u ostalim jer je ovo tek prva sezona. 

Sada sam realno mogao započeti sa ispisivanjem same epizode, ali nisam, sjedoh napisati ovaj blog jer želim pričati kroz šta prolazim i tako osvijestiti najprije sebe samog, a sutra ako uspijem, ovi će blogovi postati korisna stvar za neke buduće nepouzdane pisce. 

Sad je meni vjera u padu i to je nešto kroz šta prolazim svaki dan, pa se ne dam osjećajima, već im puštam da plaze po meni mirno. Strah me je da ću zbog pisanja postati potpuno usamljen čovjek,već sam to i postao, jer evo gdje pričam o onome što je meni važno. Bilo gdje u društvu da ispričam ove stvari samo sam ubitačno dosadan i zato od društva bježim i ja sam, u rad, rad, rad, a sa nadom da će mi se to na kraju višestruko isplatiti, promijeniti mi posao i maknuti s mene stigmu frika. 

Eto, to je ono što sebi želim najviše, a to bi ujedno bilo i ostvarenje mojih normalnih planova, po kojima  trebam biti profesionalni pisac po zanimanju, zato što sam magistar komparativne književnosti po struci.

Nema u tome ništa loše, ja sam čovjek na svom mjestu i borim se časno, po pravilima svog zanimanja, a bez lizanja centara moći, jer to je po meni nešto što pripada onima čiji književni talent ne može stajati samostalno, već mora uzeti neke štake, bilo od vladinog, bilo od nevladinog sektora. Da ne budem pogrešno shvaćen, nemam ja protiv toga ništa, samo mislim da nije za mene, jer ja hoću pričati šta sam smislio sam, pa uz to još biti i smiješan, a to nije ono što naručioci takvih tekstova žele. 

Ma serem, imam puno toga protiv, ja književnost volim kao da mi je cura, pa mislim i da je debil svako ko hoće moju curu tjerati da se pretvara u nešto što joj je sušta suprotnost, jer njeno je da bude lijepa i slobodna. 

***

Situacija se danas razvila tako da mogu sada otići sat-dva na skejt. Rijetko imam prilike skejtati u gradu po danu, a imam i glanc novu dasku, pa mi baš drago. Molim svog ličnog Isusa za dobru vožnju, za brze i lake noge koje udaraju precizno i jako, a lete visoko, visoko. Amin!

***

Nisam skejtao dugo, zbog kiše, ali išlo mi je dobro, uspio sam za jedan sat dosta toga uraditi, a skoro sve je bilo na nogama lakim. Glavna osobina lakih nogu je ta što uz najmanji napor bacaju i vrte skejt najviše i najljepše, a taj osjećaj, kad imaš visok i perfektan  trik na skejtu, to je instant dopamin koji ne izdaje. 

Razlika između skejta i pisanja je u tome što na skejtu vidiš jasno da li ti vještina napreduje, stagnira ili nazaduje. Na skejtu imam napretka dosta, često se i sam iznenadim, jer sve češće se desi da po čitavih sat-dva imam samo lake noge, pa kući idem samo sretan, bez da me išta boli, jer niti sam se grčio, niti sam se udario.

Iskreno jedva čekam da se napravi betonski skejt park, pravi, bez improvizacija i dunđerskih rješenja, javni i sa rasvjetom javnom, u kom će se moći skejtati slobodno, a na objektima napravljenim s mišlju na skejtere. Tu ću svoju vještinu moći unaprijediti najviše i najbolje, a oni koji sada ne mogu vidjeti skejtera bez da kažu nešto glupo i bezobrazno, njima, kao i obično, kurac da izbiju oči. 

Ja bih sebi stvarno izbio oči kada bi mi tako krivo vidjele, od ljepote rugobu i obratno. 

***

Razmišljam o tome kako trebam pisati više o skejtu, a ne trebam mariti što živim u izrazito neskejterskoj sredini, gdje možda tek svaka hiljadita osoba razumije ponešto od skejterskog slenga. 

Trebam s tim pričama da se opuštam od ovih drugih, koje stvaram s mišlju da publika bude zadovoljna. 

Dvije ideje mi se motaju po glavi već neko vrijeme, jedna u prvom i jedna u trećem licu, a obje bi na svoj način govorile o tome kako je Bosna kurčeva zemlja za skejtere, ali isto tako i gorku istinu o društvu, onu po kojoj su naši karinaški narodi predodređeni da ga popuše od sviju, pa i od ništavnih skejtera. 

