(bez naslova još uvijek)

 1.

Vraćajući se od Rankovića Pero se osjećao moćno. U glavi, grudima i udovima osjećao je moćan napon, koji je radnju hodanja činio tako zanosnom da nije htio na tramvaj. Prelazeći preko tramvajske primijetio je poglede šćućurenih ljudi, nenaviklih da na takvoj zimi vide raskopčana i raspojasana čovjeka. "Nek' gledaju", pomislio je i s ponosom nastavio dalje. 

Približavajući se Marindvoru, vraćao je film u glavi, scenu od prije pola sata, trenutak u kom je Ranković pružio ruku i pogledao ga u oči. Pero je nije prihvatio odmah, pustio je da prođu dvije-tri sekunde, ali kad jeste stisak mu je bio pouzdan i čvrst. Rankovićeve riječi: “Milo mi je da smo se tako lako dogovorili”, izgovorene na samom rastanku, ispunjavale su Perinu dušu kao neka lijepa muzika, koja se na kraju pretvarala u predivno zadovoljstvo samim sobom, tako rijetko u životu normalna čovjeka. 

Taj osjećaj učini da se Pero sjeti kako uspjeh valja zaliti. Bilo je već kasno, ali neka od malih birtijica na Marindvoru mora da još radi. 

Nekada ih je tu bilo more, sad je poneka. Kapitalizam su preživjele samo one koje su bile zavučene po zapuštenim unutrašnjim dvorištima, u koja kapital još uvijek nije stigao zaći. Pero ih je poznavao sve još od studentskih dana, kada ga je čitanje sabranih djela Darija Džamonje motiviralo da se strasno oda cuganju po bircuzima u centru grada. Ta je faza potrajala malo duže i Pero je mogao računati na to da će ga pustiti u svaku, samo ako radi.  

Prvo je pošao kod Deke, čija je kafana odolijevala vremenu u budžaku s one strane šina, ali se zatim predomislio i okrenuo kod Tome, koji mu je bio odmah tu. 

Prošavši kroz stari prostrani haustor izašao je u unutrašnje dvorište, zakrčeno pomoćnim objektima i nadogradnjama stanara iz prizemlja. Mizerija je djelovala još većom uslijed slabog osvjetljenja, koje je dolazilo iz ćoška, od žute sijalice obješene iznad sobnih vrata, na kojima je debelim flomasterom pisalo "Šahovski klub Bobi Fišer". 

Prema Tominoj priči, Bobi Fišer je inkognito došao u Sarajevo u januaru 1995. i tom prilikom završio u Tominoj kafanici, koja se tada još uvijek zvala "Tito". U neka doba na stolu se našla i šahovska tabla, i strani novinar, kako se Fišer predstavio, je stao da ponižava prisutne, Hakiju su morali odvesti da se izbjegne belaj. 

Tomo je igrao posljednji, a sve vrijeme prije toga pomno je posmatrao stranca kako igra. Naravno, prokužiti Bobija Fišera skroz ne može niko, ali Tomo je uspio donekle i na kraju izvukao remi. Bobi Fišer je tada ustao, pružio mu ruku i predstavio se pravim imenom i prezimenom, navodeći i titulu šahovski velemajstor. Kao uspomena na taj događaj, na zidu iza šanka, gdje gosti ne zalaze, visio je uramljeni velemajstorom  potpis. Pero je bio ako ne jedini, onda među rijetkima koji su dopuštali da bi Tomina priča mogla biti i istinita.

Otvorio je vrata i zakoračio u hodničić od koraka. Kroz mutno staklo drugih vrata vidjelo se da neko sjedi, ispostaviće se jedini gost. Pere nije bilo sigurno par godina i Tomo ga nije prepoznao odmah, tek kad je rekao: "Ma onaj mladi pisac što je prije dolazio…" 

Jedini gost bio je stariji čovjek u ofucanoj jakni, s puknutim šavom na ramenu. Tomo ga je predstavio po nadimku Boja, poslije čega je htio predstaviti i Peru Boji, ali se nije mogao sjetiti imena, pa ga je imenovao sa "naš pisac". Pero nije ni sjeo, a Boja je nastavio priču, o nekom Fordu Sierri koji je bio najbrže auto u Sarajevu. 

To je učinilo da Pero odustane od ideje da kaže povod čašćenja. Za sebe je naručio pivo, a za njih još jedan bokalić. Tomo je odmah upitao za povod, ali Pero mirno reče da mu je drago što se vratio,s čime ponuka Tomu da se rastoroče o tome kako se u njegovoj kafanici dobri ljudi, osjećaju kao kod kuće, a šupci kao u zatvoru. 

