U životu Kerima Džakura jutra su počinjala prilično stresno. U pokušaju da ga motiviraju za bilo kakav koristan rad, roditelji su ga budili svako jutro kako bi mu se nasrali prije nego i sami odu na posao.
Istina, otkako je završio srednju školu, čemu ima i deset godina, živio je život poprilično dosadan i nezanimljiv, sastavljen od blejanja, blejanja i još blejanja, ali to opet nije razlog da ga se tako maltretira, a i kad je to, na kraju krajeva, ikada urodilo ikakvim plodom? Čim bi roditelji preko vrata, Kerim bi natrag u krevet, pa čemu onda to sve?
Tako je bilo i ovog jutra. Mama ga je probudila već u pola sedam i rekla mu da joj ispegla pantalone dok se ona istušira. Kerim je samo uspio kroz polusan reći: "Pantalone…", poslije čega je opet zaspao.
Kad se mama vratila nastao je haos. U jednom potezu zbacila je jorgan s Kerima, nakon čega je stala da ga časti: kretenčino, vole, idiote… Kerim je samo u nju zurio, ništa nije govorio.
Mama je u bijesu obukla izgužvane pantalone i rekla da će ići u njima za inat, da joj se rugaju djeca (inače je bila učiteljica).
Na to sve došao je tata i ispsovao ga, poslije čega su konačno otišli. Kerim je ostao sjediti u krevetu, gledati ispred sebe i misliti kako za njega na ovom svijetu nema mirne luke.
Onda se mama vratila da presvuče pantalone i da se još malo izviče na njega. Premda naviknut na takve stvari, ipak se uvrijedi kad mu reče da se stumbao i zgovnao, da izgleda kao da mu je pedeset godina. Zbog toga nije mogao više zaspati, umjesto toga otišao je ispred ogledala i tamo dugo posmatrao svoje pozamašno tijelo, pokušavajući da odgonetne koliko bi mu on, da se ne zna, dao godina? Zaključio je da izgleda starije, ali malo, ni blizu koliko kaže mama, koja pretjeruje kao i obično.
Bilo mu je krivo što ne može ponovo zaspati. Noć ranije gledao je NBA i zaspao u pola pet, a sad još nije bilo ni osam. Osjećao je umor, ali čim bi sklopio oči u glavu bi stale da mu naviru majčine uvrede, razbuđujući ga poput kafe.
Ustao je i otišao u kuhinju da napravi kafu. U prolazu baci pogled na mamin aparat za espresso, za koji su patrone od prije tri mjeseca stajale pod zabranom. To se dogodilo nakon jedne žučne svađe, u kojoj je sluđeni Kerim vikao tako da ga je čula čitava zgrada: "Nikad se neću zaposlit, nikad!!!" Mama se tu smirila bila, ali kad je kasnije htio napraviti sebi kafu, kutije sa patronama nije bilo na svom mjestu.
Kasnije će vidjeti da mama iznosi iz spavaće sobe samo po jednu patronu, eventualno dvije, za nju i tatu. Više od toliko moglo ih se vidjeti samo ako dođu gosti. Da je htio sigurno bi ih našao, ali ponos mu nije dao da pretura mamine stvari, umjesto toga zakleo se da će sam sebi kupiti patrone i otpočeo proces renavikavanja na kafu iz džezve.
Čekajući da provri voda razmišljao je o utakmici od sinoć, košarkaškom susretu Reala i Partizana u Madridu. Madriđani su, naravno, bili favoriti, ali Beograđani su od starta nametnuli tempo i do kraja tekme zavili Madriđane u crno, ubili ih petnaest razlike. To je bilo tačno ono što je on želio igrati, pobjedu Partizana sa najmanje dvanaest razlike.
Da je uplatio samo marku sad bi imao trideset u džepu, mislio je dok je zasipao kafu, ali nije imao marku. To ga ponuka da provjeri da li mu je tata ostavio petaka ispod telefona. Odahnu kad vidje da jest, jer ma kako malen petak bio, golem je kad je sam. Tata mu je tako ostavljao svaki dan, krišom da mama ne zna, jer je ona bila ne sasvim krivog stava da sa dvadeset i osam godina nisi više dijete. Kerimov običaj bio je da ga troši na način 60% kafa, 40% kladionica, to jeste - dvije kafe i dva tiketa.
Ti su tiketi bili središte Kerimove nade na ovom svijetu, praktično jedino njegovo što u potencijalu nosi mogućnost neke sjajnije budućnosti. Zbog toga je ulagao sve svoje umne i duhovne potencijale u proučavanje kladioničarskih ponuda, s čime je započinjao uz prvu kafu.
Zavaljen u udobnu sofu na balkonu, sa nogama na stolu, zapalio je cigaretu, srknuo gutljaj kafe i otvorio Premier na telefonu. Ugledavši top ponudu za nogomet, na kojoj su se taj dan sastala tri derbija, milanski, madridski i mančesterski, Kerim se naježi i krenu odmah da ih istražuje istim tim redom.
Istraga je to bila ozbiljna, sa dosta parametara, pa da samo nije bila usmjerena ka nečemu tako varljivom kao što je kladionica, može biti da bi Kerim došao do onih umnih proizvoda koje nazivamo kvalitetnim i korisnim. Ovako je dolazio samo do zauvijek nepouzdanih tiketa, koji su mu uglavnom ništili i ono malo što je imao, istovremeno ga oštreći da bude još zagriženiji i uporniji. Upornost je vrlina koja se često javlja tamo gdje bi bilo korisnije da je nema.
Dva sata kasnije prvi tiket je bio gotov. Pušeći cigaru Kerim ga je gledao i osjećao kako se puni nadom, koja na vrhuncu stade da se preobražava u vjeru u dobitak, a ova dalje u sigurnost, koja ga ispuni od glave do pete i natjera da ustane. Imao je želju da viče, da obavijesti cijelu svoju ulicu kako je napisao remek-djelo, nešto što će mu pored novca donijeti i slavu, ali kako ipak nije bio toliko divlji i nepristojan, samo se isprsi i napući usne, pa takav stade pomalo kao ljuto gledati dole, neće li ga ko pogledati. Nije niko.
Da mamine pridike bez kraja i konca nisu bile sasvim uzaludne, vidjelo se po tome što Kerim ode do opere džezvu, šolju i pepeljaru, što nije radio do frke sa patronama. I ne samo što ih je prao, nego je još pazio da ih vrati tačno kako su bile i tako prikrije da je dirao kafu ikako. Mamina zabrana odnosila se samo na skupe patrone, ali Kerim je htio da ispadne principijelan, "sad neću nikako" i te fore.
Otuda ode da se umiva i oblači. Ispljuskavši se hladnom vodom po licu zagleda se u ogledalo. Ponovo mu dođoše mamine riječi, da se stumbao i zgovnao. "Zgovnao", to mu je bilo ok, moglo se protumačiti smisleno, ali "stumbao" ga je zbunjivalo. Stumbati se, to je prema Kerimovom shvatanju značilo pasti niz stepenice, merdevine ili tako nešto, a to nije bio njegov slučaj. "Ja se penjem", tiho izgovori i ode da obuče trenerku.
Na stubištu susrete čika Duleta, komšiju koji je za Kerima predstavljao izvor dodatnih primanja, a koji je preko zime otišao kod kćerke u Beograd. "Čika Dule!", uskliknu Kerim. "Kusurdžija!", uskliknu čika Dule, koji je Kerima tako prozvao još prije dvadeset i kusur godina, dok je bio malo haustorsko granapče. Zagrlili su se, nakon čega čika Dule pokaza da ga put nije promijenio i da je još uvijek onaj stari: upita Kerima da li je istina što je čuo, da među modernim djevojkama ima takvih koje vole ljubiti onu stvar i tepati joj?
