Jedan san

Oko ponoći počela me hvatati sumnja da sam se precijenio i da neću uspjeti. Polovinu puta sam već prešao, pa nije bilo smisla da se vraćam. Morao sam nastaviti. 

Ići po tom nezgodnom terenu nije bilo lako ni danju. Svako malo na stazi je bila ili rupa, ili korijen, dok je gore sve vrijeme valjalo razmicati teško i gusto granje.

Osjećao sam kako me snaga napušta, ali sam se borio iz petnih žila. Moj odlazak nije bio ispraćen slavno, nije nikako, a to je bio znak da me selo više ne smatra svojim i da sam otišao zauvijek. 

Nisam mogao dopustiti sebi da se slomim, ali se to i tako dogodi kad prođoh kroz šumu i izbih na malu čistinu, gdje je počinjao uspon. Jedan pogled uz strmu planinu isisao je iz mene posljednje ostatke snage, tako da sam se samo srušio. Uspio sam još samo da se nekako prevrnem na leđa, poslije čega nisam mogao više mrdati, samo mi suze krenuše teći. 

Bilo mi je žao, bio sam se kajao do beskraja, a iznad svega toga bio ljut na svoje, što me nisu prihvatili takvog kakav jesam, što su me umjesto toga maltretirali dok me nisu otjerali. Selo je bilo bogato, moglo je prehraniti stotinu ovakvih kao ja bez da osjeti, ali ono je htjelo još bogatstva, pa smo mu mi, koji nismo opsjednuti sticanjem, bili višak ili još preciznije šteta, jer smo jeli i odjeću nosili. 

Sada mi je bilo jasno da nisam trebao otići, bar ne tako naprasno i neobazrivo, ali kada sam tog jutra ušao u štalu gdje mi je bio atelje i vidio sliku na kojoj radim namazanu balegom, nešto u meni je puklo i samo sam otišao. U glavi sam već jako dugo imao san - otići u grad, među ljude koji slikarstvo vole, a dalje će se sve razvijati samo, pa će doći i taj dan kad će u selo stići novine, a u novinama moja slika. 

Bijedne su to stvari, ali htio sam da izazovem selu i zavist i žal, i vidjeti kako se dignuti nosevi pretvaraju u spuštene repove, da bih onda mogao ispasti velikodušan, reći nešto u stilu: "Da vi niste prema meni bili tako oštri, tada se ni ja ne bih odvažio u grad poći, pa ništa ni od slave, ni od para." 

I pare bi podijelio, prepolovio bih snop od prodanih slika i polovinu razdijelio bogatim, no svejedno jadnim seljacima, u potpunosti lišenim smisla za odbijanje darova. 

Drugu polovinu bih ostavio da napravim kuću, najljepšu u selu, ali malu i prizemnu, da bi se seljaci sa svojim nezgrapnim i devedeset posto mrtvim trokatnicama mogli i dalje osjećati većim, a opet i biti sretni što u selu živi umjetnička zvijezda, s koje zvjezdana prašina pada i na one koji su joj u blizini. 

Tada bih već gledao i da se oženim, što prije nisam želio radi manjka poštovanja. Ženu bih našao slikarku, koja voli pejzažno slikarstvo kao ja, pa dok su drugi u polju na radu, mi bi sa štafelajima osvajali proplanke i slikali seljake, i na kraju od toga napravili izložbu u njujorškom Metropolitanu, pa bi tako čitav svijet doznao za idilično bosansko selo Pizdiće. 

Razmišljajući o toj svojoj ženi, o svadbi gdje bi umjesto gusli gudile violine, a umjesto rakije tekao šampanjac, zapao sam u dubok san, gdje sam zatim svadbu i usnio. Glavno je već bilo završeno, pa smo mlada i ja, obučeni u naopake boje jer smo ipak naopaki ljudi, pošli da legnemo, a gdje ćemo leći, to je išao da nam pokaže seoski starješina Rudonja, kog sam u snu prvi put vidio da nema ljute obrve ispod kojih gleda tupi pogled. 

Rudonja nas povede jednom stazicom, kroz šumarak na čijem je kraju bila livada, a na kraju livade dvorac, isti onaj što sam ga jedne prilike naslikao iznad sela, pa Rudonja uništio sliku jer "sluti bijedu i priziva  nesreću". 

Sad Rudonja nije bio takav, sad je on tu bio kao neki kastelan, sretan što je u prilici da pokaže raskoš svoje uprave. 

I bila je, stvarno je bila velika raskoš u dvorcu, sve sami skupoća i sjaj, plemeniti metal i dragi kamen, a od drveta sama valovita javorovina, ona što ide za violine. 

Sa velikim srebrnim ključem oko vrata Rudonja nas je vodio iz odaje u odaju, pri čemu se nije moglo reći koja je ljepša, jer svaka je bila na svoj način posebna. 

Ipak, kad prođosmo sve te odaje, nađosmo se ispred mog stvarnog kućerka, ispred stare puknute potleušice sa malko uleglim krovom, koji me u snu zastidi pred ženom toliko da sam rekao: "Nije ovo moja kuća, Rudo. Zašto si nas tu doveo?"

Međutim, Rudo više nije bio raspoloženi kastelan, već obični Rudonja, poput medvjeda mrki seoski starješina, koji sem uvredljivog ne poznaje drugog jezika. 

"Jok eto moja je", u svom će stilu Rudonja, "samo si ti tolika bijeda da možeš stanovati u ovakvom jadu, a vidjećemo kako će mlada. A i to mlada... Bogami, ima ti ona finih godina, vidi joj se po rogu da ih je pofino nanizala…"

Moja sirota žena me na to pogledala širom otvorenih očiju i usta, a šta je dalje bilo srećom nisam doznao, jer u tom trenutku se probudih i vidjeh da ležim u svojoj sobi, te da alarm zvoni kako bih ustao i otišao na posao. 

Iz bilježnice crnogorskog vojnika, februara 1916.

 

Nakon Mojkovca nije nas ostalo puno. Sem komandanta Radiča, tu su bili još Ivaniš, Mojsija, Rafailo i ja. Svi ostali bili su mrtvi ili nestali. Nas petorica smo prošli bez ogrebotine, ali smo isto tako ostali bez išta. U takvim uslovima nismo se mogli kretati, pa smo pronašli jednu zemunicu, najveću koja je bila, gdje smo čekali da neko dođe po nas. 

