Pisci koji su usrećili Bosance i Hercegovce

Gospodin Prlenda, koji je sam insistirao da ga se zove imenom Panjko, imao je u životu dvije velike želje: da se oženi i da ode na more još barem jednom prije nego krene u bolji život ispod zemlje. 

Ova prva želja, da se oženi, u nju bijaše izgubio gotovo svu vjeru, misleći da bi se već oženio nekako do svoje pedeset i pete godine da mu je bilo suđeno. Ova druga želja, da ode na more, za nju mu se činilo kako bi se možda i mogla ostvariti, iako u posljednje vrijeme i ta nada krenu da splašnjava, od kako je Panjko počeo primjećivati da ga pomalo napušta tjelesna snaga. 

Po profesiji nekvalifikovani radnik, "sirova snaga" kako je sa sve manje samopouzdanja on običavao reći, po sudbini nesretnik, kog je od tolikih mogućih zapalo mjesto u vrijeme kad u njemu ništa ne ide onako kako bi trebalo,  izdržavao se u životu na način po kom je bosanskohercegovačka većina stanovništva jednaka, a koji se naziva snalaženje. Postoji nebrojeno mnogo varijanti snalaženja, a kao zajedičku karakteristiku svakog od tih načina možemo navesti totalnu neizvjesnost da li će kombinacija upaliti, s tim da moramo istaći kako još ništa nije riješeno ako upali, jer je u pitanju vrsta vrlo komplikovanog poroda u kom se u plodove ne vjeruje posve dok se ne osjete u vlastitim rukama. 

Panjkin način snalaženja bio je, da se izrazimo moderno, interdisciplinaran. Radio je sve i svašta, kome šta zatreba, uglavnom ništa lako ni čisto, za nadnicu tako skromnu da bi dijete nekog našeg  uspješnog političara s njom umrlo za tri sata. On je nekako uspijevao, razmišljajući kako je to zdravo svaki put kad legne bez večere. Uopšteno govoreći, Panjko je dobro podnosio glad i bio je u stanju izdržati čitav dan ako se samo jednom najede kako treba, a mogao je pojesti lavor popare za deset minuta, samo da se dobro pobiberi i da ima puno bijelog luka.  

Istina, kod nas živi mnogo neobrazovanih i siromašnih ljudi kojima je materijalna bijeda pomogla da nađu boga i spoznaju nove dimenzije spasonosnog nadanja, ali za Panjku se ne može reći da je bio naročito bogobojažljiv, niti da ga je taj svijet privlačio, s obzirom da je on na to sve gledao kao na neku organizaciju koja ima nešto protiv ljudi koji piju, što je on radio svako veče. Pa ipak, jednog dana mu se učini da ga je bog pogledao i to dva puta. 

Da skratimo priču, jedan čovjek je kupio stari stan u austrougarskoj zgradi i krenuo da ga temeljito renovira, a Panjko je dobio zadatak da izbaci smeće  što je ostalo, kog za divno čudo ne bi previše -  svega stotinu debelih prašnjavih knjiga u kožnim povezima. Mislio je da će ih moći sve odjednom ponijeti, ali ispostavi se da su knjige, bez obzira što su od papira, teške kao da su od punog zlata, tako da je ipak morao u pet tura po dvadeset komada, za šta je primio naknadu od deset maraka nakon što je njegov prijedlog da povadi parket za još deset odbijen. Donjevši posljednji paket kod kontejnera, zastao je da odmori i tom prilikom uzeo da razgleda portret Mehmedalije Maka Dizdara i da čita sve što piše na novčanici, a kad to pročita, jednostavno podiže glavu i nastavi čitati prva slova koja ugleda, sa plakata na banderi: "Jednodnevni izlet u Neum – prevoz sa sviračem u oba pravca 30 KM”. 

Pročitani tekst djelova prosvjetljujuće na Panjku, koji se iste sekunde dosjeti da stare knjige moraju vrijediti barem nešta i da svaka roba ima svoga kupca. Tu mu se prvi put učinilo da ga je bog pogledao. Dok je na leđima prevlačio pakete do svog stana, bio je posmatran od strane jednog zagonetnog komšije, tena bijelog kao kost i kose garave kao gavranovo perje, koji mu na petom paketu dobaci sa trećega sprata: "Šta to nosiš, komšija?” Panjko je poznavao mladića iz viđenja, a njegovu pojavu je dovodio u vezu sa drogom, seksom i svakom vrstom prljavštine, ali sada je najljubaznijim mogućim tonom rekao: "Nosim starih knjiga, komšo, što ne dođeš davidiš?” 

Ubrzo je mladić sjedio kod Panjke u stanu i, ne obazirući se na njegovo hvaljenje robe, redom vadio  knjigu po knjigu, zagledao je i listao, prelazio prstima po papiru, svašta joj radio, samo je nije mirisao. 

Kad je pregledao sve i vratio ih u paket, pitao je: "Koliko"? Panjko se zamisli na trenutak, pa reče: "Sto maraka". Mladić se filmski osmjehnu i reče da sto maraka nikako ne može za tako stare knjige i sa tako sitnim slovima, ali dvadeset bi se našlo. Tu Panjko zašišta kao pretis lonac, izjavi kako niko nije budala i pruži ruku da zaključi posao za pedeset maraka, naglasivši da je to zadnja cijena. Mladićevo lice se uozbilji, ruku ne prihvati, već hitro ustade na gipkim nogama i glasom u kom je bilo nečeg od iskrenog žaljenja reče kako mu je krivo što nije u mogućnosti sklopiti posao. Nije dovršio rečenicu jer je Panjko požurio da ga pita koliko daje, prihvatajući ponudu od trideset maraka prije nego bijaše do kraja izrečena. Dao je Maka Dizdara za Filipa Višnjića i Antuna Branka Šimića, osjetivši na dodir dvojice potonjih pisaca da ga je bog pogledao i po drugi put. Pomogao je mladiću da prenese knjige i na kraju popio s njim pivu, uviđavajući da ovaj i nije tako nastran kao što se čini na prvu, ali stan mu jeste bio pomalo zastrašujući, isto neka biblioteka. 

Panjki se posebno svidjelo kako mladić lijepo govori, naročito se oduševljavajući kad mu je ovaj tumačio kako će u Bosni i Hercegovini krenuti sve radikalno nabolje zahvaljujući potomcima sadašnjih vladara, koji će po prirodnim zakonima izrasti ili u izrode koji će za dvije godine upropastiti ono što su preci krali čitave svoje bijedne živote, ili u ljude koji će imati toliko obraza da će sve svoje bogatstvo dati da se sagrade biblioteke i da se pomogne siromašnima. Panjko je upamtio do izroda kako bi se i sam mogao poslužiti ovom pričom, a na rastanku mu mladić, kom se Panjko u toku susreta pohvalio ravno deset puta da ide u subotu na more, pokloni još deset maraka i erotski časopis u boji, sa riječima da treba čitati, makar i šta bilo. Iznenadivši i samog sebe, Panjko ga je poljubio u oba obraza, a mladiću se učini da su mu i oči malo zasuzile, od čega i njemu odmah zasuziše. 

To se sve zbilo u četvrtak, petak Panjko nekako prebaci bez potrošnje, a u subotu sjede u autobus i ponovo izvrši zamjenu, ovaj put primajući Dizdara za Višnjića i Šimića, ali nije mu bilo krivo jer je osim pjesnikovog lika na papiru dobio još jedan papir,  povratnu kartu Sarajevo – Neum – Sarajevo.  Autobus je brujeći vozio, a Panjko je gledao Bosnu kroz prozor i osjećao se kao car carevine u kojoj teku med i mlijeko. Pomislio je na more, na sve te polu-gole žene što se izležavaju i šetaju po plaži, odjednom osjetivši da je i ideja ženidbe postala nekako bliža. "Nikad se ne zna, na kraju krajeva...", prođoše mu riječi kroz glavu sa slikom sebe u odijelu kako vodi pod ruku mladu u najvećoj vjenčanici ikad. Razdragan, okrenuo je glavu da vidi svirača i iz sveg glasa prihvatio pjesmu: 

Cele noći u kafani s njom sam pio
Jedva kuću da sam jutros pogodio

Dok se brčkao u moru, Panjko je našao vremena da se sjeti i komšije bijelog kao kost, ubijeđen da ovaj sada sjedi kući i beči oči u one knjižurine što mu ih je on prodao. U osmijehu koji mu zatitra na licu zbog toga nije bilo nimalo podlosti. "Samo nek se čita, makar i šta bilo!”, rekao je sam sebi i zaronio pod vodu, iz koje izroni sa sjajnom idejom da ode na ćevape, što i učini. 

No, stvar je bila da već te subote mladić više nije imao Panjkinih knjiga kod sebe. Kako došlo, tako i otišlo, s tim da je razlika u tome što ih je mladić otpustio u zamjenu za dvadeset i pet plavičastih portreta na pravouganom papiru našeg nobelovca Ive Andrića, za koje mi ne bi baš provjeravali mogu li se poderati ili zapaliti. Nekako se u isto vrijeme potrefilo da su on u Sarajevu i Panjko u Neumu sjeli na ćevape, s tim da je Panjko bio sam, a sa mladićem je bila jedna cura kojoj su se kroz majicu vidjele grudi u grudnjaku i koja se teško služila rukama jer je imala po pet cenata duge vještačke crvene nokte. 

Mladić je rekao djevojci: "Sutra ujutru idemo na auto pijacu da kupimo auto, a popodne idemo na more". Djevojka, koja je inače došla mrzovoljna na sastanak jer je već duže vremena razmišljala o raskidu, najednom se oraspoloži i maznim glasom izrazi svoju želju da vidi Pulu.