Još mi je jedna stvar na pameti, jedan koncept za knjigu kratkih priča, u kojoj bih od ljudi, čija sam kenjanja po meni kao skejteru upamtio, napravio likove bolesne za skejtom sto puta više od mene. Mene ti ljudi podcjenjuju na način da sam malouman, vidi se to iz načina na koji mi pristupaju i kojim mi se obraćaju, pa želim na taj način pokazati da nije to tako, već da ja njih vidim puno više nego oni mene, a moj mi pogled govori da su to ljudi zavidni, kojih moja skejterska sreća podbada u njihovoj nadasve statičnoj nesreći, od čega i postanu tako ljigavi i pihtijasti ljudi, ali ja ću ih ukrutiti, biće od njih dobre skejterčine, a da bude gore svu će robu kupovati od mene, pa može li gori scenario za te ljude, gdje ja imam njihove pare, a oni moj skejt? Moji skejtovi nisu jeftini, malo da su skuplji bili bi najskuplji mogući kod nas, pa biće fino pisati kako neko od tih tikvana diže mikrokredit da kupi bolida. Pošto u osveti ne valja pretjerivati, moram paziti da im se to što ulože u skejt nekako i vrati, možda i duplo, jer tada nije isključeno da poneko od tih slaboumnika postane skejter i u stvarnosti, nafuram od priče. 

Odlučan sam sa večeras stavim prvu scenu na papir. Da osujetim “select all” mogućnost, učiniću to rukom, baš sam maloprije kupio dva nova rapidografa za to. 

I sporo ću pisati, slovima malim i slatkim, u redovima ravnim i malo kao prskalice. 

A kontam i prestati pisati ove blogove, ili sam bar danas malo o tome razmišljao. Oni imaju čitanost malu, do pedeset čitanja, ali se ponekad pitam da to nisu oni pakosni ljudi što me motre iz sjene, u lovu na kompromitujuće materijale, na nešto s čime će moći probati napraviti od mene šovinistu, nacionalistu, homofoba, antisemita ili šta drugo što ti može nabaciti dovoljno ljage da sutra ne možeš proći kroz neka vrata. Ipak ja tu nastupam dosta slobodno, pa ko je istraumiran i bolestan mentalno, sigurno mi bez problema može učitati ne znam ni ja više kakvo zlo, samo dobro nikakvo. 

Sigurno ću probati sa skejt pričama, ali idemo zato i po scenario, idemo pisati nešto što makar u potencijalu nosi pristojnu zaradu, kako se ne bi osjećali loše kad pišemo zarad pukog zadovoljstva. 

Blog 83

Moji stvaralački demoni nisu više tako brzi i žestoki kao što su nekad bili. Ranije me to brinulo, suviše dobro sam se sjećao svojih spisateljskih progona, sprintova po papiru brzinom od tri hiljade riječi dnevno, ali sada mi je drago što sam usporio, jer to u poslu znači temeljitost i smanjena mogućnost greške. 

Ovih dana radio sam na scenoslijedu prve epizode, jer uzdam se da je to dokument koji će mi kasnije uveliko olakšati posao. Sva moja ranija scenaristička odustajanja proizašla su iz osjećaja da zapravo nemam kontrole nad radnjom i da mi likovi rade šta oni hoće, a ne šta meni treba. Scenoslijed neće dozvoliti da mi se isto dogodi ovaj put, pa zato mu i posvećujem toliko pažnje. 

Ono što sam do sada napravio čini mi se dosta dobro. Situacije su dobre, scene su međusobno jasno povezane, a u svemu tome sam malo bolje upoznao i likove, čuo ih šta misle i šta govore, pa mi drago to, kontam neće mi biti teško ispisati te dijaloge.

Možda sa ispisivanjem same epizode krenem već iduće hefte, ali neću da se opterećavam rokovima, već jedno po jedno, a prvo scenoslijed. Ali brzo će scenoslijed biti gotov, danas sam mu prišarafio par scena, nema tu još puno. 

Trenutni plan mi je da napišem šest epizoda od pola sata prije nego ih krenem nuditi, a malo i zamišljam uspjeh, jer i to mi daje motivaciju, vjera u odličan razvoj događaja. U toj imaginaciji najprije šaljem mejlove produkcijama, a zatim produkcije meni odgovaraju da su zainteresirane, pa cijela stvar završi kao licitacija, koja je ujedno početak mog novog spisateljskog života, jer oni koji nisu uspjeli kupiti sad, svakako žele kupiti drugi put kad bude. To je moja najljepša želja u vezi s tim. 