Prvih nekoliko dana jeli smo svoju i hranu pronađenu po džepovima i torbama ubijenih vojnika. Onda je toga nestalo, pa smo se dali u lov. Nije bio uspješan, preplašene ratnim dejstvima životinje su se razbježale, nije bilo ni ptice. Nekoliko dana smo pokušavali, ali nismo ništa ni vidjeli, a ne ulovili. 

Komandir Radič dugo je razmišljao prije nego će izdati naredbu, Ivanišu i meni, da odemo na bojno polje i donesemo jednog mlađeg neprijateljskog vojnika, da nije premršav i da je stradao od bajoneta, a ne od metka ili gelera. 

Ivaniš i ja nismo razgovarali dok smo išli obaviti zadatak, sva je priča stala u dvije riječi: "Ovoga?" - "Može." Biće da je Ivaniš mislio isto što i ja, pa mu nije bilo do priče.

Kada smo ga donijeli ispred zemunice nas je čekao Mojsija. Ruke je držao za leđima i bio od nešta ljut. Rekao nam je da nosimo vojnika iza zemunice i da se poslije toga gubimo. Ivaniš je pitao: "Ima li šta da se jede?" - "Biće", odgovori Mojsija. 

Kada smo se vratili u zemunicu zatekli smo Rafaila kako leži i Radiča kako čita. Nikada prije nam nije pričao o onome što čita, a ovaj put jeste. Bila je to knjiga o nekom moreplovcu koji je pošao na put oko svijeta sa pogrešno ucrtanom kartom, pa na kraju ipak našao put. 

Uznemirila me ta priča, pomislio sam da je komandiru na pameti pokret. Nisam htio ići nigdje, nismo imali pojma gdje smo, nisam htio da se smrznem na ćoravom putu. Ivaniš i Rafailo očito nisu imali takvih misli, oni su Radiča pomno slušali i još dodatno zapitkivali, oduševljavajući se za ono što je meni bilo strašno, kad ovaj luta i traži put. 

Priču prekide dolazak Mojsije. U rukama je nosio neprijateljski šljem, pun blijedih crvenih šnicli. Bilo je jasno kao dan odakle mu, ali svi smo ostali mirni, baš kao da je Mojsija izašao iz neke kuhinje, a ne spolja. 

Svi smo znali šta se desilo, sporazumjeli smo se i bez riječi da o tome ne govorimo. Jedini koji je nešto rekao bio je Mojsija, koji opsova ćesarevinu i zatraži biber. Bibera i soli smo imali dosta, skoro svaki austrijski vojnik imao ih je uza se.

"Jeste li znali da je biber nekada bio jako skup?", pitao je Radič. 

"A kad nije?", uzvratio mu je siromašni Rafailo, ali komandir pređe preko pitanja kao da se nije ni desilo i otpoče priču: "Prije četiristo godina kila bibera u Evropi vrijedila je koliko i kila srebra…" 

Bio je to nastavak priče o odvažnom i spretnom morepolovcu, koji je svoja velika postignuća napravio ne za ljubav naučnih otkrića, već kao neko ko se borio da priskrbi Španiji monopol nad veoma unosnim tržištem začina. Ovog puta sam se uključio u slušanje, kako bih izbjegao da obraćam pažnju na Mojsiju koji priprema meso.

Osim nepoznatog moreuza, odvažni moreplovac otkrio je još jednu danas opštepoznatu stvar, koja i sada nosi ime što joj je on dao: el Pacifico, Tihi okean. Tako mu je dao ime jer na tom okeanu nema zvuka.

Tokom prelaska Tihog posada je bila pogođena strahovitom glađu. Na starim drvenim jedrenjacima - jer sve se to događalo u prvoj polovini šesnaestog vijeka - trebala su tri duga mjeseca da se preplovi toliko prostranstvo, za vrijeme koje im je ponestalo svega, tako da su se na meniju znale naći stvari kao što su pilota ili tvrda uštavljena koža za oblaganje, dok se za ulovljenog štakora plaćalo zlatnim dukatom, na oduševljenje kupca koji zatim ne bi mogao dočekati gadnu pečenku ni da se čestito ispeče, već bi je progutao onako polu-živu. 

Dok je Radič tako pričao, zemunicom stade da se širi miris pečenog mesa, od čega za ozbiljno  gladnog čovjeka teško da postoji išta ljepše. Više ga nismo mogli pažljivo slušati, a i njemu samom nije više bilo zgodno puno pričati, jer i njemu su usta bila poplavljena pljuvačkom kao nama. 

Da li zato što je bilo mlado, ili zbog nečega drugog, to je meso imalo ukus teletine, pa smo ga tako i zvali. Oba teleća buta otišla su taj dan, četiri puta Mojsija je izlazio iz zemunice sa praznim i vratio se s punim šljemom. Tom se prilikom i nahladio, tako da smo mu navečer skuhali okrepljujuću supu od koljenice.  

Mislio sam da zbog svega toga neću moći zaspati, što zatim nije bio slučaj, nakon što sam i ja pojeo tanjir supe pao sam u dubok san. I sladak, jer usnio sam ono čega je moja mladost bila najviše željna, a to je teferidž.

Na tom teferidžu bili smo svi skupa, oni i mi, a sve se odigravalo na onoj istoj poljani na Mojkovcu, gdje smo se prije nekoliko dana, ispalivši najprije sve metke, na kraju još poboli bajonetima. 

Sada smo svi zajedno sjedili na meraji i čekali trenutak kad će iza planine proviriti prva zraka sunca, jer to je bio ugovoreni znak za početak teferidža. 

Nikada niti jedan teferidž nije upamtio da je na njemu bilo toliko muzike. Ćesarova vojska, iskupljena između sto naroda sa sto strana, nema koji nije imala instrument, i to nije ni da je samo jedan koji ga ima, nego njih pet-šest, a gitaru njih hiljadu. 

Sa druge strane mi, Balkanci, sa guslama, frulama, talambasima, zurlama, čegrtaljkama, pa kad je zraka najzad provirila i to sve zajedno gruhnulo, tako sam se trznuo da sam pao sa kreveta i probudio se. 

