T E K M A

 

1.

O Visenteu del Bosketu zna se puno toga. Ovaj nekoć čuveni fudbaler, a sada slavni trener, često je ispunjavao novinske stupce u magazinima raznih kvaliteta, koji su pri tome iznijeli mnoge potankosti o njegovom životu. Znalo se da voli ruže, šampanjce, parfeme, krokodilsku kožu, tanke rolke od alpaka vune, da ne vjeruje ljudima koji u viski stavljaju dvije kocke leda, da mu je omiljena pjesma “Resistire” od grupe Baron Rojo, da soli lubenicu, te na stotine drugih trivijalnih detalja, s čime osebujna ličnost velikana nipošto nije bila iscrpljena.  

Dosta je ostalo skriveno. Naprimjer, osim kralja Huana Karlosa, te još nekolicine najbližih, niko u čitavoj Španiji nije imao pojma da je Visente del Boske, fudbalski mag, jedan od najvećih kolekcionara vatrenog oružja u Evropi. Samo je jednom procurilo nešto, kada se izbrbljao tada sasvim mladi golman Iker Kasiljas, ispričao u popularnoj tv emisiji kako ih je hefe, to jest Del Boske, nakon trijumfa nad Barselonom, pozvao kod sebe na ranč u Manči, gdje su zatim pucali iz heklera, kalašnjikova, uzija, papovke, emke, kolta, tetejca, gloka, lugera, magnuma, bokerice, vazdušne -  nema iz čega nisu. 

Kasiljas je poslije demantovao priču, rekao kako je izmislio to za pucanje da zeza djevojku, no priča je bila istinita. Tu, na tom ranču, nalazila se Del Bosketova glavna oružarnica, sa četiri sprata ispod i tri iznad zemlje, u kojoj je imao bukvalno sve, od primitivnih arkebuza na fitilj do najmodernijih američkih i ruskih mitraljeza.  

Pet godina nakon završetka rata u BiH, godine 2000., Visente del Boske odlučio je posjetiti ovu malu zemlju preko ljeta, za vrijeme pauze, nadajući se da bi u njoj mogao pronaći još stvari za svoju, kako joj je tepao, malu kolekciju. 

Kao i obično kad ide u oružje, brkove je obrijao i nije putovao ni pod vlastitim papirima, ni s vlastitim manirima. U Sarajevo doleti iz Beča, ekonomskom klasom, sa samo jednim manjim i starijim koferom na točkiće, čija mu se ručka raspade u ruci kako krenu prema taksiju. Šef osiguranja, koji je vidio to sa ručkom, reče stjuardesi sa kojom je stajao: “Šta je ovo bona, kakvu nam ovo fukaru dovlačite?” - “Šuti, ne pitaj”, ozbiljno će  stjuardesa, na šta šef obezbjeđenja zaključi: “Svakakve mrake i u avionu.” - “Vala baš”, potvrdi ona, pa stisnu opušak koji cvrcnu i promijeni cigari okus. 

Odsjeo je u Holiday Inn-u, koji odavno već nije cvijet sarajevskog hotelijerstva, i odmah prvi dan otišao na sastanak sa izvjesnim Konkom, čiji je broj dobio od Raula Marije Kazablanke, poznatog madridskog mafijaša, kom je valjda dedo s očeve strane bio iz hajduk iz Čekrekčija.

Bez brkova, Konko nije mogao prepoznati čovjeka kog je toliko puta vidio na televiziji, već prihvati da je to Sergio Merida, kako se Del Boske predstavio, pa dogovori s njim da sutra idu u Glavićevo, gdje je prema Konkinim riječima živio čovjek koji se u ratu borio na sve tri strane i imao otuda  svašta što Meridu zanima.

Tu noć Visente del Boske, to jeste Sergio Merida, provede u šetnji Baščaršijom, na kojoj od oružja nađe samo suvenirske drangulije, ali zato se pronađe u ćevapima, koje pojede u Želji, Specijalu, Dženiti, Mrkvi, kod Hodžića i kod Ferhatovića, i tu noć usni da je ćevap, od čega se svu noć vrtio na postelji kao na roštilju. 

U Glavićevo, prema dogovoru, pođoše u deset. Konkin Ford Sierra od tri hiljade kubika bio je među najstarijim i najjačim autima na putu, i Del Boske je svaki čas kočio nogama na mjestu suvozača, jer je Konko preticao sve na šta naiđu, slabo vodeći računa o tome da li je linija puna ili isprekidana. Došli su tako do mjesta koje se zvalo Hajdučka Ćenifa, odakle je put nastavljao uskom kozjom stazom uz Neretvu, po kojoj je Konko išao prvi i sjekao mačetom šikaru, zbog čega je često morao silaziti s puteljka na kom je inače bilo sasvim prohodno. 

Nekoliko kilometara poslije naiđoše na dva momka u maskirnim uniformama. Igrali su nekakve Meridi nepoznate igre, sa štapom i još jednim manjim komadićem drveta ispod kog je iskopana rupa, s kojim jedan od momaka, pucajući sa štapom, umalo ne pogodi Meridu u glavu. Konko na to poludi, ote momku štap i prelomi ga na koljenu kao trsku, a kolegi njegovom zveknu takav šamar da mu se izvrati  beretka na glavi. 

Sjedoše da odmore i okrijepe se, pregrizoše nekakve stare, ratne konzerve, koje su se Meridi, u kombinaciji sa vijetnamskim keksom toliko dopale da pojede dvije, nakon čega nastaviše dalje. 

Tu se zatim dogodi jedna pomalo smiješna situacija. Saznavši da je gost iz Španije, momak koji je dobio šamar upita ga za koga navijante, Real ili Barselona? Merida se odmah uozbilji, ušuti malo, pa tiho reče: "Barhelona", na šta se momkovim licem razli osmijeh, ne što i on navija za Barselonu, nego što pomisli da Merida ne zna reći slovo "s". Merida, to jest Del Boske, pomisli kako je to bilo zamalo i zamoli u sebi velikog Reala da mu oprosti riječi, koje u drugačijim okolnostima ne bi izgovorio nikad.

Tako dođoše i do jedne visoke i strme litice, za koju mu objasniše da joj je na vrhu Glavićevo, i u njemu Glavić, čovjek kog traže.  Nesavladivi izgled stijene na prvu zabrinu čuvenog Espanjola, kom kroz glavu prođe - da nije zamka? 

Nije bila, i to će ubrzo i vidjeti, jer  nakon što jedan od momaka reče nešto u motorolu, odozgo, između vodoravno izraslih stabala, stade da se spušta  pletena košara na lancu, dovoljno velika da povuče i vola, a sudeći po balegi s kojom je bila uljepljena, često ih je i vukla. Sačekavši da se spusti skroz, Konko mu pokaza rukom na košaru i reče: "Adelante sinjor, porfavor", u prevodu - izvolite ući gospodine. 

"Una momento", odgovori na to Merida i maši se za kopču na kaišu, pa u tri koraka zađe među šiblje, i načini korak viška, na šta zafrkta zemlja i zapucketa šiblje, dok Merida uspjede reči još: "Sagrada familija!", prije nego pljusnu u vodu. 

Potrčali su domaćini na to odmah, ali samo da vide kako brza matica odvlači sirotog gosta dalje niz rijeku, koji podiže iz nje ruku kao da im maše. Konko sa svoje strane upotpuni scenu tako što se iz petnih žila prodera: "Meriiidaaa!!!", a stražar što je popio šamar, neplivač inače, pade u nesvijest. 

