Lov na najskuplju ribu Jadrana 1983

 

Glavuša jadranskog kralja

Od svih riba Jadrana kralj je daleko najskuplji. Kralj kao delicija ima jednu karakteristiku s kojom opravdava kraljevsku titulu, a to je što na leđima nosi debeli file najboljeg, nutritivno najvrjednijeg crvenog mesa na svijetu. Od sto grama ovog mesa čak četrdeset pet otpada na proteine, a tu su još i svi vitamini, mnogi minerali, te velika količina zasićenih masnih kiselina. Pored toga, meso kralja je izuzetno bogato slobodnim radikalima, što ga svrstava u sami vrh anti-age namirnica svijeta. 

Osim što je najkvalitetniji, kralj je i najrjeđi ulov jadranskih ribara. U posljednjih sto godina prosjek ulovljenih kraljeva iznosi tri ribe godišnje, zbog čega se svaki prodaje na aukcijama, gdje lako dostiže cijenu od milion eura po kilogramu. Pravilo da je riba bolja što je veća dovela je do toga da najveći zabilježeni ulovljeni primjerak, težak dvadeset i jednu kilu, ulovljen u albanskom Draču prije osamnaest godina, prodan je na aukciji u Sotheby'su po rekordnoj cijeni od dvadeset dva miliona eura. Jedini poznati čovjek koji je u životu jeo kralja više od deset puta bio je Josip Broz Tito, koji je tokom mandata na poklon dobio osamnaest riba.

Među ribarima kralj se još naziva i “morska lutrija”. Takav naziv odabran je iz praktičnih razloga, jer kralj, za razliku od ostalih riba, ne da se loviti ni udicom, ni mrežom, pa ni dinamitom, već sam bira kome će doći. Najuspješniji lovac kraljeva u historiji, Stjepan Barišić iz Savudrije, koji je ribareći a fogo, uz svjetiljku i osti, uhvatio sedam komada za pedeset godina, u jednom gostovanju na HRT-u ispričao je kako se njegov najveći kralj, težak deset i po kila, zapravo sam ulovio, iskočio iz vode u čamac, tako da ga je Barišić samo ošinuo veslom preko glave, da ne bi iskočio kako je uskočio. San o kralju koji sam iskače na čamac postao je sastavni dio ribarske tradicije Jadrana, neke vrsta potencijalnog asa u rukavu, što potpiruje ribarsku volju u dane kad je nemirno more, a ribariti se mora. 

U jesen 1982. godine talijanski brod "Gelato" iz Venecije, baveći se sondiranjem morskog dna na sredini Jadrana, otkrio je dva kilometro široko i kilometar dugo jato, oko dvadeset hiljada riba prema procjeni, u kom su najveći primjerci dostizali dužinu od oko dva metra. Svi su mislili da se radi o tunama, ali kada su ronioci zaronili da izvide situaciju, imali su šta i vidjeti - to nisu bile tune, nego kraljevi, među kojim ih je bilo velikih kao tune. Kapetan "Gelata", Ugo Foskolo, od uzbuđenja je zaboravio promijeniti kanal na radio vezi, pa je umjesto samo u Veneciju, javio čitavom Jadranu šta je vidio i gdje. 

Informacija je izazvala opštu pometnju. Ribarski, trgovački, turistički, sportski i svi drugi brodovi, njih oko pet hiljada iz svih krajeva Jadrana, kreću tada na sjever, privučeni "ribarskom prilikom milenija", kako su o kraljevskom jatu pisali mediji. Za njima isplovljavaju ratne mornarice jadranskih zemalja, gdje umalo dolazi do pomorske bitke između talijanskih i jugoslavenskih brodova, koju u posljednji čas, kad su topovi već bili napunjeni i okrenuti jedni ka drugim, sprječava Sveti otac Ivan Pavao II, pojavljujući se na malom bijelom brodiću između dvije krstarice. Njegova rečenica: "Ko je od vas bez grijeha neka prvi baci torpedo.", koju je izgovorio blagosiljajući s obje ruke, ući će u anale pomorskog katoličanstva, odakle će imati uticaja na kasniju beatifikaciju gospodina Vojtile. 

Jadranski kralj i njegovi odresci

Posljedica ove najezde brodova bila je raspršavanje kraljevskog jata. Peti dan od nesmotreno poslane poruke kapetan Foskolo s očajem javlja kako su ribe nestale sa sonara, a vijest završava pucnjem, za kog će se ubrzo doznati da je prekratio život nesretnog kapetana samoubice. 

