Nova daska

 

Tek kupljena! Element "Section" 8.25

Nova daska

Poslije mjesec dana došlo je vrijeme za novu dasku. Mini Logo “Frame”, mislim treća ili četvrta što sam imao, kreknula je prije neku noć na trisiksti flipu, a kako je meni ipak skoro punih trideset i pet godina, ne ide da ne nabavim odmah novu. 

Kupovina daske nije mala investicija, sve što u tome zaista valja košta preko sto maraka, ali zato i vrijedi. Bolje drvo, bolje ljepilo, bolji pop i sve bolje, a ima nešto i u slikama koje su na daskama, nešto bez čega se može, ali je ljepše kad ga se ima.

Došao sam u skejt šop sa idejom da kupim Jart, ali kad sam vidio da je otišla “Classic” u 8.25 veličini, odlučio sam se za Elementov klasični model “Section”, koji je u igri već četvrt stoljeća. 

Nikada prije nisam imao Element dasku, a ono što sam mogao vidjeti na ovoj jako me se dojmilo, jer uska šara furnira, vidljiva na prvom sloju, svjedoči da to drvo dolazi sa sjevera Kanade, gdje je zima najduža i sezona rasta najkraća, od čega ispada najbolji, najjači furnir. Osim toga, baš ta “Section” nekada je bila predmet mojih vatrenih želja, a kako sada skejtam puno bolje nego tada, nekako ispada da sam je u pravi čas dobio, onda kad imam i mogućnost da koristim prednosti koje ta daska nudi. 

Ovaj put nisam htio čekati da stara daska pukne skroz, jer to se ponekad pretvori u to da po pet-šest puta doneseš na vožnju rezervnu dasku bez potrebe, i onda ne možeš opušteno skejtati jer svaki čas gledaš gdje ti je nova daska. Kad sam prebacio osovine i vidio svoj novi skejt učini mi se da nikad nisam imao bolji, i za jedan kratki trenutak bio sam potpuno sretan, kao čovjek koji zna šta mu je na ovom svijetu činiti, a ima i s čim. 

Jedva sam čekao da ga isprobam, što sam večeras i uradio. Došao sam s posla, odmorio koji sat i pošao oko pola jedanaest. Dok sam se vozio prema Akademiji razmišljao sam o tome šta ako je Element daska obično smeće? Teško bi mi palo da odmah pukne, što ne bi bio prvi put - jednom mi je pukla i na prvi potez, ali i to se dešava ponekad, jer koliko god daska bila čvrsta i dobra, mora pući ako se sa prevelikom snagom pogrešno sleti. 

Akademija je moje najdraže mjesto za skejtanje i jedno od najdražih mjesta u Sarajevu uopšteno, jer tu sam proveo puno vremena i svašta lijepo doživio, kao skejter i kao prodavač knjiga. Kao skejt spot Akademija se izdvaja po tome što ima najbolji flet i najbolje ledževe u gradu, i najmanje prolaznika, što je isto jako bitno. Noću nema baš puno svjetla i to je ono što neki skejteri smatraju manom, ali meni to nije loše, mrak otvara duhovne oči i pospješuje fantaziju. Tu dolazim vježbati kad god mogu i tako će biti sve dok nam ne izgrade bar jedan skejt park kako treba, a to bi moglo biti uskoro, do kraja iduće godine. 

Večeras sam skejtao sam i to je bilo baš ono što mi je trebalo. Da li zbog godina, da li zbog društvenih mreža, ili zbog nečeg trećeg, tek ne mogu više da se skoncentrišem baš jako na ono što radim ako sam u društvu. Bez jake koncentracije nema ni kvalitetnog skejtanja. 

Kao i sa svakom novom daskom ispočetka mi je trebalo malo vremena da se na nju naviknem, tako da je sešn počeo sa par udaraca u cjevanice, a to malo bola pomoglo je da u nastavku skejtanje bude bolje jer bol pali vatru u čovjeku.