Jedini pribran nađe se Mukades, drugi stražar, koji potrča obalom hitro kao hrt i tako prestiže nesretnog Del Bosketa u rijeci, a zatim se iz trka baci na jedno mlado drvo, kog savi tako da mu krošnju umoči u vodu. Par sekundi poslije nesretni Merida se sretno zaplete u granje i to ga uzbudi više i od kad je, par mjeseci ranije, pio pivo direktno iz kupa namijenjenog osvajačima Lige prvaka.

Ne bojeći se Neretve, u kojoj je takoreći odrastao, spretni i odvažni Mukades pusti se tada u vodu, nesta u njoj kao vidra, a mlado i jako drvo se vrati i poput katapulta lansira Meridu natrag na obalu, gdje pade na dotrčalog Konku, sruči mu se na glavu kao da je pao s neba. Mukades izađe stotinjak metara niže, uspuza uz okomiti zid lako kao gušter i izvuče se na obalu. 

Po pitanju nagrade Merida je bio kratak i jasan - neka Mukades samo kaže šta želi, on će mu to nabaviti, pa koliko god koštalo. Mukades je tražio vremena da razmisli dok Merida ne završi kod Glavića, a Del Boske rekao da to može biti i kuća, i zatim sam sebe prekorio u košari, kakve gluposti priča, i odnekud stade vjerovati da bi se iz Neretve izvukao i sam, dok mu je kroz glavu proticao veličanstveni Gvadalkivir, po kom je kao dječarac čučao sa guzicom u vodi.

Mukades je već znao šta će tražiti, ali nije htio odmah reći da ne ispadne brzoplet. Za razliku od ostalih, njega Del Boske sa obrijanim brkovima nije uspio prevariti, jer Mukades je bio jedan od onih navijača Reala koje nazivamo vatreni i provalio je slavnog trenera po očima i glasu - šta su ga samo puta te oči gledale u snovima, i šta mu se puta taj duboki glas, isto u snovima, obratio: "Mukades, bamos!", pa ga uvodio u igru mjesto Raula, a Mukades potvrđivao ono o čemu cijela Španija šuška, ali niko ne smije reći javno, da u Realu ima napadač stotinu puta bolji od Raula. 

Dva sata kasnije košara spusti Konku i Del Bosketa, koji je bio u sjajnom raspoloženju, jer ono što je u Glavićima tražio, to je i našao, a sve jeftino, prejeftino, u bescjenje, što bi rekli pjesnici. Osmjehujući se čarobno kao flamengo plesačica, đipi iz košare lako poput baletana, pa upita hrabrog Mukadesa šta je smislio, ne žaleći više novaca sad kad se tako povoljno i obilato namirio.

Ne želeći ofirati čovjeka kom je očito stalo da ostane inkognito, Mukades zamoli Meridu za razgovor u četiri oka, na šta se njih dvojica izdvojiše u stranu. Tu Mukades reče kako ga je prepoznao i šta je smislio, a Del Boske nije znao šta ga je više pri tome iznenadilo, da li prepoznavanje ili sam zahtjev, koji mu se učini nerazumnim, ali i lako ispunjivim.  Zahvalivši na diskreciji, Del Boske pruži ruku i reče mu da smatra riješenim.

Šta je Mukades tražio, to nisu uspjeli saznati ni Konko, ni drug sa straže. Stariji i iskusniji Konko, sa glavom zamotanom u zavoj i srdačnim osmijehom čovjeka kom je krivo, reče kako je u spašavanju gosta učestvovao i on, koji ga je izbačenog uhvatio da se ne razbije i pri tome sam razbio glavu, samim tim i da je u punom talu za nagradu, što Mukades, smijući se, i potvrdi. Vidjevši to, drug sa straže sačeka da gosti odu i sjeti se da je on Meridi dao suhu košulju, s čim ga je spasio upale pluća, napomenuvšiĆ da on nije kao Konko, koji se trpa među jednako zaslužne, te da mu ne pada napamet tražiti puni tal, ali isto tako smatra i da bi trebao dobiti nešto, simbolično ako ništa, makar cenera. "Može li cvaja…", ozbiljno će na to Mukades, a brzopleti drug odmah kaza: "Ma može!", prije nego ču nastavak Mukadesove rečenice: "...cenata u guzicu?" 

2.

Fudbalski klub Turbina iz Jablanice broji se među one čija je prošlost slavna ne toliko zbog trofeja, koliko zbog dugog trajanja. Osnovan je 1924., pod imenom "Radnički športski klub Plasa", a dvadeset i tri godine poslije klub će promijeniti ime prvo u "FK Prenj", pa nešto kasnije, kad je u Jablanici krenula priča o izgradnji velike hidrocentrale, u "FK Turbina", koje će zadržati do danas. Kao što rekosmo, klub se ne ubraja među trofejnije, ali je i kao takav iznjedrio nekoliko svjetski poznatih fudbalera, među kojima su najpoznatiji Vahid Halilhodžić, Hasan Salihamidžić i Senad Lulić. 

U vrijeme naše pripovijesti, u praskozorje dvadeset prvog vijeka, situacija u Turbini nije bila na zavidnom nivou. Ukratko, slaba finansijska konstrukcija popustila je pod teretom nestručnog kadra, tako da se sve stropoštalo i klub se našao u totalnom rasulu. Više se nije znalo ko pije, ko plaća, a što je ipak opstajao bila je zaslužna isključivo ljubav prema fudbalu, koja je među Jablaničanima izražena kao među Brazilcima. 

Predvođeni trenerom Ismirom Konjuhom, kog su čaršiji nazivali čovjekom otpornim na katastrofu, ekipu su sačinjavali uglavnom sasvim mladi momci, iz Turbininog omladinskog pogona, uz par veterana, starih fudbalera koji su se Turbini vraćali poput Odiseja, poslije petnaest - dvadeset godina igre po klubovima drugim. Iako je prošle sezone bilo povuci-potegni za opstanak u trećoj ligi, Konjuh je vjerovao da u predstojećoj može napraviti senzaciju i završiti prvi. Najbolji iz prethodne sezone, skoro čitav prvi tim, napustili su klub, otišli ljudi negdje gdje za igru možeš dobiti sto-dvjesto-tristo maraka, a baš to je Konjuha i činilo tako samouvjerenim glede budućeg uspjeha, jer igrače su uglavnom razgrabili drugi trećeligaši, zbog čega ih je smatrao znatno oslabljenim, dok je u isto vrijeme u Turbinu došao buljuk nove djece, za koju je tek trebalo da se vidi ko su i šta su. 

Jednog kišnog, teškog dana, igrači su došli na trening i pronašli na kapiji pismo, veliku kovertu sa markicom iz Španije. Odnijeli su pismo treneru, koji ga je otvorio, nakon čega su ga djeca pročitala jer je bilo na engleskom, a problem je nastao glede sadržaja, jer od njih troje koji su čitali, svak je drugačije razumio, i zatim se nisu mogli dogovoriti šta piše. Malo po malo, izbila je svađa, a kad je došlo do naguravanja, ljuti Konjuh raskide pismo na dvije polovine i zaprijeti izgonom iz tima svima koji ga spomenu, nazivajući ga montažom i spinom. 

Raskinute polovine krišom pokupi veteran Munir, brat onog Mukadesa što je iz Neretve spasio Del Bosketa, pokupi ga i sakri u gaće, nakon čega trening poče. Kad je trening završio, umjesto na kafu, Munir ode kod svoje profesorice engleskog, pred čijom kućom, osvrnuvši se lijevo-desno da ga ko ne gleda, izvadi iz gaća skuhano pismo i razmaha s njime, da ga osuši i provjetri, nakon čega ga zalijepi i zakuca na vrata.