Mjesec dana trajala je potraga za razbježalim kraljevima, ali bez uspjeha. Američki istraživački brod "Nautilus", opremljen nuklearnim podmornicama širokog skenerskog spektra, uplovio je u jadranske vode deset dana po Foskolovoj smrti i objavio je detaljne skenove Sjevernog Jadrana, posvjedočivši da u njemu više nema nikakve velike ribe.  

Pod pretpostavkom da tolika riba nema gdje pobjeći nego u Sredozemlje, silno brodovlje iskupilo se tada na Otrantskim vratima, prouzrokujući blokadu pomorskog saobraćaja. Šarena flota, izmiješana kao da je ispala iz kakve kutije dječaka koji ima puno autića, stajala je bok do boka u cijeloj širini morskog pojasa, onemogućavajući prolaz teretnjacima, koji su se i sami pridruživali ribolovnoj groznici. Čep se na kraju otegao od Otranta do rta Palascija, i ovamo na drugoj strani do Vlore i duž cijelog Karaburuna.

No, sve je bilo uzalud. Mjesec dana poslije, kad niti jedan od nekoliko hiljada brodova nije uhvatio ni najmanjeg kraljića, među mornarima se stade širiti osjećaj da su nasjeli na šuplje medijske priče, na iskaz tamo nekog kapetana Foskola, što je kobajagi izvršio samoubistvo u eteru. Četrdeseti dan blokade, kad su novine javile da je Stjepan Barišić iz Savudrije na osti uhvatio kralja od tri i po kile, ista je krenula da popušta i da se osipa. Jedan za drugim brodovi dižu sidra i napuštaju Otrantska vrata, tako da se poslije četrdeset i dva dana obustave ponovo uspostavlja saobraćaj. 

S tim je kraljevska groznica bila završena. Raširilo se uvjerenje da jata nije ni bilo, te da je čitava priča plod zavjere čiji krajnji smisao niko nije mogao odgonetnuti, što je kod većine stvaralo osjećaj sigurnosti da je zavjere bilo. Već početkom decembra situacija na Jadranu potpuno se normalizovala, a ako je poneki brodić još i vjerovao u čudesno jato, tragao je za njim usamljeno, bez stvaranja gužve. Do sredine mjeseca kralj je iščezao iz novina i sa televizije, pa ubrzo i iz društva, gdje je u prethodna dva mjeseca bio glavna tema. 

Sredinom januara 1983. češki penzioner Jirži Šuška, koji zime provodi kod djevojke Ljubice Mački na Korčuli, prilikom šetnje južnom stranom otoka ugledao je jato velikih riba kako iskaču iz vode i tom prilikom ga fotografirao. Razvijene fotke ugledala je Ljubica i zanijemila od šoka, jer ta je žena tridesetak godina ranije i sama upecala kralja, što joj je omogućilo da na mjestu nekadašnje male obiteljske kućice podigne pansion na tri sprata. Ne govoreći nikome ništa, ona i Jirži su se mogli vidjeti tih dana kako u malom čamcu izlaze na nemirno more, što u konačnici privlači pažnju Korčulana. 

Bujna otočka mašta, koja u mrtvilu zime živne posebno, vidi u tom opasnom isplovljavanju povredu javnog morala, pa Ljubicu i Jiržija posjećuje otac Antonije, da podsjeti kako je u onim stvarima zlatna sredina baždarena na jednom sedmično, sve ispod i iznad toga je bolest. Oštroumna Ljubica odmah shvata zabludu i pokušava da je pospiješi sa riječima kako je njihova veza na daljinu, na blizinu samo zimi, te kako je ona zbog toga prinuđena zimi praviti zalihe, umirujući velečasnog da u zalihama ne ide dalje od toga da kad se podijele sa brojem tjedana u godini ispadne tačno jednom tjedno. 

Umireni otac Antonije već je ustao da ide kad je na komodi opazio jednu od Jiržijevih fotografija i prije nego je Ljubica stigla reagovati uzeo je u ruku. Znao je dobro koja je to riba, jer slaba svećenićka plata sedamdesetih i osamdesetih izgonila je oca Antonija na pučinu, da ribolovom popunjava tanki budžet. Činilo se kao da je fotografija nedavno izrađena i otac Antonije osjetio je kako mu srce ubrzano lupa. 