LIGA PRVAKA - osmi i deveti dio

 

8. 

Vidjevši na televiziji moćnu ckuru i  njezinu sluzavu teksturu, po prvi put nakon skoro dvije godine, dosjeti se profesor Alhemija kako i on u laboratorijskom sefu ima nešto slično. Baš tih dana otvorila se opcija da ga prime u Akademiju nauka i umjetnosti i to odmah kao redovnog člana, pojavio se čovjek koji je tvrdio kako može to srediti za određenu svotu, pa se Alhemija prepade kad zamisli da se nekako otkrije šta čuva u sefu, a ovamo već dao pare. 

Iako je bilo deset uveče kad se toga sjetio, odmah se spremio i otišao na fakultet, rekavši ženi kako je poludio hlor i kako mora ići da ga obuzdava. Sumnjičava žena, koja je posljednjih godina uživala u  praćenju Zadruge, pomislila je tu na jednu finu damu koja je u Zadruzi varala muža i naljutila se, ali ustuknula je kada se naljutio i Alhemija i opsovao joj krv. Nije inače bio takav profesor, ali ponekad nije imao izbora jer nije bilo tih okolnosti koje bi  njegovu bolju polovinu navele na uzdržanost. Uopšteno govoreći, što je bila starija, sve je više sticala ni najmanje mudar pogled na svijet u kom je sve što se zbiva samo krinka za kurvaluk.

Tužan je bio Alhemija što je to tako i zato se obradova kad ugleda fakultet u noći, svoje mirno utočište od nemilosrdnog svijeta, koji čovjeka tlači i grize ma ko on bio, samo ako se ne plaši da će mu biti uzvraćeno jednakom mjerom. 

Probudivši noćnog čuvara, koji je spavao s nogama na pultu, reče mu onako zbunjenom kako mu zavidi, jer da je naučnik onda ne bi spavao nikad, već bi po čitav dan i noć sabirao formule i rješavao jednadžbe, kao što i on radi. Te su riječi rastjerale san noćnog čuvara, koji se zatečen stao smijati kao da je čuo vic, a iza tog smijeha navlačila se teška briga -  šta je profesor htio s tim  reći? Čuvar nije imao ugovor zastalno i zato se plašio na svaku riječ, i kad je Alhemija nestao u mračnom hodniku stao je karati samog sebe zbog spavanja, misleći na svoje malo dijete, što se bezbrižno igra jer ima sve osim svijesti da mu to sve visi o tankom koncu.

Alhemiji, naravno, čuvar nije bio ni na kraj pameti, jer imao je svojih, akademskih briga. Zaključavši se u laboratoriji, prvi put poslije dvije godine otvorio je sef, a pogled na stvari koje je tu držao učini mu da na trenutak zaboravi ono zbog čega je došao.

Opazivši između raznih privatnih sitnica staro ljubavno pismo, dobiveno još u mladosti i skriveno tu od žene, on ga uze i razvi, pa kad pođe čitati osjeti kako mu se oči pune suzama. 

Istina, stil pisma i sam  rukopis su bili grubi, baš kao i ruka kojoj su pripadali, ali za Alhemiju, kom su rana ženidba i naučnički život u potpunosti uskratili zadovoljstvo jurnjave za ženama, a poodmakle godine uništile vjeru da će i to doći, to je bilo veliko osvježenje, podsjetnik da je nekad bio mlad i da su se žene za njega borile, pri čemu je imao snage i da umjesto muškobanjastog, dobro brkatog i pomalo bradatog lica one koja je te redove prije četrdeset godina ispisala, vidi lice prelijepe Asimove, kom na kraju uputi uzdah i pitanje: "O, gdje li si sada, golubice moja bijela?" 

Tu se sjeti i scene kada je posljednji put vidio Asimovu i sam sebe prekori što nije tada postupio odlučnije i muškije, što je po ko zna koji put u životu dopustio da ga naučničke misli skrenu s puta slasti i obaveze prema ljepšem polu, kog je grehota ne dirati onda kada sam to traži. Sjećajući se kako se Asimova stidljivo držala, ode u samoobmani tako daleko da je se sjeti gdje mu šapuće: "Htjela bih da mi budete prvi.", pa sa nevjericom odmahnu glavom i reče sam sebi: "Hej, ludi Alhemijo, one mlade, vitke, vruće, a ti se svezo Nobelove nagrade koja je namještena, zbog goluba na grani ostao bez vrabaca u ruci…"

Poslije tog sjetnog bulažnjenja, prijatnog jer je u dubini duše i sam znao da nije propustio ništa, vratio je pismo u sef, a izvadio zapečaćenu epruvetu, čija ga kestenjasta smeđa boja podsjeti na onu noć kad je ispustio iz ruku Nobela, za šta  sada krivicu svali na ostatak tima, dok sebe prekori zbog predobrog srca, koje je eto i ostarilo, a ostalo nevino i čisto poput dječijeg, što bi svakom da pomogne, pa ga svako i namagarči. 

Čvrsto obećavši sebi da će se promijeniti, da će sa titulom akademika postati prijek i strog, uvio je epruvetu u papir i strpao je u džep zajedno sa papirima od analize, sa mislima kako će otići s njom u Jablanicu i baciti ih tamo s mosta u Neretvu. Ljudi će ga pitati: "Šta si radio u Jablanici?" - "Išo na pečenje.", odgovorit će on i tu će priče prestati, a njega će proglasiti akademikom. 

To mu povrati radost i on sa zadovoljstvom protrlja ruke, ali onda se sjeti i da je to  zadovoljstvo skupo i izgubi radost, umjesto koje dođe pitanje - hoće li se titula akademika isplatiti? Da bi se umirio, reče sebi kako će opet pritegnuti asistenta Mirkovića kad je dobije, kazaće mu da će ga uključiti u međunarodni projekt kao što ima profesor Hodžić, gdje su budžeti milionski. Mirković nema razloga da mu ne povjeruje jer na isti način je postao i asistent, odriješiće kesu i pokriti mu akademski trošak, na koji će dodati samo pet stoja, da ne ispadne baš džaba toliki trud. 

Htio je tada poći i već je ugasio svjetlo kad na drugom kraju laboratorije opazi u polutami da su na stolu razastrti papiri i otvorene knjige, a nasred stola Geigerov brojač. Vječito u brizi oko vlastitog ugleda, Alhemija je slabo bio u toku sa dešavanjima na odsjeku, koja ga pravo budi rečeno nisu ni interesovala, ali nije tako bilo i za dešavanja iz profesorske laboratorije, jer ona su znala imati komercijalni karakter.

Upalivši lampu na mobitelu prišao je sa zanimanjem i nemalo se iznenadio kad na papirima raspozna neuredni rukopis profesora Hodžića, svog ljutog neprijatelja, čovjeka koji nije bio bez međunarodne poznatosti i uspjeha, ali izuzetno oštrog u govoru prema strankama i uz to još deklarisanog ateistu, što su bili grijesi dovoljno veliki da nikada ne dobije nijednu dodatnu funkciju, ni na fakultetu ni izvan njega, osim u međunarodnim projektima sa državama koje imaju svemirski program. Alhemiji je on oduvijek bio antipatičan, a zavolio ga je kad je postao šef odsjeka, ali samo nakratko i da bi ga zamrzio cijelim svojim bićem, onda kada je otkrio kako komentar za novine što ga je profesor Hodžić tim povodom dao, kako je profesor Alhemija podesan za šefa odsjeka onoliko koliko je Sančo Pansa podesan za namjesnika otoka, ni najmanje nije pohvalan. 

Gledajući mu u papire, u formule gdje su se umjesto H, O, Na, Cl, Fe i drugih klasičnih simbola pojavljivali neki novi i nepoznati, Alhemija stisnu zube i prokomentarisa: "Glupan bezobrazni i glupi!", i sjetivši se momenta kada mu je ulizica Mirković donio debelu crvenu knjigu, u kojoj se opisivalo smiješno Sančovo namjesništvo, ne izdrža da ne dometne: "Seljak seljački, najseljačkiji!"

Na posebnom papiriću, zalijepljenom na kutiji za čuvanje radioaktivnih materijala, uspio je pročitati napomenu: "Izmjeriti radioaktivnost i poslati najkasnije do 20. 5. u 12:00.", što je sve bilo podvučeno crvenim markerom i pored toga napisano HITNO! 

To ga navede da pogleda datum na ručnom satu, pa kad vidje da je devetnaesti u glavi mu se pokrenuše stanoviti, isprva magloviti procesi, koji se ubrzo iskristaliziraše tako da se na Alhemijinom licu pojavi zluradi osmijeh. Tutnuvši ruku u unutrašnji džep, izvadio je epruvetu umotanu u papir i spustio je pored Geigerova brojača, nakon čega ode do ormara u kom su bila zaštitna odijela. 

Ovaj put mu ne bi mrsko da se obuče i namontira na sebe sve što ide, iako je ta procedura, za koju je trebalo dobrih dvadeset minuta, bila najveći razlog što Alhemija kroz godine skoro nikako nije radio u laboratoriji. Dok se oblačio, mislio je na profesora Hodžića, na ono njegovo nadmeno držanje sa visoko podignutom glavom, kako će splasnuti kad izjutra dođe i upali Geigera, a on ostane ugašen, kad shvati kako od mjerenja nema ništa, ne samo sutra, već ni idućih petnaest - dvadeset dana, jer na popravak ga mora slati u Austriju. 