Ispostaviće se, baš kao što je i mislio Munir, da u pismu ne piše ni čestitka, ni opomena, ni apel za pomoć, kako su tumačili saigrači, već nešto četvrto, naizgled puno nevjerovatnije od onog što su govorili oni. 

Naime, kako reče stara profesorica, bio je to poziv Turbini na prijateljski meč, ni manje ni više nego protiv Reala iz Madrida, na stadionu Santiago Bernabeu i o trošku domaćina. 

U takvo nešto, priznaćete, nije lako povjerovati,  i Munir je tri puta pitao profesoricu da li je sigurna, a ona mu dva puta odgovorila da jeste, i treći da ide u pizdu materinu, što znači da je sigurna sto posto. Zbunjeni Munir gledao je u profesoricu kao da očekuje od nje dodatno objašnjenje, odgovore na pitanja otkud to da Real zove Turbinu, odakle znaju da Turbina uopšte postoji? 

Nije joj rekao ništa, već je sa svim tim pitanjima u glavi izašao van, gdje uze  pismo u ruku i dugo se u njega zagleda, najviše u krupno štampana slova ispod pisma, koja su govorila VICENTE DEL BOSQUE GONZALES, iznad kojih je  stajao kratak potpis, a preko svega pečat - malo zamrljan, ali nema sumnje da predstavlja grb Reala. Markica, potpis, pečat, sve je bilo pravo, ali Munir svejedno nije mogao povjerovati. Stao je nasred ulice i zamislio se -  da nije greška? 

Ima FK Turbina iz Jablanice, to jest oni, a ima i KF Turbina iz Cerika u Albaniji. Da na njih nije nijet bio? Ako jeste, to znači da on u ruci drži tuđu nafaku, što ga na prvu uplaši, ali mu i to brzo dođe čudno, jer nije ni ta cerička Turbina nešto poznata - zna on, jer mu je drug tamo igrao jedno vrijeme, a ko drugi zna za njih? Možda još jedino Konjuh bi to mogao znati, drugi niko. 

Zatim mu sinu i druga ideja - Elvir Baljić! Realno, on je bio jedini čovjek preko kog se za Turbinu moglo čuti u Realu, ali se i to nekako doimalo nerealnim, jer zašto bi Sarajlija pričao o Turbini? Oni pričaju ili o Želji, ili o Sarajevu. 

Na treću ideju nikako nije mogao nadoći, a kući dođe siguran da nije namijenjeno njima, te da nije o njima pričao ni Elvir Baljić, jer ne bi valjda igrao u Realu da takve priče priča. Ipak, neki mu đavo svejedno nije dao mira, i on odluči da će na pismo odgovoriti što bolje umije, pa ako se Madriđani zbog toga uvrijede - nek’ se uvrijede. Prvi su počeli. 

Sastavljanju pisma pristupio je maksimalno ozbiljno, i poslije četiri sata predanog rada na kompjuteru, pisanja, brisanja i počinjanja ispočetka, sastavio na dva lista, kako mu se učini, remek djelo pismenog odgovora, kog zatim pročita deset i dvadeset puta, naslađujući se posebno nad lirskim elementima u opisu Jablanice, za kog je našao da je potreban iz razloga što se u cijelom pismu postavio kao da Madriđan izapravo ne znaju koga zovu. 

Istina, ljepota i jasnoća pisma u velikoj mjeri stradaše poslije prevođenja na engleski, koje Munir obavi pomoću Google translate, ali on to nije mogao vidjeti jer nije znao engleskog, i bio još zadovoljniji nego s originalom. Kad je već tako lako, osim engleske napravio je i špansku verziju, koja ispade još nakaradnija od engleske, ali Muniru još bolja, jer ni španski nije znao. 

Poslije toga zvao je Ćutuka, koji kao dobar komšija dođe odmah i obavi dio posla koji je za Munira bio teži, a to je snimanje pisama na disketu. Gledajući ga kako siječe strelicom preko monitora kao mačem i klikće mišem samo na šta on hoće, nije krio divljenje, koje posta još veće kad upita Ćutuka ko ga je učio, a ovaj odgovori da nije niko. Stari mu jedan dan donio kući kompjuter, i on malo po malo, malo po malo, sam ga savladao. 

Izrekavši te posljednje riječi, “sam ga savladao”, Ćutuk izvadi disketu iz kompjutera i pruži je Muniru. “Meni bi za to trebalo dva dana, a ti za minutu”, reče zadovoljni Munir, koji morade silom utrpati petaka Ćutuku u džep, jer nikako nije htio da uzme. 

Sutradan porani i nađe se u fotokopirnici već u osam ujutru, gdje izvuče po deset primjeraka engleskog i španskog pisma, koja na licu mjesta stade potpisivati i pečatati, držeći se pred kopirdžijom Osmanagom kao da radi nešto veoma ozbiljno. 

Kopirdžija ne propusti priliku da se osvrne na posljednju utakmicu, u kom je Turbina na domaćem terenu poražena od Kamešnice sa 0:3, nazivajući to napretkom u odnosu na prošlu godinu, kad je bilo 0:5 za Kamešnicu. Munir se napravi kao da nije čuo, misleći u sebi kako u Bosni još zadugo neće biti hajra, jer kako da bude kad tu žive ljudi kojima ostavljaš pare, a oni te podjebavaju? Poraz protiv Kamešnice Muniru je padao posebno teško, jer pri rezultatu 0:0 fulio je penal, podsklizala kopačka, a da nije, utakmica bi sigurno uzela drukčiji tok, momčad bi se razigrala, pa ko zna, možda bi umjesto 0:3 bilo 3:0? 

“Primiste li vi prošle sezone ijednu šestardu?”, nije odustajao Osmanaga, “Petardi je bilo.” Muniru prođe kroz glavu kako bi volio da je Jablanica veća i da ima dvije fotokopirnice, da ne mora više dolaziti kod ovog dosadnog, a nezaobilaznog čovjeka. “Nismo”, reče Munir tek da nešto kaže, a Osmanaga je samo to i čekao da se odmah sjeti: “A protiv Klisa?” 

Munir ga na to samo pogleda, pa ostavi dvije marke i ode, misleći kako bi bolje prošao da je upalio auto i otišao u Prozor da fotokopira. Prolazeći pored opštine frknuo je kao mačak jer je znao da oni tamo imaju kopir-aparate i ne moraju se zajebavati sa budalom, a on malo-malo, pa haj u kopirnicu, haj kod Osmanage. Potpisivanje i pečatanje dovrši u pošti, gdje kupi i kovertu, uze smaragdno zelenu, boju Neretve, jer to je i Turbinina boja. 

Ispočetka je mislio da stavi samo po jedno pismo, ali je na kraju odlučio da ipak ubaci po pet, kad mu je službenica rekla da neće uticati na cijenu. Kad ih je spakovao i zalijepio kovertu, na koju lijepim štampanim slovima prepisa adresu, zastade na trenutak da se divi kako je ispalo lijepo to zeleno pismo, što i službenica potvrdi, zovnu kolegicu da vidi i ona kakvo je neobično ispalo.

 Izašavši ispred pošte, Munir se zagleda u priznanicu u ruci i umisli od nje da je avionska karta do Madrida. Pogledao je poslije toga u najbližu munaru, pa u nebo, i pomislio kako Bog razumije čovjeka i bez riječi, i kako on nema dovoljno jakih riječi da iskaže to što se u njemu dešava kad pomisli da je poziv iz Madrida istinit. 