Kerim je znao šta čika Dule voli o tome čuti, a ponadao se i da će odmah dobiti zadatak. "Pun je grad takvih", reče on, "rijetke su sada koje to ne vole." Zadovoljni čika Dule diže u vis svoju sklerotičnu šaku, iz koje simbolički ispali kažiprst kao da će reći nešto važno, ali samo se osmjehnu bezubim ustima. "Furaj!", reče on poslije toga, "imam ja kući kasete…"
Kerim je znao na koje kasete misli i samo se šeretski osmjehnu, pa onda napomenu da mu je broj isti kao što je bio i da ga slobodno zove za šta god mu treba. Čika Dule zasta kao da će mu sad nešto zatrebati i Kerim se ponada, ali na kraju samo reče: "Čujemo se!" i ode uz stepenice. Izlazeći iz haustora Kerim pomisli da je dobro uradio što ga je napomenuo.
Na ulici ga dočeka blještav dan. Poslije nekoliko tmurnih dana sunce je opet izašlo, pa sve došlo nekako još sjajnije, blještavije. Kerim spusti sa glave sunčane naočale, koje mu dadoše notu brzine na ozbiljnom, u bradu obraslom licu. Zastade za trenutak ispred radnje lokalnog stakloresca, u čijim vratima se mogao ogledati čitav. Nije bio nezadovoljan sa onim što vidi, maksice, šuškava trenerka, naočale, sve je bilo kako treba.
Kladionica je bila blizu, minutu hoda od haustora. Prije nje bio je samo "Cabalero", kafić u kom su se skupljali tinejdžeri, ispred kog je sada bio parkiran nekakav najnoviji Mercedes, mali, nabijeni i mišićav kabriolet. Isto tako izgledao je i tip koji je stajao pored auta, sa dugim zlatnim lancem koji mu se spuštao niz tijelo dublje nego izrez na potkošulji. Tip je izgledao ljuto, posred čela bila mu je usječena bora ljutine, tako gadna da nije dala gledati u sebe.
Kerim instiktivno pređe cestu, iako je kladionica bila na istoj strani kao i kafić. Dok je prolazio pored čuo je tipa kako govori sa jakim crnogorskim akcentom: "Ja ako vam dođem nemate više lokal, zapamti dobro ovo što sam ti rekao…" Gazda Cabalera bio je Emir, mlađi brat Kerimovog školskog druga Nijaza. Pomislio je kako treba biti oprezan, jer ako je crnogorski silnik došao po zlu, onda bi tu moglo biti svega, jer ni Emir nije za odbaciti u tom smislu. Utom stiže pred Premier, otvori vrata i kako zakorači unutra tako zaboravi i Emira i Crnogorca.
Za Kerima je bilo karakteristično da se u kladionici ne zadržava duže nego što mora. Uvijek bi dolazio s već napisanim tiketom i odlazio čim bi mu ga radnica otkucala, nije blejao u kladionici kao drugi. Prije je to radio, ali je prestao jer se nafurao da ostavlja dojam socijalnog slučaja ako sjedi, a ne igra.
Od prekjuče je u kladionici bila nova radnica, djevojka mlada i seljasta, ali dobra, guzata, trebalo je vidjeti kad se izjutra proteže da zakači ponudu na pano. Kerim nije imao hrabrosti da se s njom upozna, ali je saznao da se zove Marizela i da je došla odnekud iz pizde materine, što je njemu davalo nadu da bi mogao imati kod nje neke šanse. Sada on možda i nema bog zna šta da ponudi, ali jednog dana, prije ili poslije, Kerim će postati čovjek sa tri stana. To bi jednoj provincijalki, koja plaća skupo da bi živjela u ko zna kakvom ćumezu, moralo biti interesantno.
Ovog jutra imao je sreće jer samo što uđe iza pulta izađe Marizela, u izderanim farmerkama kroz koje je ispalo cijelo koljeno i u rozim maksicama, tako simpatično malim naspram ogromne guščetine koja je iznad prijetilada će svakog trenutka raznijeti slabašne farmerice u paramparčad.
Pitala je Kerima hoće li igrati cuka ili binga, pa kad je on rekao da neće stala tu da se propinje i kači ponudu, treskajući guzovima svaki put kada se spusti.
Da je ne prekine Kerim dohvati ponudu sa pulta i stade iznova pisati tiket, gledajući preko olovke u uzbibalu guzicu, od čega su ga zapljuskivali talasi duševnog uzbuđenja. Sačekao je da završi i pružio papirić da mu otkuca, a dok je kucala Kerim reče: "Dobre maksice." - "Hvala", odgovori Marizela, "tetka mi uzela u Beču. Jest boga mi, nema ova boja kod nas, otiđi pogledaj, vidjećeš da nema."
"Imo sam ja", Kerim će, "Air Max tri od krokodilove kože. Al' prava krokodilska koža, nije print…"
Još je htio da kaže kako ih je zbavio, ali nije stigao jer Marizela preuze riječ: "Ma braco moj mene su ti ove tene zavile u crno. Mislila ja ona će mi to od sebe, žena donijela tene i račun 280 eura, ja se sjebala, posuđuj pare… Tako sam se i zaposlila ovde."
Utom izađe iza pulta i stade pred Kerima, čije oči stadoše na obnaženoj butini, koja je kroz poderane farmerke djelovala još izazovnje. Ispružila je nogu ispod neonke i zovnula ga da dođe pogledati. Našli su se licem uz lice dok mu je pokazivala kako su joj tene impregnirane lakom po kom se presijava mnoštvo malih Nike znakića.
Slatkasti miris Marizelinog parfema titrao mu je u nosnicama dok je slušao kako objašnjava: "Piše na internetu da sam ovaj premaz košta sedamdeset eura… Eto vidi… Bilo je i na đonu, al' se obrisalo…"
Kerim htjede nešto reći, ali osjeti kako mu se jezik u ustima petlja kao traka u kaseti, pa samo otegnu lice i izvi obrvama, nakon čega se postidi i napravi da se zadubio u rane rezultate.
Iz te neugode spasi ga sama Marizela, zagledana kroz izlog, upita ga: "Majke ti ko je ovaj kreten u bijeloj majici?"
Kerim pruži vrat da vidi i ugleda Emira sa telefonom preko lica, kog okreće anfas kad govori, ili bolje reći kad se dernja, od čega mu je na čelu iskočila debela vena. Trebalo mu je manje od sekunde da smisli kako okrenuti situaciju u vlastitu korist: "To je jedan mali", uvjerljivo će Kerim, "kriminalac u pokušaju. Ako ti bude pravio probleme samo meni reci." Marizela na to odmahnu glavom i nastavi gledati kroz izlog. Kerimu zasmeta što mu bar ne reče hvala, spusti sunčane na oči da sakrije to. "Vidimo se poslije", reče kratko i ode bez čekanja na Marizelin otpozdrav, koji uostalom ni ne dođe, koliko se bila zadubila u kretena u bijeloj majici.
Iz kladionice kad izađe prvo što ugleda bila je scena u kojoj se Emir i Crnogorac gurkaju prsa u prsa. Crnogorac je očito bio lud jer oko njih su stajali Emirovi jarani, razbijači i bodači, svi zapeti kao puške. Po svemu je djelovalo da Crnogorac neće dobro proći i Kerim opet pređe cestu, da bude dalje i da bolje vidi. Na kraju se tenzije ipak smiriše, Crnogorac sjede u Mercedes, bijesno reče: "Još ćemo se mi sresti!" i ode uz škripu guma i divljačku dreku motora.