Poslije toga Boja se vratio na priču o Fordu Sierri, kako su je u ratu ofarbali u maslinasto zelenu boju, te kako je zatim bila tri puta prodana - naši prodali četnicima, četnici ustašama, ustaše našim, da bi je na samom kraju rata četnici pogodili jednom od posljednjih granata. 

Tomo je volio sve priče okretati na seks i postavio je pitanje - koliko li je žena u tom autu jebano? Boja je odmah odmahnuo rukom i rekao: "Koliko hoćeš!", baš kao da je i prije razmišljao o tome. "Daj i meni jednu rakiju, za Sierrinu dušu", reče Pero i pomisli na posao koji čeka, ali ga iste sekunde i smetnu, a narudžbu prepravi u jedan bokalić. Nakon što ga je popio, Pero posta spreman da otvori dušu. 

"U književnosti postoji nešto što se zove ghost writing, pisac-duh po naški…", započeo je, nakon čega  prepriča susret sa Rankovićem, pazeći da mu ne otkrije ime. 

Tomo i Boja nisu bili impresionirani. Kao dobri domaćin Tomo mu je poželio sreću u radu, ali  Boja je bez ustručavanja rekao da je pisati knjige lijepo, ali nema od toga hajra. Da potkrijepi tvrdnju navede primjer svog rođaka, univerzitetskog profesora koji je u petnaest godina objavio petnaest knjiga i zaradio od toga kurac. 

Peri se nisu svidjele te riječi, doživio ih je kao provokaciju i zato odgovorio Boji: "On da je dobar pisac ne bi bio profesor." Tomo se grohotom nasmijao ovoj dosjetki, koja Boji ne bi ni najmanje smiješna. Ponesen pićem, Pero nastavi, o tome kako za profesora treba biti veliki štreber, a štreber ne može biti dobar pisac jer mu nedostaje osjećaj, njegov je stil hladan i kad je najvreliji. "Najbolji pisci su bekrije", završio je lekciju, gledajući pravo u Boju koji gleda nekud pored. 

Htio je naručiti još bokalić, ali Tomo je najavio fajront za deset minuta, koliko je ostali do ponoći. To podsjeti Peru da je sada zadnji voz za hvatanje prevoza do kuće, inače taban fijaker. Na odlasku mu Boja ne htjede pružiti ruku. 

Na ulicu izađe sa pokvarenim raspoloženjem. Iznervirao ga je Boja. Šta on zna o svijetu književnosti, klošar u pocijepanoj jakni? Dok se spuštao prema tramvajskoj vidio je Boju u toj jakni kako čuva kokoške u stanu, koku kako mu se s lustera posra na glavu. Sigurno je slagao i za rođaka, koji negdje u planini čuva ovce i misli da je univerzitet univerzalni fakultet.

Čekajući autobus, nastavio je s tom misaonom igricom na Bojin račun. Zamišljao ga je kako gostuje u dnevniku kod Senada Hadžifejzovića, priča o književnosti u zakopčanoj jakni. Tek kad uđe u komercijalu i sjede promijeniše mu se misli, vrati mu se film, slika Rankovića kako stišanim glasom objašnjava neugodnost svoga položaja. 

Sama ta priča o ugovorenim obavezama prema španskom izdavaču Peri je bila fascinatna. Osjećao se kao da viri kroz ključaonicu vrata u svijet prave profesionalne književnosti, koja su mu se otvorila u facu kad je Ranković rekao da mu treba od njega roman, najmanje sto pedeset strana, najdalje za dvadeset i jedan dan.

Sada mu je bilo žao što je išao zaliti tako nešto, osjećao se kao seljak zbog toga. Krivo mu je bilo zbog rakije, stvar bi bila uredno obavljena i da je popio samo pivu, rakija je bila čisto pretjerivanje. Da se umiri, obeća da neće piti alkohol dokle god traje spisateljski proces.   

Bio je nakan da počne raditi čim uđe u kuću. S obzirom na okolnosti nije želio trošiti vrijeme na planiranje, već samo sjesti i navaliti. Rankovićeva kratka uputa, da roman treba biti ljubavni, između čovjeka od šezdeset i djevojke od dvadeset sedam godina, činila se kao sasvim dovoljna. Čim je Ranković rekao da je njoj dvadeset sedam Pero je u glavi imao prvu scenu - ona sama na divljoj plaži, sunča se toples, kad na čamcu nailazi on, mišićavi preplanuli starac.

"Tih je dana na snazi bio neki prirodni fenomen, od kog je Sunce isijavalo blago crvenkastu boju.", naumpade mu prva rečenica. Učinilo mu se da je dobra i Pero potrča kući da je zapiše prije nego ispari. 