A poziv jeste bio istinit, i kad su Munirova pisma došla, iz kojih se uz dosta šege moglo rastumačiti da će doći kad god im kažu, Madriđani su nazvali predsjednika Turbine, da ugovore detalje, ali predsjednik je bio čudan čovjek, koji se odmah ogradio od veze sa klubom, objasnio ukratko da je prevaren i da je to duga priča, pa dao broj od Munira, uz napomenu da im nije on dao broj. 

3.

Nećemo opisivati sve zgode i nezgode koje su zadesile FK Turbinu na putu do Madrida, jer tako bi se ova novela, kojoj nije namjera da bude duga, otegla više nego što je pristojno, pa se na kraju više ne bi ni znalo - jel to novela, il’ je kratki roman? 

Zato preskačemo sve što se izdešavalo u naredne tri sedmice od trenutka kada je Munir primio španski poziv, te samo govorimo da je poslije svih peripetija trener Konjuh uspio doći u Madrid u pratnji četrnaest igrača. Od tih četrnaest samo je jedan bio standardni prvotimac, golman Panjko, a dvojica izvučena iz penzije - stari Hećim i mladi Mukades, ali Konjuh svejedno nije gubio nadu, računajući da ni Real neće izvući prvi tim.

Najveći tragičar tog historijskog susreta, još prije nego je i počeo, bio je Munir. Nemajući pojma o zaslugama svog brata, bio je ubijeđen da je on taj koji je sve završio, a na kraju nije mogao otići jer nije imao pasoša. Otišao je u Sarajevo, u špansku ambasadu, gdje je zatim i uhapšen, jer je gurnuo službenika ambasade kad je rekao da mu je pasaporte invalido.

Jedina sreća u toj nesreći, mislio je Konjuh, jeste što je Munirov neuspjeh vratio u tim njegovog mlađeg brata Mukadesa, koji je važio za najtalentovanijeg igrača u historiji Turbine, neuporedivo boljeg od Halilhodžića,  Salihamidžića i Lulića u tim godinama, ali je napustio fudbal šest mjeseci ranije  zarad posla kod Glavića i plate od 600 KM. 

I Mukades je o tome razmišljao, samo u drugom kontekstu. Fudbal je bio njegova velika, najveća ljubav, i nije mu bilo lako kad ga je, gonjen grubostima materijalne bijede, morao napustiti. Žao mu je bilo brata, i sve bi dao da ga nije morao zamijeniti, ali sad kad je već tako ispalo, nikako se nije mogao oteti misli da se u sve umiješao božji prst, odakle su izvirale druge, toliko lijepe misli da je to bilo strašno. 

Del Boske je bio izložen žestokim kritikama radi organizacije ovog prijateljskog susreta. FIFA, UEFA, javnost uopšteno, svi su se slagali da je to najneviteškiji potez u historiji fudbala, dok su članovi udruženja “Pobre Madrid” izašli na demonstracije ispred uprave kluba na sam dan susreta, gdje je njihova glasnogovornica, gospođa Miseria Severa, istakla da oni kao udruženje ne mogu priuštiti transparente, a da mogu, našao bi se na njima bahati Del Boske prekrižen. U tom trenutku jedan od učesnika protesta, koji je u znak podrške Turbini napravio majicu od zelene vreće za krompir, izbi ispred glasnogovornice i prodera se u mikrofon: “Dosta nam je oštrenja polje od sirotinju!”

Del Boske, svikao kroz fudbal da se sa problemima hvata u koštac direktno, izašao je pred ovu slabo hranjenu i slabo odjevenu svjetinu sam i zamolio da ga još samo jednom kratko saslušaju, pa ako budu i tada mislili kao što misle, utakmica će se otkazati. Ovakav uvod napravio je muk među sirotinjom, kojoj fudbal dođe nešto kao zrak i voda, mnogi među njima osjetiše se kao magarci tada. Del Boske zamoli novinarku da mu posudi mikrofon na trenutak, nakon čega okrenu gomili leđa i stad da se obraća direktno u kameru. 

Taj govor što ga je održao tada, čuveno Del Bosketovo “Juzgarme”, “Sudi mi”, dogodine će se pojaviti na tržištu i kao posebno izdanje na DVD-u i zatim ući u silabus madridskih političkih nauka, kao briljantan primjer kako ispraznim, ali gromkim riječima sirotinju možeš navratiti na šta god hoćeš. Dobro dođe onaj Munirov opis Jablanice, jer izgovarajući ga, Del Boske je ostavljao dojam čovjeka lirske duše, i kada je na kraju pitao svjetinu, da li su još uvijek protiv toga da Real otvara vrata sirotinji od svake vrste, u jedan glas su zagrmili da nisu, pa krenuli đuture svi da se izvinjavaju na smetnji. 

Gospođa Miseria, jedina koja mu se probala suprotstaviti, sa riječima: “Ne gospodine, vi ste uzeli sirotinju samo zato što se njoj može raditi šta vam  naumpadne, a ne mora joj se ništa platiti, eventualno sendvič.", ali bilo je prekasno, moćni Del Bosketov govor već je preuzeo duše demonstranata, i sirota gospođa Miserija doživjela je isto ono što su doživjele valjda sve vođe onih koje pjesnici nazivaju neprosvijećena svjetina, a glumci poštovana publika, a to je da im se grupa okrene protiv njih samih, čim se gdje bilo ukaže nešto što je samo nalik na interes. 

Prije nego uopšte shvati šta se dešava, ta hrabra, odvažna i časna žena nađe se u obližnjem parku sama, izdevetana i opljačkana, odakle ode u policiju da se tuži, ali joj tamo rekoše da ne mogu zaprimiti njezinu tužbu, iz razloga što nije moguće precizno utvrditi da li je tih pet euro centi koje joj nedostaju stvarno ukradeno, ili joj je negdje ispalo tokom gungule koju je sama povela. Na njen očajnički vapaj: "Ali gospodo, ja sam taj novac čuvala bolje nego oči u glavi!", policajci su ostali ravnodušni, i kako su u Madridu već tada, 2000-te, svi imali pametne telefone, uroniše u njih i skameniše se kao kipovi, neosjetljivi za suze jedne poštene žene. 

U isto vrijeme, njezina grupa, kojoj je novi vođa Del Boske razdijelio besplatne ulaznice, tukla se na kapiji između sebe oko toga ko će ući prije, praveći tako golotinju od  sirotinje, jer odjeća je siromahu kao rep gušteru - takni ga i otpašće. 

Neposredno pred izlazak na travnjak, u svlačionici, trener Konjuh davao je posljednje upute svojim igračima. Držeći se poput generala koji je svjestan svoje pozicije, ali isto tako i da boj ne bije svijetlo oružje, no srce u junaka, uzvikivao je "Junaci moji!", i zatim ih upućivao, da ne psuju, da ne driblaju, da se dodaju i ostalo šta treba, jer da će utakmicu ovu gledati čitav svijet, pa nek vide ljudi da se u Jablanici i Bosni cijeloj igra fudbal, a ne hrkljuš.

Igrači su ga slušali ozbiljnih lica, u čijem savršenom miru se mogao iščitati strah, ali ne onaj koji čovjeka čini jadnim, već onaj koji ga čini velikim - kad je potpuno uvjeren da će izgubiti, ali svejedno ide da se bori, da proba. 

