 |
| Evangelistička crkva u Sarajevu 1899. |
Prvi dio
Sa Austrougarskom su u Sarajevo došle razne novotarije. Jedna od njih bili su i kršćani protestantskog usmjerenja, tzv. evangelisti. U posljednjoj deceniji XIX vijeka broj evangelista u Sarajevu porastao je na više od hiljadu, pa su ljudi odlučili napraviti sebi crkvu.
Da je među malobrojnim pristalicama nove vjere bilo puno moćnih ljudi, vidi se po samoj crkvi. Naručena je ona kod poznatog, najpoznatijeg sarajevskog arhitekte Karela Paržika, dok je za gradnju izabrana veoma atraktivna parcela na obali rijeke.
Prvi, centralni dio objekta, dovršen je i pušten u rad 1899, a petnaestak godina kasnije dograđeni su i bočni brodovi u koje se smjestila crkvena opština (ko je njih projektovao, da li Paržik ili neko drugi, nije mi poznato). To će zdanju dati konačan izgled, čineći ga jednom od najupečatljivijih zgrada u gradu sve do danas. Nek' se zna i to da je glavni pokretač gradnje i prvi pastor prve evanđeoske crkve u Sarajevu bio neki Filip Balif, štajerski Austrijanac, građevinski poduzetnik po zanimanju, u historiju Bosne upisan još i kao začetnik meteorologije.
Te 1899. evangelistička perspektiva u Sarajevu mora da je izgledala prilično obećavajuće. Zamišljam taj trenutak, prvu misu u novoj crkvi, pa mi puna glava austrougarske gospode, kako dostojanstveno stoji i pobožno u oltar gleda, a oko njih stoje i pobožno ih gledaju naši krpiguzi, novopečeni protestanti. I jednima i drugima moralo se činiti kako se pred njima otvaraju novi horizonti, prvima za činjenje, drugima za primanje dobrih djela, pa je to sve skupa moralo biti ozbiljno svečano, ono kad se grudi nadimaju istovremeno i od ponosa, i od spokoja.
Kako je tekao život crkve u idućih pola stoljeća, o tome ne znam ništa, osim da je sa prolaskom austrougarske vlasti stao prolaziti i evangelizam u Sarajevu, koji je otada u opadanju. Vrhunac će stići 1945, kad nekoć sjajna, a sada već uveliko zapuštena evangelistička crkva zatvara svoja vrata, ispostaviće se zauvijek kao crkva.
Sarajevo je grad koji se rado diči svojom multikulturalnošću, pri čemu se obično najprije misli na suživot triju najbrojnijih abrahamskih konfesija, kojima se, iako je to prošlost možda veća i od evangelista, rado dodaje i četvrta, najstarija. Islam, pravoslavlje, katoličanstvo i judaizam, to je taj neki standardni sarajevski multi-kulti paket. Miislim da nema tog Sarajlije ili Sarajke koji bar jednom u životu nisu to istakli pred nekim strancima.
Kako to da evangelista u tom paketu nema, a eto imali su reprezentativan objekat i sve, to se ja pitam?
 |
| Crkva iz vremena kad je imala samo jedno krilo |
Odgovor na to pitanje mogao bi ležati u kratkoći državne zaštite nad evangelistima. Sve prethodno pobrojane religije tu su bile stotinama godina duže i, ako već ne i u praksi, a ono bar u papirima pod zaštitom vladara, pa su imale kada pustiti korijen i ugraditi se gradu u identitet. Evangelisti to nisu uspjeli, pa je danas u Sarajevu manje onih koji znaju da je ta crkva nekad bila, nego onih koji to ne znaju.
To nam govori jednu ne baš najljepšu istinu o sarajevskoj multikulturalnosti, da je ista površna i naučena kao pjesmica, a u suštini prazna. No, da ne griješim duše nije tu malo ni nas koji istinski prihvatamo sve, ali moram i u nas malo posumnjati, ne u samu tolerantnost koja jest istinska, nego u njene razloge: ako su svi takvi slični meni, onda oni to rade iz ljubavi prema tim ljudima, a ne njihovoj vjeri, i možda još i više jer je put vjerske tolerancije put na kom te redovno časte finim jelima, dok si mali bude i para, poklona, svega, a kad odrasteš tada ima prilika da vratiš to što si dobijao nekoj novoj djeci i tako nastaviš nešto što nas, ljude iz zemalja seljačkih politika, zapravo održava na životu i okupu.