NASTAVLJA SE

Papirne pare - PRVI DIO

 

PAPIRNE PARE

Postoje dvije verzije priče o tome šta je nagnalo Petra Zelenka, sina iz jedne od najbogatijih kuća Bosne tog vremena, da se još 1775, sa nepunih dvadeset godina, ukrca na brod za Ameriku. 

Prema jednoj verziji, mladi Petar, kog su roditelji poslali u Dubrovnik da izuči moderno računovodstvo, ubio je tamo nekog talijanskog plemića, a prema drugoj poharao državnu blagajnu. Šta je od ova dva slučaja istina ostalo je nerasvijetljeno, ali ono što se iz toga može uzeti kao pouzdano jeste da je mladog bogataša na taj put natjerala nužda, a ne želja. U dnevničkim zapisima Petra Zelenka na dosta mjesta stoje napomene u stilu "nisam birao Ameriku, ona je mene", a tajnovitost koju pri tome pokazuje potkrepljuje tvrdnju da je njegov odlazak bio klasični bijeg svoga vremena. 

Škrti u prethistoriji, dnevnički zapisi veoma su iscrpni u opisu američkog života Petra Zelenka, koji je morao početi od nule. Kao svi doseljenici u to doba, stigao je u New York, odakle nije otišao dalje. U prvih pet godina Amerike radio je kao utovarivač, perač brodova, roštilj-majstor, poštar i građevinac, sve dok nije savladao engleski jezik, pravopis i gramatiku, poslije čega je otvorio malu pisarsku radnju na donjem Menhetnu, tada prekrivenom malim kolibama i potleušicama.

 Bio je to genijalno jednostavan poslovni potez, jer te su nastambe mahom bile nastanjene nepismenim ljudima, željnim pisma i korespondencije onako kako pismen čovjek ne može ni zamisliti. Oko praznika, posebno za Dan zahvalnosti, navala je bila tolika da su ti dani u dnevniku propraćeni nekom vrstom lirskih zapisa, samo tamnih, ispunjenih nadahnućima dubokog nezadovoljstva, u kojima su ostale neke od najodvratnijih rečenica o pisanju kao radnji ikad.

Velika potrošnja papira u pisarnici navela je Petra Zelenka da u proljeće 1783, odmah do pisarnice, otvori i papirnicu, za koju je ispravno slutio da bi uskoro mogla postati bitnija od pisarnice, s obzirom da je broj onih koji su se ugledali na njegov poslovni primjer iz dana u dan postajao sve veći. 

Ubrzan rast broja pismenih u New Yorku povećavao je potrošnju papira iz dana u dan, tako da od 1785. Petar nema više pisarnice, umjesto nje tu je sada prodavnica pisaćeg pribora, čija potrošnja također ubrzano raste.  

S tim je udaren temelj za ono što će se kasnije pretvoriti u korporativnu imperiju "ZelenCo.", najveću svjetsku organizaciju za proizvodnju i prodaju papira i pisaćeg pribora u historiji čovječanstva. 

Fabrika papira bio je sljedeći korak, do kog je Petar Zelenko došao jedanaest godina poslije, kada je kupio zemlju u Queensu, gdje će 1799. biti svečano otvorena prva fabrika papira u državi New York. S tim će ujedno i završiti prva etapa razvojnog puta porodičnog preduzeća, na čijem će čelu Petar Zelenko ostati do svoje smrti, godine 1831. 

Nasljeđuju ga sinovi, blizanci Ivan i Marko, kojima je u to vrijeme po trideset godina. Naslijedivši i porodičnu žicu za biznis, njih će dvojica uzdići ZelenCo. do papirnog monopola u Americi i tako pripremiti za dalje širenje svijetom. 

Njihov prvi veliki poduhvat bila je gradnja još jedne fabrike u Detroitu, čije će svečano otvorenje biti upriličeno 1834. Tom prilikom u proces proizvodnje papira u Americi po prvi put su uključene parne mašine, koje su omogućile veću proizvodnju uz manji trošak. Uz isti princip modernizovana je i fabrika u New Yorku. 

Nove fabrike su u konačnici dovele do pojeftinjenja papira kao robe, tako da su u idućih nekoliko godina bili fokusirani uglavnom na otvaranje maloprodaja, knjižara po ugledu na izvoni “ZelenCo.” sa Menhetna, u kom se uz papir može kupiti i pisaći pribor. Tih je maloprodaja trebalo mnogo, jer tridesetih godina je bio veliki priliv stanovništva, trend koji će se nastaviti iz dekade u dekadu. Do 1840. imali su 163 knjižare cijelom širinom Istočne obale. 