Dok je oblačio rukavice, obuzeše ga pobožne misli, o tome kako mu s razlogom nije bilo suđeno da se proslavi kao hemičar: bog je u njemu prepoznao svog viteza i udesio tako da njegov pronalazak postane moćno oružje protiv bezbožnih ateista. Znao je da Hodžićev projekat ima veze sa letom u svemir, a to je direktni udar na carstvo nebesko. Razmislivši par sekundi o tome zašto bi neko to radio, odgovor mu se sam javi - hoće da zarobe meleke božje i presjeku bogu komunikaciju sa ljudima, poslije čega je kapak, gotovo, kraj svijeta. Zbog toga se osjeti važnijim nego ikad, pomisli kako njemu i nije mjesto među jadnim Nobelovcima, već među nebeskim svecima, pa ode da izvrši svoju svetu osvetničku zadaću. 

Upalio je Geigera i sačekao minutu da se zagrije, kako i treba, a onda otčepi epruvetu i istrese svoju naučnu omašku na tanjirić, koja se u međuvremenu malko stisnula, od šampona prešla u gel. Neko vrijeme je gledao u nju i osjećao kako mu se u glavi vrte hiljade derviša nalik na hiljade cvjetova, stvarajući s tom vrtnjom vrtlog koji ga obuzima i poput suhog lista podižu u nebo, na kom se usred crnih oblaka polako otvara rupa iz koje se ukazuje zlatni sjaj carstva nebeskog, do kog ne stiže da se podigne, uhvati se umjesto toga za sto jer mu se zamanta kao da je vozio ringišpil. 

Sačekao je da se stanje malo smiri i pritisnuo zeleno dugme na aparatu, čiju sondu spusti do samog tanjirića. Aparat zapišta, potenciometri skočiše na pola i nastaviše da se penju, ali se zaustaviše na devedeset devet i - stadoše. Alhemija ih je čekao i pola sata, i gurnuo sondu u samu smjesu, a kad vidje na displeju da je vrijednost opala, najprije sa 99, 9 na 99, 8, onda i na 99, 7, ljutito zveknu šakom po aparatu i raspsova se. 

Kad se vrijednost radijacije snizi i po treći put, postao je siguran da od pregorijevanja nema ništa. Bio je tako bijesan da htjede fizički uništiti aparat, ali ne smjede, što od straha da ne eksplodira, što zbog činjenice da je profesor Hodžić bio redovni član akademije, pa bi se kao takav mogao pobuniti sa onom svojom prijekom naravi i nekako mu pomrsiti konce. Sve što je Alhemija mogao bilo je da skine gas masku, naravno nakon što je vratio materiju u epruvetu, i nasitno popljuje rad profesora Hodžića, poslije čega je bio samo još ljući. 

Na izlazu iz zgrade zateče čuvara kako stoji ispred portirnice u punoj uniformi i budno gleda. U nastojanju da popravi loš dojam, on se obrati Alhemiji sa riječima: "Hadžija, da vas pitam… Može li čovjek pobjeći od svoje sudbine?" Šta mu je Alhemija na to odgovorio i sa kakvim tonom, to nećemo reći, ali nek’ se zna da čuvar do jutra ne samo što nije mogao više oka sklopiti, nego nije mogao ni sjediti, pa ni stajati na jednom mjestu, i zoru je dočekao šetkajući po holu tamo-vamo, sa rukama na glavi. 

9.

Za finalnu utakmicu Lige prvaka očekivalo se da će Stade de France, sedmi po veličini u Evropi, biti rasprodan. To se zaista i dogodilo, svih 80 000 karata, koliko ih je štampano, prodalo se na nekoliko dana prije utakmice, od čega čak 60 000 navijačima i simpatizerima Olimpika. Navijači Reala, premda neuporedivo brojniji od Olimpikovih, kupili su nepunih 10 000, iz čega se najbolje vidi da u vezi s tim nisu imali nekih očekivanja.

Četiristo autobusa i na hiljade auta  okićenih zastavama krenulo je iz Bosne i Hercegovine tri dana prije finala, praveći duge kolone na evropskim autoputevima. Po odmorištima su ih dočekivale televizijske ekipe i izvještavale o lijepom ponašanju Olimpikovih navijača, što ništa ne uništavaju i kupe smeće iza sebe, a  neobični su po pjesmama, jer izbor im je bio sevdah. Snimak njih par hiljada, kako na austrijskom odmorištu u jedan glas pjevaju "Kraj tanahna šadrvana", donio je ovoj sevdalinki svjetsku popularnost, istina u onom prilagođenom obliku - Ja se zovem El Olimpik/ Iz plemena starih Azra/ Što za fudbal glavu gube/ I umiru kada ljube.

Po prvi put u svojoj dugoj historiji Pariz je doživio da se po njemu igraju kola. Neobična igra privlačila je pažnju Parižana, posebno onih sa afričkim korijenima, koji bolje razumiju svaki ples i manje se stide da i sami uzmu učešće. Vrtilo se po čitavom San Deniju i dalje, skroz dole do Monmartra i Klišija, a najveće od svih kola, ono oko samog stadiona, nije nikako ni prestajalo, sve dok nije došla žandarmerija da postavi obezbjeđenje. Tu je bilo malo navijačke frke, ali u njoj nisu učestvovali navijači Olimpika, već samo domicilni stanovnici, koji su lijepo sevdalijsko znanje što su im ga donijeli gosti sabili u bojni poklič "Večeraux mene ne čekaux", s kojim su, ne znajući ni zašto, goloruki navaljivali na žandare. Srećom, nije bilo povrijeđenih, najveća žrtva bio je lokalni prodavac domaćih jaja, čije su visoke piramide razgrabljene bez centa, ali i on je na kraju prošao bolje nego što se nadao, jer navijači Olimpika, kad su ga vidjeli kako plače, povedoše između sebe dobrotvornu akciju i u roku pola sata skupiše čovjeku šest hiljada eura, tako da je na kraju krajeva plakao od sreće. 

Neposredno pred izlazak na teren treneri su držali govore svojim ekipama. Golčina, koji je za ovu priliku obukao posebno šiveno odijelo, crno sa zelenim obrubom, opominjao je svoje pulene da igraju jako, ali da se čuvaju ponižavanja protivnika jer bi to bilo protumačeno kao divljaštvo i primitivizam sa njihove strane, a nema te pobjede koju divljaštvo i primitivizam ne bi mogli ukaljati toliko da postane gora od svakog poraza. Igrači su ga slušali ozbiljno i mirno iako su dobro znali tu priču, sve da trener ne primijeti kako ih sve pomalo boli stomak, jer noć prije, kad je trener zaspao, po sobama se možda nisu pili francuski konjak i šampanjac, ali se jeste pretjeralo sa juhom od puževa, koja na tri i četiri tanjira ima laksativna svojstva i na one koji su na nju navikli.

Na drugom kraju hodnika, Del Boske je grmio na svoje kako hoće vidjeti da je svaki dao ne sto, nego sto pedeset posto, jer Liga prvaka nije pitanje časti samo za njih i njihove navijače, nego i za kralja i Španiju cijelu. Treba reći da je onaj snimak u specijalnoj emisiji, gdje su igrači Reala prikazani kako se odmaraju, bio zapravo Del Bosketova taktička varka s kojom je želio postići protivničko podcjenjivanje. Prava je istina da su njegovi momci trenirali i više nego Olimpik, zbog čega se u dubini duše još uvijek nadao da će, uz malu pomoć Djevice Marije, napraviti čudo i završiti na pobjedničkom postolju. Od doušnika iz hotela u kom je odsjeo protivnik doznao je da je isti u ponoć pojeo veliki lonac spomenute juhe i da je to kuharu došlo kao naručeno, kako bi potrošio sve one  puževe što ih je zaklao tri dana ranije za delegaciju iz Japana, ne znajući da je ista vegeterijanski orijentisana, pa je i to sa svoje strane pojačalo vjeru u uspjeh.

Kad su igrači izašli na stadion dočekala ih je divna atmosfera, koja je na snimku iz ptičje perspektive izgledala kao zeleni prsten sa bijelim kamenom, a pjevala se Marseljeza - poklon bosanskih navijača domaćinima, za koju je komentator sa nacionalne televizije, pod dojmom usljed ustalasanog, sevdalijskog načina interpretacije, rekao kako njemu zvuči ljepše nego original. Odmah poslije Marseljeze plemenito srce bosansko zapjeva i Realovu "Hala Madrid", pa tek onda himnu Olimpika "Vukovi sa Otoke", koja je slabo zaživila i rijetko se pjevala zbog čudnog teksta, zbog onog refrena: 

Radosnice suze lijemo ko potoke,

Olimpikovi vukovi sa Otoke

Poslije nje zapjevaše jednom i "Bosnom behar probeharao", kako bi se ispoštovao i nemali dio navijača koji je došao iz dijaspore. Poštujući zabranu pirotehničkih sredstava navijači su tom prilikom stali bacati konfete, a kako je tada  zapuhao i vjetar, oštri pariški sjeverac, stvorila se atmosfera kao da sniježi. 

U toj raznobojnoj snježnoj atmosferi, odmah iz prvog napada, Olimpik je došao do vodećeg gola. Sa centra su krenuli bijeli i pokušali iznenaditi zelene dugom loptom u šesnaesterac, ali oprezan je bio Bušatlija, kog je strast igre tjerala da zaboravi trenerske savjete, pa umjesto da je uhvati, atraktivno izbi loptu glavom i lansira je natrag na Realovu polovinu, gdje je dočeka Škarica i sa par driblinga dovede do šesnaesterca, a onda se namjesti kao da će pucati i doda Pogodliji, koji majstorski lobova Kasiljasa sa dva metra od gola. Del Boske se uhvati za glavu, a Golčina se, suprotno običaju da ostane miran, obradova vidno, pade na koljena i stisnu šake kao da se zaklinje u kakav konopac ili lanac. 