Samo su dvojica među njima osjećali nešto drugo - stari Hećim, koji je bio zamišljen oko toga kako već sedam dana, koliko ima da su u Madridu, nije popio kafe kako treba, te mladi Mukades, u kom se i protiv njegove volje javljalo ono njegovo staro stanje uma, duh britkog golgetera, koji ne može da ne vjeruje u pobjedu i u sebe sama kao donosioca te pobjede, protiv svih, pa tako i protiv Reala. 

Ne mogavši da se savlada, u jednom trenutku je ustao i samouvjereno rekao da će pobijediti, na šta ga saigrači istovremeno svi pogledaše iskosa. “Jeste li uopšte razmišljali, kako smo se mi tu našli, otkud baš nas da zovu?”, započeo je Mukades, pa poslije kraće pauze sam odgovorio na pitanje - toliko pogurati nekoga, to može samo viša sila. Realu svaka čast, ljudi su prvaci svijeta, ali nisu nedodirljivi kao što sami možda misle. Bog se čovjeku obraća čudima, a cijela ova situacija šta je nego čudo? Zašto da ne bude čudo do kraja? Biće sto posto!

Svim saigračima ovo se činilo kao potpuno realno objašnjenje, od čega u ekipi silno poraste entuzijazam, do galame koja se čula i na suprotnom kraju hodnika, u svlačionici domaćina, gdje se trener Del Boske zabavljao sa igračima tako što je popisivao prognoze rezultata za okladu, koje su sezale od 5 do 15:0. Vriska ih je za trenutak poremetila u tom poslu, koji je ubrzo nastavljen, uz ganuto raspoloženje što ga je stvorio protivnik koji, kako im je izgledalo, slavi što će igrati. 

Da, Madriđani nisu vjerovali da im jedna mala, trećerazredna ekipa iz trećerazredne zemlje može raditi o glavi, pa neka su grijači klupe. Činilo im se to kao da mrav planira ubiti lava, i na teren su izašli ležerno baš poput lavova, ali samo da bi na čuvenom stadionu nastala scena kakvih bude na BBC earth, kad lavovi ulete među bivole, a bivoli umjesto na bijeg okrenu na napad, pa lavovi bježe uz drveta kao mace. 

Del Boske, cijela njegova klupa i stadion cijeli, ispunjen do posljednjeg mjesta, nisu mogli vjerovati u šta gledaju, jer da im je neko pričao kako će ti golobradi mladići, kojima je proliveni znoj ujedno i sva plaća za igru, od samog početka preuzeti inicijativu i uspostaviti dominaciju, ne bi mu vjerovali. Posebno problematičan bio je njegov soasioc, Mukades, i Del Boske morade uložiti ogroman napor da ostane miran, tobože bezbrižan. Ipak, kad je Mukades u petoj minuti zveknuo prečku, kad se Del Boske potresao kao da je lopta njega u glavu zveknula, nije izdržao i zveknuo je i on gospu Mariju. Sa susjedne klupe Konjuh dometnu u to zveketanje još sto bogova, s čime kao da rastjera anđele nebeske, uz čiju pomoć je Turbina pritisnula Reala. 

Dozvaše se Madriđani, zaigraše onu svoju danas već svjetski poznatu igru, čuvenu madridsku tiaka-taku, čiji originalni pronalazač i jeste Del Boske, kom je ideja došla u jednom madridskom noćnom klubu, kada je vidio neku kurvu kako igra fliper i nabija hajskor tako što ubi koliko odbija lopticu. 

Iako treći, ipak je to bio tim težak stotinjak miliona eura, i ti momci kad su jednom stali na loptu, nije se činilo da je kane ikako popustiti. Tika-taka od noge do noge, pičila je bijela lopta i igračima u zelenim dresovima sve se brže gubila iz vida, ispadajući tamo gdje čovjek samo može stati i upitati se - kako? 

I kad je Kampo iznenada uputio jedan dugi pas, na drugom kraju niotkuda se stvorio Perica Ognjenović, dočekao loptu na volej, a Panjko, zamišljen još oko toga da s njim brani i nevidljivi anđeo, samo čuo zum! pokraj uha, na šta je cijeli stadion skočio i prepao ga. Kada se okrenuo iza sebe da vidi, imao je šta i vidjeti - lopta u mreži, tako da je i njemu prošlo kroz glavu - kako? 

To što su primili gol za Turbinu nije bilo najgore, već to što se s njim uzdrmala Mukadesova priča. Osjetivši to i sam, okupio je tim i rekao: "Jedino veće čudo od pobjede jest pobjeda uz preokret! To je to braćo,  samo nastavite kako ste krenuli i gotovi su!", ali bez efekta, jer u pogledima saigrača nije više bilo one oštrine kao kad su tek izašli. 

Svega dvije minute poslije, u šesnaestom, ponovo na asistenciju Ivana Kampa, ponovo gol zabija Perica Ognjenović, ovaj put glavom.  "Jebeni Srbi!", opsovao je Konjuh tada, pa rekao svome pomoćniku Čedi kako ne misli na njega, a ovaj to ništa nije čuo jer je sav bio zabrinut oko toga kako će izdržati do kraja poluvremena da ne zapali. 

Poslije toga i Turbina napravi dobar pokušaj. Odmah sa centra, loptu povede Mukades i driblajući u stilu Maradone prođe kroz sredinu, a na ivici šesnaesterca uputi savršen pas za Šojića, koji najprije trznu da će pucati, ali Kasiljas osta miran, i kad Šojić lagano šutnu loptu, koliko bi bilo  dovoljno da se bacio, uhvati je kao da mu je dodao. 

Već u idućem napadu Madriđani se popeše na 3:0. Solo prodor Elvira Baljića završio je udarcem koji je pošao u lijevu stranu, a kada se Panjko bacio skrenuo u desnu. Baljić je zatim u idućih pet minuta zabio još dva, glavom i petom, poslije čega se sa Turbine klupe ponovo čuo Konjuhov glas: "Al' što te tvoj more jebati ne more niko, uvijek bilo i ostalo! A Čedara, šta kažeš?" Čedara nije govorio ništa, zauzet razgledanjem po tribinama, neće li gdje ugledati kako sijeva cigara. 

I da ne bi sad nabrajali sve golove, kojih je bilo previše, reći ćemo samo da je na poluvremenu bilo 12:0 za Real, te da je najljepši od njih postigao Karanka, kada je sa ivice šesnaesterca škaricama pogodio lijevo rašlje. Turbina nije više imala prilika, te da nije bilo Mukadesa i njegovih solo prodora, na propast osuđenih jer nema kome dodati, ne bi više ni centra prešla. 

U svlačionici, Konjuh im je svima pokazao svoj tiket - pedeset eura uplaćenih na x prvo poluvrijeme, kog je zgužvao u lopticu i gađao njime kantu za smeće. Mukades na to pokaza svoj tiket - sto eura na pobjedu Turbine s dva i više razlike, na šta stadoše da se otvaraju momački novčanici i vade iz njih tiketi koji su svjedočili da je u njima zaista stanovala vjera u neriješeno makar, kod nekih i u pobjedu. "Jebiga!", bio je Konjuhov komentar, dok je na drugom kraju prostrane svlačionice, zatvoren u mali toalet, cigarete pušio pomoćnik stručnog štaba Čedo, popuši pet do početka drugog poluvremena, i na teren se vrati sa mišlju kako njegov tim možda i nije proveo svoje, ali on jeste, i kad na izlasku iz hodnika ugleda znak zabranjeno pušenje, pomisli - malo morgen. 