Nakon što sam se zagrijao i upoznao sa svojim novim skejtom, bio sam spreman da se bacim na trik koji već neko vrijeme vježbam, a to je beksajd nouzslajd na ledžu, ali ne bilo kakav, već u stilu Dašauna Džordana. Beksajd nouzslajd je inače trik koji već dugo znam i mislim da je krajnje vrijeme napraviti od njega nešto što ako ništa liči na izvedbu vrhunskih majstora skejta. Mi u Sarajevu generalno imamo problem kod skejtanja ledževa (ledž = ivica) jer ne skačemo puno u vis prilikom nabacivanja, a tako se ne može slajdati ni grajndati dugo. Iz tog razloga ni moj bs nouzslajd nikada nije otišao na ravnoj ivici duže od tri metra, krajnje je vrijeme da se to produži. 

Da bi tako i bilo, potrebno je ići brže, što brže to bolje, i skočiti više, što više i  pasti na ivicu odozgo, a ne uhvatiti se za nju odozdo. Puno sam gledao kako to radi Dašaun, ili kako ga ja zovem Dašdan Džordan, i sad kad jurim prema ivici u glavi mi je filmić kako on to radi. Filmić u glavi neposredno pred izvedbu trika je sve, bar za mene, ako se najprije ne dogodi tu, neće onda biti ni na javi.

Prvih desetak pokušaja nisu bili dobri, ili bih promašio ivicu ili bih prstima spao s daske i tako zakočio slajd, ali poslije toga stvari su krenule da se razvijaju u željenom pravcu. Iz pokušaja u pokušaj išao sam sve brže i slajdao sve duže, pa ako i nije to sad baš kao Dašdan, nije vala ni kao stari Boki, onoliko koliko sam od prvog slabiji toliko sam od drugog jači, a to i jeste najvažnije, nadmašiti sebe samog. 

Akcija je prekinuta za trenutak kada je naišao M. Vidjelo se da je dokon i smoren, da traži nekoga kome bi malo govorio, a sve su prilike da je to htio puno jer mi je odmah stao na skejt, valjda da mu ne bih pobjegao, kao što često učinim kad mi neko stane govoriti usred skejtanja. Prije sam se u tim situacijama izvinjavao i objašnjavao ljudima da se ne smijem hladiti, ali kad sam vidio da bi se ta objašnjena mogla pretvoriti u nešto što se ponavlja i po pet-šest puta na noć, a bez ikakvog rezultata, počeo sam govoriti tako što samo nastavim skejtati, kao da ništa nije bilo, zbog čega su se određeni ljudi na mene i naljutili. 

Od M. sam saznao da je sutradan gej parada, nakon čega mi je počeo ponavljati identične priče koje su se u Sarajevu pojavile od prve gej parade. U tim pričama, koje sežu od onih koji paradu izričito podržavaju do onih koji joj se izričito protive, M. pokušava sjesti na obje stolice, te je jedan od onih kojima to kao ne smeta, ali im smeta što je blokiran grad i te gluposti. Oteo sam skejt i udaljio se nekih pedeset metara, gdje sam morao čekati nekih pet minuta dok M. ne ode. Bio sam malo ljut, jer ipak me je prekinuo i sjebao mi koncentraciju, na nekih pet minuta nisam bio sposoban misliti na svoj trik, nego samo na to kako je grad prepun debila kojima je oponašanje saopštavanja i oponašanje razgovaranja glavna zanimacija. 

S bijesom na M. počeo sam da se zalijećem još jače, i tu sam onda jednom i pao da valja, loše nabacio i proletio naglavačke, i da je M. u tom trenutku tu bio, onda bi me čuo tako da bi se u budućnosti pravio kao da me ne poznaje i ne vidi. 

Akcija je bila gotova jer udario sam se u koljeno, kuk, rebra i rame, sve po istim mjestima po kojima sam se izudarao ranije taj dan, kada sam pao s longborda. 

Večeras kontam opet, pa valjda ga večeras skinem. 

Otac

U Selmu sam se zaljubio na prvi pogled, a i ona je u mene. Mi smo skroz slabo razgovarali, uglavnom smo se bavili seksualnim aktivnostima. Jednom smo to radili čak u bankomatu, jer je Selma inače bila šefica banke.