Godine 1841. braća Zelenko ulaze u posao proizvodnje pisaćeg pribora, osnivajući dva brenda, jeftini Pencilero i skupocjeni Green. Zahvaljujući prvoklasnom kanadskom grafitu, grafitne olovke Pencilero postigle su toliki uspjeh da su se izvozile i za Evropu, dok su Green pera ubrzo postala statusni simbol, posebno model Peter, sa pisaljkom od 24 i zakačkom od 22 karata zlata.

Sa novim fabrikama braća Zelenko stvorila su jednu od najsnažnijih akumulacija kapitala u Americi iz prve polovine XIX stoljeća. Prema izvještaju Nacionalne banke iz 1850. imaju jedanaest miliona raspoloživog kapitala, što odgovara današnjih četiristo miliona dolara.

S takvim finansijama upustili su se u eliminaciju konkurencije. Male faktorije, kakvih je na Istočnoj obali bilo preko dvjesto, sve su pogašene u idućih šest godina, a poneka što je ostala radi historijskog značaja prešla u vlasništvo ZelenCo.-a. 

Jedini koji su odolijevali bila je Kineska fabrika u Pensilvaniji, koja je radila od 1829. Zahvaljujući jeftinoći radne snage tehnološki zaostala Kineska fabrika i dalje je mogla ponuditi sigurno ne bolji, ali svakako jeftiniji papir, što je u tržišnom smislu bilo preimućstvo koje odlučuje. 

Nakon osam godina činjenja ponuda g. Čungu, vlasniku Kineske fabrike, od kojih je posljednja bila da sam napiše cifru u ček, braća Zelenko su se odlučila na potezprilično neugodan, ali još uvijek sportski: godine 1858. u pensilvanijskom gradiću Salomonu, gdje su živjeli kineski doseljenici, braća Zelenko su otvorila "El Dorado", veliku atraktivnu kockarnicu. 

Bio je to perfidno osmišljeni, ali legalno realizirani udarac na Kinesku fabriku, koji će je kroz tri godine sasvim upropastiti i dovesti do gašenja. Izmučeni teškim životom, kineski radnici koristili su svaki slobodan trenutak da vise u El Doradu, koji je za razliku od fabrike pružao neku nadu u bolje sutra, posebno od kako je jedan od njih osvojio jackpot deset hiljada. Izmoren radnicima koji kradu i bježe, g. Čung je kapitulirao marta 1861, kada je prodao fabriku braći Zelenko, a oni je ugasili i faktički stekli monopol nad američkom proizvodnjom papira. 

Još pet godina Ivan i Marko Zelenko ostali su na čelu kompanije, da bi se 1866. povukli u zasluženu penziju, a u korist svojih sinova Terija i Pitera Zelenka. Teri Zelenko je bio slikar, bez pravog interesovanja za biznis i rado je prepustio svoj dio rođaku Piteru, doktoru ekonomskih nauka. 

Piter Zelenko, kom je u vrijeme preuzimanja bilo 36 godina, poveo je kompaniju svoga dede Petra putem internacionale, sagradivši do 1870. tvornice u Meksiku, Panami i Brazilu. ZelenCo. tvornica u Recifeu bila je najveća tvornica papira na svijetu sve do 1980, kada je u Kini napravljena veća. Osim tih, Piter je sagradio još jednu tvornicu u Lujzijani, odakle će poteći čuveni papir Lujzijanac. 

Planovi Pitera Zelenka bili su orijentisani ka Evropi, tada još uvijek broj jedan potrošaču papira u svijetu. 1871. otvorio je ZelenCo. predstavništvo u Roterdamu, odakle će povesti ispočetka ne baš uspješnu trgovinu papirom. Trideset evropskih fabrika već su dugo u poslu, pa Zelenko ima problem da uopšte uđe na tržište, jer svaka od njih ima svoj rejon i čvrsto ga drži. Poslovne knjige evropske podružnice ZelenCo. svjedoče nam o velikim godišnjim  rasprodajama, provedenim uz nezanemariv gospodarski gubitak, ali neophodnim da bi se oslobodio skladišni prostor. 

Poslije četiri loše godine u Evropi kompanija ZelenCo. mijenja taktiku i u Amsterdamu osniva novu kompaniju, "New Amsterdam", kojoj prodaje evropske ostatke ZelenCo.-a. Uz marketing baziran na fiktivnom liku Barta Overmarsa, dobroćudnog starca koji se u novinama pojavljuje u ulozi časne starine koja kritikuje loše strane modernosti, New Amsterdam osvaja željenu pažnju i za kratko vrijeme osvaja Holandiju, pretvarajući je u bazu iz koje će u idućih četvrt stoljeća osvojiti čitavu Evropu. 