Meni je to istinski razlog za biti ponosan što sam Bosanac, a kad slušam novopečene historike i njihove razloge, sve bih ja to najprije ispučio iz odijela, zatim obukao gore u trenerku, dole u farmerke, pa dodijelio svima po komad zemlje i sto na pijaci, da napravim od njih časne i poštene ljude, čija bi "naučna" priča tada bila na mjestu. Stvarna historija Bosne je uglavnom priča o pobjedama stranaca nad Bosancima, a ono nekoliko blistavih epizoda, u kojima smo se opirali okupatoru svim mogućim sredstvima, baš te epizode će moderni historici prešutjeti, ako ih i spomenu, onda obično kao sramotne pobune najgorih. To je još jedna velika žalost Bosne, nema para da samu sebe finansira, pa joj i iz nacionalizama izbija ropstvo naše nasušno.
Poslije 1945. dolaze najteži dani za prvu sarajevsku evangelističku crkvu, koja pod ateistički nastrojenim komunistima ne samo što ostaje bez ikakve šanse za obnovu u svom prvobitnom duhu, nego još i gubi bočne brodove, koji se u nacionalizaciji pretvaraju u stambene jedinice. Sama crkva prepuštena je vremenu, da ima i ono šta uzeti pod zub, koji će u iduće tri i po decenije obaviti solidan posao i tako pripremiti crkvu za renovaciju i adaptaciju u nešto korisnije.
To nešto je ono što je bivša evangelistička crkva i danas (zajedno sa bočnim brodovima) - Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu. U tom ruhu i duhu, naša evangelistička crkva postoji od 1981. Nisam u to siguran, ali stekao sam dojam, čitajući tu i tamo o historiji ustanove, da je umjetnik Braco Dimitrijević najzaslužniji što je od napuštene crkve nastala živa školska ustanova. To je ujedno i najveća ustanova za obrazovanje umjetnika u BiH, dovoljno velika da obrazuje i ponekog iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, a rjeđe i nekog iz stranskijeg inostranstva.
Kod arhitekte Mufida Garibije čitao sam da je to "otimanje" crkve za školu nakarada koju treba ispraviti. Za to ima uvjerljiv argument - taj čin krši grubo onaj naš najuspješniji dio građanskog identiteta, po kom su nam sve bogomolje kao građevine dobrodošle, samim tim i oni koji se tim bogomoljama koriste.
Moram priznati da mi se dopada takav pogled na stvar. Evangelista u Sarajevu ima i danas, samo među mojim prijateljima i poznanicima ima ih nekoliko desetina (većinom stranci), pa kad zamislim da im moj grad vrati njihovu crkvu, nešto mi toplo oko srca, a u ušima mi svira stara sarajevska himna, koju donosim u nešto izmijenjenom obliku, kako je zapisao H. Kreševljaković:
Pivo piju, nane
Pivo piju, nane
Age Sarajlije
Kao idealno rješenje vidim gradnju nove zgrade za Akademiju i vraćanje crkve evangelistima, čije su sarajevske crkve danas u običnim, rentanim kućama. Koliko ih poznajem kao vjernike, oni malo mare da nose vjeru na sebi, a puno u sebi, što će reći da ne pate od grandioznosti vlastite pojave, tako karakteristične za neke druge oblike kršćanstva. Zato mislim da bi fair-play u ovoj igri bio da Akademija stoluje u crkvi dok se njena nova zgrada ne napravi, a Akademija da se poslije zahvali izrađujući umjetnine za obnovljenu crkvu.
Kad bi se sve tako desilo, i to zbog ovog mog teksta, pa meni rekli šta ću za nagradu, tražio bih da kipari naprave i mene, može to biti i reljef, na kom jato anđela leti, a ja za njima na skejtu jurim, sa licem prepunim sreće i sumnje.
NASTAVLJA SE
 |
| Sarajevska Kirche u punom sjaju |
Nema komentara:
Objavi komentar