Kasnije mi je bilo žao što nisam duže spavao i sanjao, jer htio sam, životom sam to htio pa makar i samo u snu, da vidim kako se cijela ta vojska zajedno, i njihova i naša, ponovo uhvatila između sebe, ali ovaj put u kolo, što je jedini pravi put čovječanstva, svi drugi su uistinu putevi jada i bijede. 

"Dobro jutro", reče sa smiješkom komandir Radič, "taman si na doručak." 

Pogledao sam prema peći i vidio Mojsiju sa bijelom keceljom - to sigurno nije skinuo sa nekog našeg - kako zvižduće dok pazi da mu ne pokipi ono što kuha. Iza peći još su spavali Ivaniš i Rafailo, pa je sve skupa ličilo na neko sretno domaćinstvo u nedeljno jutro, kad djeca još spavaju dok mama pravi doručak. 

Ustao sam i pristupio stolu, pa zbunjen od sreće što sam ponovo u sceni za koju sam mislio da neću biti više nikad, pružih komandiru Radiču ruku kao da smo se sreli na ulici. 

On je bio takav čovjek da se nije tome smijao, umjesto toga srdačno se sa mnom rukovao i upitao me kako sam spavao. "Dobro, odlično…", rekoh i ušutih, pomislivši da bi se Mojsija sigurno razgraktao ako bih ispričao san.

Utom Mojsija dođe i spusti pred Radiča tanjir na kom su bili jaja i kobaja. Jaja su bila mala, Radič reče: "Jaja japanske prepelice jako su zdrava." Kobaja je bila mašala, za nju reče: "Švabama valja skinuti kapu ako ništa što su izmislili bratwurst." Nacionalno osviješteni Mojsija ga je na to ispravio: "Ovo je sremska, nije švapska, učitelju."

Odlučio sam preskočiti doručak taj dan, umjesto toga izašao sam ispred zemunice kao da se nadišem zraka, a zapravo da ne gledam taj za moj ukus odveć prezačinjeni kanibalizam. 

Stajao sam ispred i razmišljao - nisu li komandir Radič i Mojsija sišli s uma i uistinu uplovili u neku drugu realnost? Ako jesu, onda je to sve još jedna priča koja će ostati upamćena kao nešto što je za da se ne kaže nikom nikad. Ako nisu, e tada… Tada je to njihova stvar. 

Iza mene su ostala otvorena vrata zemunice. Čuo se kroz njih škripav zvuk kao kad se razvuče pokvašena unutrašnja guma od bicikla, za čim uslijedi pucanj koji odjeknu kao  šamarčina. 

"Pregrizi, Mojsija, ne vuci", čuo se miran glas Radičev. 

"Pregrizi kurac!", ljutito odbrusi Mojsija.  

 

Ćurak paše Latasa

Omer-paša Latas

Poznato je, uglavnom preko Andrićevog nedovršenog romana, da je Omer-paša Latas puno vodio računa o odijelu i izgledu uopšteno. Sam njegov ulazak Sarajevo bio je spektakl koji se u narodu pamtio puno duže od onoga što je Latas tu počinio kao državnik, a detalj sa dijamantskim mjesecom i zvijezdom na fesu prepričavao se idućih sto godina u čitavoj Bosni.

Što jeste jeste, grad nikada prije nije vidio tako picnuta i dotjerana čovjeka. Za Latasom su došla jedna puna teretna kola odjeće i kozmetike, i cio buljuk kozmetičara, koji su udruženim snagama radili na  besprijekornosti pašinog izgleda.

Ono što Andrić nije zapisao, a što su svi tada primijetili jeste Omer-pašina opsjednutost tkaninama. Zloupotrebljavajući vlastitu čast, upropastio je Omer-paša nekoliko čaršijskih trgovaca platnom, a druge natjerao da pređu na prodaju seljačkog grubog sukna, inače bi ovaj izvanredni metražni sladokusac i njih doveo do dna. 

Jedan od onih koje je upropastio bio je i tada čuveni sarajevski krojač Ibrica, koji je za godinu dana sašio za Omer-pašu pedeset i pet punih odijela, za šta ne dobi ni akče. Iza Ibrice krojača ostala je sveska u kojoj pored imena O. P. Latas stoji basnoslovna cifra od 18 646 lira i pedeset para. 

Dijamantski ukras na fesu nije bio jedina modna novost koju je Latas kao pojava donio sa sobom u Bosnu. Iz njegovih sanduka, iz kojih su mirisale ruže i sandalovina, izlazile su najneobičnije moguće halje, od kojih se nije znalo koja je uzbudljivija. Mnogo šta pronosao je Omer-paša po Sarajevu prvi, od farmerki od pravog džinsa, preko košulje po kojoj je neko izveo ebru u duginim bojama, do kožnog tregeršlusa u šorc varijanti, austrijskih lederhozni.

Osim u odijelu, Omer-paša Latas je pomjerio i granicu muške kozmetike u BiH, postavši prvi čovjek u historiji koji će u Sarajevu i Bosni pronosati ten Barbikinog Kena, čega na ovom svijetu ne može biti bez pincete, pudera i kreona, stvari kojih u Bosni tada još ni žene nisu imale, a kamoli muškarci. 

Ipak, stvar koja je privukla najviše pažnje, odmah iza dijamantskog fesa naravno, bio je jedan raznobojni ćurak, dobavljen iz daleke Indije i sašiven od rainbow vjeverice.

Kada su prvi put vidjeli Omer-pašu u tome na čaršiji, na šta je dodao i svoj znameniti fes, sejmeni su imali pune ruke posla da održe primamljenu svjetinu na distanci. 

Kad je poslije toga u haremu Begove džamije, gdje je sunce već izgrijalo, Omer-paša rekao nešto kratko na turskom, na šta mu dvojica slugu začas skidoše rukave, svud oko harema je došlo do silnog komešanja, jer vijest o šarenom ćurku koji kad hoće postane jeleče brzo se širila i narod je u galopu pohrlio da vidi, čiji je epilog troje nasmrt izgaženih građana; stapendo je bio. 

Zbog te nesreće Omer-paša nije više oblačio šareni ćurak, ne zato što bi mu bilo žao naroda, već što se plašio da bi sultan mogao za to čuti, a on sam nema takvog ćurka. Zvuči bezazleno, ali može i da ne bude, jer i gizda ima svoja pravila, od kojih je jedno da najbolja pripada sultanu. Vratio je tada ćurak u ormar i više ga nije dirao, misleći o tome kako su ljudi u Bosni grdno zaostali i kako je pitanje da li je sultan na dobitku ili na gubitku što će je zadržati. 