Borba za francusko i njemačko tržište nije bila tako laka. Obje zemlje imale su razvijenu industriju papira, raspoređenu u puno malih fabrika, čije je cijene teško bilo nadmašiti što zbog razlika u transportu, što zbog poreznih olakšica.

Klasično kapitalističko rješenje, kupovina fabrika, zakazalo je u ovom slučaju, jer ni francuski ni njemački fabrikanti nisu željeli prodavati nešto što radi tako dobro. Drugo rješenje bilo je da se u Evropi izgradi fabrika, a da bi joj se osiguralo preimućstvo, potrebno je bilo da po nečemu bude bolja od svih drugih evropskih fabrika. 

To nešto Pitera Zelenko je tražio u idućih pet godina, plaćao naučnike i finansirao znanstvenike, ali bez većeg uspjeha. Sto hiljada dolara potrošio je u prazno, prije nego će rješenje doći samo. 

Bio je to francuski izum, takozvani lim papir, revolucija koju uhodani francuski fabrikanti nisu bili u stanju prepoznati. Mana zbog koje je odbijen je što se lim papir nije mogao proizvoditi u postojećim pogonima, to što je Borzon tvrdio da je proces upola jeftiniji nikoga nije zainteresovalo u tolikoj mjeri da bi mu dao šansu.  

Izumitelj Borzon bio je primoran sreću potražiti na drugom mjestu, a našao je u New Amsterdamu. Nesreća francuskih fabrikanata postala je sreća Pitera Zelenka, u čijoj je bilježnici pronađen sljedeći zapis:

…Od danas nepobitno vjerujem u Boga, jer Borzona mi nije mogao poslati niko drugi nego On. Moj deda je osvojio Sjevernu, moji otac i amidža Južnu Ameriku. Na meni je da osvojim Evropu i učinim je boljom za toliko da je u njoj papir jeftiniji nego što je bio. Borzon je genije, njegov, to jest sada već moj izum će u potpunosti promijeniti industriju papira. Samo Bog može čovjeku darovati tako lako nešto tako veliko. 

Za lokaciju prve New Amsterdam, a sedme ZelenCo. fabrike papira strateški je odabran Prag, zbog povoljnog geografskog položaja i jeftine radne snage. Moderna fabrika potpuno nove tehnologije, izgrađena na šest kilometara od Praga, svečano je puštena u pogon na datum 14. 12. 1887. 

Zgrada fabrike pobudila je pažnju šire javnosti jer je za razliku od drugih fabrika imala oblik stambenog solitera, tehnologija proizvodnje lim papira tako je zahtijevala. Konkurencija je požurila da se naruga ovoj neobičnosti, ali je volja za ruganjem splasnula čim su prvi tabaci iz nove fabrike pošli u prodaju. Ukratko - praški papir bio je najbolji u Evropi, koji je uz to imao dvadeset posto nižu cijenu. Narudžbi je bilo toliko da se fabrika u toku 1888. dva puta širila, a 1889. otvorena je još jedna fabrika u Španiji. 

Službeni podaci iz 1890. godine pokazuju da je New Amsterdam na nivou Evrope firma sa tržišnim udjelom od dvanaest posto, a već 1900. taj se procenat povećao više od četiri puta i  dostigao 51%. Kad se na to doda i udio stečen kupovinom drugih fabrika u Evropi, korporacija ZelenCo. zadržavala je 77, 63% evropskog profita stečenog prodajom papira. 

Krajem prve godine dvadesetog stoljeća Piter Zelenko pada u bolesnički postelju, ustupajući mjesto generalnog direktora Terijevom sinu Liviju, mašincu koji je šesnaest godina radio kao Piterova desna ruka. 

Ispravno protumačivši pokrete za opismenjavanje stanovništva, koji su se tada počeli javljati na čitavom svijetu, Livije Zelenko prebacio je fokus korporacije na pisaći pribor, pokazavši pri tome veliku korporativnu mudrost, na način da je umjesto nekolicine velikih sagradio mnoštvo malih fabrika, čiji je marketing zatim temeljio na sve popularnijem nacionalizmu. Dajući jeftinim pencilerosima odjeću u boji zastave zemlje u kojoj se proizvode, Livije Zelenko postigao je veliku popularnost kod najsiromašnijih slojeva stanovništva i tako uvećao kapital društva za jednu četvrtinu. Ukupno je izgradio četrdeset i četiri nove fabrike.

NASTAVAK USKORO!!!