Sa druge strane, ja sam bio pisac čija djela niko ne čita. Dvije knjižare u gradu prodavale su moje knjige i za pet godina se nije nijedna prodala ni u jednoj od te dvije knjižare. Selma se nije zaljubila u mene zbog onoga što pišem, već tako što me vidjela kako pišam na parkingu, a što je čitava zasebna priča kako je do toga došlo, pošto to uobičajeno ne spada u moj stil ni pod razno. Ja sam se u nju zaljubio kad sam vidio kako me nježno gleda i kako me uzela u svoju odbranu pred nekakvim crncom sa kojim je tada bila u društvu.

A stvarno smo puno radili ono, mnogo puta i po cijeli bogovjetni dan. Trošio sam između sto pedeset i dvjesta kondoma na mjesec, što je za mene neuhljebljenog predstavljalo žešći finansijski pritisak. Trpio sam ga dokle god sam mogao, a kad više nisam, počeh prevrtati već korištene.

Samo po sebi se razumije da to nije moglo donijeti nikakva dobra. Desilo se upravo ono od čega sam najviše strahovao, a to je Selmina trudnoća. Nemam šta da krijem, za mene je to bila stravično jeziva vijest i onesvijestio sam se kad sam je čuo. Ni ona zbog toga nije bila sretna, utoliko manje što je već imala vjerenika, jednog finog i ljubaznog mladog bankara, uz to sina direktora banke. Predložio sam joj, pa se može reći i molio je da abortira, ali je za to bilo kasno. Srce ploda je već kucalo i Selma ga je osjećala kao ženka, a mene je gađala escajgom, tanjirom, čašom i flašom zbog tog prijedloga. Morao sam skinuti vatrogasni aparat sa zida da je smirim.

Nisam imao snage da joj kažem istinu, ni tada, ni u mjesecima koji su došli poslije, užasnu istinu o svome porijeklu. Ukratko, ja se nisam rodio unutar ljudskog roda i čovjek sam postao kao anomalija svoje vrste. Otac moj i majka bili su ništa više do par običnih kafenih gušterova sa Darive. Kako to da od njih onakvih ja ispadnem ovakav, to je valjda čudo koje nesumnjivo dokazuje providnost božiju. Kad sam se tek rodio imao sam svega 1 cm dužine i 1 g težine, a do veličine ljudskog novorođenčeta porastao sam u jednoj teško pristupačnoj rupi u stijeni, hraneći se isključivo raznim insektima, crvićima i puževima, kojih su mi obilato donosili mnogobrojni članovi moje repate porodice. Kad su me slučajno pronašli alpinisti bila je to senzacija u čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji, a do dana današnjeg niko nije riješio misterij otkud me u rupi. Ja sam bio jedini koji je znao, jer taj moj rast, valjda zbog hrane, nije išao tako brzo. Deset godina sam živio u stijeni dok me nisu našli i za to vrijeme mnogo toga upamtio, tako da nikada, dok sam živ, ne mogu zaboraviti ko sam i odakle sam.

Doduše, jesam joj jednom rekao, baš na Darivi kad smo bili. Vidjela je tada Selma kako mi se u pružene dlanove svojevoljno popelo petnaestak gušterova i stala gledati u mene kao u kakvog čarobnjaka. Rekao sam joj kako stoji stvar, da je to moja familija, ali je ona mislila da tako govorim zato što sam domac i što ne znam ko su mi roditelji, iako je meni u isto vrijeme, između braće, sestara i ostalih rođaka, u rukama bila i rođena majka.

Bio sam očajan i nisam znao šta da radim, tako da sam kormilo u potpunosti prepustio Selmi. Grešku sam napravio što sam tako postupio, jer je ona to iskoristila da uplovi u bračne vode sa mladim bankarom, kog je prethodno uvjerila bez po muke u očinstvo. Bio je to već sasvim ozbiljan grijeh, sa elementima čistog zločina, a ja, koji sam imao moć da ga spriječim, nisam to učinio jer sam igrao na kartu da će istina sama od sebe izaći na vidjelo kad se Selma porodi.

Stvar se dodatno zakomplikovala s time što sam u međuvremenu postao tom djetetu otac u pravom smislu te riječi. Kako se Selma i ja nismo viđali manje nego prije, imao sam kada držati ruke na njenom predivno naraslom trbuhu, pa sam tako i zavolio to dijete kako nisam ni znao da može.