Jednog dana ćurak je ukraden. Drski lopov usudio se ući duboko u Omer-pašine odaje i dići mu iz njih najbolju, najoriginalniju stvar koju ima. Koštala je ona Omer-pašu kao Svetog Petra kajgana, i prije nego će na Bosnu poći dugo se dvoumio da li da je ponese, ali je na kraju ipak ponio i eto pokajao se.

Toliko je bio ljut na lopova da je odmah dao objesiti sve sluge koje su bili na dužnost u vrijeme krađe, nakon čega je raspisao nagradu na deset, pa za tri dana povećao na dvadeset hiljada lira, za uhvaćenog počinioca ili informaciju koja će do njega dovesti.

Premda to s tim nije imalo veze, ispostavilo se da je ovaj Omer-pašin potez ispao i vojna strategija, jer imao je znatnog uticaja na slabljenje pobunjeničke bosanske vojske, što se tih dana skupljala u Tuzli, sa romantičnom nadom u nezavisnost i autonomiju; ista se u velikoj mjeri osula jer su vojnici masovno dezertirali kako bi pošli u Sarajevo tražiti ćurak vrjedniji od svakih autonomije i nezavisnosti. 

S njima u paketu došlo je još i mnoštvo slabo hranjene i slabo odjevene fukare, zbog čega je na čaršiji u neka doba došlo do spontanog nudističkog buma, ako možemo nazvati nudizmom kad je čovjek go od nužde, a ne od volje. 

Ipak, ma koliko masovna, potraga je bila uzaludna. Prođoše i tri mjeseca, za vrijeme koje prevrnuše u Sarajevu svaki kamen i obrnuše svaki crijep, ali džaba, od ćurka ni traga ni glasa. Noćno kretanje po gradu bilo je gotovo sasvim onemogućeno izvan utvrđenih trasa, jer sav okolni teren postao je džombast, od hiljada onih koji su po njemu kopali, s čime nisu prestali ni kada je Omer-paša, ljut jer je i sam postao žrtva džombastog terena, dao da se objese trojica kopača. Mogao je jednostavno povući nagradu i tako bez sile rastjerati te ljudske krtice, ali kad je muško oblaporno na haljine, tada nema te žene na svijetu koja bi mu  mogla parirati u nezasitosti garderobom i asesoarom. 

Neki mudri ljudi pokušali su riješiti problem tako što su krađu prišili čuvenom hajduku Bećiru Toski, za kog nije bilo nevjerovatno da je to uradio, jer kako su veziri i kadije plijenili Bosnu, tako je Toska plijenio kadije i vezire, i sa njima još i begove, age, sveštenstvo od svake konfesije, i koga god hoće, zbog čega je na spomen njegova imena siroto drhtalo jednako kao bogato.

Ta bi priča mogla postići svoj cilj, Sarajlije su poznate kao ljudi koji se boje samo onog čega nema, da se samo nije umiješao Omer-paša, koji se zainati da ne ode iz Bosne dok se ne vrati ćurak, a kako mu se u toj nedođiji ipak nije ostajalo duže nego se mora, to on podiže nagradu na pedeset hiljada lira, za onoga ko mu dopremi njegov ćurak u roku od sedam dana.

To je već bila cifra tako golema da su joj magnetne sile stale privlačiti desperadose iz svih krajeva carstva, koji bi sasvim sigurno ostavili pustoš dostojnu skakavaca (prema nekim piscima na Sarajevo je išlo ne manje od petsto hiljada ljudi), da ih samo u putu nisu zatekle vijesti da je ćurak pronađen (istina), pronalazač ubijen (laž), a Omer-paša već da je prešao Lim i uhvatio se druma koji vodi direktno u Stambol (laž). 

Pogođena tom informacijom, golema internacionalna rijeka ljudi raspala se na stotine manjih tokova, koji zaokrenuše odmah da se vraćaju, jer nije tu nikome bilo do Bosne, samo do basnoslovne nagrade.

Rainbow vjeverica

Misterij ukradenog ćurka dobio je na kraju najbanalnije razrješenje: nije ni bio ukraden, sve je vrijeme visio u ormaru u Omer-pašinom kabinetu na Atmejdanu. 

Rasijan usljed mnogobrojnih zadataka koje je morao izvršiti kako bi "zaveo red" u zemlji, Omer-paša je i zaboravio da je raznobojni ćurak obukao još jednom, onda kad je u pola noći primio vijest da mu je iz Grčke stigla vračara, da ga čeka u kabinetu na Atmejdanu. 

Onako izasna Omer-paša nije ni gledao za šta grabi, i kako je gatara mračnu svoju rabotu provodila pod svjetlošću samo jedne svijeće, nije to mogao vidjeti ni kad je već stigao na Atmejdan i ćurak skinuo, samo ga je mahinalno objesio u ormar i sjeo zapovijedivši: "Gataj!"

U trenutku kada je, poslije tolikih mjeseci obeshrabrujuće potrage, ćurak najzad ugledao, Omer-paša se osjeti kao magarac, ali samo za trenutak, jer u sljedećem se dosjetio da sada sam sebi može isplatiti basnoslovnu nagradu, zbog čega zapisa u dnevnik: "Svako zlo za neko dobro." 

Nekoliko dana kasnije karavana Omer-paše Latasa krenula je natrag u Stambol. 

U narodu bosanskohercegovačkom kao uspomena na ovaj događaj ostao je izraz raznobojni ćurko kurko, kao metafora prazno obećanje. U Sarajevu se i sad može ponekad čuti među najstarijim stanovnicima, obično u vrijeme kad su penzije. 

Slomljena ruka i ljepote u vezi s tim

Biće bolje

Bol od slomljenih i rastavljenih kostiju je najjači fizički bol koji sam do sada upoznao. Ono što ga odvaja od drugih bolova jesu osjećaji vrtoglavice i mučnine, kao i znoj koji probija od glave do pete. Po tome možete znati unaprijed da vam treba rendgenski snimak, pa ne gubiti vrijeme na "nije mi ništa" i drugo što neki ranjenici, u dirljivom pokušaju ublažavanja surove stvarnosti, izgovaraju u prve momente nakon nesreće. 