Sinoć sam poslije duže vremena popio malo više piva, možda sedam-osam velikih, što nije malo za mojih 66 kila, baš sam se bio napio. I cirkuzao sam tako, svu sam noć plesao sa nekim Talijanima i svašta sam im pričao, govorio sam da u tom kafiću inače ne bude nikad nikog, večeras kao prvi put da je tako puno, a to je kao zbog njih. Poslije sam pričao da i ja imam 2% talijanske krvi, da sam išao na DNK test. Ova jedna ljepotica se tim stvarima baš puno smijala, smijala se i mojim plesnim potezima, jer ni tu se nisam štedio. 

Danas se zato osjećam onako kako se, valjda, svi ljudi osjećaju dan poslije pića, a to je iscrpljeno i glupo. Tješim se da su ovakve epizode u mom životu sada incidenti, te da se zadugo neću opet opustiti ovako.

S druge strane razmišljam kako volim plesati i kako ples opija na sličan način kao skejt. Sinoć su uglavnom plesali stranci, a naši su sjedili i gledali. Prošlo mi je kroz glavu kako naši ljudi umiru od dosade i kako su sapeti, nema čim nisu, toliko da im je ofirno ponašati se normalno i u skladu sa situacijom; umjesto toga radije biraju fokusirani mir, a ako dobro poznajem te nijeme posmatrače, oni danas pričaju ko je šta u kafiću radio sinoć, pa me to malo brine. Malo, kažem, jer do sutra ću vjerovatno potpuno na to i zaboraviti, pa na kraju krajeva neka mi se napuše i kurca, jer ja sam sinoć bio puno bolji gost od njih, ova praznina u duši i ona u novčaniku tu su da posvjedoče istinitost te tvrdnje. 

Takve su mamurne misli, a sreća pa su kratkog vijeka. 

Da bih se malo uspravio u duhu, sada ću odvesti mamu i rodicu na ručak. Obje su mi slabije na nogama, pa meni bude toplo oko srca činiti nešto za njih, nešto što uključuje trošenje para, jer to je ono što ljudi vole. Sinoć sam potrošio na sebe, danas ću na njih, a iz svega toga ću izvući još scenarističke motivacije, pa večeras možda i dovršim scenoslijed, tako da već sutra počnem pisati epizodu.

Možda odem i u pozorište večeras. Nemam s kim, ali me baš to i vuče, jer mir je ono što mojoj duši sada treba.

Blog 82

Čovjek je biće koje se vrti u krug i to je ono što mu omogućava da na ovom svijetu traje duže. Kada bi ka svojim ciljevima išli pravolinijski, tad bi brzo pozavršavali sve što nam je dato, pa hajd dušo na nebo, a tijelo u zemlju. Lijepa je i vječnost, ali neka nama nas i na ovom svijetu što duže, jer u njega smo sigurni. 

Jedan od začaranih krugova u kojima se vrtim jeste scenaristika. Svako malo nafuram se da ću napisati pravo dobru seriju, pomoću koje ću se izboriti da mi jedini posao u životu bude pisanje književnosti. 

Ljudi koji nikada nisu ozbiljno pisali misle da sam slabić kad tako kažem, ali to je samo zato što više vjeruju svojoj predrasudi, nego mom znanju. A ja znam da bih mogao napisati ozbiljne stvari, trajnije i značajnije i izvan lokalnih okvira, samo kada bih ponovo imao uslove za rad kao nekad, kad bih izjutra išao u biblioteku i čitaonicu, da budem u njima čitav dan i pravim bilješke, bilješke, bilješke, sve dok predmet svoga pisanja ne upoznam do mjere kad se  duhom mogu u njega pretvoriti, pa govoriti jednako kao original. 

Proza mi to neće omogućiti nikad, najprije zato što ona nije za širu publiku, a i da jeste nema u tome dovoljno para, bilo bi da sam izdaš i prodaš puno knjiga, ali ja ne vjerujem više da ću ikad to moći, pa neću onda ni da ginem finansijski, jer treba i tome par hiljada maraka. 