Na njegovo tiho izgovoreno pitanje: "Otkud vam ova fotografija?" gospođa Ljubica odgovara da joj je istu poslao bratić iz Pule, ali njen ljubavnik Jirži, čiji umjetnički ego ne može ostati ravnodušan na one koji se raspituju za njegove radove, brzopleto odgovara da je fotku prije nekoliko dana napravio lično on. Po načinu na koji je Ljubica zašutila shvatio je da se istrčao, i u pokušaju da popravi zamolio oca Antonija da uzme njegovo priznanje kao ispovijed, što Antonije i prihvata, na šta mu ljubavnici pokazuju i ostale fotke, snimljene tokom nekoliko dana. 

Iste večeri otac Antonije izlazi na mol u bijeloj svećeničkoj kabanici i sa ribarskim štapom u rukama. Oko njega se iskupljaju znatiželjni Korčulani, koje ne zanima toliko što se otac Antonije prometnuo u ribara koliko ono što mu je rekla nekoć prva koketa Korčule, čiji atributi s godinama nisu sasvim propali, gospođa Ljubica. Otac Antonije, nesklon laži, morao je upotrijebiti sve svoje govorničko umijeće kako bi im dao odgovore koji neće razotkriti istinu, niti stvoriti sumnju da im nešto krije. 

Baš u tom trenutku, na svega pet-šest metara od mola, tri velika kralja iskaču iz vode, na šta nekolicina onih koji su ih prepoznali, ne mareći za hladnoću i mrak, uskaču u vodu. U tom trenutku, po cijeloj površini malog zaljeva iskaču kraljevi svih veličina, njih na stotine, a najveći među njima, dug preko dva metra, iskače pred samim molom i u letu pljesne oca Antonija repom po licu. 

Vijest se raširila munjevitom brzinom. Još u toku noći trajekt iz Orebića stao je istovarati automobile, čije su tablice svjedočile da dolaze iz blizine, ali već u svitanje na Korčuli su bile Sarajlije, a do večeri i udaljeni Subotičani. 

Ovog puta jugoslavenska ratna mornarica reaguje na vrijeme i zatvara Pelješki kanal, postavljajući bove iza kojih je zona pod kojom prijete plotuni. Prolaz se dozvoljava samo malim čamcima, a jedini strani brod kom je dozvoljen pristup jeste američki "Nautilus", čije podvodne snimke ovaj put prikazuju traženu ribu u neviđenom izobilju, prouzrokujući pravo pravcato ribarsko ludilo. 

Najprije Korčula, a zatim i Orebić, doživljavaju nezapamćen turistički bum, u kom biva iznajmljeno sve do posljednjeg podruma i tavana, gdje u prašini i paučini, među starim stvarima, spavaju Slovaci i Česi.Oni jurišaju na uzburkalo more u malim gumenim čamcima slabog kvaliteta, koji često stradaju na mnogobrojnim udicama, tako da se na obalu vraćaju plivajući ili na čamcu oca Antonija, čija pravovjernost dolazi do izražaja jer on u tom trenutku odustaje od ribolova da bi spašavao gumene brodolomce, kojih iz dana u dan ima sve više jer sada su tu već desperadosi iz čitave Evrope. Unatoč naporima oca Antonija i drugih dobrih ljudi, od dvadeset i petog januara do dvadeset i petog februara u prenatrpanom Pelješkom kanalu utopilo se jedanaest osoba. 

Iako ronioci iz dana u dan javljaju da je riba tu, da jato kruži oko Korčule, proći će i mjesec dana bez da jedan jedini kralj bude ulovljen. Najbliži je bio izvjesni Hame iz Sarajeva, čija slaba mreža od krompirove vreće nije izdržala silovite pokrete kralja od nekih sigurno sedam-osam kila, koji se oslobodio trenutak prije nego će Hame izvući mrežu. 

Malo po malo, ribare počinje napuštati entuzijazam. Izvještaji ronilačkih ekipa  da je jato viđeno sad tu, sad tamo postaju im dosadni, jer šta vrijedi riba koja se ne da uloviti? Zaključivši da je lov na kraljeve gubitak vremena i para, stali su da se vraćaju odakle su došli, a prvi put kad je ronilački izvještaj javio da kraljevi nisu uočeni otišla je polovina. Početkom marta, kada je došlo do tri vezana ronilačka izvještaja o neprisutnosti kraljeva, otišli su skoro svi, ostavljajući samo najupornije.