Iskustvo prošle povrede pomoglo mi je da se sa drugom ponesem ozbiljnije,  bolje, pa na kraju krajeva i dostojanstvenije, što nije nevažno u stradanjima. 

Onaj prvi put, iako sam vidio da mi je muka, da šaka otiče i da bih se mogao onesvijestiti, ipak nisam mogao da se ne nadam kako stvar nije toliko ozbiljna. Sada sam odmah znao da jeste, i čim sam pao rekao sam prijateljima s kojima sam bio da moram u hitnu jer sam slomio ruku. To je, uostalom, bilo očigledno, ta je ruka izgledala neobično, tamo gdje bi trebao biti špic sada je bila rupa.

Na putu do hitne prale su me grozne misli. U jednu ruku strah šta će biti s rukom, u drugu svijest da će mi svi pametovati, u treću griža savjesti zbog onih kojima treba moja pomoć, a  

iznad svega toga - bol u ruci, koja kako žigne, tako preznoji. 

Ne pamtim kad sam se tako preznojio, sauna ne može izvući toliko, da sam skupljao sada bih najmanje imao svoj vlastiti Schweppes tonic water od litar i po. Sad kad je sve prošlo ne mogu reći da mi je žao tog preznojavanja, neka sam vidio da i to može, da iza čovjeka može ostati lokva i bez da se upiša. 

Stvari su počele da se okreću na bolje kada sam stigao u hitnu. Prvi snimak pokazao je katastrofu, ali ne iz svijeta lomova i napuknuća, nego iz za cijeli nivo slabijeg svijeta iščašenja. Sretna je to vijest, za pustiti suzu radosnicu, kad na vjeru da si slomio sve čuješ da nisi slomio ništa. 

Bog blagoslovio Viljema Rendgena, ako se tako uopšte čovjek zove, njega treba naslikati u kakvoj moćnoj crkvi, bez oreola, a sa zrakama iz očiju iz kojih snop otkriva da su u svetaca zlatne kosti. Da ne bi njega, pitanje je da li bih mogao vidjeti taj nekome strašan, a meni utješan snimak, na kom jedna kraj druge stoje čašica i kugla, oboje čitavi, bez ijedne naprsline. 

Od sestre koja je slikala naučio sam tada novu riječ. Prije sam znao za fraktura kao lom i ruptura kao napuknuće, a sada sam čuo i fisura, što će biti sasvim male pukotine, prema sestrinom tumačenju. U tom spasonosnom trenutku riječ fisura učinila mi se tako ljupka da sam je gotovo poželio na sebi, ono kao ako već mora nešto i od toga biti, neka bude fisura. 

Tu mi je već postalo tako dobro da sam počeo primjećivati kako su tehničari obično rječitiji od doktora, skloniji pokazivanju emocija i davanju prognoza, koje su malo i smiješne jer je to jedna mješavina narodnog i stručnog govora, stvari čije su prirode raspar pa smiješno. 

Doktor je kratko prokomentarisao da izgleda kao da sam imao sreće i upitao hoću li u Vojnu ili na Koševo. Prošli put sam se liječio u Vojnoj, gdje su me par puta izvarali da valja, rekli mi da dođem do pola jedanaest, ja u pola deset, tamo obavijest: "knjižice se primaju do 9". Izabrao sam Vojnu opet, jer računam da njihov stil zamajavanja bolje poznajem i da me ovaj put neće moći izraditi tako lako. A i bliža je, jeftiniji taksi. 

Da sam dobro odabrao vidio sam po dolasku pred bolnicu, jer osjetio sam se kao kod kuće. Bez ikakvog gledanja i propitivanja pošao sam na ulaz da rješavam stvar, i minutu poslije čekao doktora u čekaonici.

Nisam bio siguran da je doktorica koja me primila prva bila ista kao i ona od prije osam mjeseci, ista je boja kose ali je ona otprije nosila masku, pa sam za svaki slučaj stao podalje prije nego ću joj pokazati ruku, jer ako jeste ista, njen je pregled jako bolan, a suvišan, ono što ona gleda pipajući grubo rendgen očita bezbolno. 

Za bolove mi nisu mogli dati ništa jer sam pio pivu i to je bio još jedan momenat straha, posebno kada me tehničar odveo u drugu prostoriju, gdje sam ga pitao da mi ipak da nešto za bolove, na šta mi je odgovorio: "Ne smijem, boga mi… Namještanje na suho i to ti je to." 

Tu sam na trenutak opet osjetio vrtoglavicu, ali samo za trenutak, jer u sljedećem sam izazvao sebe da izdržim sve što dolazi bez glasa, pa je to probudilo ratnika u meni. 

Samo namještanje izgledalo je ovako. Najprije smo tu bili samo tehničar i ja, koji me pitao odakle sam, pa kad je čuo krenuo pričati o svojim poznanicima sa Alipašina, ispitujući mene znam li ih. Utom dođoše doktor i još jedan tehničar, pozdraviše se i priđoše. 

Doktor reče da pružim prste kako bi nešto vidio i uze me za ruku nježno, a sa ništa manjom nježnošću tehničar mi spusti ruku na rame i reče: "Ma ok je ovo…"

"A znaš li Ivanu sa Alipašina, plavu, u medicinsku išla, možebit i da je tvoje godište…", nastavljao je tehničar pričalica prilazeći mi i gledajući me pravo u oči. 

Shvatio sam da je sve to trik i prije nego su me ščepali sva trojica, za šaku, rame i posred ruke. Zatvorio sam oči i stisnuo usta iz sve snage, odlučan da ne vrisnem. 

Držao sam odlično nekih pet-šest sekundi, za vrijeme kojih čuh krckanje i pucanje, a sreća da za štim nije ni trebalo više, jer da jeste morao bih vrisnuti. I ovako zamalo da vrisnem, i to kad mi je tehničar savio već naštimanu ruku, ali nisam jer me to nije posebno zabolio, a i vidio sam da mi je lakat ponovo na špic, da se digla ona strašna rupa. Toliko mi je to drago bilo vidjeti da sam plakao od sreće. Tehničar stavi gips i učini da odahnem - najgore je prošlo. 