Sa druge strane, gdje god da krenem, gdje god da odem, ljudi pričaju o serijama. Poznanici koji su neke serije već napisali bili su za to fino plaćeni, dovoljno da žive pristojno, a sve je više i oglasa koji to traže, a ja nisam loš pisac dijaloga, pa nisam ni bez ideja.  

Nisam, ako ćemo sve gledati, ni bez ljudi koji su zainteresovani da pišem za njih scenaristiku, samo što oni svi u meni obično prepoznaju pisara, za kog opet nemaju para. Probao sam i tako, nije da nisam, ali svi ti pokušaji poslužili su samo da se uvjerim kako su mi poslodavci  siromašniji od mene, više puta i da su to ljudi koji nemaju jedne zdrave i ispravne misli o novcu, već sve nešto ili maloumno, ili oko nekakve sadake, ne postoji "napraviću to tako dobro da će ljudi sami htjeti da kupe". 

Zato sam i počeo razmišljati da, kada bih imao neku napisanu seriju, onda bih bio i u poziciji da ganjam ja druge. Okupam se, obrijem, obučem košulju i na vrata, a jedino ne znam da li da lažem kao što su meni lagali, jer meni je to bilo smiješno. Glavna je stvar da u priču upleteš nekog poznatog i bogatog, a to ne moraju biti samo ljudi iz svijeta filma, već možeš reći i da s tim nekako imaju veze Đoković i Džeko. 

Ja ću reći da je Novak Đoković zainteresiran da finansira snimanje jedne epizode, u kojoj junaci serije dolaze na piramidu u pokušaju da njemu uzmu reket, ali ih Nole istim tim reketom izdeveta. Ako prođe, reći ću da isti želi platiti isključivo za treću epizodu, da ispadne kako oni trebaju snimiti prve dvije, a i malo Srbovanja kao pikantni začin nije na odmet. U svakom slučaju najprije ga moram napisati, za bilo šta drugo. 

Tu dolazimo do onog što je teško i čega me ozbiljno strah. Već sam previše puta gledao sebe samog kako započinjem taj posao, pa odustajem jer mi je odnekud došlo uvjerenje da mi rad ne valja ništa, da je to jedna spisateljska sramota, sve gora što je više ima. 

Znam ja, ali sada, kad problem nije tu, da je glupo tako razmišljati, te da moja strašna sumnja, najvjerovatnije, slabo ima veze sa istinom, ako ikako. No, kad taj osjećaj dođe, a doći će već na prvoj epizodi, meni ta istina neće ništa značiti, pa mi to veže šuhu da mi je želja nerazumna, da ja ne mogu pisati više ništa sem ovih bezveznih blogova, dobrih samo po tome što su ventil za moje izobilje književne frustracije. 

Po nečemu sam ipak junak, a to je što nema tog poraza i sloma koji bi me obeshrabrili toliko da ne bih probao opet. I sada ću probati, to jest već sam sinoć započeo, ali ću večeras ispočetka. 

Mrvicu nade mi daje to što sad ide ružnije vrijeme, koje mi neće dati da toliko vozim skejt, te što probavam napisati komediju, koja jest moj primarni spisateljski habitus. Onda, željan sam i promjene, nisam zadovoljan do kraja sa trenutnim stanjem, doima se zakočenim, a to je za mene oduvijek bio glavni izvor motivacije da učinim nešto. 

Osjećam da kao pisac najvećim dijelom stagniram zato što se premalo družim sa knjiškim i previše sa ljudima koje književnost nikako ne interesuje. Od toga znam misliti da književnost ne interesuje više nikog, a zaboraviti da ona nikad nije ni bila stvar većine. 

Povući se na neko vrijeme iz društava koja samo bleje, za ljubav književnosti za koju postoji nada u komercijalni uspjeh, to mi se čini kao pravi, najpraviji potez u ovom trenutku. 

Vidjećemo kako će se to sve ovaj put razvijati. Sad je kod mene faza optimizma, pa sve mislim da ću ovaj put uspjeti, da je to to. 

Idem sada da čujem koji put "Personal Jesus". Nikad me niko nije uspio navesti da se molim Isusu do te pjesme. Sasvim iskren da budem, mene je Isus uvrijedio kada sam ga našao u Bibliji, jer izopćio me odmah, nazvao me neznbabošcem koji se moli svojim riječima što ne piju vode. Naljutilo me to tada puno, ne bih tu knjigu ni uzeo da mi nije trebalo svjetlo vjere, a dobio Isusa koji mi je na prvu zatvorio vrata pred nosom. 