Istina, znalo mi kroz glavu proći da mu je stvarni otac možda baš bankar i da je on taj koji se u čitavoj ovoj priči s pravom raduje, ali onda sam puštao srce da mi ono kaže šta misli, a ono je uvijek govorilo da nije bankar, da sam ja. Uostalom, Selma mi je pokazivala bezobrazne selfije što joj je raspoloženi suprug znao poslati u toku radnog vremena, pa može neko misliti da sada pretjerujem i namjerno crnim čovjeka, ali bog i duša – kao mali prst na mojoj ruci. Debljinom možda malo jače, ali ništa što ne bi moglo bez problema ući u uski grlić boce. Meni je izgledalo totalno neuvjerljivo da je on s tim mogao zabrazditi koliko treba da se posadi beba.

Selmin plan za mene bio je da se po porodu zaposlim kod nje i njenog muža kao dadilja sopstvenog djeteta. Rekao sam joj da je to sjajna ideja, ali samo iz razloga što sam bio ubijeđen da do toga neće doći, da će njih dvoje odustati od bebe kad je vide na šta liči i da ćemo na kraju krajeva ostati dijete i ja sami. Moj prijedlog da Selma prizna suprugu nevjeru i brzo se preuda za mene, prije nego se dijete rodi, odbačen je u startu kao najveća glupost ikad i nevjerovatan.

Mjesec dana pred porod otkriše na ultrazvuku da dijete ima rep. Očiju duplo većih od plača, Selma je objašnjavala isprekidanim glasom kako to nije ništa što se ne bi dalo srediti jednom malom operacijom, a ja nisam imao srca da joj kažem kako su sve prilike da će taj rep stalno iznova rasti, taman ga sjekli i sto puta. Šapnuo sam joj, dok smo vodili ljubav, kako u našoj priči rep nije ono što se treba odsjeći, već je to njen gospodin suprug, mladić koji nama dvoma što se volimo, na pravdi boga i u po bijela dana, otima osnovno ljudsko pravo osnivanja vlastite porodice. Tad nam se prvi put od kako se poznajemo dogodi da okončamo partiju bez da je ijedno dohvatilo grimizna područja ekstaze.

Poslije toga nije više htjela da mi se javi. To me vrijeđalo, ne kao muškarca, već kao oca. Durao sam je sedam dana, a onda više nisam mogao izdržati i pošao sam joj na kućna vrata da je vidim. Nisam do njih stigao samo zato što sam na putu do tamo sreo nikoga drugog do Selmu lično. Odmah je počela vrištati kad me ugledala, a za njom polako dotrča jedan veoma debeli policajac i zgrabi je za ruku sa riječima: “Stoj, selo ti jebem!” Krenuo sam je braniti, ali je ona tada stala na policajčevu stranu, a što mi ovaj na kraju nikakvu kaznu nije pisao slaba mi je utjeha, jer dobro su me prebili. Slomili su mi i naočale i mobitel.

Kasnije ću doznati da je policajac ganjao što je prešla preko pješačkog na crvenog, a ne bi da mu Selma nije, kad joj je rekao da stane, odbrusila da pusti nju na miru i da umjesto toga ide sebe sama zatvoriti u zatvor. To samo uzgred spominjem, čisto da se zna kako nije nikakva krađa, pljačka ili ne daj te bože šta gore, a i ja bih se iznenadio da jeste, jer poznajem djevojke koje se bave hajdučkim zanimanjima, sve one budu već pune ožiljaka dok se uzdignu na ozbiljniji kriminalni nivo. Na Selmi nije bilo packe, osim jednog upečatljivog bena više desnog kraja usana.

Nije mi lako palo što su me prebili, i to ne zbog naočala i mobitela, nego što sam se osjećao kao da su protiv mene žena koju volim i država cijela. Sjedio sam kući danima povrijeđen do u samo dno duše i takav mozgao šta mi je činiti. Na kraju sam smislio da se jednostavno pojavim u porodilištu sa buketom cvijeća i glasno pred svima obznanim ko je otac neobičnog djeteta.