Još me čekao posljednji izazov, koji izađe iz usta dr. Tehničara: "Moguće da su se sada pojavile frakture. Idi gore slikaj pa se vrati", rekao je, a mladi doktor samo klikmnu glavom. 

Sjetio sam se fisura, a zatim i Jakova koji je u borbi s Bogomanđelom iščašio kuk, i pošao da se slikam. 

Nakon obavljenog snimanja vratio sam se i saznao još jednu sretnu vijest: nema ni fisura. 

Evangelistička crkva - Akademija likovnih umjetnosti

Evangelistička crkva u Sarajevu 1899.

Prvi dio

Sa Austrougarskom su u Sarajevo došle razne novotarije. Jedna od njih bili su i kršćani protestantskog usmjerenja, tzv. evangelisti. U posljednjoj deceniji XIX vijeka broj evangelista u Sarajevu porastao je na više od  hiljadu, pa su ljudi odlučili  napraviti sebi crkvu. 

Da je među malobrojnim pristalicama nove vjere bilo puno moćnih ljudi, vidi se po samoj crkvi. Naručena je ona kod poznatog, najpoznatijeg sarajevskog arhitekte Karela Paržika, dok je za gradnju izabrana veoma atraktivna parcela na obali rijeke. 

Prvi, centralni dio objekta, dovršen je i pušten u rad 1899, a petnaestak godina kasnije dograđeni su i bočni brodovi u koje se smjestila crkvena opština (ko je njih projektovao, da li Paržik ili neko drugi, nije mi poznato). To će zdanju dati konačan izgled, čineći ga jednom od najupečatljivijih zgrada u gradu sve do danas. Nek' se zna i to da je glavni pokretač gradnje i prvi pastor prve evanđeoske crkve u Sarajevu bio neki Filip Balif, štajerski Austrijanac, građevinski poduzetnik po zanimanju, u historiju Bosne upisan još i kao začetnik meteorologije.

Te 1899. evangelistička perspektiva u Sarajevu mora da je izgledala prilično obećavajuće. Zamišljam taj trenutak, prvu misu u novoj crkvi, pa mi puna glava austrougarske gospode, kako dostojanstveno stoji i pobožno u oltar gleda, a oko njih stoje i pobožno ih gledaju naši krpiguzi, novopečeni protestanti. I jednima i drugima moralo se činiti kako se pred njima otvaraju novi horizonti, prvima za činjenje, drugima za primanje dobrih djela, pa je to sve skupa moralo biti ozbiljno svečano, ono kad se grudi nadimaju istovremeno i od ponosa, i od spokoja.

Kako je tekao život crkve u idućih pola stoljeća, o tome ne znam ništa, osim da je sa prolaskom  austrougarske vlasti stao prolaziti i evangelizam u Sarajevu, koji je otada u opadanju. Vrhunac će stići 1945, kad nekoć sjajna, a sada već uveliko zapuštena evangelistička crkva zatvara svoja vrata, ispostaviće se zauvijek kao crkva. 

Sarajevo je grad koji se rado diči svojom multikulturalnošću, pri čemu se obično najprije misli na suživot triju najbrojnijih abrahamskih konfesija, kojima se, iako je to prošlost možda veća i od evangelista, rado dodaje i četvrta, najstarija. Islam, pravoslavlje, katoličanstvo i judaizam, to je taj neki standardni sarajevski multi-kulti paket. Miislim da nema tog Sarajlije ili Sarajke koji bar jednom u životu nisu to istakli pred nekim strancima. 

Kako to da evangelista u tom paketu nema, a eto imali su reprezentativan objekat i sve, to se ja pitam? 

Crkva iz vremena kad je imala samo jedno krilo

Odgovor na to pitanje mogao bi ležati u kratkoći državne zaštite nad evangelistima. Sve prethodno pobrojane religije tu su bile stotinama godina duže i, ako već ne i u praksi, a ono bar u papirima pod zaštitom vladara, pa su imale kada pustiti korijen i ugraditi se gradu u identitet. Evangelisti to nisu uspjeli, pa je danas u Sarajevu manje onih koji znaju da je ta crkva nekad bila, nego onih koji to ne znaju. 

To nam govori jednu ne baš najljepšu istinu o sarajevskoj multikulturalnosti, da je ista površna i naučena kao pjesmica, a u suštini prazna. No, da ne griješim duše nije tu malo ni nas koji istinski prihvatamo sve, ali moram i u nas malo posumnjati, ne u samu tolerantnost koja jest istinska, nego u njene razloge: ako su svi takvi slični meni, onda oni to rade iz ljubavi prema tim ljudima, a ne njihovoj vjeri, i možda još i više jer je put vjerske tolerancije put na kom te redovno časte finim jelima, dok si mali bude i para, poklona, svega, a kad odrasteš tada ima prilika da vratiš to što si dobijao nekoj novoj djeci i tako nastaviš nešto što nas, ljude iz zemalja seljačkih politika, zapravo održava na životu i okupu. 

Meni je to istinski razlog za biti ponosan što sam Bosanac, a kad slušam novopečene historike i njihove razloge, sve bih ja to najprije ispučio iz odijela, zatim obukao gore u trenerku, dole u farmerke, pa dodijelio svima po komad zemlje i sto na pijaci, da napravim od njih časne i poštene ljude, čija bi "naučna" priča tada bila na mjestu. Stvarna historija Bosne je uglavnom priča o pobjedama stranaca nad Bosancima, a ono nekoliko blistavih epizoda, u kojima smo se opirali okupatoru svim mogućim sredstvima, baš te epizode će moderni historici prešutjeti, ako ih i spomenu, onda obično kao sramotne pobune najgorih. To je još jedna velika žalost Bosne, nema para da samu sebe finansira, pa joj i iz nacionalizama izbija ropstvo naše nasušno. 

Poslije 1945. dolaze najteži dani za prvu sarajevsku evangelističku crkvu, koja pod ateistički nastrojenim komunistima ne samo što ostaje bez ikakve šanse za obnovu u svom prvobitnom duhu, nego još i gubi  bočne brodove, koji se u nacionalizaciji pretvaraju u stambene jedinice. Sama crkva prepuštena je vremenu, da ima i ono šta uzeti pod zub, koji će u iduće tri i po decenije obaviti solidan posao i tako pripremiti crkvu za renovaciju i adaptaciju u nešto korisnije. 