Nisam zato htio ni da pročitam Očenaš, kog Isus tom prilikom predaje narodu, zatvorio sam Bibliju i pustio "Am I demon?" od Danziga. Moj own, personal, Jesus misli da je taj moj postupak bio ekstra, a rekao je da će vidjeti i za seriju. 

Blog 81 - Poljupci smrti

U životu ljudskom postoje svakakvi problemi, a najviše ih je potpuno neočekivanih, sa strane koja u prethodnim razmišljanjima nije ni opažena.

Jedan od takvih pojavio se u mom životu prije koju godinu, kada je starija jedna gospođa, koja je vidjela "Mirnu Bosnu" u Kamernom, došla da mi iskaže pohvale za tekst. 

Normalno, primio sam ih sa zadovoljstvom, utoliko većim što je to jedna fina i obrazovana gospođa, pa nisam odbio ni poziv na kolač, jer nije  da me ljudi često časte samo zato što sam pisac.

Tako je počelo, a nastavilo se tako da je fina gospođa, kad god me ugleda, postupala sa mnom kao sa dragim piscem. To se u mom iskustvu uglavnom svodi na premaganje i glumatanje, a na kraju bih uvijek dobio i poljubac, u obraz naravno. 

Primijetio sam, poslije određenog vremena, kako taj poljubac postaje sve duži i mokriji, a uz to i da se gospođa ponaša preda mnom sve slobodnije, to jeste, da me nikako više ništa ni ne pita, niti primjećuje da ja u tim susretima samo stojim i šutim kao kip, pa joj i ruka sve češće leti na moje lice ili glavu, spuštajući se na njih sa jezivom nježnošću. 

Govorio sam sebi da umišljam, da je sramota tako misliti za staru ženu, pa sam trpio teror držeći da bi bilo pretjerano suprotstaviti mu se, da će isti proći i ako samo budem uporno šutio. 

Onda sam počeo uviđati da  trpljenje i šutnja ne samo što me ne vode k željenom cilju, nego prije da pospješuju navalu, da je u stare fine gospođe sve manje obzira. Sjedim tako u kafiću i razmišljam šta napisati, a nečija ruka mi se spusti na glavu kao orao, i ja znam čija je to ruka, i da će sad za njom doći i lice, približiti se sasvim blizu mog lica i pogledati tako umilno da će mi se od te milošte uzmutiti srž u kostima. 

Da ću nešto po tom pitanju ipak morati poduzeti, vidio sam poslije jednog grozomorno dugog poljupca, iza kog mi je na obrazu ostalo dovoljno vlage da mi to pruži osjećaj smrti davljenjem u okeanu pljuvačke. Zagledala mi se gospođa u oči poslije toga i upitala me glasom maznim: "Boki, zašto i ti ne poljubiš mene?"

Tu sam prvi put odreagovao i rekao da je neću poljubiti, te da će u budućnosti morati prestati ljubiti i ona mene ako hoće da ostanemo prijatelji. 

Gospođina reakcija na to bilo je  "duboko" čuđenje, otegnuto lice, razmahale ruke, te naravno osuda meni, kako nije ona znala da sam ja takav. 

Mislio sam tada da je problem riješen, ali nije bio, jer gospođa me nije uznemiravala samo neprimjerenim dodirima, nego i pričom bez prestanka, logorejičnim prepričavanjem crtica iz vlastitog života, anegdota u kojima se akteri spominju samo prezimenima, a ja veze nemam ko su ti ljudi. 

"Jao, Boki, ovo moraš da čuješ!", pa priča o tome kako su ona, Kurtić i Murtić jedne prilike pili vino. "Baš gledam gdje si ti, ovo moraš čuti!", pa priča kako je Kurtić jedne prilike šuknuo Murtiću, pa mu Murtić vratio. "Boki, baš te tražim da ti kažem", pa priča o tome kako Kurtić i Murtić piju u fijakeru dok i  Cigani sviraju mesečina, mesečina. Tako po petnaest minuta, kad god me vidi, pa srklet od toga teški. 

Da skratim, cijela se stvar svela na to da od fine gospođe krenem zazirati, te da počnem gledati ima li je i kuda gleda, da bih vidio kuda joj neopaženo proći. Treba reći i to da je ona uvijek na potezu kojim idem do kuće, pa je oprez te vrste ušao u svakodnevnicu. 