Danil Harms ima jednu priču gdje babe ispadaju kroz prozor, naginju se jedna ta drugom i ispadaju, i ispadne ih tako petnaestak i nastave dalje ispadati, ali raja više ne gleda, razišla se, otišla na neki trg gdje su slijepcu poklonili šareni šal. Šta hoće reći - jedno te isto u književnosti kad se ponavlja, to može biti dobro do neke granice, a onda postane dosadno, i na kraju besmisleno. 

Tako i sa goleadom Madriđana, koja se nastavi i u drugom poluvremenu jednakim intenzitetom - u igru ušao Roberto Karlos i odmah zabio tri komada s klupe, a onda palo još deset, zabili ga svi sem Kasiljasa. Što se same igre tiče, ona je više nalikovala na dječju viktoriju, ispred jednog gola, a od Turbininih pokušaja niti jedan više nije dobacio ni do šesnaesterca. Pred kraj utakmice, kako to već i bude kad je neko predugo u ševi, momci iz Turbine počeše hodati, što razljuti kapitena Mukadesa, koji se osjećao kao da igra sam protiv svih. Očajan, zgrabio je loptu u ruke i poput ragbiste protrčao kroz teren, prošao pored zbunjenog Kasiljasa i nabio loptu u mrežu. Sudija mu dade za to crveni karton, a Konjuh iskoristi metež da neofirno ubaci starog Hećima u igru, kog su zatim domaćini brzo provalili jer je bio upadljivo viši i stariji, prosijede kose, tako da je i trener Konjuh dobio crveni karton.

Na drugoj strani Evrope, u kafiću u Jablanici, ispred malog ekrana, sjedili su Turbinini igrači koji nisu uspjeli otići za Madrid i šutke pratili šta se dešava. Među njima je sjedio i Munir, nije mu više bilo toliko krivo što nije otišao. Nikome od prisutnih to više nije bilo krivo, a nisu više imali snage ni da se šale, kad je prešišalo 20:0, pa su samo tako šutili i gledali, čekali završetak. Nasmija ih Mukadesov očajnički potez, a još više kad se u odbrani pojavi stari Hećim, koji se smiješno pravio da ne shvata šta se desilo kada su ga otkrili. 

Za šankom, kopirdžija Osmanaga tražio je među CD-ovima pjesmu koja kaže:

Za jednu noć kraj mene

Ti bi dala ceo svet

A ja sve, sve što imam

Za tvojih dvadeset i pet

 

REKORDER

  Rekorder

Za Hajru se pričalo da je u dosluhu sa centralama raznih kladionica, njegovi sjajni dobici na bingu da su naštimani. Vide ga na kameri kad uđe i kad uplaćuje i njemu puste, a on im onda nosi nazad i dobije za to pet-deset posto, ovisi koliki je dobitak. Mnogi su u tu priču i vjerovali, a bilo je i onih koji su je odbacivali, tvrdeći da Hajro, jednostavno, zna. Ima neko šesto čulo, osjeti kad će baciti i dođe tad, ne dolazi kad uzima. 

Tražili su od njega da im otkrije tajnu - kako zna? Šta osjeti, šta mu bude, jel ga gdje zasvrbi ili probode? "Tajna na je u tome da nema tajne", odgovarao je Hajro smijući se, a  ljudi u tom smijehu vidjeli nadmoćno ruganje, i vadili njegove tikete iz kante za smeće da ih ponavljaju. U neuspjehu koji bi obično uslijedio, zanemarivali su činjenicu da ih je Hajrina ruka bacila u smeće i zaključivali da je Hajro iz njih već iscijedio nafaku, drugim riječima - jebao im majku. 

Hajrina strana priče bila je drugačija. "Svi Hajro, Hajro, a kad Hajro dođe ujutru i popuši pedeset, pa naveče još osamdeset, to ne vidi niko", govorio je on, ali nije odbacivao ni  priče kako zna, i vremenom ih je prihvatio toliko da ih je počeo i sam pričati. "Kad idem prema kladionici", rekao je jednom, "i osjetim da mi pada šećer, znam biće nešto." 

Mjesecima poslije, kad god ga vide, ljudi su pitali jel mu pao šećer? "Ne padne to meni često", pojašnjavao je pomalo ljuti Hajro, kom je dosadilo po sto puta odgovarati na jedno te isto pitanje. "Reću kad padne", dodavao je na kraju. 

I stvarno, onog dana kad u kladionicu dođe iznemogao i blijed, i skljoka se na stolicu sa riječima da mu je pao šećer, odmah u tom krugu Lejla je dobila osamdeset, Kadić četrdeset, i još neki momak cenera, svi sem Hajre, kom je svejedno bilo drago, jer ako i nije dobio pare, demonstrirao je moć, a i to je nešto. 

Lejla dobi još dvadeset u idućem, pa trideset u krugu poslije toga, a možda bi se niz i nastavio da se tada nije uznijela i rekla: "E bogami, Hajro, šećer ti je pao u moj mlin." Hajro joj se na to nasmijao, iako mu nije bilo baš do smijeha, jer je on u ta tri kruga izgubio petaka. Ipak, uznesenost Lejlina okrenu kolo sreće, a sretno se polje zadrža na Hajri, koji dobi deset, pa još deset, pa stoju, pa jackpot 404 KM na starom, pa još stoju i po na novom bingu. Razdijelivši po cenera svim prisutnim, za kraj pogodi i kerove, skide trku od šezdeset maraka na dvička i uze još stoju. 

Poslije tog događaja ljudi na Hajru navališe još žešće, sa pitanjem da li mu je pao šećer, dozlogrdivši mu najzad toliko da promijeni priču, poče pričati kako ga šećer u zadnje vrijeme vara, te kako sada zna da će na bingu biti dobitaka tako što mu, kad prolazi pored kladionice, zaigra nos.  To lukavstvo je uspjelo, jer ljudi ga više nisu ispitivali, već mu buljili u nos, a šeret Hajro igrao njime namjerno i tako varao pohlepni narod, koji je svugdje na svijetu isti po tome što ih ne zanima ni znanje, ni rad, već samo pare. Od tada se među lokalcima odomaći sintagma - tačan k’o Hajrin nos. 

I kako je Hajro nastavio dobijati iz mjeseca u mjesec, kako su se svako malo javljali glasovi da je dobio sad u C, sad u A fazi, sad na Otoci, sad u Švrakinu, to je sve više jačala struja koja je tvrdila da je Hajro njihov čovjek, od kladionice, s njima da je u talu. 

Predvodnici te struje bili su Nuško i Halimača. Njih dvojica su razradili teoriju sa kamerom, kojoj su vremenom dodali i činjenicu da Hajro ima dva telefona, od kojih je jedan njegov, a čiji je drugi, pitanje je. On, naravno, kaže da su oba njegova, k’o što i jest naizgled, ali na mali kad priča uvijek izlazi napolje, i kad se vrati uvijek naruči po dvije boje - žute i zelene, plave i pink, crvene i ljubičaste, zavisi šta mu kažu iz centrale. 

Bila je to luda priča, ali zanosna, i nekako vjerovatna, jer kamere su u kladionici. Znači - neko negdje sjedi i gleda, direktor sjedi u kancelariji i gleda na kompjuteru poslovnicu koju god hoće, samo ukuca. Vrijedilo je pokušati, i ljudi su čekali da Hajri zazvoni mali telefon, da izađe, popriča i vrati se, pa šta uzme on, uzmu i oni, što opet nije davalo naročitog rezultata, i ljudi su se ljutili na Hajru kao da im je on kriv i bez obzira što ni sam nije dobijao.