Poslije toga čitav kafić izađe napolje i okruži Emira, kom stadoše govoriti kako su samo čekali da pendoslav, kako su prozvali Crnogorca, nešto krene, pa da odmah skoče i rastrgani ga. Najveće kukavice među njima stadoše žaliti što nije ništa bilo, stežući pri tome zube i šake. Emir se osmjehivao svima, ali oči su mu govorile da mu nije do smijeha, u njima je bilo straha. Primijetivši to i Kerim odluči da mu priđe, sjećajući se dana kad se kod Nijaza igrala plejka, a mali Emir išao u prodavnicu. Bilo je to doba kad je Kerim bio hadžija, svježe povraćen iz Njemačke, sa dnevnim džeparcem pet puta većim nego kod ostale djece.
Za razliku od ostalih, Kerim se nije prenemagao i kreveljio, sačekao je umjesto toga da ga Emir pogleda i pitao tonom starijeg brata: "Mali, jel sve uredu?"
Emiru je trebalo nekoliko sekundi da ga prepozna, koje su bile dovoljne da Kerima probije hladan znoj, jer vidio je u očima svoje nekadašnje male raje istu onu iskru ludila kao kod nasilnog Crnogorca. "Ma pičkica obična, vidio bi da sam i ja bio sam, nisam ovako htio jer nas je više…", reče Emir i okrenu se na drugu stranu, odakle ga neko potapša po ramenu. Kerim mu je još htio reći da je tu, samo to, ali odusta kad vidje kolika je navala na junaka.
"Tako ti je to u životu", reče Srki, "popušiš ga na mostu, zguze te na ćupriji."
Kerim se okrenu, sa iznenađenjem opazi Srkijevu visoku facu, i splasnu kad vidje da ne govori njemu, već nekom momku koji je išao pored njega, a koji je Kerimu bio nepoznat i zato ga sa sumnjom isprati pogledom.
Kući kad je stigao odmah se bacio na posao, da nađe Marizelu na društvenim mrežama. Pokušavao je na nekoliko načina i iznervirao se kad je vidio da je ne može naći ni na insti, ni na fejsu. Stotine Marizela, ali ne i ona koja njemu treba.
Umjesto toga stade da je se prisjeća i da razmišlja, šta je to sve trebalo značiti? Zašto mu je pokazala lak na tenama? Da li bi tako bilo kome ili samo njemu? Nije li joj to bio samo izgovor da mu se približi? Zašto mu se nije zahvalila kada je uzeo u zaštitu? Je li se i njoj zapetljao jezik kao njemu, od stida jer joj se on jako sviđa? Od tih pitanja u glavi je vrilo kao u loncu, obrazi gorili kao da ima vrućicu.
I juče je prema njemu bila fina, ali to je prvi susret, ali opet kad se uzme u obzir ovo danas, onda možda ni ono od juče nije bila kurtoazija, kada mu je rekla: "Vidim da si normalan."
"Ja sam normalan", mislio je Kerim, "nije sve ni u parama."
Da skrene misli upali televiziju. Na HRT-u je išla emisija, serijal o ljudima koji su postali uspješni u pedesetim.
U epizodi koja je išla riječ je bila o nekoj bivšoj sekretarici iz Londona, imenom Julija, koja je u pedeset i drugoj uložila životnu ušteđevinu da otvori malu pekaru, iz koje će se u idućih pet godina razviti lanac sa sedamdeset i pet pekara širom Engleske i Škotske.
Kerimu je bilo zanimljivo slušati je. Julijine pekare bile su posebne po tome što su prodavale samo artikl, hljeb nazvan kraljevskim, zato što je recept naslijedila od bake, isto Julije, koja je radila kao kuharica u Buckingham palači. Informacija da gospođa Julija dnevno prodaje pola miliona hljebova od tri funte djelovala je tako impresivno da je počeo razmišljati - šta bi bilo da i on proba nešto slično?
U tim mislima je i zaspao, i usnio da ima pekaru na Ilidži, te da je problem što ljudi nemaju funti da kupe hljeb, ne prima marke.
2.
Nadoknadivši četiri neprospavana sata od sinoć, Kerim se probudi oko tri.
Prvo što uradi bilo je da provjeri listić, čije su utakmice bile ili završene, ili u toku. Imao je šta i vidjeti, četiri pogođena i dva para odgovarajućih trenutnih rezultata. Iako je bio gladan i htio jesti, misao da bi u idućih dvadesetak minuta mogao imati šezdeset maraka natjera ga da izađe iz kuće odmah.
Imao je ideju da, ako dobije, ode na ćevape i kasnije, kada se vrati, kada ga majka pita hoće li jesti, da joj odgovori: "Hvala, majko, sit sam." Zamišljao je kako to govori dok je silazio niz stubište i osjećao jadnu nasladu: nek' vidi majka, nek' se zapita…
Usplahirenost zbog tiketa naglo splasnu kako izađe na ulicu, gdje ga dočeka velika gužva. Tu su bili svjetina i policija, puno policije, obična i oklopna. Žuta traka oko bašte Cabalera uokvirivala je sablastan prizor: neko je ležao pokriven plahtom preko lica, neko iz kog je oticala krv u potočiću širine kutije cigareta. Tamo u daljini, među svjetinom, izdvajala se ženska pojava širokih kukova i šokiranog lica - Marizela. Ona za trenutak poremeti Kerima, ali brzo se pribrao.
"A ko je ubijen?", pitao je Kerim čovjeka ispred sebe, jednog starijeg komšiju. "Valjda gazda tog kafića", reče komšija, "Semir, Selvir, Kerim… Kako ono rekoše…" - "Da nije Emir?" - Komšija šutke klimnu glavom.
Kerim osjeti kako mu se po čitavom tijelu javljaju trnci. U glavu mu dođe slika Emira kao djeteta, sa plavom kosom i frizurom na tutu. Kerim je i mislio da će njega neko nekada ubiti, puno je mafijao i kurčio se, ali sad kad se to i dogodilo nekako nije mogao vjerovati i nije znao ni kako se osjeća. Jedino je jasno osjećao osim nekakvu tihu jezu, koja je imala umirujući, zatupljujući efekat.
Pravo budi rečeno, ulica je postala odvratna od kako je otvoren Cabalero, iz kog je po čitav dan treštala loša muzika i širio se slatkast vonj šiše. Kerim je mrzio prolaziti pored bašte ispunjene zapuštenom i nevaspitanom djecom, išao je okolo osim kada žuri. Žao mu jeste bilo što su se stvari tako rasplele, ali istovremeno i drago što će se sada valjda mjesto zatvoriti.
I još mu je bilo nešto drago, nešto što je u vezi sa njegovim i Emirovim imanjem novaca, ali to sada zatomi u sebi, jer toliko loš nije bio.
U tom trenutku u mnoštvu se ukazaše lica Kerimovih roditelja, ozbiljnog tate i uplašene mame. Ona ga uplašiše puno više nego leš i Kerim šmugnu iza zgrade prije nego ga ugledaju.
Naravno, telefon mu je zvonio odmah. Bio je to tata, pitao ga je gdje je i šta radi, a kada mu je Kerim rekao da je pošao do druga, čulo se jasno kako je odahnuo. Tata mu je rekao da se zadrži tri-četiri sata gdje god da je, nije spominjao ubistvo ni policiju. Čula se i majka iz pozadine, ali se nije mogla razumjeti. "Sigurno sam joj ja kriv i za ubistvo", pomisli Kerim, pa ljubazno reče tati da će uraditi kako mu je rekao i da ne brine.
Završivši poziv, Kerim naleti na Bajru, svog kladioničarskog kolegu, kako nosi nešto teško u prljavoj vreći. Na prvu je ustuknuo i htio da se sakrije, nije htio biti upitan za pomoć, ali bilo je kasno, Bajro je već pružao ruku na pozdrav, pokazujući pri tome dlan crn kao da je dirao ćumur. Higijeni skloni Kerim mu uzvrati kockom, koju ovaj prihvati bez pogovora i raspriča se o sadržaju vreće, reče da su u njoj koljena starih solunara, nešto što se više ne proizvodi i stoga vrijedi više nego kad je bilo novo.