Trajalo je i to neko vrijeme, a onda sam se, prije nekoliko dana, iznervirao zbog nečeg drugog, pa kako je fina napadna  gospođa naišla tada, iskoristio sam bijes da joj kažem šta mislim. 

Grozno je to i jadno, oštro govoriti sa starim i bespomoćnim ljudima, ali u ovom slučaju bilo je tako oslobađajuće, pa i književno može se reći, jer tačno sam se osjećao kao da držim dramski monolog. 

Jesam bio oštar, ali nisam bio lažan, jer htio sam da me ta žena razumije i shvati. Rekao sam joj neke istine koje sam htio, da je "Mirna Bosna" napisana prije sedam-osam godina i da to više nije za mene relevantno, da ja puno volim književni govor, a govor običnih ljudi o knjigama nikako, da sam ja sada trgovac prije svega i da trgovcu u meni smeta kada se previše spominje pisac, jer to nije dobrodošlo u trgovini, uopšteno u poslovnom svijetu nije to dobrodošlo, niti bilo kom drugom normalnom. 

Na kraju sam rekao i to da ona o meni ne zna ama baš ništa jer me nikada ništa nije ni pitala, a ovo u šta vjeruje da je plod njene mašte koji sa stvarnošću slabo ima veze, te da ja više ne mogu i neću trpiti to ništenje mog karaktera, pa neka pripazi na ponašanje ako ne želi da se između nas dese i scene ružnije od ove sada. 

Ovog puta nije bilo začuđenog otegnutog lica s njene strane, umjesto toga vidio sam joj lice ozbiljno - prvi put da ga vidim takvog - po čemu sam znao da sam uspio u svojoj namjeri obavještavnja gospođe da nisam onaj koji joj se čini. Na kraju je samo tiho rekla da neće više, s čime je između redova priznala da je sve vrijeme znala šta radi, dakle, prva ona je pomislila da sam ćaknut dok sam pisac.

To mi je sve poslije bilo dosta smiješno, valjda kako mi je laknulo što sam je se oslobodio. Jutros sam je sreo i bila je uzdržana i sasvim pristojna, a pozdravili smo se kratko, kako i dolikuje u okvirima radnog vremena.

Dosta sam se puta zajebao u životu prihvatajući titulu pisca, a što se pri tome nikada nisam zajebao do kraja, što su sve te manipulacije ostale neokrunjene, to je zato što iznad mene bdi my own, personal, Jesus. 

Blog 80

Napisao sam bio nekoliko stvari za ovaj post, ali sam ih jutros sve izbrisao, jer u prekidima sam pisao, pa ispao post prešaren. Sada ću to moći napraviti bolje, pa evo to i radim.

Juče smo na poslu imali posljednji dan velike rasprodaje, sa tenama od pet maraka kao najvećim hitom, koji je doveo u radnju ljudi koliko nikad prije nisam vidio. 

Čitav dan sam jurcao po radnji i usluživao mušterije, pa je dan ispao za firmu veoma dobar, a i za mene kao radnika, osjećao sam se vrijednim i dobrim. 

Mislim da mušterije vole kada ih  uslužujem, a volim to i ja. Svijet odjeće i obuće jeste površan, ali je on isto tako i mjesto susreta sa odraslim ljudima koji tu, za divnu i blagorodnu promjenu, gledaju da vide nešto lijepo. Zadovoljstvo mi je veliko procjenjivati mušterije na licu mjesta i doturati im sad ovo, sad ono, pa gledati izraze lica koji nastaju u ljudi koji ozbiljno razmišljaju, ili još ljepše oduševljenje, koje nastupi kad pogodiš osobu sa odjevnim predmetom.

Radeći sa ljudima kao trgovac, primijetio sam u toj maloj slici preslik jedne velike, one prema kojoj čovjek koji u nečemu ne učestvuje diže svoj glas kako bi rekao o tome nešto odvratno, pri čemu je najčešća skala kvalitete "što odvratnije, to bolje". 