Generalno govoreći, kladionice su tih dana zavrnule pipe. Osjetili su to na vlastitoj koži svi koji igraju, a posebno ljudi koji igraju češće, kao Hajro. On nije bio igrač koji psuje kada gubi, već koji se čudi, a tih se dana imao čemu čuditi, toliko da bi mu ponestalo čuđalačkih snaga, pa je znao i opsovati. 

Desilo se ono za šta su svi mislili da je nemoguće, a to je da Hajro bude viđen i u Premieru, u kom ga ranije nije bilo nikad. Ni tamo nije imao sreće, kao ni u Lutriji, i on se vraćao u Bet kao pokisao, gdje ga opet ne bi ogrijalo sunce. Jednostavno, gdje god da ode, nije pronalazio sreću, samo dosadne ljude koji pričaju o njegovoj nepostojećoj sreći i tako podsjete da je nekad stvarno imao, a sad više nema. I sve su prilike da više nikad neće ni imati. 

Za konačni Hajrin pad sa trona pobrinuo se Ćame. Ušavši u kladionicu u trenutku  kad je Hajro izgubio stoju, Ćame s vrata dobi dvije i po hiljade i učini kraj mitu o Hajri kao najsretnijem igraču, i još mu na to sve s visine reče: "Dosta si ti dobijo, pusti i druge malo!" 

Od tog dana igrači u igri prestaše govoriti: "Baci Hajri!", a počeše: "Baci Ćametu!", i kasnije, kad ne dobiju: "Jebo vam Ćame mater!" umjesto iste te rečenice sa Hajrom.

Nuško i Halimača počeše pričati da je Hajro zapao u nemilost kod vlasnika Beta radi one posjete Premieru, i izmisliše scenu u kojoj je Hajru, noć prije nego će Ćame dobiti, ganjao po gradu ogromni crni Audi, sa malim šahovnicama sa strana, na kojima je bijelo polje prvo, i koji bi ga i uhvatio da Hajro nije umakao uz Kovače, među sokake, preuske za Audija osmicu "L". 

I dok je Ćame svakodnevno u kladionicu dolazio nasmijan, gdje nije više ni igrao, da ne bi smanjio svoju grandioznu pobjedu, već samo sjedio i dosađivao sebi i drugima, Hajro je nastavio ginuti, a jedini razlog što je tih dana ginuo manje bio je taj  što su mu se iscrpile rezerve novca, pa se nije više smio zalijetati kao prije. 

Ogorčen, postao je nalik na gubitnike koji su se do prije samo šest mjeseci srdili uz njegovo ime, psovao Ćameta kao ti ljudi njega, i kad je čuo onu priču o sebi, promijenjenu za detalj da nije više Hajro u sprezi, nego Ćame, ozbiljno je odgovorio: "Moguće je to.", i zatim ponovio: "Moguće, to je vrlo moguće."

Ugrubo, ljudi su računali iznos Hajrinog ukupnog gubitka za tih pola godine, koliko je bilo da ga bije maler, i dolazili do fantastične cifre od dvanaest hiljada, koju ni Hajro nije poricao, iako je znao da je masno pretjerana. Kao neposredna svjedokinja, Lejla je mislila i više, petnaest-šesnaest hiljada, navodeći tako izvjesni broj igračica na uvjerenje da je Hajro bogat kao sultan, te da binga ni ne igra zbog para, nego da sakrije kako ih ima. Tamniji Hajrin ten bio je kao stvoren da potvrdi ovu premisu, u kom su igračice prepoznavale arapsko porijeklo, pa na kraju od svega ispao novi nadimak za Hajru - Al Šidi. 

A Hajro je sve te priče slušao, i šutio kao zaliven, jer šta bi uopšte mogao reći na tu temu? Svjetina se zajebava sa njegovom nesrećom, sve više što je veća, pa to ti je to. Sreća ga je napustila, odlepršala od njega u trenutku kad je u kladionicu ušao Ćame, koji je zgrabio sa svojim grubim ručerdama i izjebao tako da se još dugo neće vratiti, a on, Hajro, nekadašnji favorit, prešao je među autsajdere, među one čija igra postoji samo da bi favoriti imali šta uzimati.  

I sve to ne bi bilo ništa da je Hajro imao vjere u bolje sutra, ali baš njene rezerve iscrpio je do kraja, zbog čega mu se činilo kako u nastavku ima do doživi još samo potpunu propast. Bingo je bio njegova ljubav, a on čovjek koji u pitanjima ljubavi ne odustaje, pa šta drugo može biti?

Njegova velika, debela knjiga, vojni leksikon iz doba Jugoslavije, u kom su se nekada morale rezati stranice da se napravi mjesta debelom šteku, iz dana u dan zvučala je sve praznije kada je se kucne, dok je prava strava nastajala kada je se otvori i ugleda duboka prazna rupa, nalik na iskopan grob, na čijem dnu su, sa zabrinutim, kao za stratište određenim licima Muse Ćazima i Jovana Dučića, čamile Hajrine posljednje petobanke.

 Od toga Hajro u licu posta pomalo kao Pisac, drugi jedan igrač tu iz mahale. Slično kao on, i Hajro poče hodati kao po oblacima, sa očima prozirnim koje ne vide to u šta gleda, već ko zna šta, ne obazirući se više na nehotično ironična dobacivanja neupućenih, koji su pred njim i dalje oponašali mudrost služeći se poslovicama, govoreći mu izjutra da ko rano rani, dvije sreće grabi, a popodne i naveče da ko je sretan, ni u hali nije gladan. 

Najzad, dođe i dan da u leksikonu nije ostalo više ništa sem jednog jedinog cenera, sa kog je Mak Dizdar gledao nekako kao da veli: "Ima jedna modra rijeka, široka je, duboka je…" Odlučan u namjeri da ide do kraja, digao je Hajro i tog posljednjeg cenera, digao ga iz velikog debelog leksikona kao iz bankomata, pa  iz stana izašao sa mislima na muziku svoje mladosti, na pjesme "Pukovnik il' pokojnik" i "Bos il' hadžija".

Sati je bilo oko šest, a dan oblačan, crn. Na ulici je bilo dosta živo, kiša je čitav dan padala i ljudi su izašli čim je stala. Hajro je išao i dijelio pozdrave lijevo i desno, ne znajući počesto ni s kim se upravo pozdravio, jer to mu je bio možda i posljednji put da ide u kladionocu. 

Odluka Hajrina po tom pitanju bila je jasna i neopoziva - prokockati sada sve, i zatim ne kockati više nikad. Nekako je znao da će izgubiti i tog posljednjeg cenera, i razmišljao da je tako i bolje, jer trideset godina igranja je dosta, ako ne i previše. Vrijeme je da se čovjek kani gluposti i okrene nečemu pametnijem, nečemu čije uživanje čovjeka ne stoji tako skupo kao kocka. Naumpade mu kako je u mladosti pjevao u horu i kako su to bila lijepa vremena, u kojima je bilo i ženskog društva, i putovanja i svega, i te ga misli izvadiše za trenutak iz mraka u kom je bio, probudivši mu neku sasvim novu nadu u bolji, smisleniji i sretniji život, u kom je vidio sebe u crnoj togi, kako pjeva za Božić u Katedrali. 

Iz tih misli prenu ga sudar sa Piscem, koji je kao i on hodao tako po ovom, a zapravo po onom svijetu, u kom mu je baš Ivo Andrić nešto mudro govorio, a on mu odgovarao: "Znam, znam", od čega se oba trznuše kao da su se tek probudili i pogledaše širom otvorenim očima, čudeći se kako je od cijelih snova ostao samo Hajro sa jedne i Pisac sa druge strane. 