U nastavku igra pođe mirnije. Puževi u stomaku nisu bili motivirajući, pa igrači Olimpika nisu provodili presing po kom su bili poznati, ali i u tom smanjenom tempu predstavljali su neprobojan bedem za igrače u bijelim dresovima, kojima nikako nije polazilo za rukom da pređu centar. 

Prvi put kad im je to pošlo za nogom, eksplozivni Karlos, Brazilac topovskog šuta, ispalio je svoje đule čim je izašao iz kruga centra, pravo u Debeljkovića, čiji stomak, ne bez bola, apsorbira udarac, na šta on doda Brankoviću i trkom pođe van terena, jer morao je hitno u vece. Branković je dodao Dodavcu, Dodavac Pasiću, Pasić Asistenkoviću, a ovaj prekrasnim centaršutom poslao loptu Zgodičeviću direktno na glavu, koji dade izuzetno rijedak gol tjemenom, bez da sam išta uradi osim što je stao na pravo mjesto. 

Premda sa igračem manje, Olimpik je došao do trećeg gola svega dvije minute poslije, kada su Dodavac i Pasić tehnikom duplog pasa prošli komplet odbranu Reala,  uključujući i Kasiljasa, te postigli potpuno novi tip gola, jedini u historiji koji je u evidenciju strijelaca unio dva imena za jedan pogodak, jer istovremeno su šutnuli loptu oba.

Kad se Debeljković vratio već je bilo četiri nula, jer u međuvremenu ga škaricama dade i Škarica. Ugledavši ga pokraj linije kako priča sa pomoćnim sudijom, do maločas ljuti Golčina nije mogao da se ne nasmije, a s njim i čitava klupa, kad je vidio tamnu fleku od vode na Debeljkovićevom stomaku, po kojoj je odmah znao gdje je bio i šta je radio, da je radila flaša od litar i po. Još je više smijeha bilo kad je za njim došao čistač sa žutim gumenim rukavicama do laktova, koji je sa aut linije vikao prema Debeljkoviću i prijetio mu prstom. 

Poslije toga igrači Olimpika stadoše na loptu, ne što ne bi mogli zabijati još, nego što su se sjetili kako ne valja ponižavati protivnika, iako se poniženje nastavilo i u daljem toku utakmice, koja tada poprimi oblik ševe. Omalenog Karlosa, čija je upornost postajala sve zagrženija što su ga više izigravali, na kraju izvrtiše toliko da se jadan sasvim zbuni i uleti klizeći sudiji Kolini, koji požuti od bijesa i dade mu žuti karton, iako je usporeni snimak pokazao da je Brazilčev start bio pravilan, u prostor umjesto u noge, ali fudbal je takav, sudijina je zadnja, a sve što je Karlos mogao bilo je da kasnije da intervju za novine, objavljen pod naslovom "Kadija te tuži, kadija ti sudi."

Za konačnih pet nula u prvom poluvremenu postarao se Asistenković u četrdesetom minutu, kada je isfingirao kao da će dodati Pogodliji pa opucao po zemlji, a još treba reći i da je do kraja prvog dijela Real uspio preuzeti inicijativu i preseliti igru u blizinu Olimpikovog šesnaesterca, odakle je u posljednjem napadu uspio ozbiljnije zaprijetiti Raul, priuštivši publici rijedak momenat da vidi mladog Bušatliju kako se baca i izbija loptu u korner, kog zatim traljavo, u gol aut, izvede Figo.

Generalisimus Golčina, nenaviknut na protivničke prijetnje, bio je riješen očitati bukvicu igračima u svlačionici, ali ne uspjede uslijed svađe koja izbi oko toaleta, jer ispostavilo se da dvadeset igrača ima hitnu potrebu za istim, a toaleta samo deset. Nema sumnje da bi došlo i do tuče da se Golčina nije umiješao i dao prvenstvo onima koji su igrali, na šta Rezerković, kog su krupne graške znoja izdavale kao nekog ko ne može više čekati, otrča pod tuš i stade to činiti tamo, dajući primjer ostalima šta da rade. 

Jedini koji se ne nađe ni u toaletu, ni pod tuševima bio je Debeljković, koji uhvati za ruku trenera kad ovaj povika: "Izdajaaa!!!" i saopšti mu za puževe i juhu. Golčina mu zveknu na to šamar, a Debeljković, svjestan greške kojoj je u neku ruku bio glavni krivac jer je bio taj koji je otišao kuharu u ponoć i rekao mu da kuha za hiljadu i po eura, okrenu drugi obraz. 

U isto vrijeme, na drugom kraju hodnika, u svlačionici Reala iz Madrida, vladala je već peta minuta šutnje. Veliki Del Boske, on koji je uvijek znao pronaći pravu riječ, ostao je bez teksta. Figo, Zidan, Raul, Karlos, Kasiljas i ostali stajali su oko njega i isto tako šutili, a jedini koji je u neka doba pustio glas bio je kapiten Ijero, koji izreče samo jedno kratko: "Jah!"

Koraci koji su dolazili niz hodnik nisu ih mogli uzbuditi. Svi su mislili - to je samo đubretar, istresa čovjek kante za smeće, pri čemu nisu bili sigurni da im ne bi bilo bolje kada bi u svoja velika crna kolica ubacio i njih, jer ta se sudbina činila boljom od one koja ih je čekala na terenu.

Tek kad se koraci sasvim približiše, pa u svlačionicu uđe čovjek sa šeširom i dugim ogrtačem, trznuše se svi, a kad stranac jednim potezom zbaci sa sebe i šešir i ogrtač, otkrivši u držanju, značkici na reveru i crtama lica osobu plemenitog Huana Karlosa, španskog kralja, cijeloj se svlačionici ote jedno tiho "oh!" 

Del Boske ustade, reče: "Visočanstvo…" i pade na koljena pognute glave, baš kao da je on svemu kriv, za čim se povedoše još neki, i sasvim sigurno bi svi da kralj ne diže ruku visoko i reče: "Basta!"

Pustivši nekoliko trenutaka tišine, mudri kralj podiže kažiprst, ravan i čvrst poput dirigentske palice, pa reče kako nije došao da im drži govore, već sa molbom da otvore srca i poslušaju "una pjesmado", jednu pjesmu. Samo što izreče to u svlačionicu uđe jedan od paževa odjeven u crveno i crno, sa velikim kasetofonom u rukama, kog vješto podiže i utisnu dugmetom plej na kraljevski prst, a iz kvalitetnih zvučnika javi se lovački rog, čiji duvoki i razvučeni tonovi učas stvoriše svečanu atmosferu, u kojoj igračke ruke same od sebe pođoše na srca, osjećajući kako se u njima pale neke nove iskre. 

Te se ruke prepadoše kad iznenada zarafalaše bubnjevi, obiđoše tri - četiri furiozna kruga oko seta na šta gruhnuše i gitare, stopivši se u klasični španski speed metal, čemu se ne bi začudili oni koji su kralja poznavali privatno, dok su se ovdje prisutni zagledali širom otvorenih očiju i poluotvorenih usta, ne smijući da iskažu svoje iskreno mišljenje, koje bi možda moglo uvrijediti onoga u čiju slavu postoji sve špansko. Krenuše riječi:

Criminales disfrazados

Seres sin razón ni piedad

No hay palabras en el mundo

Que definan vuestra maldad

Te moćne riječi, dodatno opunomoćene s tim što je i sam kralj pjevao, stvoriše od onih iskrica u igračkim srcima plamove, koji se sa sljedećom strofom pojačaše još i više:  

Por dinero asesinais

Por placer aniquilais

Por poder nos destruís

Suciamente mentís

Iako niko od prisutnih fudbalera nije bio što se kaže metalac, razbuktale vatre u srcima povedoše ih same, te se oni počeše među sobom najprije gurkati, a zatim jedan na drugog skakati kao jarci, dok kralj zgrabi zoger koji se tu našao i stade se njime služiti sad kao gitarom, sad kao mikrofonom:

Aunque siempre vigileis

Y mis datos proceseis

No es tan fácil hacerme callar

Resistiré

Resistiré hasta el fin

Resistiré

Resistiré hasta el fin

Do kraja pjesme u svlačionici Madriđana bilo je dvije hiljade eura štete, jer što je dalje išla i kralj je bio sve žešći, i kad su vidjeli njega kako je nabio nogom  kantu za smeće, svak je krenuo istim putem, pri čemu nastrada svakojak inventar, izmeđuostalog i Olimpikova zastavica, koju Del Boske, osnažen kraljevim nastupom poput zelenog Hulka, pocijepa na dva dijela lako kao da je od papira. 

"Resistire, resistire hasta el fin!", ili po naški "Opiraću se, opiraću se do kraja!", to su bile riječi s kojima su se igrači u bijelim dresovima vratili na teren. Po načinu na koji su se zagrijavali vidjelo se da imaju neku novu energiju, koja postepeno pređe u nestrpljenje, prouzrokovano činjenicom da se protivnik još nije pojavio iako je već prošlo petnaest minuta. Trener Del Boske, koji nije imao ništa protiv da tako i ostane nadajući se pobjedi službenim rezultatom, opominjao ih je na mir, ali ono resistire je toliko uzelo maha da su ga igrači pokazivali i prema njemu. Priznati se mora kako nevjerovatno zvuči da je jedan Raul, čovjek između čijeg imena i riječi fair play stoji znak jednakosti, u trenutku kad se Del Boske obratio lično njemu, počešao srednjim prstom obrvu i rekao: "Fumarelo me, bigote!" 