Oslobođen brige za utopljenike otac Antonije konačno je našao vrijeme da se i sam malo pozabavi lovom na skupocjenu ribu. Bilo pukom srećom, bilo putem nadnaravne nagrade, na dan 31. 3. 1983. otac Antonije upecao je kralja teškog šest kila i osamsto, koji je prodan na aukciji po cijeni od 2 770 000 $, što je otprilike ekvivalent današnjih sedam miliona eura. 

Otac Antonije iz vizure fra Martina sa otoka Badija

Ramo Pešter iz Mostara: od bjegunca pred zakonom do najvećeg farmera Amerike i čudotvorca

Ramo Pešter kod kuće, 1869.

Ramo Pešter rođen je u Mostaru 1829. godine. Poticao je iz imućne trgovačke porodice Peštera koji su na mjestu današnjeg Instituta za međunacionalnu saradnju imali vlastiti bezistan na kat. Dedo mu je bio ugledni hadži Dudo Mostarac, čovjek koji će kroz pune četiri decenije raditi kao vezirski savjetnik za unutrašnju trgovinu, a otac poznati bekrija Abu Dabi Pešter, sušta očeva suprotnost, najpoznatiji po svom autentičnom plesu, nekoj vrsti brejkdensa prozvanog "riba na suhom", zbog kog je važio za najprljavijeg čovjeka Osmanskog carstva. Mati mu je bila neka Đuza, umrla od zapaljenja pluća dok je Ramo još bio u kolijevci.

Dječak je odrastao sa dedom i bio njegovo omiljeno unuče, zbog čega je postao omražen u ostatku familije, koja je strahovala da će hadži Dudo učiniti Ramu svojim prvim nasljednikom. U dobi od šesnaest godina, nakon žučne svađe sa amidžama Stambolom i Dubaijem, Ramo je potegao jatagan i ubio Stambola, a Dubaija teško ranio, tako da će dvadeset dana kasnije umrijeti od posljedica ranjavanja. Pobjegao je u Dubrovnik i tu se ukrcao na brod Viktorija, poslije čega mu se gubi svaki trag. To je uništilo ljubav dede prema unuku, pa hadži Dudo nudi najprije deset, a onda i dvadeset hiljada dukata onome koji mu dovede ubicu živog ili mrtvog. Privučeni nagradom, za Ramom su krenuli mnogi odvažni momci tog vremena, ali potjera nije urodila plodom. 

Kuda je vodio Ramin put prvih godina poslije nestanka ostalo je nepoznato. Ono što se zna pouzdano jeste da je 22. 10. 1848. u njujoršku luku uplovio hamburški parobrod Hansa, na čijem se popisu putnika nalazi i Ramo Pester. Zapisnik Imigrantskog ureda Amerike, datiran na dva dana poslije, definitivno potvrđuje da je riječ o Rami Pešteru, jer je tu zabilježeno da je doseljenik rođen 1829. u osmanlijskom gradu Mostaru. Februara 1849. ova vijest stiže i do Mostara, ali nema više ko da je čuje jer je hadži Dudo umro mjesec dana ranije, dok je Ramin otac Abu Dabi već godinama u takvom stanju da se ne sjeća ni kako je imao sina.

Sljedeći spomen Rame Peštera u sjedinjeno-američkoj državnoj papirologiji nalazimo u privrednom registru države New York za 1853. godinu, gdje se spominje kao vlasnik male farme koka nosilja u Queens-u, s kojom počinje briljantna strana historije ovog vrijednog i hrabrog čovjeka. 

Odrastajući uz dedu, Ramo je još kao dječak savladao trgovinu sa svim njezinim finesama, pa mu u New Yorku kreće izuzetno dobro. Već naredne godine proširuje farmu na dvadeset hiljada kokoši, a do 1860. taj će broj narasti na 180 000, što ga čini drugim najvećim uzgajivačem u državi New York, odmah iza Montgomerija Džonsona, koji u to vrijeme ima pola miliona. 1859. godine Ramo Pešter, koji se u slobodno vrijeme bavi poezijom i prozom, piše pjesmu "Zajedno", čiji će prvi stih /Zajedno smo rasli, grade ja i ti/ biti inkorporiran stoljeće i po kasnije u čuvenu numeru Kemala Montena "Sarajevo ljubavi moja". Godinu dana kasnije Ramo Pešter, pod pseudonimom Ramon, objavljuje i novelu "Emina", od koje će ostati sačuvan samo posljednji list, kontroverzan po tome što opisuje junakinju kako s ibrikom u ruci ledenom vodom gasi požar između vlastitih nogu, nakon što je odbila mladog i imućnog trgovca sa riječima: "Ako mi je već suđeno da i tako stradam, onda ću stradati kao žena, sa prstenom na ruci i ispod jorgana, a ne ispod strehe kao golubica."  Taj se list danas čuva u Muzeju književnosti SAD-a kao prva erotska proza Novog kontinenta. 