Kerim po tome shvati da Bajro još ne zna za ubistvo, pa uze dostojanstveno lice i glas, s kojim reče: "Znaš li da je maloprije ubijen mali Emir, Nijazov brat?"
"Ma šta pričaš to!?", Bajro će širom otvorenih očiju.
"To što si čuo", mirno će Kerim, koji dopusti poput glumca da prođe par sekundi prije nego ispriča šta se desilo. Učinio je to kao očevidac i sveznajući pripovjedač, iskrsnu pred Bajru dugi crni Mercedes, iz čijeg spuštenog prozora izađe ruka s uzijem i zarafala na Emira, nakon čega iznese i prethistoriju sukoba, pokazavši da nije bez mašte i brzine u mašti.
Zgranuti Bajro je samo šutio, misleći o sto maraka što je bio dužan malom Emiru još od prošle godine, zbog čega je prestao prolaziti pored Cabalera. Pitao se da li za taj dug zna iko sem njih dvojice, to jeste sada već osim samo njega?
Kerim je mislio da mu je izraz lica postao takav zbog njegove priče, pa ne izdrža da se ne ugradi direktno, što učini rekavši kako je bukvalno tri sekunde prije pucnjave prošao trotoarom kroz područje vatre, a samo što to izgovori osjeti kako ga spopada stid i on se osmjehnu glupavo na Bajru, koji ne primijeti ništa neobično jer ga nije ni slušao.
Umjesto toga Bajro ga pogleda i zapita se zna li možda on za dug, pa kad odgovori sebi sa: "Pa šta i da zna?", opusti se i sjeti poslovice dok jednom ne omrkne, drugom ne osvane.
"Šta je ovo više, stalno neki belaj, neki kurac…", Bajro će, ali sada već sasvim ležerno, kao čovjek koji je bio napet, pa se maločas opustio, što se i dogodilo, jer od svega što je čuo osjećao je jedino to da se oslobodio duga prema opasnom čovjeku, od čega mu je bilo dobro.
"Pa bukvalno", reče Kerim, koji htjede dodati još nešto, ali onda se sjeti da su mu parovi do sada sigurno završili i izgubi interes i za Bajru, i za Emira, a dobi ga ponovo za Marizelu, u iscijepanim farmerkama kroz čije rupčage kipe vruće bijele noge.
Sa šezdeset maraka u džepu Kerim bi je mogao i izvesti, a tada već svašta može i biti, kladioničarke nisu cvjećke, možda samo poneka. Mislio je o tome dok se pozdravljao s Bajrom i dalje dok je išao kroz park, po kom stade ševrljati tamo-vamo, jer jako se zamislio.
Zamišljao je scenu kako sjedi s Marizelom pored Željeznice. Sjede, šute i gledaju u daljine, sve dok njoj u jednom trenutku glava s uzdahom ne klonu. Spuštene glave, glasom prepunim stida, ona reče: "Kerima dragi, ja ne mogu više…" - "Šta ne možeš?", upita Kerim, a ona diže glavu i pogleda ga duboko, duboko, do u samo kraj očiju, pa iz džepa izvuče kondom, s čime sve bi rečeno. Od tih misli lice mu se zarumeni i srce malo ubrza, ne dajući mu da zamišlja dalje.
Već dugo, možda i deset godina, Kerim nije bio sa ženom. U dubini duše sramio se zbog svog života, osjećao je da je ništarija i onda nije smio da im se udvara osim u mašti, gdje su se žene zapravo udvarale njemu. To ga je patilo kao ljudsko biće i posebno kao muškarca, jer priroda se na njemu potrudila da, ako ne karakterom, a ono makar naoko stvori stereotipnu sliku mužjaka homo sapiensa, visokog, krupnog i dlakavog, sa velikim stomakom, dubokim glasom i snažnim rukama.
Nekada je on zbog tih svojih karakteristika bio čest predmet djevojačkih interesovanja, ali to je bilo davno davno, u nekom prošlom životu koji je minuo i više se ne može vratiti. Nažalost, bio je tada mlad i glup, pa nije koristio svoje prednosti, ciljao je na ono što ne može imati i uživao u izigravanju nedodirljivog za one koje su ga htjele. Zbog takvog ponašanja Kerimovo seksualno iskustvo, koje je moglo biti dosta bogatije, nije odmaklo dalje od početka, od prvog puta, ili drugim riječima - što se tiče neposrednog seksa, Kerim Džakur nije imao više od dvadesetak sekundi iskustva.
To je bila ujedno i Kerimova najveća sramota, tako snažna da je on osjećao intenzivno iako je bio jedini koji zna istinu, što ga je u konačnici tjeralo da se samoponižava u društvu i laže o nepostojećim avanturama, sa mizernom nadom da će tako zaraditi titulu pravog jebača, nadom koja se svagda na svome kraju pretvarala u dubinski osjećaj sramote i nešto što je od njega pravilo momka koji ne podnosi ogledalo.
Izbivši na drugi kraj ulice, odakle se vidjela kladionica, Kerimu naumpade kako ne bi bilo loše, ako bude dobitak, dati od njega Marizeli cenera, pa je tek onda pozvati na kafu.
Žene se pale na novac, na muškarce s dobrim autima što poručuju bifteke u restoranima, prisjećao se članka sa interneta. Neka misli Marizela da njemu novac nije problem za početak, pa dalje neka se razvija samo od sebe. Ako ga pita čime se bavi, reći će joj da iznajmljuje Arapima nekretnine.
Zazvučalo je to kao plan, za koji će se pred kladionicom ispostaviti da ne može biti realiziran, jer dočekaše ga zaključana vrata i na njima rukom napisana obavijest: "Zatvoreno zbog ubojstva". "Hrvatica…", pomisli Kerim, osjećajući olakšanje što je neće sresti.
Gužva ispred Cabalera još se nije bila razišla. Kerim je trebao internet da provjeri rezultate, jer od njih mu je ovisio sljedeći korak. Provjerio je signal Cabalera, nije bio nešto jak, morao mu je prići. Zastao je čim ga je uhvatio, ali prije nego uspjede otvoriti stranicu dođe policajac da ga otjera.
Kerim se pozva na blizinu svoje zgrade i reče da je pošao kući, no ljuti policajac na to odgovori pitanjem, želi li da mu napiše nalog od petsta maraka za remećenje službenog lica na dužnosti? "Kakav debil", pomisli Kerim dok je odlazio prema Ilidži, mahinalno u pravcu drugog Premijera.
U džepu je imao četiri marke, realno je mogao otići i pojesti nešto u pekari, pa kod Perke na kafu i još jedan tiket, ali to bi onda značilo da mu nema večernje kafe, jer kako sada stvari stoje tiket neće moći isplatiti prije sutra. Pomislio je kako ne bi bilo loše kad bi sad ugledao Marizelu, koju bi mogao probati skoliti da ga isplati, pa da je vodi na ćevape. Osvrtao se oko sebe ne bi li je ugledao, ali nije je bilo.
To ga nagna da okrene prema kući. Nije htio žrtvovati večernju kafu zbog pekare, radije ručak sa starcima. Kopkalo ga je kako su završile utakmice koje je čekao? Predosjećaj nije bio dobar, po njemu se jedan od rezultata, ako ne i oba, sigurno preokrenuo.