Najzad, dođe i taj dan. Bila je srijeda, sunčana i vedra. Zamolio sam jednog tu gazdu sa Alipašina da mi posudi svoje crno odijelo sa prugicama, a on mi sam od sebe, po dobroti svoga srca, dade još i crni šešir, tako da sam izgledao maksimalno elegantno, jedino što sam umjesto cipela obuo tene, ali skroz crne. Okupan, obrijan, počešljan i namirisan, sa raskošnim buketom i finom bombonjerom u rukama, pred porodilište stigoh taksijem tačno u petnaest do šest. Selmin termin je počinjao u šest, tako da ostadoh ispred zapaliti jednu. Na mene su navaljivali kukavičluk i strah. Tjerao sam ih govoreći sebi da je to što kanim uraditi djelo plemenito i dobro, kao što je uistinu i bilo, samo malo zadocnilo. U zgradu uđoh kad iz nje izađe bankar, blijed kao da se banjao u varikini i uzdrhtao kao viti prut, i on garant da zapali.

Vidio sam ga samo za trenutak, ali mi je i toliko bilo dovoljno da shvatim koliko je samo jadna i bijedna moja namjera, stotinu i hiljadu puta jadnija i bjednija od tog mladog čovjeka, čija je jedina krivica bila u tome što mu je otac direktor banke. Postojalo je toliko boljih i ljepših načina da se prevara raskrinka, ali sam ja, povrijeđen u svom ponosu zbog malo batina, morao izabrati najgori. Sam sebi sam se gadio kad sam shvatio šta sam smislio kao najbolje, a više od svega bilo me stid posuđenog kicoškog odijela, za koje najednom počeh osjećati da mi je tijesno do gušenja, iako mi je bilo veće za broj ili dva.

Htjedoh pobjeći, ali onda se sjetih da mi se rađa dijete, pa ako više i nisam htio tu pred svima ofirati kako sam mu otac, nije me zbog toga minula želja da vidim svojim očima kakvo je ispalo. Poklonio sam buket jednom tu siromahu što je isto čekao, poslije čega uzeh da se molim bogu za porod bez komplikacija. U čekaonici je bio i mladi bankar, koji je u nekoliko navrata ustajao i počinjao hodati kao da smo u ludnici. Zamolih boga da mu podari za sada sabur, a više sreće u budućnosti, sa ženom boljom nego što je Selma.

U čekaonicu uđe babica i naglas izgovori Selmino novo prezime. Njeno ozbiljno i pomalo zabrinuto lice za mene je bio dobar znak, ali ne i za mladog bankara, koji odmah poče prijetiti da će nekoga ubiti ako nešto nije uredu, pa krupnim korakom krenu ka babici kao da je ona taj neko što će stradati. Progutavši knedlu, pođoh za njima.

Prođosmo kroz hodnik do odjeljenja sa inkubatorima i stadosmo kraj jednog velikog prozora, kroz koji je pucao pogled na dvoranu ispunjenu malim bebama u staklenim kutijama. Nečujno kao mačak, privukoh im se u neposrednu blizinu i tako čuh babicu gdje govori upirući prstom: “Eno onaj tamo, jedini sa repićem, vidite ga?”

Pogledao sam i uistinu vidio jedno repato dijete, ali je taj rep bio kratak i tup kao kakav batrljčić, a ne dug i špicast kako bi trebalo, no ono što me više od toga uznemiravalo, i ne samo mene već i mladog bankara, bila boja djetetove kože, crna kao biter čokolada. Kao da mi čita misli, bankar upita babicu ne događa li se koji put u genetici da od bijelih roditelja crno dijete ispadne, na što ova kroz smijeh odgovori kako ona to nikada nije vidjela za svojih skoro četrdeset godina službe. Meni poslije toga više ništa nije trebalo pričati, okrenuo sam se i teturavim korakom pošao ka izlazu, praćen jecajima čovjeka za čiju nesreću uopšte nisam bio najveći krivac.

Nekoliko mjeseci poslije toga Selma me ponovo zvala, ali sad sam ja bio taj koji neće da se javi.

FIN

Daks Glumski

1.

