Smrt me je zatekla u najnepodesnijem mogućem trenutku. Lijepa Silvija, žena za kojom sam godinama potajno uzdisao, te je noći pristala da pođe sa mnom na šetnju do Kozije ćuprije. Bila je divna ljetna noć, sa žuborom vode, mjesečinom i svicima. Da ne dužim, na ćupriji se poljubismo, a u povratku nismo puno prešli kada mi je ruka završila u Silvijinoj majici, preciznije u grudnjaku.
Bio je to direktni sudar sa snovima na javi, snovima odsanjanim na hiljade puta prije. Moje slabo srce nije to moglo izdržati dugo. Izdalo me podno Orlovačkih stijena, gdje mi Silvija stavi ruku u gaće, raspuklo se na tri polovine.
Sirota Silvija, žena čiju ljubav neću prežaliti ni u vječnosti, vrisnula je tako jako da je potjerala šest-sedam automobila iz mraka obližnjeg parkinga. Kad je hitna stigla i izvršila bezuspješnu reanimaciju, sirotica se onesvijestila, a kasnije, kad je doktor popunjavao formular, ne samo što se izjasnila kao moja djevojka, nego je još dodala kako smo se trebali uzeti na jesen. Pred medicinskom sestrom otvorila je dušu još i više i rekla kako joj je smrt otela plodove višegodišnjeg truda takoreći iz ruke, prije nego ih je stigla okusiti.
U tom trenutku sam mislio da je nesretnica odviše potresena, da jadna ne zna šta priča, ali kada sam vidio poslije kakvu mi je sahranu organizovala, shvatio sam da su njene riječi bile iskrene. Bez pretjerivanja, imao sam najluksuzniju sahranu u historiji Sarajeva.
Bio sam prvi mrtvac ikad kog su na tri dana izložili u Vijećnici. Usred prostrane aule, u elegantnom staklenom kovčegu, ležao sam obučen u svilu i kadifu, u tirkiz, skerlet i grimiz, pa se prvi ja, koji sam dobro znao šta je i kako je, nisam mogao oteti utisku da je dotično tijelo pripadalo kakvom kraljeviću. Četiri počasna stražara, koji su me čuvali sa dugim puškama na bajonete, samo su dodatno pojačavali plemićku sliku, a isto je činila i harfistkinja skrivena na spratu, odakle je prebirala predivne melodije, nalik na plakanje anđela.
Najveći ukras ipak bila je sama Silvija. U raskošnoj haljini od crne svile, sa crnim šeširom s kog je padao crni veo, stajala je uz sami sanduk, držeći se kao Antigona, u isti mah beskrajno tužno i beskrajno odvažno. Svaki dan odstajala je po deset sati, a slika njenog prelijepog lica, kog je uplakanost činila još ljepšim, obišla je čitav svijet. Na konačni ispraćaj krenuo sam u pratnji pet, a stigao u pratnji pedeset hiljada ljudi.
Glavni uzrok tolikoj posjećenosti bio je članak sa opskurnog portala, objavljen prvi dan izložbe, u kom se govorilo o iscjeliteljskim moćima mog sirotog, bezdušnog tijela, čija blizina navodno izvlači artritis, vitiligo, psorijazu i druge bolesti. On je poslužio kao klica za desetine drugih, sličnih članaka, koji su se na društvenim mrežama umnožili u hiljade objava. Među njima, dva su se posebno izdvojila, navodni opis jednog od počasnih stražara, kako mu se preko noći ispravio strabizam, i tobožnje svjedočanstvo higijeničarke, koja je brisanjem kovčega Stelexom izliječila migrenu. Narod, duboko u vjeri da ga samo čudo može spasiti, pohrlio je iz svih krajeva zemlje da me vidi.
Na svoje posljednje putovanje pošao sam u visokoj staklenoj kočiji, koja je skupa sa parom velikih, elegantnih bijelih konja stigla direktno iz Beča. Ispred kočije, u drugoj, opet crnoj, ali sada puno raskošnijoj haljini, išla je prekrasna Silvija, sama radi simbolike, a za kočijom orkestar za svadbe i sahrane Gordana Pregovića, čije su tužne ciganske kompozicije, prema mom sudu, ilustrirale život pokojnika bolje nego uobičajena klasika. Za orkestrom je išao ostatak povorke, čiji je rep postajao sve duži što je dalje odmicala.
Nema komentara:
Objavi komentar