Nema sreće u kladionici. Znao je to Kerim, put je to u propast. Već se pola svog života kladio, ostavio bog zna koliko para i još će da ostavi, a za šta? Za da bude klošar bez marke, ni za šta drugo. To malo što dobije s vremena na vrijeme, to nije ništa, mrvice za ohrabrenje, da lakše nastavi pušiti, a što na kraju krajeva nije bilo ni potrebno, jer bi Kerim bez problema nastavio pušiti i bez toga, on koji sem kladionice druge nade nema.
Htio je Kerim da se trzne i da se zaposli, ali nije htio svašta raditi, samo kao vozač u stranoj organizaciji. Mislio je da ima za to velike šanse zato što zna dobro engleski i ima vozačku dozvolu, i neko vrijeme nije bio lijen ni da aplicira, ali aplikacije mu nisu dobacivale dalje od zahvale što je probao i obećanja da će mu pohraniti CV u bazu kandidata, ako se otvori kakva prilika da ga mogu zvati.
Od toga se najzad i umorio, i prestao aplicirati, zaključivši da na svijetu ni ne postoje konkursi koji nisu namješteni. Poslije toga posvetio se kladionici još žešće, profesionalno kako je on to volio reći, i propao još više. Tu i tamo bilo je trenutaka, pale su poneke maksice od kladionice, ali ništa više od toga, sve u svemu kladionica uzela njega, lopatom.
Kući kad dođe uplakana mati stade da ga grli i ljubi. Kerim je totalno smetnuo s uma da je njegova mama bila Emirova učiteljica, mislio je o tome dok se dešavala jedna od onih scena kakve se nisu desile godinama. Nije znao zašto mu pri tome i samom naviru suze, koje bi pred majkom i potekle da je se nije oslobodio i sa riječima: "Upišah se živ!" pobjegao u toalet.
Čim se od nje odvojio suze su se povukle, i Kerim najzad izvadi telefon da provjeri rezultate. Saznanje da je prošao i posljednja dva para učini mu da osjeti veliko olakšanje, jer ako je za trenutak i mislio o ubistvu i ženi, to mu nije narušilo glavni, kladioničarskog misaoni tok, već ga samo za trenutak potisnulo u drugi plan, u podsvijest.
Sad kad je dobio provalio je taj glavni misaoni tok natrag u prvi plan, gdje donese radost i satisfakciju, i što je najvažnije vjeru u bolje sutra, u početak nečeg što se u svijetu igara na sreću naziva dobitni niz.
Najbitnije je sada ostati hladne glave, mislio je dok je bez potrebe puštao vodu. Ne trčati, ne zalijetati se, ne tovariti, već tako kao i do sada - markicu po markicu. U pamet mu dođe jedna od onih sarajevskih legendi iz doba Jugoslavije, o nekom Ostoji sa Alipašina, koji je sredinom osamdesetih uvezao petnaest pogođenih, kako se to tada zvalo, sportskih prognoza, i od toga kupio kuću i kafić, postao gazda, a prije toga bio kelner.
"Popij bona kad ti se kaže!", čuo je od tamo ljutiti tatin glas. Znao je na šta se to odnosi, na tabletu za smirenje, tu vrhovnu tatinu moć protiv majčine histerije.
Zavidio mu je na tome, volio bi da je i sam imao tu moć, ali kad već nije, onda je makar uživao kad je tata koristi. To je značilo da će mama ići leći, i on će na miru moći jesti, i na miru poslije toga tiket sastaviti, što i jeste najradije radio kod kuće. Kad je na to sve još dodao da u džepu ima tiket od šezdeset maraka, i pare da ide i na pivu ako hoće, tačno mu dođe da zapjeva. Pogledavši se u ogledalo, to i učini:
A da muškarca krasi brada, znam to znaš
Al' da l' znaš kakav ti pakaš imaš, bebo?
Dok je Kerim jeo, tata je gledao televiziju, reprizu Senada Hadžifejzovića. Kerim je razmišljao kako to isto sada radi njegov jaran Momo, i kako će se naveče naći da jedan drugom prepričavaju to što su obojica gledali.
Zbog nečeg mu je bilo žao što se tata tim bavi, što nema neki smisleniji hobi od tih suludih razgovora, kojih se Kerim tokom odrastanja imao prilike naslušati, dovoljno da bi znao kako to i nisu razgovori, već samo prepričavanje onoga što se čulo na televiziji, nešto u čemu je mogao učestvovati i on kao dijete, da mu je tata dao. Pogledao je ponovo prema tati i našao ga kako sada već spava, zbog čega napusti sobu na prstima.
Poslije jela napravio je sebi kafu (znao je da se mati neće dići još bar tri sata), pa ode u sobu i dade se na posao pronalaska pet parova za dobitak od trideset maraka.
Bio je to taktički potez, polovljenje dobitka radi skromnosti, a ta je skromnost bila upućena nekoj višoj sili, nekom bogu kladionice, pred kojim je Kerim već odavno držao intimne monologe, iako se u društvu deklarisao, pa i dičio s tim što je ateista.
Birao je polako, pažljivo, uz mnoge provjere i analize, i završio tek oko sedam. Bio je veoma zadovoljan učinkom, krajnji proizvod ispao je tako kvalitetan da je pomislio kako bi ipak mogao uplatiti dvije marke i umjesto trideset uzeti još šezdeset. Glas u glavi ga na to prekori, opomenu ga za kršenje pravila markica-po-markica, te Kerim izađe iz kuće neodlučan po pitanju uplate.
3.
Perkanov kafić je bio lokalan u potpunom smislu riječi. Pravo ime kafiću bilo je "Kairo", otuda slike faraona po zidovima, ali ga niko nije tako zvao, svi su govorili "kod Perkana" ili kraće "kod Perke".
Sadašnji gazda kafića bio je Malik, sin nekadašnjeg Perkana, još jedan Kerimov drug iz razreda, koji je zajedno sa kafićem preuzeo i očev nadimak. Prije toga mu je nadimak bio Kinđe, iz vremena dok je bio košarkaš. Sport je zauvijek napustio prije sedam godina, kad je stari Perkan iznenada umro, pa spao kafić na njega mladog, koji je već treću sezonu besplatno grijao klupe po drugoligaškim KK-ovima. Otuda u ramove faraona umetnute i nekolike fotografije Alana Iversona, nekadašnjeg Malikovog uzora.
Kerim je postao redovni gost nekako uporedo sa Malikovim preuzimanjem kafića. Tih prvih mjeseci, za vrijeme najvećih turbulencija, Kerim je nesebično ulijetao upomoć školskom drugu, pa su se tako i zbližili, što nije bio slučaj dok su bili u školi. Malik, to jest Perkan, pretvorio se s godinama, kako su drugi otpadali ili odlazili, u Kerimovog najboljeg druga, jedinog s kojim se viđa svaki dan. I Perkan je njega cijenio posebno, dijelom što se znao fino ponašati, a dijelom što se kroz njega i s njim sjećao sretnih i bezbrižnih dana djetinjstva.
Hodajući od kladionice prema kafiću Kerim je razmišljao kako da se drži. Znao je da će se u neka doba, ako ne s vrata, između Perkana i njega priča povesti o ubistvu, pa je htio unaprijed odrediti šta će reći i na koji način. Ono što definitivno nije želio ponoviti bila je priča koju je plasirao Bajri, a nije htio spominjati ni ludog Crnogorca, iz opreza da ga ne obuhvati policijska istraga.
Nije mogao smisliti ništa fino dok je stigao do kafića i stoga je, prije nego će uhvatiti za šteku, odlučio da samo šuti, sav komentar da mu stane u tri riječi: "Bože me sačuvaj."
Unutra ga dočeka iznenađenje, prvi put od kako dolazi zateče kafić pun do posljednjeg mjesta. Bili su to neki novi ljudi, neki starci koji piju pivo i pilje u ekran, na kom snage odmjeravaju West Ham i Tottenham.