Juče je tako došao jedan momak, čim sam ga vidio znao sam da je došao zbog tena od 5 KM, a čim sam mu vidio noge znao sam i da za njega nema, što sam mu i rekao. Nije mi izgleda povjerovao, jer u idućih pola sata pretumbao je sve i jednu kutiju od 5 KM, a kad je vidio da na toj gomili stvarno nema ništa veće od 41, došao je do mene i krenuo kuditi cijelu radnju, govoreći kako u njoj nema ništa i kako je sve bezveze. Primijetio sam pri tome da je zloban i da pokušava obeshrabriti druge mušterije, ali nisam mu na to ništa rekao jer nije bilo potrebe, njegova prazna riječ nije mogla ništa protiv činjenice da imaju tene za petaka, koje su mu ljudi grabili ispred nosa. 

Poslije sam razmišljao o tome i došao do pomalo smiješnog zaključka, da je kokuz mislio kako će ljudi čuti njegove pokude našoj jeftinoj obući i odbaciti je, a poći za kokuzom kao za vođom. Gdje će on s njima poslije, o tome nisam razmišljao, jer to je već književnost, nešto od čega se trebam držati zasad podalje, ali mi je smiješno to, kokuz vođa, u svijetu gdje je dinar Bog. 

Kad smo već kod toga, želim još zapisati i ovo, da mi posluži kao opomena za budućnost, jer ponavljam jednu grešku, a vrijeme je da prestanem. 

Poslije posla rijetko idem kući, ponajviše iz razloga što mi je kuća prazna, a iz mene još nisu sasvim iščezle navike iz vremena kad sam živio sa porodicom. Drugim riječima, nedostaje mi da se poslije nečega nekome vratim, pa zato najčešće idem s posla u kafić, da malo budem među ljudima, među svojim komšijama. 

I sinoć sam tako uradio, i pri tome se desila jedna stvar - po stoti put - koja je učinila da mi kafa prisjedne i da se pokajem što sam za trenutak poželio društvo; nije lako biti stalno sam, ali je ipak puno lakše, ljepše i bolje nego u društvu zlonamjernih ljudi. 

Za te niske osjećaje u meni zaslužan je jedan čovjek, za kog uporno mislim da mi je drug, a on mi uporno demonstrira da nije, da ga od mene zanima samo koristoljublje. Mislim i da radi to namjerno, te da je sve počelo otkako sam našao stalni posao, jer od tada je taj poznanik počeo špekulisati o mojim mjesečnim primanjima, pa kako mu nikada ništa pravo nisam htio reći, sam je "izračunao" da je to 3000 KM mjesečno. Od tada se i promijenio, krenuo najprije sa pričom koje sam se ranije naslušao po kladionicama, o tome kako stisnuta šaka, ona što ne daje, ne može ni primiti, a kasnije se to pretvorilo u ozbiljno dosađivanje, u to da me taj čovjek više ni ne pozdravlja, već odmah zaskače sa pričama o ovome i onome, koje uvijek završavaju s tim da ja trebam dati njemu neke pare. 

Kad sam vidio da mu volja za tim ne opada, počeo sam mu skretati pažnju, prvo da tim ružnim putem od mene neće dobiti ništa, kasnije da će dobiti kurac, i tu sam svoju riječ održao do kraja, i opet bih kad bi se dogodilo isto.

Žao mi je što se to dogodilo jer bio mi je taj čovjek prije veoma drag, možda najdraži iz komšiluka, ali šta da se radi, svi mi imamo granice, a mi smo ih očito jedan drugom isprelazili toliko da više nikada nećemo postati dobri, iako bih ja to volio. 

Da stvarno bih, pokazao sam i sinoć, s tim što sam se lijepo pozdravio kada sam došao u kafić i pitao ima li bujruma. Sad se sjećam da on nije rekao bujrum, već njegov drug, isto moj poznanik. 

Ovaj do čijeg prijateljstva mi je stalo nije ni otpozdravio, niti je ma čim primijetio moje prisustvo, sve je vrijeme bez riječi buljio u TikTok, do trenutka kada sam naručio kafu i pitao njih hoće li šta. Ovaj što je dao bujrum rekao je da neće, a ovaj što nije dao bujrum je iskočio iz svoje mrtvačke tišine kao pajac na oprugi, zakreštavši na konobara da će on kafu i kolač i da ću ja platiti. 

Ja sam na to ustao i rekao konobaru da ću platiti samo svoju kafu, a za ovog poznanika da imam nešto drugo na slovo k, poslije čega sam sjeo za drugi sto, osjećajući gadost u duši. 

Sada tu gadost želim upamtiti kako istu grešku ne bih više ponavljao. Od sad u mahali sjedam sam za sto, pa ko hoće sjesti sa mnom, neka sjedne. 

