Propust koji se desio na Sarajevo Film Festivalu, koji je na minutu i po prikazao četništvo u pozitivnom svjetlu, događaj je o kom se ovih dana najviše po gradu priča.
Jedna od mnoštva odvratnih osobina nacionalizma jeste da izaziva strahovitu brbljavost. Da li je to zato što za govorancije u vezi sa nacionalizmom nije potrebno biti pametan, već samo srčan, ili možda zato što su nacionalisti svjesni da im je priča šuplja, pa kvantitetom nadomještaju kvalitet, to ne mogu da znam, ali ono što čitav život gledam i slušam jeste kako se u nacionalizmu od malo pravi puno i od puno beskrajno.
Ono što mi je u tome oduvijek posebno smetalo jeste što se toj priči kod nas nerijetko okreću i obični ljudi, koji jadni valjda misle da će ih neko po tome primijetiti i nagraditi, a ne vide da od toga imaju samo štetu. Drugo je kad političari to rade, jer njima je nacionalizam profesija i nešto što se da pretvoriti u gotov novac, što ima nekog smisla iako je i to jadno.
Kako to obično biva kod skandala sa nacionalističkim propustima, ljudi se tu podijele u dva tabora, pa jedni napadaju dok drugi brane, a sve skupa potone u zaborav kroz nekoliko dana, gdje nacionalizam zatim čeka novu priliku da se uzdigne poput talasa i zapljusne društvo.
U ovom slučaju, koliko sam uspio opaziti, filmski radnici su ti koji se brane, kao i oni kojima SFF znači poslovno, a napadaju svi ostali, ili da budem precizniji - svi koje SFF, kao najveća kulturna manifestacija u zemlji, malo i vrijeđa sa svojim veličinom i sjajem.
Koliko sam uspio shvatiti, negdje je prikazan trejler od devedeset sekundi u kom se četnici predstavljaju kao nešto pozitivno. Iz toga možemo zaključiti jednu stvar u vezi sa SFF-om, a to je da se radi o manifestaciji koja ili nema ljude zadužene za pregled sadržaja prije emitovanja na festivalu, ili ima neke koji to rade, ali nisu za taj posao.
U oba slučaja radi se o propustu kog nije teško ispraviti, vjerujem da će se u budućnosti o tome više povesti računa, pa s te strane možda i nije loše da se sve dogodilo ovako, preko male greške, bolje tako nego preko neke velike, iz koje bi se objektivno moglo misliti o ovom događaju kao o sabotaži.
S tim u vezi moram pohvaliti i puk bosanskohercegovački i sarajevski, kamo sreće da je tako revan i oko ozbiljnijih stvari, naprimjer u borbi protiv stvarnog nasilja, koje je u zadnjih desetak dana već dva puta eskaliralo do monstruoznosti, ali nije izazvalo toliko reakcija. Voli narod da se gura među filmadžije, pa makar i kritikujući, dio je to naše društvene infantilnosti.
Možda ću sad ispasti malo bezobrazan, ali nekako sam primijetio da su malograđani, skupina najveća brojem, posebno pohotni na te stvari, jer to je privid dovoljno velik da za trenutak začepi rupčagu u malograđanskoj duši i pruži iluziju životnog uspjeha, a najbolje od svega što ostanu klipovi i fotke, koji se poslije još dugo mogu koristiti kao materijali za građenje slike o sebi na društvenim
mmrežama.
Za kraj još moram reći kako niko nije primijetio da čitava ova situacija, pogledana čistim umom, nosi u sebi i jednu priličnu dozu komičnog: imati u imenu festivala riječ "Sarajevo" i ovakav propust načiniti, bogme je to autogolčina kakva se rijetko viđa na ovim prostorima. Ako neko hoće da joj se do kraja nasmije, neka se samo prisjeti svih onih epiteta koje esefeflije sami sebi daju kad hoće objasniti javnosti koliko su oni učinili i još čine za grad. Meni to baš smiješno, otmjena sarajevska gospoda sa četničkim trejlerom u rukavu.
P. S. - Ne da mi se sada ubacivati u tekst, ali zaboravih istaći još jednu pozitivnu stranu ovog skandala, a to je što se iz njega vidi da mi u Sarajevu ipak nismo toliko bolesni od nacionalizma kao neki drugi, dok nam se ovakvi propusti dešavaju. Žao mi je i dalje onih koji misle da će se mamuzanjem tog mrtvog konja pomjeriti s mrtve tačke.
Nema komentara:
Objavi komentar