Ugledavši ga, Perkan ga pozva da stane s njim za šank, gdje mu objasni da su to engleski turisti, stari navijači West Hama. Rezultat u ćošku ekrana pojašnjavao je mir tih staraca: West Ham je gubio, 0:1. Kerimu je to bilo neobično, turisti kod Perkana, ali prije nego išta reče Perkan ga upita: "Hoćeš i ti jednu pivu", tu snizi glas, "na njih?" Što da ne, pomisli Kerim, pa dade očima znak i reče isto tako tiho: "Hoću, sipaj."
Po uzdahu što ga Perkan ispusti dok je točio Kerim prepozna da će sada krenuti priča o Emiru. Ovog puta preuzeo je inicijativu i rekao prvi: "Ode Emac, jesi vidio?"
Perkan ga za to pogleda širom otvorenih očiju i odmahnu rukom. I sam vlasnik kafića, on je Emirovo ubistvo doživio pomalo i kao prijetnju, posebno nakon što je do njega došla jedna od onih narodnih priča koje se oko ubistava odmah ispletu, o tome kako je na Ilidžu stigla neka nova mafija i kako je Emir pao kao primjer ostalim. Znao je Perkan da je to glupost, ali je svejedno želio ispipati malo i kod Kerima, za svaki slučaj.
"Kažu da se skačio s nekom opasnom mafijom… Znaš li ti šta o tome?", reče pružajući čašu na kojoj Kerim odmah primijeti da znak —0,5 čitav stoji na bijeloj podlozi, koje ispod i iznad ima još po cenat. To ga poremeti toliko da nije čuo Perkanovo pitanje, samo kraj, a kako nije htio ispasti neko ko ne sluša, reče da ne zna on ništa i da je čitav dan pod stresom zbog ubistva, nakon čega i nehotice otpoče sa istom pričom kao što je ispričao Bajri - crni Mercedes, ruka kroz prozor, rafalna paljba… Jedino što uspjede izostaviti jeste da je par sekundi ranije sam prošao kroz zonu vatre.
Siroti Perkan se trudio da ostane miran, a u sebi mu je došlo da vrisne, od straha da je priča o nekoj novoj mafiji na Ilidži istinita. Razmišljao je o tome kako im neće dati feninga, kako će radije zatvoriti i dići sidro, u Njemačku kod rođaka koji ima građevinsku firmu. I tako je bio sit kafićkog života, pravljenja kafa i točenja piva, gledanja istih faca i slušanja istih priča, i nadasve male zarade, koja nikada neće biti veća s obzirom da mu glavninu klijentele čine besposličari kokuzi, likovi poput Kerima.
Vidjevši Perkana kako duboko šuti i Kerim se ušutio, i u toj šutnji se zamislio - zašto je učinio baš ono što je sam sebi rekao da neće učiniti? Stajao je nijem pred tim pitanjem, ne zato što ga ne bi mogao odgovoriti, nego što je znao da bi svaki iskren odgovor bio strašan. Svijest da će ga Perkan uskoro razotkriti u laži činila je da mu se ne pije pivo, uzeo je gutljaj i bilo je jako ružno.
U želji da skrene razgovor na veselije teme Kerim se stade raspitivati - otkud Englezi, koji je vjetar njih tu donio? Perkan ispriča kako mu ih je doveo Gogo, koji sada radi kao turistički vodič. Kerim izbroja dvadeset i dvije sijede i ćelave glave, svaka sa velikom pivom u ruci. "Neka svaki popije samo po tri", računao je, "a popije sigurno i više…"
I Perkan je o tome mislio, kako će na današnji dan imati dobar pazar, ali ne treba se čovjek zbog toga zavaravati, jer to se tako potrefilo danas i ko zna kad će ponovo. Ludi Englezi, zanima ih fudbal, gledali bi ga i u svinjcu, mislio je, nakon čega ga obuzme stara misao, da bi kafić valjalo iz temelja renovirati i rebrendirati, odvojiti ga jednom zauvijek od kafanskog imena "Kod Perkana", čiji sam zvuk privlači sve što ne izlazi iz trenerke.
Kerimove misli odlutaše na Gogu. Prije nekoliko godina, možda pet ili šest, njih su dvojica bili baš dobri jarani, nerazdvojni, a onda je Gogo upisao kurs za turističkog vodiča i samo nestao iz Kerimovog života. Pokušavao je doći do njega neko vrijeme, ali kada se uvjerio da Gogo vrda i izbjegava ga, izgubio je želju da se trudi dalje i odnos im je umro. Kasnije ga je upratio na društvenim mrežama, da putuje i turiste voda.
Pretkraj prvog poluvremena West Ham izjednači i uzburka kafanu, starci se razgalamiše poput omladinaca. I Perkan i Kerim su se radovali, Perkan da udovolji gostima, a Kerim da udovolji Perkanu, misleći da bi mogla biti još koja piva na tuđi račun.
Omalen, sasvim ćelav starac poruči prokleti skoč za sve. Perkan stade točiti, a Kerim služiti. Premda nije bio u fazonu da se zaposli, Kerim je rado priskakao upomoć tamo gdje je potrebno i tada je volio biti vrijedan, postaviti se tako da onaj kom se pomaže može to primijetiti i zatim upamtiti, pa u konačnici danas-sutra valjati Kerimu, kao što mnogi i jesu.
U ovoj situaciji Perkan je primijetio ažurnu prijateljsku ruku odmah i nagradio je sa još jednim besplatnim pićem, ovaj put skočem, zbog čega doda još jednu crticu Englezima na račun.
Kerim je volio piće i mogao da ga podnese dosta. To što se nekoliko godina nije nigdje napio, sem po parkovima, bila je jedna od nemilih posljedica njegovog besposličarstva, koje nije moglo podnijeti kafanu finansijski. I to je bilo nešto čega se jako srami i o čemu ne govori nikom, a što ga u konačnici samo gura dublje u kladionicu, u taj mračni ponor na čijem dnu, prema jalovom Kerimovom uvjerenju, leži njegov spas, samo treba biti uporan na duge staze.
Ispivši ljuti skoč ponovo se sjeti dobitnog tiketa u džepu i protumači toplinu od viskija što je osjeća u utrobi da je to od tiketa, onog što je već dobio i onih koje tek treba dobiti.
To ga ponuka da otvori rezultate i pripremi se za praćenje drugog tiketa, čije su utakmice počinjale kroz koji minut. Označio je svoje utakmice kvakicama i otvorio ih u zasebnom prozorčiću, da mu to bude prvo kad otključa ekran, pa ostavi telefon i reče Perkanu: "Da ih hoće West Ham nakantat jedno pet komada da ti popiju sav viski…"
Perkan na to sijevnu očima i sa nadom zamaha bez riječi glavom na Kerima, u smislu: "Eh, da hoće!" Prodavši dvadeset i četiri skoča on se sasvim obodrio i iz malodušnosti izašao direktno u novu nadu, u sfere gdje mu se čini da je sve vrlo dobro već sad, a ide ka odličnom, ka tački u kojoj se Perkan ne dohvaća tacne više nikad i zato zarađuje hiljadu maraka dnevno.
To ga u konačnici ponuka da se prepadne da će mu nestati viskija, te da po ko zna koji put tog dana zažali što nema konobara.
Sada mu pogled pade na Kerima, koji je nekako izgledao kao da čeka neki zadatak. Kada ga je upitao da ode do marketa kupiti dvije flaše vidio je i da se nije prevario u procjeni, jer kako Perkan završi rečenicu, tako Kerim skliznu sa barske stolice u stav čovjeka spremnog za akciju.