Kasnije sam išao na pivu sa jednim dobrim drugom, s kojim se prije nisam družio toliko, a koji je baš zanimljiv i fin. Shvatio sam to kao nagradu s neba što sam dobro radio i što sam odbranio vlastiti integritet. 

Bila je tu i neka slatka cura, koja me fino pozdravila, a za koju evo ne mogu da skontam odakle je znam. Nadam se da ću skontati, jer me danas bilo malo i sramota, koliko sam razmišljao o jednom pokvarenom čovjeku, a o toj divnoj i ljubaznoj djevojci ništa. 

Blog 79

Moja navika da započinjem staromodne književne radove u trećem licu još uvijek je veoma vitalna, no primijetio sam da sam joj malo soli na rep uspio staviti, a zato su zaslužni i ovi blogovi, koji su mi dali da pišem bez napora, samo tako. 

Juče dok sam radio - bilo puno posla - naumpala mi je smiješna priča o vrhunskom skejteru koji sticajem okolnosti mora živjeti u Bosni, pa se čovjek sjebaje, koliko je tu samo ljudi koji o tome ne znaju ništa, a svi smiješno lažu kao da znaju sve. 

Možda to i nije loša ideja, nešto bi se trebalo uraditi sa tim glupostima, pa ne bi to bila ni priča neozbiljna: vidi se u njoj po meni temeljni problem savremenog bh. društva, neukost naša nasušna, kojoj kad dodaš još brbljavost, dobiješ ljude kojima se i najofirnije zlo može prikrasti s leđa neprimjetno poput nindže, što se svakodnevno i dešava, ali ljudi šute o tome, a pričaju o onome što im serviraju neprijateljski nastrojeni mediji.

Sinoć sam probao to malo pisati, ali bio sam tako umoran da nisam mogao, sve što sam napisao činilo mi se potpuno bezveze odmah poslije stavljene tačke. Srećom, bio sam dovoljno pametan da odložim telefon, a uzmem knjigu, "Konak" od Ćamila, koji je sve zanimljiviji i bolji što je kraj bliži. 

Kad sam se načitao, razmišljao sam ponovo o tome kako je Ćamil uistinu veliki pripovjedač bio, a to kad kažem mislim na moć da se o svemu piše zanimljivo i značajno. To su imali samo izuzetno rijetki pisci, pa se ja sad pitam - šta je to što čovjeku daje takvu spisateljsku moć?

Dijelom je sigurno znanje, ono koje talenat stiče dok čita odlične pisce, ali mislim da znanje nije tu glavno, već osjećaj. To mi daje nadu da ću se i ja ponovo ostvariti kao pisac na nivou većem od sadašnjeg, jer i ja sam osjećajniji nego pametniji, a radim na tome da mi se i pamet poveća, i izgleda da se u posljednje vrijeme fakat malo povećala, jer ako sam ga i popušio 999 puta na isti fazon, mislim na ovo dočekivanje zore nad papirom ispunjenim glupostima, hiljaditi put sam se spasio. I dalje ću se spašavati isto, a pisati ove blogove, koji možda nemaju neku umjetničku vrijednost, ali terapeutsku sigurno. 

Još jednu stvar želim ispričati, koja možda nije najpohvalnija za mene, ali šta me briga. 

Pratim, na socijalnim mrežama, dosta nekih savremenih pisaca, pa ne mogu da ne primijetim kako fejkaju osjećaje na Fejsbuku, udešavajući ih prema trenutnom ukusu većine. 

Mogao bih se smijati tim piscima i spisateljicama, ali neću jer sam u jednom odličnom talijanskom romanu pročitao: "Ako misliš da je tvoj stari prijatelj propao toliko da obeshrabruje bijedne, onda se grdno varaš."

Može se biti pisac i tako, nije da ne može, ali ima to svoju i cijenu, plaća se to slobodom govora i ropskim pismom, a to nije književnost u pravom smislu riječi sve i da dobije Nobelovu nagradu za književnost. 

Pravi pisac jeste onaj koji ima nešto da kaže o nečemu i on to čini pišući. Ako je to nešto što ne zanima puno ljudi, ili možda ama baš nikog, pa bože moj, ko ih jebe. 

A i to se baš rijetko desi, bdije i nad tim neka sila, neki duh koji omogućava da sve što je napisano i objavljeno neko i pročita.