Tog jutra Daks Glumski se probudio rano i u posebnom raspoloženju, jer bio je to dan njegovog ponovnog rođenja. 

Obučen u crveni svileni kimono, sa čijih je leđa svjetlucao izvijen zlatni zmaj, izašao je mladi junak na prostranu terasu svoje moćne hacijende, sagrađene na vrhu brda s kog pogled puca na čitav grad, i udahnuvši na nos puna pluća vazduha, obogaćenog notama svakojakog baštenskog cvijeća, izjavio: "Ah, dan je kao stvoren za roditi se ponovo!"

Čim je to izgovorio, iza leđa mu se javi mekan i ponešto unjkav glas batlera Mehe, koji nazva dobro jutro još uvijek u bijeloj satenskoj pidžami, ali je u rukama već držao srebrenu tacnu sa koje su se pušili vrući čaj i kajgana, doručak mladog gospodara. 

Odzdravljajući vjernom Mehi, Daks sjede za sto od polirane orahovine i sačeka da bude poslužen, pa navali sa apetitom mladog lava, na veliku Mehinu radost jer je on mladog gospodara volio iskreno kao sina. 

Završavajući sa doručkom, Daks zbaci sa ramena kimono, otkrivajući svoje vitko i dobro razvijeno tijelo, na kom se mišići vide tako da se može učiti anatomija. U tri koraka nađe se na širokoj ogradi terase, gdje zasta kratko prije nego se odrazi visoko u zrak i u savršenoj lasti preleti put do mirne vode, čiji glasni pljusak odzvoni kao znak ostalim ukućanima da je gospodar ustao i da počinje taj dan. 

Svi oni, kućne pomoćnice, kuharica, vrtlar i obezbjeđenje, ukazaše se tada negdje oko bazena, da budu pri ruci i da vide kako se kupa slavni Daks Glumski, što u čisto estetskom smislu nipošto nije bilo za odbaciti. 

Nešto poslije, besprijekorno počešljan i u fraku, kraj bazena se pojavio i Meho, sa debelim zelenim Armanijevim bade mantilom na ofingeru i čašom svježe iscijeđene narandže na tacni. "Prvoklasan kraul!', uskliknuo je Meho kad je Glumski najzad izašao iz vode, koji eksira đus i reče: "Znam."

Tačno u osam časova na kapiji hacijende pojavio se ekstravagantni automobil kreatora Haljimija, drečavo rozi Mercedes sa vratima što se otvaraju ka gore. Haljimi parkira pokraj fontane i izađe iz u odijelu na rozu kocku, sa naočalama čija stakla dopiru do pola čela i do kraja nosa, pa iz gepeka izvadi futrolu okačenu na ofinger. Vrata na gepeku zatvoriše se sama, na dugme, i gojazna Haljimijeva pojava krenu preko parka sa mišlju kako je Glumski široke ruke kada mu se nešto posebno svidi. 

Odijelo od najboljeg holandskog platna, u zagasitoj ljubičastoj boji i skrojeno da stoji kao saliveno, to je bilo tačno ono što je  Glumski tražio i Haljimi se kući vratio sa torbicom prepunom para, koja nije loše stajala njegovoj korpulentnoj pojavi. 

U devet sati tu su bili frizer, kozmetičar i pediker, koji se s vrata baciše na posao i kroz sat vremena uljepšaše Daksa tako da izgledom ne samo što nije zaostajao za holivudskim glumcima A kategorije, već ih je u mnogim segmentima i nadmašio. Kad je poslije toga obukao odijelo i izašao u salon da ga vidi kućna čeljad, pobrao je aplauz i ovacije, a u Mehinim očima i suze, jer kako rekosmo, on je na Glumskog gledao kao na sina. Da li su te suze poslužile batleru kao povećala, ili je to bio batlerski instinkt, tek Meho priđe i sa Daksovog ramena ukloni jedan mali končić, učinivši ga tako besprijekornim. 