To je dolazilo otuda što je Kerim u isto vrijeme razmišljao kako se dugo nije napio, te kako je poželio da se usvinji, tri dana kasnije glava da ga boli. Perkanovu ponudu shvatio je kao dokaz da Bog uistinu sve čuje i vidi, pa nekad tako i pripomogne. Otišao je naizgled mirno, ali u sebi je pjevao od sreće, znajući da mu to što će sada otići i vratiti se za petnaest minuta znači džabe cugu svu noć.
Sreća posta još i veća kad ispred kafića otvori rezultate, još jednom prije nego krene, pa ugleda da su mu dvije ekipe prešle u vodstvo. Sve što u Kerimu ima, a što se odavno nije javilo jer mjesecima prije nije dobio ništa, krenu tada da se raduje i nema sumnje da bi se i prelilo od sreće, samo da Kerim nije povukao ručnu i zauzdao se, misleći na onog svog boga, čija ingerencija možda jeste kladionica, ali to ne znači da i on ne voli vidjeti časna i snažna čovjeka kako odolijeva strastima.
Utom mu u vidno polje uleti munara i podsjeti na riječ što mu je kao malom nana često znala reći: "Sabur!" Back in the days ta mu je riječ bila veoma mrska, ali sada mu je bilo drago što je zna. Osjećao se zbog toga mudro i po viski je pošao korakom laganim, dostojanstvenim, onakvim kakav i priliči mudracima.
Ipak, ako se i spasio kladioničarskih, nije se mogao spasiti i misli o dolasku dugo čekanog bogatstva.
U mraku prečice kojom je išao vidio se u jednoj od onih nanovo izgrađenih vila na Velikoj aleji, kako stoji između crvenog Ferarija sa jedne i žutog Lamborđinija sa druge strane, dok se na bazenu u pozadini kupaju hirurški nadograđene žene, među kojima je i Marizela, verzija sa isturenim usnama i grudima. Dalje od te slike nije išao, toliko mu je bilo dovoljno da ne poželi više ništa i da ima osjećaj bolje budućnosti, koja sada već nije više ni tako daleko…
Tu u mislima stade, jer da je nastavio prešao bi granicu pred Bogom, koji bi mu mogao zamjeriti pohlepu umjesto zahvalnosti i utrnuti sretnu zvijezdu, pa šta je onda s tim dobio? Tu se sjeti i riječi Srkijevih, prerađene poslovice s mostom i ćuprijom, od kojih se zabrinu - nije li granicu već prešao i nije li ga nezahvalnog i pohlepnog Bog već kaznio?
Misao da je već prekardašio nije ga napustila ni dok je u supermarketu tražio vitrinu sa žestokim pićima, koju su premjestili. Došao je do nove vitrine, u čijem je prvom paviljonu ili kako li se već to zove stajala samo jedna okrugla flaša, okružena ogledalima sa svih strana, od koje za svaki slučaj skrušeni Kerim odvrati pogled prije nego stiže pročitati koliko, vidje samo da je četveroznamenkasta cifra.
Napeo je tada sve svoje duševne snage da blokira misao o skupom piću, koje ga je ludom cijenom vuklo kao magnet. Odbranio se, odolio je magnetnoj sili tako što je ponavljao u sebi da on nije željezna piljevina, već čitav pajser, klin, ćuskija, macola, nešto teško, što magnet osjeća ali ne mrda.
Napasti odoli sasvim tek kad u ruke uze flaše viskija, uspjede se izboriti za novi misaoni tok, tok besplatnog pića. Prije nego će otići namjerno je iskapio obje čaše, da bi Perkan imao prilike napuniti ih dok ga nema. Htio je da se odvali, da legne obuven i da sutradan kaže kako se napio iz tuge. Za Emirom, normalno.
A nije bio tužan, ni danas ni sada. Izlazeći iz supermarketa razmišljao je kako mu je zapravo svejedno, da li je Emir ili bilo ko drugi ko mu nije porodica živ ili mrtav. Nije mu bilo prijatno što je tako, ali nije htio ni da se laže, nije mu bilo žao, jeste Nijaza i tete Almase, a Emira nije. Zapravo Emira on odavno nije ni volio, i nije jednom pomislio to što će mu se na kraju i desiti.
Jedne prilike, kad je Emir tek narastao, Kerim ga je u šali zaskočio sa leđa i spengao ga da ne može mrdnuti, a kada ga je pustio Emir ga je opalio šakom i zatvorio mu oko. Okrenulo se tada sve na šalu, ali u dubini duše Kerim mu je to zapamtio i od tada je čekao da maca dođe na vratanca, i eto došla je, što je udarao, udarao je, neće više nikad.
Iz tih misli prenu ga dubok zvuk iz stomaka, praćen osjećajem da se u istom nešto pretače. Nekoliko dana prije toga Kerim je imao proliv i sumnju da u crijevima ima bakteriju, jer u posljednje vrijeme često ga je proliv spopadao, bez obzira kakvu je hranu jeo.
To ga ponuka da trkne do kuće i osigura se, jer kod Perkana je do sada vjerovatno već sve zapišano. "Ljudi stari, pive piju…", mislio je. Istina, misao na majku koja se probudila trijezna i bijesna učinila je da za trenutak preispita svoju odluku, ali još jedno pretakanje u stomaku i Kerim reče sebi odlučno da je to i njegova kuća, a majka neka samo proba da mu ospori i tu najosnovniju ljudsku potrebu, pa će vidjeti i ona.
Žurnim korakom išao je prema kući i u svoju ulicu stupio sa gornje strane, gdje su Premier i Cabalero. Kraj Premiera situacija posta veoma dramatična, toliko da je i kuća pred nosom bila predaleko.
Obliven ledenim znojem, Kerim skrenu iza kladionice i u isto vrijeme čučnu i skide trenerku zajedno s gaćama.
Tup pucanj muklo odjeknu u noć: na bijelom zidu pejtonske kladionice pojavi se jedan od onih grafičkih prikaza za koje u književnom bosanskom jeziku nema riječi, a na engleskom je to splash.
To je ujedno bilo i sve od toga. Odmah poslije nastupi spasonosno olakšanje, a nekako u istom trenutku mjesec izađe iza oblaka i obasja Kerimovo nedjelo, navodeći ga da se za trenutak iskreno začudi, pa i zadivi svome postignuću, koje možda jeste doslovno ispalo iz guzice, ali izgledom nije zastajalo za djelima nekih modernih slikara.
Misao da postane slikar javi mu se tada i na prvu ga kao natjera da se ozbiljnije zamisli, ali čim je krenuo proizvoditi mentalni film, u kom se vidio kako "slika" u pozorištu, pred gledalištem punim frakova i toaleta, morao se nasmijati.
Doduše, samo za trenutak, jer već u sljedećem rasplinu se smiješna fantazija i ustupi mjesto zbilji, u kojoj ništa smiješno bilo nije - stoji čovjek usran bez papira, a ne može poći ni da ga traži s obzirom da se ne smije obući.
Čučnuo je i stao razmišljati, tražiti rješenje. Prvo koje mu naumpade, da se jednostavno obuče i ode kući presvući se, nije bilo zadovoljavajuće. Nosio je tanke gaće, a nije htio protopiti do trenerke.
Drugo rješenje, da iskine džepove trenerke i obriše se njima, bilo je lošije od prvog. Osjeti se zbog njega glupim, jer ako već mora stradati trenerka, onda šta joj je bolje - usrana ili poderana?
Ni treće rješenje, da se briše lišćem, nije bilo pravo, jer sve se to dešavalo ispod drveta breze, čije je lišće nalik poštanskim markicama. Tek četvrto se pokaza kao prihvatljivo, mada ni ono nije bilo sjajno - da se obriše čarapama.