To nešto je ono što je bivša evangelistička crkva i danas (zajedno sa bočnim brodovima) - Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu. U tom ruhu i duhu, naša evangelistička crkva postoji od 1981. Nisam u to siguran, ali stekao sam dojam, čitajući tu i tamo o historiji ustanove, da je umjetnik Braco Dimitrijević najzaslužniji što je od napuštene crkve nastala živa školska ustanova. To je ujedno i najveća ustanova za obrazovanje umjetnika u BiH, dovoljno velika da obrazuje i ponekog iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, a rjeđe i nekog iz stranskijeg inostranstva. 

Kod arhitekte Mufida Garibije čitao sam da je to "otimanje" crkve za školu nakarada koju treba ispraviti. Za to ima uvjerljiv argument - taj čin krši grubo onaj naš najuspješniji dio građanskog identiteta, po kom su nam sve bogomolje kao građevine dobrodošle, samim tim i oni koji se tim bogomoljama koriste. 

Moram priznati da mi se dopada takav pogled na stvar. Evangelista u Sarajevu ima i danas, samo među mojim prijateljima i poznanicima ima ih nekoliko desetina (većinom stranci), pa kad zamislim da im moj grad vrati njihovu crkvu, nešto mi toplo oko srca, a u ušima mi svira stara sarajevska himna, koju donosim u nešto izmijenjenom obliku, kako je zapisao H. Kreševljaković:

Pivo piju, nane

Pivo piju, nane

Age Sarajlije

Kao idealno rješenje vidim gradnju nove zgrade za Akademiju i vraćanje crkve evangelistima, čije su sarajevske crkve danas u običnim, rentanim kućama. Koliko ih poznajem kao vjernike, oni malo mare da nose vjeru na sebi, a puno u sebi, što će reći da ne pate od grandioznosti vlastite pojave, tako karakteristične za neke druge oblike kršćanstva. Zato mislim da bi fair-play u ovoj igri bio da Akademija stoluje u crkvi dok se njena nova zgrada ne napravi, a Akademija da se poslije zahvali izrađujući umjetnine za obnovljenu crkvu. 

Kad bi se sve tako desilo, i to zbog ovog mog teksta, pa meni rekli šta ću za nagradu, tražio bih da kipari naprave i mene, može to biti i reljef, na kom jato anđela leti, a ja za njima na skejtu jurim, sa licem prepunim sreće i sumnje.

NASTAVLJA SE

Sarajevska Kirche u punom sjaju

  

BIBLIJA

Ima tome sada već možda i petnaest godina, kada sam prvi put u životu pokušao pročitati Bibliju. Ta želja nije dolazila iz vjerskih, već iz obrazovnih pobuda - rekao mi jedan asistent sa fakulteta kako ozbiljan intelektualac mora poznavati Svete knjige, i ja poželio da postanem ozbiljan intelektualac.

S tim prvim pokušajem nisam dobacio daleko. Krenuo sam od početka, ali nisam uspio doći ni do kraja prve knjige, Knjige postanka. Bio sam  premlad i grubi starozavjetni stil nije mogao podsjetiti ni na šta drugo osim na polupismene ljude. Ako sam mrvicu božanskog prisustva i osjetio, to je bilo samo u trenucima kada bih u sebi poricao božansko porijeklo Biblije, tada bih osjetio da sam stupio na stazu pravovjernih. Nije puno prošlo, a od svega sam se sjećao samo "I Bog vidje da je dobro, i da je dobro vidje Bog, i vidje Bog da je dobro…", i još da je među prvim plemenima na Zemlji bilo i jedno koje se zvalo Jebusejci. 

Drugi put sam probao prije nekih pet-šest-sedam godina, nakon što sam dobio Bibliju od prijatelja preobraćenika, koji je kršćanin postao kao odrastao čovjek. Kao mnogi konvertiti ispočetka, i moj je prijatelj propovijedao svoju novu vjeru sa posebnim žarom. Možda sam sada i ja pomalo starozavjetski grub, ali moram reći da sam primijetio kako ti ljudi, nazovimo ih skorojevićima, često zapadnu u teatralno kreveljenje kad pričaju o tom novom. Tako i moj prijatelj. Propovijedi mu jesu bile vatrene, iz te vatre više me puta poprskala pljuvačka, ali sve to nije moglo pokriti skroman sadržaj propovijedi, koji se prilično bijedno svodio na ponavljanje da je Isus umro za naše grijehe. 

Ipak, za njega se ne može reći, bar u mom slučaju, da je propovijed držao u pustinju. Privukla me vatra sa kojom je to činio, poželio sam imati takvo nadahnuće za sebe i odlučio ponovo pročitati Bibliju. Tada sam već znao da su mnogi veliki pisci posuđivali iz nje štošta, pa je to bio razlog više da se bolje uputim u tu knjigu, a i još uvijek sam žarko vjerovao da sam budući pisac remek-djela svjetske književnosti, zbog čega sam stalno bio u potrazi za nečim velikim i značajnim, nečim što bi moglo poslužiti kao tema takvom djelu..

Krenuo sam od početka, sa velikim entuzijazmom za koji će se ubrzo ispostaviti da je kratkog daha. Ponovo  nisam uspio doći ni do kraja te prve knjige, u kojoj se govori o postanku svijeta i čovjeka, ponovo zbog grubog stila Starog zavjeta, koji se kosi sa mojom predstavom o tome šta je to božanski govor. Teško mi je bilo, tada još uvijek preteško za prihvatiti da Savršenstvo ponavlja svoje riječi kao neki  pučanin, toliko nesiguran u ono što priča da se čovjek pita kad ga sluša - koga ovaj uvjerava, sebe ili mene?

Ipak, jednu sam priču upamtio iz tog drugog čitanja, jednu za koju nisam siguran da pripada Knjizi postanka (jer Bibliju sam čitao i nasumce) i pred kojom sam ostao istinski zapanjen, a to je ona koja počinje sa rečenicom da ocu u starosti pocrniše oči. Ta je rečenica bogovska, tako je slikovita i punoznačna, a ono što slijedi za njom spada među najdramatičnije kratke priče ikad što sam čitao. Mogao bih je prepričati prilično tačno - po tome znam da mi se to jako sviđa, koliko sam upamtio na prvo čitanje - ali neću to sada raditi da ne ispadnem propovjednik, rekao sam prvu rečenicu i to je dovoljno. 