No, ako mu sa književnošću i ne ide najbolje, sa kokama ide sve bolje. 1861. na Menhetnu Pešter otvara prvu specijaliziranu prodavnicu jaja na svijetu, nazvanu jednostavno "Ramina jaja". Pored kokošjih, u ponudi su prepeličja, pačja i guščja jaja, a za one sa dubljim džepom tu su i egzotična nojeva jaja, koja se uprkos visokoj cijeni odlično prodaju zahvaljujući vješto osmišljenoj reklami prema kojoj nojevo jaje ubrzava tijelo i duh. Pored toga, Ramo smišlja i planetarno poznati slogan: "One egg every mornin' long, makes you healthy, makes you strong", koje će u naš jezik ući kao "Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje."

Mladi Ramo kupi jaja na svojoj farmi u Queensu, 1854.

Godine 1863. Montgomeri Džonson doživljava moždani udar i gubi radnu sposobnost, zbog čega prodaje čuvenu farmu Henistan. Kupac je Ramo Pešter, čije carstvo peradi dostiže tada četiri miliona ptica. Po New Yorku, a uskoro i diljem Istočne obale, otvaraju se nove poslovnice "Raminih jaja", pa Ramo dobija nadimak "Kralj jaja". U razgovoru za magazin "Noble times" 1866. izjavljuje kako je inspiraciju za posao pronašao u djetinjstvu, u odrastanju na turskoj kaldrmi od oblutka, po kojoj čovjek hoda kao po jajima. 

U to vrijeme Ramo Pešter još uvijek nije najveći proizvođač jaja u Americi, već je to Peter German, popularni Egman iz Kalifornije, koji tokom Američkog građanskog rata 61. - 65. jajima opskrbljuje vojsku, pa njegovo kokošje carstvo narasta na dvadeset miliona ptica. Ovaj grubi i pohlepni čovjek bio je poznat po patološkom lažovstvu, o kom je ostalo izobilje pisanih svjedočanstava. Tu je dnevnički zapis Abrahama Linkolna: “Čim je popio drugi brendi, zakleo mi se da kod njega na imanju u Kaliforniji postoji konj zelene dlake i kako mu se često desi da udari u njega kad ga traži po livadi.”, izjava Uliseja Granta: “Egman je umno poremećen čovjek”, kao i naivna, ali svjetlošću istinske vjere nadahnuta ispovijest policijskog službenika Mepsija: “Egman će mi pokloniti sto njemačkih koka što nose jaja na svakih pola sata. Po cent da dajem jaje, to je dvadeset dolara na sat, a davaću po dva.” Možda najpreciznije i definitivno najkraće sažimanje Egmanovog karaktera dao je njegov kućni sluga Gregorius: "Samo laže." 

Kada je Egman čuo da u New Yorku ima neki Ramo kog zovu kraljem jaja, navodno da se grohotom nasmijao, no sedam dana poslije izašao izašao je iz luksuznog Pulmanovog spavaćeg vagona na željezničkoj stanici u New Yorku. Tri dana obilazio je Ramina jaja po gradu i zaključio da su bolja nego njegova, krupnija i jajastija, što ga je učinilo veoma zabrinutim. Posjećuje Peštera na farmi u Queensu, nudeći mu za preduzeće prvo milion, kasnije i dva, ali Ramo se nije želio povući. 

Egman se vraća kući i šalje u New York bandu propalica, sa zadatkom paljevine Raminih farmi. Dvije manje su uspjeli zapaliti, od kojih je jedna "Kokolo", nazvana tako prema Raminom najdražem horozu. Riječi što ih je Pešter tom prilikom napisao s puno bola naći će se stoljeće kasnije u veseloj pjesmi grupe Magazin:

Kokolo, kokolo, kokolo

Kokolo moj

Kokolo, kokolo, kokolo

Kad si bio moj

Egmanove propalice uhvaćene su pri pokušaju paljevine Henistana u septembru 1867. Iako su otkrili u istrazi ime nalogodavca, dokazi o umiješanosti Petera Germana nisu se mogli pronaći i optužnica je pala. Propalice su završile na vješalima. 