Gosti stadoše pristizati oko pola jedanaest. Prvi dođe kum Kemo, u bijelom odijelu na crvene pruge, sa sobom donese luksuzni aranžman iz cvjećare, crvene ruže u staklenoj kutiji, unutar kojih je bijelim ružama bilo ispisano † DAKS †. Svi se iskupiše da vide kumov poklon, pred kojim dođe do još jednog spontanog aplauza, na šta Kemo izvadi top para i stade s njega skidati stoje za poslugu, koja ih stade prihvatati sa riječima: "Ma nemoj kume…" 

Magdalena, jedna od kućnih pomoćnica i Kemina vatrena simpatija, primi u svoju dugu i elegantnu ruku, sa čijih prstiju su stršili po dva centimetra dugi i kao ruže crveni nokti, polovinu spomenutog topa, što je bila cifra ravna godišnjoj plati državnog službenika koji razmišlja o tome da ima kućnu pomoćnicu i probava sa oglasima u kojima traži ženu koja bi, za platu od 350 KM, radila šest dana u sedmici po četiri sata. 

Gloria, druga kućna pomoćnica, ne manje lijepa i zgodna od Magdalene, priđe tada Kemi i sa medom na usnama da se uvija poput zmije, hvaleći Kemine profil i odijelo, ali uzalud jer je Kemino srce bilo vjerno, a što mu je ruka pri tome završila na Glorijinoj stražnjici, to je bilo refleksno i nehotice.

Kad je došao Daks, koji je bio u toaletu, Kemo mu prilikom pozdravljanja i ljubljenja šapnu u uho: "Sve je na svom mjestu.", na šta Glumski jedva primjetno klimnu glavom i ode da dočeka nove goste, gradonačelnicu sa mužem i još nekolike važne ljude iz gradskog vijeća, za kojima su već pristizali i predstavnici profesionalnog sporta i estrade. 

Nešto poslije jedanaest, u otvorenoj kočiji bijeloj kao snijeg, vučenoj pomoću četiri prekrasna bijela konja, stigao je i sam biskup Antonio, koji je u društvima kao što je ovo tražio da ga se zove Toni. Iz poštovanja prema svetosti Tonijevog položaja, Glumski priđe i sam dade biskupu ruku da mu pomogne izaći iz kola, a ovaj, iako je bio tek na početku četrdesetih, umjede prihvatiti istu poput drhtavog starca, držeći da to njegovom statusu pristaje bolje od potpune samostalnosti. 

U trenutku kad se biskup i Glumski izljubiše u kumovim rukama opali skupocjen šampanjac, ogromna flaša od četiri i po litra, prva od njih stotinu što će opaliti taj dan. Da je riječ o kući u kojoj takvi prizori nisu rijetkost vidjelo se po načinu na koji su Glorija i Magdalena hvatale široki mlaz što je izbijao između Keminih nogu u čaše od kristala, čineći to tako da svaka bude jednako napunjena  i bez da se prospe jedna jedina kap. 

Kad se čaše raspodijeliše među gostima, zdravicu održa biskup Toni, koji pripomenu kako je ovo jedan od najznačajnijih dana u povijesti katoličke crkve uopće, napose u Bosni, pa zareda hvale Glumskom kao da je isti vezir u osmansko doba, a kad završi, riječ uze sam Glumski i ovde-onde upotpuni hvalu, ne libeći se da je papreno začini. 

Kad je i on završio čitav skup udari u dugotrajan aplauz, a veselje kumovo ode tako daleko da uhvati Magdalenu za noge i podiže je visoko u zrak, tako da mu se obraz nađe pripijen na onu  tromeđu između nogu i trupa koju stari pjesnici nazivahu još i Venerinim brijegom. 

Poslije toga bilo je vrijeme polasku, i zvanice se stadoše razvrstavati po voznom parku, u kom je dominantna marka za ovaj dan bio Rolls Royce. Glumski i kum, i sa kumom Magdalena, čiji je izraz lica bio donjom polovinom široko nasmijan, a gornjom stravično uplašen, sjedoše sa biskupom, koji se na brzu ruku snađe i posadi njih dvojicu na klupu prekoputa, a Magdalenu do sebe, čiju lijepu ruku ne htjede pustiti ni kad je sjela, što primijeti kum Kemo Mali, i u sebi pomisli: “Eh, da samo nisi sveti otac!”

NASTAVLJA SE!