Držeći da je Pisac u te stvari upućen, Hajro ga upita gdje se može upisati u hor, a Pisac se malo zamisli i reče: "Pontanima i Mošus pejgamberov su ti najbolji", i odmah u sebi prijekorno doda: "Eto ti znaš koji je najbolji!" Hajro mu zahvali na informaciji i pođe dalje, a Pisac se okrenu za njim, doviknu da ne zna on oko horova i izvini mu se što mu je bubnuo prvo čega se sjetio. Hajru to priznanje dirnu, i prema kladionici nastavi sa mislima da na svijetu ima još dobrih ljudi. 

Jest, ima dobrih ljudi na svijetu, ali ima i loših sto puta više, a jedan takav, koji se svrstavao među lošije, dočeka ga u Betu - bio je to Ćame, koji je onako ogroman sjedio na maloj betovskoj stolici prekrštenih ruku i kezio se, od bola činilo se, jer tako je škiljio, a imao je i plavi odbojkaški steznik na koljenu. 

Uvijajući riječi kao viklerima, Ćame reče: "Uevo Huajre da vuam juebe svu fuameliju!", pa se zakesla glasno, ne prestajući škiljiti kao da je na snijegu sa suncem. Kako je poslije dobitka odlučio da više ne igra, Ćame se često sjećao dobitnog dana, i otuda razvio snažno uvjerenje da je Hajro bio u neposrednoj vezi sa dobitkom, drugim riječima - da mu je sretan, i ono nekoliko tiketa što ih je odigrao poslije, svi su uplaćeni u Hajrinom prisustvu. 

Hajri on nije bio mrzak što mu je pred nosim ugrabio cifru, ni zbog toga što ga je više puta čuo da, bez vidnog razloga, po ulici viče: "Buacite vi Huajri, juebo vuas Huajro!", nego samo zbog toga što je znao da Ćame više ne igra osim kad je on tu, što mu se činilo kao  direktni udar na njegovu nafaku, sa očitim, ofirnim predumišljajem. Jedva mu je i ćao govorio, i u sebi mislio: "Neka!", uzdajući se u misao božju da se sve piše, i da se to ne piše onako, već ozbiljno, za suda. 

Kratko, suho, beznačajno “ćao” izreče Hajro i sada, i uze po "dva-po-pola" na oba, a Ćame će odmah za njim: "Stavi i meni isto." Lejla je mrzila Ćameta jer joj je poslije velikog dobitka ostavio samo marku, i danima poslije navodila primjere ljudi koji su dobili kud i kamo manje - naprimjer Hajro - a ostavljali cvaje, petobe i stoje. Ona i Hajro se pogledaše sada, razumijevajući se i bez riječi da je Ćame  krkan i seljačina, a Ćame to opazi i u sebi pomisli da između njih nešto ima, od čega mu dođe krivo jer je pravi razlog njegovog dolaženja u Bet bila Lejla, koja je u njegovom životu bila najljepša cura za koju zna. Da sakrije zavist i  stid, on uzviknu ono svoje za Hajru i nasmija se identično kao maločas. 

Kladionica je bila mala, svega dva stola, visoki i niski. Gorostasni Ćame sjedio je za niskim, djelujući kao div, dok se omanji Hajro pope na visoku barsku stolicu i skrasi se na njoj poput rode na dimnjaku. Hajro isproba hemijsku na ponudi, a Ćame zapali cigaretu iz plastične kesice, čiji teški bijeli dim nije mogao da se vine, već zamagli na drugoj strani Hajru, koji složi trpku facu i pomisli prvo: "K'o da puši magareće kopito!", a zatim i: “K’o da puši govna!”

"Eyes down!", upozori bingo, na šta se na televizoru ukaza tabla sa bubnjem u ćošku, u kom su se virtuelno tumbale kuglice kao na lotu. Hajro se nape i odnekud mu, poput pjesme, dođe neka nova nada, da će ga sad u ovom krugu maler konačno proći, i stara sreća njegova da će mu se vratiti, jer krajnje je vala vrijeme, nema šta više čekati. 

Igra poče. Prvih pet brojeva izlazilo je u takozvanom bubnju, u kojima je rijetkost pogoditi više od dva, dok je svih pet, u historiji alipašinskog kladioničarstva, pogodila samo jedna žena, koja je ujedno važila i za rekorderku u dobitku, dobila četiri hiljade. Ćame je govorio da je on rekorder, jer njemu je zatvorilo na pet hiljada, njoj na dvije, ali mu nije pilo vode jer su ljudi pikali isplatu. Hajro je, sa dobitkom od tri i po hiljade, bio odmah iza te žene, ali su to svi već zaboravili jer društvo u svemu pamti samo prve i ponekog zadnjeg. 

Iznenadna nada, koja je stigla sva odjednom, poče ga napuštati pomalo kako je koja kuglica izlazila i kako je pet puta zalud nadnio olovku na tiket, nemajući šta da križa. Sasvim ga napusti kad ne prekriži ništa ni u prvih deset kuglica. Ni Ćame nije imao šta prekrižiti, i psovao zbog toga toliko glasno da mu je Lejla morala reći da psuje tiše. Bio je to fijasko za obojicu, jer niti jedan do kraja kruga ne dođe ni do šanse za dobitak. 

Nije bilo vremena za žaljenje, jer na televizoru pored počinjao je stari bingo, na glasu kao najlošiji bingo u gradu, ali Hajri draži od novog jer je na njemu počeo igrati. Ovdje u bubnju prođe bolje, zaokruži dva, što mu opet probudi nadu, koja prođe u iduće četiri kuglice, kad je vidio da su sve četiri crvene, ali nema njemu ni 22, ni 36. Našteljen je bio tek na osam maraka, na drugoj kombinaciji, gdje je uzalud čekao 46. Ćame dočeka svoju pink šesticu i dobi pola marke, koje uze psujući kladionicu i majku, pa ode šepajući kao sportista, okrenuvši se s vrata da vikne posljednji put: "Duaj te Huajri, juebo vas Huajro!" I Lejli i Hajri laknu što je otišao, a Lejla prokomentarisa kratko: "Stoka!"

"Prava!", složi se Hajro, pa naruči nova dva, sa mišlju kako Ćame zapravo i nije toliko glup. 

I u toj rundi, i na novom i na starom, Hajro prođe bez dobitka, što se zatim ponovi i u narednoj, i rundi poslije nje, ostavljajući našeg junaka na svega dvije marke kapitala, koje su ozbiljno prijetile da postanu posljednje dvije marke što ih je dao na bingo u životu. 

"Šta je suđeno, suđeno je!", reče Hajro i uze još dva tiketa za novi i stari, i htjede stornirati novi kad vidje da su mu četiri ista broja u oba reda, ali bilo je kasno. Pustio je, i gledao kako se događa ono za šta je odmah znao da će se dogoditi, a to je da ga bingo jednim brojem fuli u dva reda. 

"Moj posljednji krug u životu!", stigao je Hajro reći Lejli prije nego igra započe. Nju to zbuni, nije znala kako misli, pa ga je pitala da objasni, a on joj odgovorio: "Samo malo!" i zapratio kuglice, i kad je izašla šesta rekao: "Ma to sam se šalio, za posljednji krug...", a lice mu se ozari poput sunca. 

Nije želio odmah pokazati da je upravo postavio nove rekorde, i sa brojem zaredom pogođenih kuglica, i sa dobitkom. Umjesto toga, samo reče: “Ne da bog Hajru svog!”