Na kraju glavni sudac ode da vidi šta se dešava pa se i on zadrža pet minuta, ali se i vrati vodeći za sobom one koje su svi već smatrali šampionima, na čijem začelju izađe i trenutno najveći trener svijeta, gospodin Ismet Golčina, čiji je izraz lica svjedočio veliku ljutnju. Izgledao je kao da će mu vatra sad sunuti iz nosa, iz ušiju para, a igrači njegovi blijedi kao da su u svlačionici prizivali duhove i ovi im se odazvali. I dok su Madriđani već stajali na svojim mjestima i poskakivali u nestrpljenju da sudija da znak, Sarajlije se stadoše polako raspoređivati, zbunjujući svoje mnogobrojne navijače kako najednom djeluju iznureno, umorno. Primijetio je to i sportski komentator Baho, na šta mu ushićeno raspoloženje osjetno splasnu, te on izrazi bojazan glede nastavka utakmice, zaključivši na kraju kako je pet nula ipak velika prednost i kako se treba nadati najboljem, ali glasom u kom nekako nije više bilo ni trunke nade, što je možda posljedica dugogodišnjeg komentarisanja reprezentacije.

I zaista, samo što igrači u zelenim dresovima krenuše s centra, Madriđani im oduzeše loptu i potegnuše tako da su je uspjeli ubaciti u šesnaesterac do Raula, kog tada nepropisno zaustavi Branković, tako da sudija pokaza na bijelu tačku, izazivajući veliku radost na klupi Madriđana i veliku brigu na klupi Olimpika, gdje kamere uhvatiše Golčinu sa čelom tako naoblačenim kao da će mu kiša iz njega udariti. Ipak, dvije minute poslije, kad Bušatlije odbrani penal, tako što uhvati loptu koja je išla u same rašlje, situacije na klupama se okrenu - Golčina stade skakati, a Del Boske se mrštiti. 

Odmah u sljedećem napadu penal bi dosuđen i za Olimpik. Sjajan dribling Dodavca izbacio je dvojicu igrača u bijelim dresovima, ali kad se namjerio na trećeg, stamenog Elgueru, ovaj postupi po pravilu legendarnog Mehe Brozovića - “Može proći ili lopta, ili igrač, oboje ne može.”, pa kako je lopta prošla, Dodavac nije, a bi to oštar start, za koji bi neki drugi igrač, iz kluba siromašnijeg, vjerovatno dobio direktni crveni karton, ali Elguera dobi žuti. Izvođač kaznenog udarca bio je Sredinović, kom se tada prvi put u životu dogodi da iz penala fuli čitav gol. Radovao se tada ponovo Del Boske, a Golčina bi nezadovoljan, ali ne toliko, s obzirom da je to bilo daleko od njegovog najvećeg straha, u kom je kolektivni proliv iznurio ekipu toliko da ne može više trčati.

Razlozi za Golčinino ozbiljnije nezadovoljstvo stadoše da se događaju tamo negdje od šezdesetog minuta, kad čitava ekipa poče naglo popuštati, gubiti lopte i dodavati se sa nepreciznošću  rekreativaca koji na teren izlaze dva do tri puta mjesečno. Nešto se čudno događalo i Golčina je mislio da su to puževi, zbog čega sam sebi dade zakletvu da će po povratku u Sarajevo kupiti vreću soli, pa u prvi kišni dan poraniti i posoliti sve i jednog puža na kog naiđe na putu od kuće do stadiona, s kućicom i bez nje, te da će so nositi sa sobom uvijek i soliti ih gdje god ih ugleda. 

Njegova pretpostavka bila je samo djelimično tačna. Pravi uzrok pada Olimpikove igre ležao je u izvjetravanju supstance na kojoj je počivala, u slabljenju one sluzave smeđine što je trebala zamijeniti beton. Profesor Alhemija, kom je čitav život prošao u žarkoj želji za počastima što dolaze dolaze kao posljedica izvanrednih otkrića, vidio je početak tog opadanja u noći kada je želio osujetiti planove kolege Hodžića, a sticajem okolnosti, isuviše komplikovanih da ih objašnjavamo mi koji u hemiji nismo obrazovani, sada je nastupio trenutak ekspresnog gubitka radioaktivnih, kancerogenih i drugih svojstava koja su pomiješana davala takve ekstremno dobre rezultate na zelenom terenu. Hemikalije su takve, imaju rok trajanja, i ko nema da se nadopunjava, taj neka zaboravi na trajniju  hemijsku potporu. 

Igračima Reala, koji su nakon prvobitnog zanosa bez ploda nadošli na  misao da je 0:5 rezultat dostojan čuvanja, trebalo je desetak minuta da shvate kako čudno protivničko ponašanje očito nije trik, a prvi koji je shvatio bio je mozak ekipe, veliki Zinedin Zidan. Dobivši loptu iz ruke Kasiljasove, on povede napad od sredine terena, pa jednog za drugim predribla Pogodliju, Škaricu, Dodavca, Asistenkovića, Brankovića i Debeljkovića, kojo po inerciji proleti tako da obori Bekovića, dok Zidan za to vrijeme pogleda u desni i opuca u lijevi kut, smanjujući na 1:5. 

Kako je teški Debeljković satrao mršavog Bekovića i pri tome i sam uganuo nogu, Golčina je odmah napravio duplu izmjenu, ubacio Startanovića i Zamenicu, i pri tome izdao naređenje ostalima da naprave bunker, što oni i učiniše, ali bez većeg uspjeha. Već u sedamdeset i trećem minutu iza leđa zelene odbrane našao se Raul, gdje primi Figov pas i lako matira Bušatliju, koji je ponovo bio onaj stari, što se baca kao lav, ali nekako uvijek u stranu suprotnu od lopte. 

To još nije bilo dovoljno da Golčina izgubi živce, jer tri gola prednosti nisu malo, još manje kad se uzme u obzir da je do posljednjeg zvižduka ostalo sa sudijskom nadoknadom plafon dvadeset minuta. Dozvao je Dodavca, koji je bio kapiten, i na uho mu šapnuo da stanu na loptu i da ne srljaju, pri čemu tračak nervoze ipak ispade kad spomenu špansku mater. 

No, samo što krenuše sa centra, među Olimpikovim fudbalerima niotkuda se stvori omaleni Karlos, koji im oduze loptu, gurnu je ispred sebe metar i odmah po njoj raspali, od čega ispade treći gol za Madrid, koji možda i ne bi bio da Bušatlija nije stajao duboko u golu i pio vodu, što mu na nos izleti kad ga lopta zveknu u potiljak. Njegova zakašnjela reakcija, ono izbijanje lopte iz gola u trenutku kad su omalenog Karlosa već bacali u zrak, ušla je antologijsku internet kompilaciju "Funny goalkeepers fails". Da bude gore, tu je i Golčina stao razvaljivati stolicu na kojoj je sjedio, zbog čega je dobio crveni karton, a kako je bijes stao iskaljivati i u svlačionici, primorao je redare da mu zovu policiju i završio sa lisicama na rukama. 

Nespretnostima Olimpikovih fudbalera, koji ni sami nisu znali šta ih je snašlo, tu nije bio kraj. Tri minute su se nekako još branili, a onda, u osamdeset i drugom minutu, sa ivice šesnaesterca za 4:5 pogodi Figo. 

Potpuno dezorijentisani, očajni fudbaleri Olimpika stadoše se braniti klizećim startovima, pomoću kojih sačuvaše mrežu u idućih sedam-osam minuta, ali uz tri crvena kartona, koji su kod trećeg umalo doveli do masovne tuče na terenu, kada je pocrvenio i Del Boske, zato što je dotrčao sa klupe i za svoje godine skočio impresivan majgeri na Bušatliju, koji pri tome dokaza tačnost poslovice da nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno, tako što se izmače, pa udarac završi u leđima sudije Koline, kom se od bijesa ćelava glava zacrveni poput crvenog kartona. Sve se to dešavalo u Olimpikovom šesnaestercu, poslije čega Zidan izvede jedanaesterac i postiže svoj drugi gol za predivno poravnanje i najavu najblistavijeg preokreta. Zbog tih nemilih scena utakmica je produžena za čitavih devet minuta, sasvim dovoljnih za potpuni preokret, a možda i uz dva-tri razlike.

Desetkovani Olimpik nije imao druge nego da se sav povuče u šesnaesterac. Izveli su loptu i odmah je izbili do samog Kasiljasa, trčeći u šesnaesterac prije nego je ovaj vrati u igru. Poredavši se u dva reda, jedan na petercu, drugi na ivici kaznenog prostora, iščekivali su Madriđane koji nisu žurili. 

Započela je jedna od najžešćih opsada u historiji fudbala. Kružeći sa loptom oko šesnaesterca, Madriđani su tražili prostor za ubacivanje i tri puta pucali iznenada, pri čemu svaki šut okrznu nekog u odbrani, tako da ispadoše tri kornera. Kod trećeg, pri isteku osme minute, šut glavom uputi Ijero, ali srećom po Olimpik lopta ode preko gola. Na Bušatliji je bilo da je vrati u igru, poslije čega se očekivao kraj regularnog dijela i početak produžetaka. 

Međutim, do produžetaka nije došlo, jer je Bušatlija, bez obzira što u njemu nije više bilo magije, uzeo zalet iza gola i napenalio loptu koja odleti visoko, visoko, i u paraboli pade pravo u Kasiljasov gol, za konačnih 5:6 za Olimpik i prvu titulu Lige prvaka za jedan bosanskohercegovački klub. 