Obukao je te čarape zbog Marizele, računao je da će biti malo ljepše ako mu iz Nike nogvice izlazi Nike čarapa i ulazi u Nike tenu. Generalno govoreći, to su mu bile među boljim čarapama, skoro nove i sa ugrađenim steznikom ne samo iznad članka, nego i oko tabana. Još mu je naumpalo da se obriše tiketom, poslije čega smjesta istupi par koraka u polučučnju i stade da se izuva, tene pa čarape.
Kad je konačno istupio iza kladionice izgledao je sasvim normalno. Noć je bila topla, puhao je južni vjetar i bez čarapa je bilo bolje nego s njima. Odlučio je da ne ide kući, ruke da opere kod Perkana i nastavi gdje je stao, malo piva, malo viski. Biće to dobra noć, od sada samo dobra, jer mrvica zla koja je sastavni dio dobra već se dogodila.
Ipak, prije nego pođe natrag, ne izdrža da ne iskoristi blizinu Cabalera i nakači se na internet, rezultate da vidi. Nije mu više bilo krivo ni da padne, šezdeset maraka mu je već bilo u džepu, uz to piće gratis - treba čovjek znati kad je dosta.
Za taj plemeniti stav nagrada dođe odmah, ukaza se sa otvorom stranice rezultati.com, gdje mu je sada vodilo svih pet ekipa, prizor koji je u Kerimovoj duši proizveo božanstvena osjećanja, nešto što opija ljepše nego sva pića i droge ovoga svijeta. Još je bilo rano za slavlje, ali osjećaj dobitka bio je tako intenzivan da ga je mogao čekati hladno, bez drame.
U toj hladnoći poželi još da vidi ima li šta novo za Emira, gdje dobi ujedno iznenađujuće i poražavajuće rezultate. Iznenadio se Kerim jako kad je vidio da ubica nije čak ni muškarac, već djevojka sasvim mlada i veoma lijepa, inače Kerimova bivša djevojka.
Znao je da će i Bajro i Perkan pročitati to isto, da je Emir ubijen pucnjem u čelo od strane bivše djevojke, a tada će se sigurno sjetiti Kerimove priče, i onda ga jebi.
Neko vrijeme ostao je zbog toga na mjestu, odstajao malo kao čovjek koji uviđa da je zlo neizbježno, nakon čega pljucnu, obrisa bradu i pođe dalje. Osjeti pri tome kako u njemu raste snaga bezobrazluka, neophodna kako bi u datom trenutku, kada ga poznanici upitaju o drive by-u koji se nije dogodio, mogao reći: "Nisam ja to rek'o."
Nije mu to bilo milo, i prije je imao takvih situacija iz kojih je znao da se tim putem gube dostojanstvo i čast, ali osjećao se kao da nema drugog izbora. Iskrenost i istina, dvije riječi koje je Kerim volio spominjati u razgovorima, posebno pred ljudima koje je tek upoznao, nikada zapravo nisu bile njegove opcije i to mu je možda bio i najveći problem u životu, no to nije tema ove priče.
Da se ne bi crnjačio, stisnuo je flaše jako i pošao korakom odrješitim i tvrdim, ispunjen odlučnošću da se, ako treba, i pobije sa Perkanom i Bajrom, ali da im ne prizna ono za šta su i oni i on dobro znali da je istina.
Ulazio je tada u park i zamislio ih kako mu se smiju, nakon čega stade izmahivati sa onim flašama, dijelećiđ udarce lijevo i desno, najprije za Perkanovu i za Bajrinu glavu, iz čega se onda rodi prava pravcata donkihotarija, u kojoj Kerim, sada već sa dva brutalna buzdovana, stade tamaniti čitavu vojsku prikaza i utvara, zaduženih da po svijetu siju razdor i nepravdu.
Bio je to težak boj, na hiljade puta brojniji neprijatelj navaljivao je sa svih strana, ali namjerili su se oni na junaka ovaj put, koji je k tome nekada trenirao itaekwondo, pa ako je ko od neprijatelja i izbjegao buzdovan, stigla ga je noga u usta, a i ona otrovna, sa nervnim gasom u vazdušnom đonu.
Kao svi ljudi koji se bave borbom sa imaginarnim neprijateljima, nije vidio najbolje stvarnost, pa nije primijetio da ispod jednog drveta stoji neki čovjek i gleda ga šta radi.
U tom neprimijećivanju prišao je Kerim tom čovjeku sasvim blizu, a kako ga baš tu imaginarni neprijatelji okružiše u velikom broju, to se Kerim pred tim čovjekom zada na najbrže, dijeleći udarce na sve strane šakom i kapom, kao Bruce Lee.
Jedan od neprijatelja, ružan kao lopov, pokušao je da mu se prikrade iza leđa sa već isukanom kamom u ruci, ali Kerim ga je uočio pomoću šestog čula i izokreta ga odvalio petom po labrnji tako da je napravio trostruki aksl prije nego je pao.
Pao je i Kerim od tog iz teške pozicije izvedenog udarca, zateturao i prevalio se na leđa, tako da mu glava dođe između nogu misterioznog gledaoca, koji je i dalje mirno stajao sasvim priljubljen uz drvo, držeći se s obje ruke.
Kerim ne shvati odmah u šta gleda, misteriozni gledaoc držao je glavu na bradi od čega mu je lice bilo sasvim mračno. Tek kad vrdnu očima i opazi patiku i iznad nje nogavicu, Kerim shvati da mu neko stoji iznad glave i hitro se diže, pa u jednom skoku odmače na dva metra, gdje odbaci jednu, a drugu flašu preokrenu i visoko u zrak podiže, da se brani ako ustreba.
Da za tako nečim neće biti potrebe postade mu jasno kad opazi kako se čovjek drži za drvo. "Halo! Jarane jesi dobar?", viknu Kerim, sada već misleći da ja to neki svježe sređeni džanki. Lik nije reagovao, djelovao je kao da spava, a Kerimova dobrota nije htjela tek tako otići i ostaviti ga.
Zovnuo ga je još nekoliko puta i najzad uspio da ga probudi, vidjelo se da mrda najprije, a onda ispusti i zvuk, neartikulisan, ali sa jasnim izrazom bola.
Kerim sačeka da vidi šta će biti i doživi stravično iznenađenje, kad čovjek podiže glavu i otkri lice, koje jeste bilo jako zaprljano, zalijepljeno nečim crnim i skorenim, ali ipak ne toliko da u njemu ne bi prepoznao lice ubijenog Emira, čemu je u prilog išla i rupa na čelu.
Otvorivši polako sablasne oči, već dosta upale i od to malo što je bio mrtav, Emir progovori, otežano i sporo, ali i dalje šefovskim tonom: "Kako se zove mala iz Premijera nova… Ti tamo visiš…"
Prestravljeni Kerim, koji bi volio da je još uvijek u fantaziji, ali je znao da nije, požuri sa odgovorom, kog dade praveći se da je situacija najnormalnija: "Marizela, ako je to ta na koju misliš."
"Ona guzata… Jest, to je ta. Gdje je ona?", reče Emir, i ne čekajući odgovora produži: "Idi mi je dovedi! Život mi je spasila…"
Zbunjeni Kerim nije znao šta da mu kaže. Nije htio da ga posluša, a opet nije smio ni da mu kaže da neće. Ledeni znoj ga probi po čelu opet, u stomaku stade da se pretače i kuha. Da kupi vrijeme, Kerim reče: "Kako ti je život spasila?"
"Dozivala me… Nije mi dala mira…", iskreno će Emir, "svo me vrijeme dozivala da joj vratim pola marke, bukvalno svako pola minute sam čuo - vrati moje pola marke! Jutros joj osto dužan..."
Kerimovi šok i nevjerica i dalje su bili veliki, ali ne više kao u početku, i sada je njegova poslovnost već smišljala, kome bi se sve zbog toga mogao uzeti muštuluk?
Kraj
Nema komentara:
Objavi komentar