Opet prođe nekoliko godina, bez čitanja ikakvih Svetih spisa, ali uz mnoge kušnje koje su me natjerale, po stotinu i po hiljadu puta, da zamišljam razne svece, gospe, anđele i druga vjerska bića što sam ih vidio i popamtio po slikama evropskih majstora, jer to su u određenim stanjima jedine misli koje mogu da me umire. 

Iako do dana današnjeg najviše vjerujem u nauku, spoznao sam o sebi, baš u tim izvanrednim stanjima, da se meni ne isplati biti ateista. Šta ja imam od pustih zvijezda na nebu? Ništa, samo to da zamišljam svoju dušu kako luta kroz usamljenost najveću ikad, ali sada zauvijek. Sa druge strane, ma koliko to bilo pučki, zamišljati svog anđela ili više njih uvijek je prijatno iskustvo, pa kad sve to o sebi već znam, što da to ne koristim? 

Tako dođoh i do trećeg pokušaja da pročitam Bibliju, ili bar eto tu prvu knjigu iz Starog zavjeta, jer na nju sam već dva puta napadao bez uspjeha, pa je to sramota malo i za mene kao čitača, koji sam više puta savladao knjige dosta opširnije od Biblije. Ne želim izgubiti svojstvo da čitam opširne knjige, ne dam tu sve rjeđu ljepotu na ovom našem nemilosrdnom svijetu, gdje te svaki čas bombarduju mješavinom informacija i dezinformacija, od čega su misli ljudske okraćale kao pokošena trava i ljudi postali za ubitačno dosadni, i moram reći i veoma glupi, ekstremno, nivo kada sam sebi radiš o glavi misleći da si pametan. 

Kako sam uspio primijetiti, sada mi je Knjiga postanka puno zanimljivija i bolja nego prije. Čin u kom Gospodin stvara svijet je beskrajno simpatičan: čini on to kao neko ko nije siguran u ono što radi, pa poslije svakog poteza zastaje da gleda šta mu je ispalo, a sve je još simpatičnije jer uvijek ispada dobro. 

Generalno govoreći, starozavjetni Bog, bar ovaj iz Postanka, može se uzeti savršenim samo pod uslovima da je isti, služeći se svojima apsolutstvom i svemogućnošću, odabrao da liči na nekog čovjeka koji je tako malo… Smijem li reći osrednji? Takav lik Božji za mene je veoma  osvježavajući, jer ono što o njemu uobičajeno slušam okovano je u najjače, najblistavije epitete, pa mi čudno čitati primjere kojima se takvi epiteti ozbiljno mogu prišiti samo u sprdnji. 

Ovog puta uspio sam pročitati Knjigu postanka do kraja. I dalje ne mislim da je ono što u njoj piše izvorna Božja riječ, ali nisam više gotov ni da poričem božansko nadahnuće biblijskih pisaca. Te priče stilski možda jesu grube i možda strukturom više sliče pučkom govoru, u kom je logika sporedna stvar, ali to im ne umanjuje mudrost i istinitost: razni užasi ljudski što ih nalazimo u prvoj knjizi Biblije, sve to postoji i danas, principijelno na identičan način kao što piše tamo. Ako i nije o Bogu, to jeste istina o ljudima, iz čega se može naučiti dosta. 

Ono što me najviše uzbudilo i iznenadilo jeste epizoda u kojoj se Jakov svu noć bori sa Bogom-anđelom. Naišla je ta frapantna epizodica, kao i mnoge druge, s neba pa u rebra što se kaže, i tako me potresla da sam na kraju ostao pod dojmom da je Biblija puno više od onoga što ja mislim. Ja sam uvijek mislio da u njoj nema mjesta za mene, dijelom i zbog toga što puno volim i sam pisati baš te takve neobične priče, koje će prosječan vjernik sa visine, sada već mogu reći - sa visine svog neznanja, okarakterisati kao nepristojne i bogohulne. 

Uglavnom, hajde to što se Jakov borio sa Bogom - a borili su se kao dva čovjeka, dakle hrvanje i te stvari - nego što je u toj borbi i pobijedio (kad je Bog vidio da neće pobijediti udario je Jakova, čini se malko u nefer pleju, i iščašio mu kuk), što mu i sam Bog prizna: "Odsad se nećeš više zvati Jakov, nego Izrael; jer si se borio s Bogom i s ljudima i nadjačao si." Na to sve valja dodati i da se Bog u ovoj epizodi boji svitanja, on traži od Jakova da borba stane zato što će svanuti. Na ovo i ja, koji nemam jednog jedinog časa vjeronauke iza sebe, moram reći: tobejarabi! 

Ta kratka priča, koja cijela stoji u jednoj četvrtini biblijske stranice, kresnula me onako kako to samo knjige mogu, upalila me kao buktinju i dala mi inspiraciju. Dobra bi to priča bila, započeo bih je s tim kako je Jakov taman prebacio porodicu i imanje preko rijeke, pa sjeo na kamen da odmori, a u tom trenutku bih uveo Boga-anđela, koji bi Jakova napao bez riječi. Samu borbu bih napravio da ispočetka izgleda kako pobjeđuje Bog, onda preokret u kom pobjeđuje Jakov, a sve bih to razvukao na osam sati, pa bi bilo baš napeto i teško. Svjetina bi me zbog toga sigurno popljuvala i proglasila ludim, ali vjerujem da bi mi svaki iole obrazovan svećenik čestitao, ako i ne bi, to ne bi bilo što nisam napisao vjerodostojno, već zbog nekih drugih, prizemnijih razloga. 

Vidjećemo šta će biti dalje. Hoće li mi trud biti nagrađen samo u vidu boljeg obrazovanja, ili će iz Biblije izaći zrake spasonosne vjere? Ja ih želim iskreno, samo ne mogu glumiti da su me posvijetlile kad nisu. Moje oduševljenje za Knjigu postanka najveće je u trenutku kad Bog Jakovu prizna da je nadjačao i njega i ljude. Da li je to pobožno, vjerovati u epizodu koja jest iz Biblije, ali onu u kojoj Bog nije mogao da se othrve jednom čovjeku? Taj je čovjek dobio za to blagoslov od Boga, hoću li i ja? Ako hoću, daj mi Bože um za pisanje i tijelo za skejtanje, amin.