Kraj 

Započeto decembra 2021., dovršeno 24. 1. 2022. 

 

LIGA PRVAKA - sedmi dio

 

7. 

Svaka priča, ma koliko bila sjajna, izgubi čar ako se previše ponavlja, izgubi moć iznenađenja, i oni koji su je ispočetka slušali ili čitali sa zanimanjem, počnu osjećati kao da su im pune gaće mrava čim čuju prvu rečenicu. U tom momentu vješti pripovjedač, koji teži držanju čitateljske pažnje od početka do kraja, pribjegava promjenama, često i radikalnim, kako bi staru i dobro poznatu priču učinio neobičnom i kao takvu ponovo dostojnom pažljivog slušanja ili čitanja. Tako je u književnosti, koja se od historije razlikuje po tome što ne pripovijeda kako je bilo, već kako je moglo biti, pa ima te mogućnosti na raspolaganju. 

No, kako naša priča uprkos nevjerovatnosti pripada historiji, a ne književnosti, pisac ovih redova, koji kao historik želi dati što vjerniju sliku opisanih događaja, nije u mogućnosti učiniti sada ono što bi učinio književnik, a to je promijeniti tok priče, preći na momenat u kom oni koji uvijek dobijaju sada odjednom gube. Historija, kao što je poznato, ako hoće da je ozbiljna, mora poštovati zbivanja iz stvarnosti, koja su u ovom slučaju još uvijek ostala onakva kakvim smo ih do sada opisivali, dakle satkana od samih Olimpikovih pobjeda, od kojih ama baš niti jedna nije bila dovedena u pitanje ni na jednu jedinu sekundu.

Biće dovoljno da se kaže kako je, nakon rumunskog Kluža, koji odnese kući četrdeset i dva komada, sa nešto manjom razlikom pao belgijski Anderleht, a nakon njega i engleski Lester, koji se istakao po tome što je u dvije utakmice primio samo dvadeset i tri gola. S tim su kvalifikacije bile gotove, poslije čega se nastavilo slično i u grupnoj, i u nokaut fazi, gdje na Olimpikovom putu do finala zaplatiše Barselona, Arsenal, Borusija Dortmund, Ajaks, Juventus i PSG, koji zajedno primiše 228, dok sami ne dadoše ni gola. 

U finalu ih je čekao Real Madrid, za kog se mogućnost iznenađenja uopšte nije spominjala, što se najbolje vidjelo u kladionicama, gdje nisu ni ponuđene opcije neriješenog ishoda ili Realove pobjede, umjesto toga samo gol razlika sa donjom granicom na deset i gornjom na pedeset golova. Dirljiv je bio televizijski specijal o Madriđanima, u kom je prikazano kako se za finale pripremaju igranjem odbojke na plaži, bacanjem frizbija i drugim načinima koji spadaju u odmaranje, što je objašnjavao povratnik na njihovu klupu, Visente del Boske: "Real označava kraljevstvo, ali isto tako i realnost. Pametan čovjek zna gdje povući crtu. Jedno je biti hrabar, a sasvim drugo ludo smion. Momci su ove sezone bili sjajni i zaslužili su da se dobro odmore. Na kraju krajeva, biti u finalu Lige prvaka je uspjeh, u situaciji kao što je ova, to je isto kao da smo je osvojili."

Sa druge strane, televizijski specijal o Olimpiku donio je slike napornih treninga, od kojih Golčina nije odustajao uprkos tituli izrazitog favorita, trčanja kroz Miljacku, penjanja kroz šikaru u kojoj ima i škorpija do Gatačke, Golčinino lomljenje drvenih pijačarskih gajbi od kruta igračka leđa i slično, koje su još više uvećale Olimpikovu svjetsku popularnost, posebno među onih šest milijardi stanovnika što se ponekad nazivaju sirotinjom, ponekad golotinjom, koji u tome vidješe ono što je njihovom staležu najdraže, a to je da nije nemoguće. 

Nekoliko dana poslije emitovanja Svjetska Zdravstvena Organizacija objavila je naizgled optimističan podatak da je broj odrađenih sklekova, čučnjeva i trbušnjaka porastao za fantastičnih 1001%. Kažemo naizgled optimističan, jer kako pojasni predsjednik SZO-a, dr. Bole Snik, to sasvim sigurno neće strpati novac u džep siromaha, no hoće povećati nasladu u onim stvarima koje su praktično jedina sirotinjska zabava, što je mač sa dvije oštrice, za kog on nije siguran da u konačnici neće postići isto ono što i bjelosvjetske mjere za pomoć siromašnima obično postižu, a to je da oni kojima se pomaže izađu iz toga još siromašniji, baš kao što oni koji pomažu  izađu još bogatiji. Zbunilo je to novinarku, pa je dr. Snik pojasnio: "U svijetu gdje je kutija kondoma pet maraka, dobrodržeća sirotinja, dobrodržeća u fizičkom smislu naravno, odgovara povećanjem nataliteta, pa ko će to da plati, gospođo? Zar vi ili ja? Oboje znamo da nećemo, i stoga je moja bojazan da ćemo, ukoliko se u pravcu tjelovježbe nastavi kako je krenulo, uskoro na svijetu imati puno više regija koje bi se s pravom mogle nazvati Džarkand ili Bihar, a vi znate da to znači starvejšn, prostitušn, čajld lejbor i tako dalje, sve do prodaje organa za dvadeset-trideset maraka."

U ono dvadeset i pet dana između polufinala i finala, Olimpikovi fudbaleri, ne računajući pojedinačna gostovanja koja postaše stvar svakodnevnice, još su jednom bili glavna tema specijalizirane  televizijske emisije, ovaj put iz oblasti medicine, preciznije iz oblasti kontrole dopinga. 

Antidoping timovi, isti oni koji  godinu ranije nisu uspjeli dokazati prisustvo ilegalnih supstanci u tijelima fudbalera, udružili su se poslije toga u jedinstvenu organizaciju, skraćenog naziva KURA (klub udruženih radnika antidopinga), u kojoj su se zajedničkim snagama dali na posao pronalaska nove tehnike za otkrivanje onih čiji uspjeh počiva na nepoštenjem motiviranom korištenju naučnih dostignuća. 

U tim istraživanjima prednjačio je već spominjani dr. Mijaši, koji uz svestranu pomoć najboljih iz svake oblasti stvori nešto što nazva "crnom kurom", ili skraćeno "ckura". Golim okom posmatrana, bila je to masa nalik na neuspjeli Prelog sa početka priče, isto tako ljepljiva i sluzava, s tim što joj boja nije bila braon nego crna, a nije ni mirisala na pokvarena jaja niti ikako drukčije, bez mirisa je bila. Posmatrana okom nauke, gdje između golog oka i posmatranog predmeta stoji napredan tehnički uređaj,  ckura je otkrivala da strukturom počiva na hemijskom elementu radefordiju, na našim prostorima poznatijem po starijem imenu kurčatovij, ali uprkos tome nije bila radioaktivna jer je genij dr. Mijašija našao  postavku strukture u kojoj se radioaktivnost poništavala u samoj ckuri, čineći je potpuno bezbjednom za čovjeka i njegovu okolinu. 

Ta crna, ljepljiva, sluzava masa, ubačena u ljudsko tijelo oralnim putem, ponašala se na način da prepoznaje svaki spoj koji ne pripada biohemijskom standardu čovjeka i veže se za njega, sprovodeći ga iz svih krajeva organizma najprije u bubrege i odatle napolje, u vidu urina. Jedina ckurina mana bila je skupoća, jer proizvodnja svakog grama koštala je dvanaest hiljada dolara, a za svakog igrača trebalo je minimum deset grama, ali ni to nije bio problem, ne u svijetu visokog fudbala, gdje je dvjesto-tristo hiljada dolara kao dvjesto-tristo maraka. 

Još jednom, deset dana prije finala Lige prvaka, svjetski stručnjaci iz oblasti dopinga, zajedno sa deset domaćih i stranih televizijskih ekipa, došli su u Sarajevo i zaposjeli hotel Holiday Inn, gdje je u naredna tri dana pripreman teren za ono što će se na televiziji emitovati internacionalno pod naslovom: "Moment of truth: fc Olympic Sarajevo". Ovog puta u medijima je bilo i negativnih reakcija na izvanredni medicinski događaj, sa odsjeka za hemiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, koji se oglasio u "Dnevnom avazu", predstavljajući dr. Mijašija kao šarlatana kom je smisao života cugnuti dva litra saketa dnevno i čovjeka koji u Japanu radi danju kao cjepač karata u porno kinu, noću kao izbacivač u gej bordelu, a cjelokupnu situaciju kao udar na muslimane u svijetu, nespretno je povezujući sa kineskim napadom na Ujgure. Članak u čijem je potpisu stajalo "ass. Mirković" naišao je na veliko odobravanje među ljudima čija je stručna sprema pretežno NSS, iako mnogi posjeduju VSS papir, ali kod onih čija se riječ u tim stvarima pika prošao je potpuno neopaženo.

Prema zvaničnim podacima, dvije milijarde ljudi našle su se kraj malih ekrana kako bi pratile hoće li od najvećeg iznenađenja u opštoj povijesti sporta ispasti samo još jedna grandiozna prevara ljudskog roda, ili će pak to biti jedan od onih izuzetno rijetkih momenata što se daju na prste prebrojati, u kojima je ljudski rod bljesnuo poput najfinijeg zlata, sa oznakom 999? Nema sumnje da je ovolikom televizijskom praćenju doprinjelo to što je isto emitovano u udarnom terminu u nedelju. 

Prije nego će početi živi prenos išao je dokumentarac od sat vremena, u kom su dr. Mijaši i saradnici predstavili sam proces otkrića ckure, od prvobitne ideje do konačne realizacije. Snimci omalenog Mijašija obučenog poput podvodnog varioca, kako najprije puni minijaturni top ionima O-18 i zatim bombarduje metu Cf-249, polučili su za trenutak u mnogima želju da i sami postanu naučnici. Nije nedostajalo ni onih koji su tvrdili da je snimak montiran, te da je krajnji cilj prevarancije mikročipiranje, najprije najboljih, zatim i svih ostalih sinova Bosne, a iz razloga što je Bosna paradigma oko koje se otimaju svjetske sile. 

Kad je živi prenos započeo, sa kadrom u kom se, u elegantnim crnim odijelima, vidio cijeli Olimpikov tim, došlo je do ovacija u formi vučjeg zavijanja na cijeloj kugli zemaljskoj, gdje živi ratom i još više mirom rastjerani narod bosanskohercegovački. U jednom ćošku, za stolom na kom je bila digitalna apotekarska vagica, sjedio je dr. Mijaši i već vagao skupocjenu ckuru, a odmah do njega slavni trener Ismet Generalisimus Golčina, koji poluči simpatije gledateljstva sa svojom brzopletošću što ga je tjerala da govori Mijašiju "dodaj još", "odvadi malo" i "dobro je, ne diraj više". Dok su oni vagali, igrači su ispijali Sarajevsko pivo na čijoj je etiketi upadljivo stajalo 0, 0%, a prelijepa i prezgodna voditeljica pravila uvod što će, u dijelu kad je s bosanskog prešla na engleski, postati zasebni internetski hit, u čemu je bilo dosta gaborske nepravde, jer  treba biti pošten pa priznati kako takvim mačkama glupost uopšte ne stoji loše.

Nakon što je svaki igrač progutao svoju dozu trebalo je proći najmanje pola sata, što je iskorišteno za intervjue sa igračima i za nagradnu igru, u kojoj dvoje najbržih gledalaca bi nagrađeno turističkim aranžmanima za dvije osobe u Parizu, u šta su spadale i karte za utakmicu Olimpik - Real, koja se igrala na stadionu San Deni. Vriska sretnih dobitnika bila je ogromna, ali momenat koji su svi prepričavali bio je kad je voditeljica pitala golmana Bušatliju kakvu muziku sluša, a ovaj joj se na to prodorno zagleda u oči i zapjeva iz sveg glasa:

Ti ne ličiš ni na jednuuuu,

A puno sam žena sreooo…

Raji posebno bi smiješno kako se u tom trenutku umiješao Golčina, koji ote mikrofon zanesenom Bušatliji i izvini se zacrvenjeloj voditeljici i gledateljima ispred malih ekrana u ime fudbalskog kluba Olimpik, istovremeno išareteći Bušatliji  da se kazni, na šta mladi golman ode na ivicu kadra i sa vidno nezadovoljnim izrazom lica stade raditi sklekove. Utom iz režije javiše kako ima poziv, a to je zvao neki čovjek koji se predstavi kao "onaj kom su obadva deda hadžije", da kaže kako mu je dosta novokomponovanih muslimana i kako će turbo folk da odjekuje Sarajevom zauvijek, pri čemu uspjede reći Golčini da je majmun i voditeljici da je kurva prije nego ga ukinuše. 

Sirota voditeljica, kojoj je boba falila da zaplače, najavila je tada reklamni blok, ali Golčina se umiješa i reče režiseru da ne pušta ništa, već da usmjeri kameru na njega, pa održa veličanstven govor o tome kako je dosta bilo seljakluka u svakom obliku, te kako je krajnje vrijeme za Bosnu da raširi krila i vine se do mjesta koje joj po prirodnom pravu pripada, a to je među prvim, nikako među posljednjim, na šta uze nabrajati bosanske gradove i kad ih sve nabroja reče kako Olimpik u iduću subotu, protiv velikog Reala iz Madrida, igra za sve njih, izazivajući u studiju aplauz od minute. Jedini koji nije aplaudirao bio je mladi Bušatlija, koji je uporno radio sklekove i mislio kako onaj čovjek što je zvao nije rekao ništa pogrešno. 

Tako prođe i vrijeme potrebno ckuri da obavi svoje, pa igrači pređoše u diskrecionu zonu, izdignutu na visinu od dva metra, gdje pomoću gumenih crijeva stadoše mokriti direktno u kompjuter, za čijom konzolom je stajao dr. Mijaši sa zaštitnim naočalama na licu. Od dvadeset i dva fudbalera izađoše dvadeset i dva negativna rezultata, na šta u Madridu, u stručnom štabu Reala, Visente del Boske uzviknu: "Merda!" i zveknu masivnom pepeljarom posred ogromnog ekrana, a ovaj se odjednom sav zacrni kao sudbina njegove ekipe. 

LIGA PRVAKA - "Šesti dio"

 

6.

Poslije tih događaja, poslije zelenog svjetla od UEFA-a, odnos javnog mnijenja prema fudbalskom klubu Olimpik, prema njegovim igračima i posebno prema treneru Ismetu Golčini, izmijenio se iz temelja. Sve do tada, kako je klub bio ekstremno siromašan, a uz to i omražen širom zemlje, mediji su se njime koristili za glumljenje uloge čuvara društva, ali otkako je validnost njegovih uspjeha potvrdio sam Platimi, dogodio se jedan od onih zaokreta za sto osamdeset stepeni, tako da je oko stadiona uvijek bio neko sa kamerom i sa mikrofonom, vrebajući priliku da usnimi nove fudbalske zvijezde, čija slava tek treba da odjekne svijetom. Valja spomenuti i to da je od svih televizijskih ekipa samo jedna dobila pravo da ulazi na stadion kad god hoće, a to je bila MTV Igman, koja tu privilegiju nije zloupotrebljavala, dijelom zbog koncepta televizije, dijelom zbog udaljenosti, dijelom i zbog toga što su trener i igrači puno psovali, što je za novinare stvaralo puno problema u montaži. Druge televizije bile su zbog toga nezadovoljne, ali su nezadovoljstvo iskazivale kritikujući MTV Igman, a ne Olimpik. 

Veliki zaokret dogodio se i u odnosu sponzora prema klubu. Za prazne grudi Olimpikovog dresa boj su bili Jaguar i Mercedes, a za same dresove Nike i Adidas. I za ostala reklamna mjesta vodile su se žestoke bitke, između firmi između koje za te stvari daju milione. I na tom terenu Golčina je dokazao da nije čovjek kom su najbitnije pare, jer među svjetski poznatim logotipima, na najboljem mjestu i najvećim slovima i dalje je stajalo “Moler Zijo - 061 xxx xxx”, reklama čovjeka koji je u prvom dijelu sezone jedini izdvajao po 100 KM mjesečno, iz čiste ljubavi prema klubu u kom je nekad i sam igrao. 

Takvi potezi samo su dodatno uvećali slavu Ismeta Golčine, za čiji intervju su se otimali najčitaniji sportski magazini svijeta, koji mu nadjenuše novi nadimak - Generalissimus. Godio je Golčini novi nadimak, ali se čuvao da to ne pokazuje, toliko da je i igračima rekao: "Zovite me ako treba i Kurko, ali nemojte tako", na šta ga oni konačno prozvaše "Generalissimus Kurko."

Ono o čemu je u intervjuima govorio rado, ponekad i toliko da su ga morali sjeći u montaži, bili su njegovi inovativni trenerski metodi, o kojima je brujio sav fudbalski svijet, pri čemu je znao paziti da ne otkrije sve detalje ma koliko novinari navaljivali, pravdajući se kako ponekog asa mora ostaviti i u rukavu. Premda su oni ostajali kod uvjerenja da je Golčinin uspjeh farsa, poznati nogometni treneri nisu se libili preuzimati njegove metode, tako da je na idućem el clasico-u, i pred početak i na poluvremenu, po prvi put u historiji viđena neobična slika obje momčadi kako se zagrijavaju trčeći unatraške, što je bila tipična sarajevska olimpikovština. 

Neki drugi treneri, kojima nije bilo nevjerovatno da jedan trener može činiti takva čuda, slali su izaslanike prepune para, da parama probavaju istjerati iz Golčine njegove male tajne. Jednoga dana, u moćnim BMW-ovim kolicima na struju, pred stadionom se pojavio starac ogrnut šalom Bajerna iz Minhena, a to je bio niko drugi do Otmar Hicfeld, koji je pred kapijom ustao iz kolica i korakom stamenim, tako autoritativnim da se portir napravio kako gleda ima li po ćoškovima paučine, prešao preko terena pravo do Golčine, kom se obratio sa riječima: "Enšuldigung, her Generalisimus…" Kažu da je sa sobom, u jastuku kolica, donio tada bio pet miliona eura keša, ali samo da bi ih vratio u Minhen, jer Generalisimusove tajne nisu bile na prodaju. 

Uostalom, lova u Olimpiku nije više ni bila problem, jer sponzori su široke ruke kad su u pitanju najbolji. Po prvi put u historiji kluba igrači i svi uposlenici ne samo da su imali plate, nego su te plate bile tolike da je narod dolazio sa djecom na parking ispred Vistafona, da se djeca nagledaju skupih i rijetkih auta, od kojih je svaki nosio zelenu naljepnicu sa vukom koji zavija. Odrasli su se pak najviše zadržavali kraj Generalisimusovog crnog Fiće, uglancanog kao da je sad iz fabrike,  pred kojim su zapadali u sjetna raspoloženja, sjećanja na neka bolja vremena kad su oni bili mali, a Fiću vozio dedo. 

Ti fini auti bili su samo dio novog vizualnog identiteta Olimpikove momčadi, koja jedina u cijeloj ligi na treninge i utakmice poče dolaziti isključivo u odijelima sa prslucima i kravatom. Bio je to stilski prijedlog samog Golčine, potpuno prihvaćen radi njegovog tumačenja kako je pristojnost jedino što stoji dobro najboljim, i da nije bilo veziste Propalinovića i njegove frizure "na četiri vode", Olimpik bi se mogao ubrojati i među rijetke klubove u kojima nema nijedan fudbaler ošišan na kretensku frizuru. Tu su bili i novi dresovi, čija je tamna zelena boja dobila metalik sjaj, a novitet je bilo i odštampana imena igrača na leđima. Što se tiče samog Golčine, on je i dalje ostao u trenerci, samo što joj pridruži još i jaknu, dugu poput maršalske uniforme, koju je imao u nekoliko debljina i mijenjao je u skladu sa vremenskim uslovima.

Novi stil donio je ekipi i novo ime u narodu - "Plaćene ubice", pa iako su ga protivnički navijači ismijavali koliko su god mogli, svejedno je činio veliki utisak na protivničke ekipe, koje su zbog tog izgleda i nadimka imali još manje volje da se brane, tako da je razlika u golovima stala odlaziti na preko četrdeset razlike. Poslije nekoliko kola nije to više bilo ni toliko interesantno za gledati, a televizijski izvještaji sa Olimpikovih utakmica, kako bi se uklopili u šemu, morali su birati golove koje će prikazati. Na kraju se glavna sfera interesovanja u Premijer ligi prebaci na borbu između Slobode i Čelika za drugo mjesto.

Svi su čekali kraj sezone i Olimpikov izlazak u Evropu. Dokoličari su tupili zube pričama bez kraja i konca oko toga hoće li ili neće pasti Liga prvaka? Većina ih je bila ubijeđena da hoće, ali su radi razvoja priče zastupali suprotan stav jer je tako bilo lakše upecati sagovornika.

Isto pitanje morilo je i čelnike velikih evropskih klubova, čiji su se predstavnici mogli vidjeti u Sarajevu redovno od sedamnaestog kola. Svi su oni vrebali što Generalisimusa, što igrače mu i ispitivali mogućnost transfera prije nego Liga prvaka počne, što im je bila nemoguća misija. Ma koliko ponude bile privlačne, sjećanje na to kako su igrali prije, kako poslije susreta sa Golčinom činilo je igrače vjernim, a isto to činila je i ideja o malom bosanskom klubu koji izlazi iz mraka i penje se pravo na krov svjetskog fudbala. Mlađi su pri tome mislili i kako ima vremena za prodaju, a stariji su već bili dovoljno pametni da se ne odriču tako lijepe nafake zarad sjajnih obećanja. Što je sezona bila bliže kraju, te su navale te vrste bile sve žešće, pri čemu je vrhunac bio dolazak Romana Abramoviča lično na stadion Otoka, koji je ponudio zamjenu za Čelzi "glavu za glavu", a zatim nastavio dolaziti još tri sedmice svaki dan uzastopno i povećavati doplatu uz Čelzi, odustavši kod iznosa od šesnaest i po milijardi eura. 

Poslije toga oko stadiona su se motali neki čudni tipovi kosih očiju, koji su navodno govorili ruski i poslije par dana samo nestali (neki kažu da su zapravo mjerkali remizu, u kojoj je bilo dvadeset tona čistog bakra), ali i to je bilo dovoljno da Generalisimus svakom igraču izvadi dozvolu za pištolj i zatim na Instagramu i Fejsbuku počne dijeliti snimke prašenja iz streljane, za svaki slučaj. 

Proslava titule stigla je čak sedam kola prije kraja sezone, kada je bodovna razlika između Olimpika i drugoplasirane Slobode skočila na dvadeset i tri boda razlike. Za razliku od titula Želje i Sarajeva, čiji bi navijači blokirali saobraćaj prilikom izlaska na ulice da pozdrave šampione, Olimpikova je više sličila kakvoj svadbi, u kojoj je kolona auta iskićenih cvijećem prošla kroz grad trubeći i završila u restoranu Park prinčeva, gdje se osim igrača i rukovodstva našlo i pedesetak istaknutih Olimpikovih navijača, koji su po ugledu na igrače došli u odijelima, pa kad su na to sve došli još i trubači, izgledalo je baš kao svadba, nikako drugačije. 

Kvalifikacije za Ligu prvaka došle su malo poslije toga. Žrijeb je Olimpiku u prvom kolu dodijelio, kako se u domaćim medijima pisalo, izrazito neugodni rumunski Kluž. Sa druge strane, rumunski mediji se nisu ustručavali sa najavama Klužovog lakog prolaska u prvom krugu, potkrepljujući to potpuno izmišljenim pričama o tome kako je čitava Premijer liga namještena kako bi se za basnoslovne iznose prodali praktično bezvrijedni igrači.

Na udaru rumunske javnosti posebno se našao Olimpikov rezervista Debeljković, čija je pretilost dodatno uzela maha sa klupskim blagostanjem. Kao takav izgledao je poput uvjerljivog argumenta da je priča o namještenosti lige tačna. Od žrijeba do susreta, u rumunskim novinama izašlo je preko četrdeset Debeljkovićevih fotografija, među kojima je ona iz streljane, na kojoj spretni i debeli fudbaler stoji go do pasa sa malim revolverom u ruci, otišla viralno. Ova rumunska izmišljotina objeručke je dočekana od strane budala u Bosni, kojima nije puno trebalo da u zavjeru upletu sve moguće i nemoguće institucije, tradicionalno začinjavajući priču seksom, gej detaljima koji su, s obzirom na boju stolica na Olimpikovom stadionu, izgledali sasvim na svom mjestu. Poslije toga budale po cijelom svijetu bile su sklone vjerovati da je rumunska objeda istinita od početka do kraja, iz čega su se izvodili zaključci da je mozak operacije Mišel Platimi. 

Riješen da isprati gospodske manire do kraja, a ne samo do odijela, Golčina se ovog puta nije dao zavesti budalastim pričama. Zabranivši igračima da istupaju medijski, sam je dao izjavu u maniru Arsena Vengera, rekavši kako je pred Olimpikom veliki ispit i težak zadatak, protiv kluba neuporedivo iskusnijeg, ali i to kako, uz malo sreće, vjeruje u prolaz. Budalama je ta njegova rezervisanost, tako suprotna od nekadašnjeg Golčine koji prijeti, bila samo dokaz više da su Rumuni nanjušili istinu. 

Prva utakmica igrala se u Klužu, gdje su tamošnji navijači, dezinformirajući se putem interneta, postavili pogrešnu koreografiju, mudžahedinske zastave umjesto četničkih i ustaških, načisto zbunivši Olimpikovce kad su izašli na teren, a čitav stadion kobajagi klanja. Dobri Debeljković, koji je u duši osjećao da je musliman i stalno se korio što nema snage da bude to i mimo po jedan dan za svaki Bajram, odmah je oprostio sve uvrede i razdragan poletio ka navijačkoj tribini, ostavši zgranut kad ga ovi na njegove puse zasuše pokvarenim jajima. Izrevoltiran, zaletio se sa namjerom da dokači makar jednog i u skoku preko reklame zapeo, poderavši pri tome šorc i pokazavši svijetu svoje prugaste gaće. Kad su ga vratili, preklinjao je Generalisimusa da ga stavi u napad, nemajući pojma da je baš to Generalisimusov osvetnički plan, da zamijeni mjesto napadu i odbrani i tako uveća poniženje oholog protivnika. 

I zaista, već iz prvog napada Debeljković je zabio i otrčao ološu koji ga je pogodio pokvarenim jajetom u glavu, pred kojim je dizao tri prsta. Poletio je tada ka njemu i jedan truli krompir, ali ga Debeljković dočeka na lagan volej i vrati u komadu, pravo u čelo starijeg navijača gdje se rasprsnu i rasprši u krugu od deset metara oko njega. Dobi za to žuti karton, a nariba ga i Golčina, koji mu je vikao: "Nilski konju jedan!!!", ali Debeljković nije žalio. 

U nastavku utakmice stvari su se odvijale slično. Da nije bilo golmanskog izbijanja, čitavo poluvrijeme bi se odigralo na Klužovoj polovini, a da je riječ o klubu ipak malo jačem od onih iz Premijer lige posvjedočio je rezultat, koji je iznosio za Olimpik ispodprosječnih 0:7, uz het-trik Debeljkovića.

Na poluvremenu i navijači skontaše svoj gaf, kog pokušaše popraviti nabrzaka, ali samo da bi se još jednom provalili, jer pod kokardom je stajao ni manje ni više nego Franjo Tuđman, uz znak "četiri es" i natpis "Živjela Herceg-Bosna i drug Tito". 

Ni drugo poluvrijeme nije donijelo značajnijih promjena, osim što su navijači poskidali sramotne koreografije i vratili se dobrim starim vlastitim zastavama i šalovima, uz pjesme koje bodre Kluž umjesto da pokušavaju uvrijediti Olimpik. Nije ih to poštedilo najveće katastrofe u historiji kluba od 0:19, ali je na svoj način ublažilo, dalo potopu dozu dostojanstva, a ne onako bez obraza.