Na proljeće iduće godine, u državi Zapadna Virdžinija, Ramo Pešter započinje gradnju najveće farme na svijetu, simbolično nazvane "Jajce". U objektu veličine Dobrinje, jedinoj zgradi u Americi kroz koju teče rijeka, dom pronalazi deset miliona ptica, pa se razlika između Rame i Egmana smanjuje na samo pet miliona koka.

Egmanov odgovor bio je gradnja "Kokodroma" u Kentakiju, koji je veličinom trebao duplo nadmašiti "Jajce". Bio je to ambiciozan projekat, osuđen na propast jer je započet na nepodesnom močvarnom terenu, uprkos upozorenjima inžinjera da slabo tlo neće izdržati tako tešku zgradu. Epilog te priče bio je bačenih pola miliona dolara, s čime je pohlepni Egman sam sebi zadao udarac koji će ga odvesti u propast. 

Posljedica te lude investicije bila je  masovna selidba Egmanovih kokošara iz Kalifornije u države Zapada, godine 1870. Većina njih skrasila se kod Rame, koji ih sve prihvata i samo u toj godini otvara pedeset i pet novih farmi, boreći se istovremeno za amandman na ustav prema kom se svakom stanovniku Amerike garantuje jaje dnevno o trošku države, u čemu djelimično i uspijeva jer se pravo priznaje mlađim od dvadeset i jednu, godinu, potpisujući s državom petogodišnje ugovore, teške milione dolara i milijarde jaja. 

U isto vrijeme, na drugoj strani kontinenta, Egmanove farme ubrzano  propadaju usljed bijega nezadovoljne radne snage. Velika najezda koka nosilja na San Francisko dogodila se nakon što su Egmanovi farmeri iz okoline grada, suočeni sa neisplaćenim platama i bezočnim gazdinskim lažima, preko noći pustili svu živinu i uputili se na Istok. Očajni Egman lično se stavlja na čelo oružane potjere za pravdoljubivim bjeguncima i u bijesnom trku pada s konja kod mjesta Sutomor, ostajući na mjestu mrtav. Tada su se za primjerom kolega iz San Franciska poveli i ostali Egmanovi farmeri, pa dolazi do najmasovnijeg raspuštanja koka u historiji, upamćenu pod imenom "Koko kriza u Kaliforniji". 

Armije slobodnih kokoši lutaju širom Kalifornije, upropaštavajući usjeve, povrće i voće, a u mjestu Mac Mudan ubijaju i čovjeka. Kada se pročulo da se koke skupljaju u Springstonu nadomak San Franciska, guverner Kalifornije, gospodin Aldo, upomoć poziva Ramu Peštera, kao jedinog čovjeka za kog se vjeruje da je sposoban zavesti red u takvoj haotičnoj situaciji. 

Iako je krenuo odmah, Pešter nije stigao prije nego su koke zauzele San Francisko. Dok se voz približavao gradu Ramo je opazio velika, ogromna jata vrana i golubova, a na jednom mjestu čitavo polje vrabaca, pored toga i velike čopore pasa i mačaka, koji su svi bili portjerani usljed invazije kokoški. Na jednoj livadi vidio je prizor za koji je mislio da sanja, a to su bili psi, mačke i štakori, kako zajedno spavaju na zelenoj meraji. Pred samim gradom dočekala su ga šatorska naselja izbjeglica, ljudi koji su pripovijedali užasne priče o onima koji su u gradu ostali. Ne obazirući se na upozorenja mještana, koji su mu savjetovali da ne silazi u grad ako mu je život mio, Ramo naređuje svojoj pratnji da ostane na sigurnom i u grad ulazi sam. 

O tome kako je Pešter ubijedio kokoške da se vrate u kokošinjce napisano je nekoliko knjiga, a 1934. snimljen je i kultni film "Gospodar kokoši".  U njemu je vjerno rekonstruisana scena Raminog govora kokoškama na Linkolnovom trgu: govoreći "pi-pi" i držeći prste kao da čuva zrno kukuruza, korakom laganim kao u balerine probio se najprije kroz gustu masu koka do sredine trga, gdje je zatim bez razmišljanja stao puzati uz okomiti, sedam metara visoki kip Abrahama Linkolna, uspuzao do vrha i uspravio se na uskom krugu Linkolnovog cilindra, izgovarajući antologijsku rečenicu: "Drage moje gospođe, od mene vam halal na ovom i na onom svijetu, ali se iskreno bojim da taj moj jedan halal naspram stotina tisuća harama kojima su vas izložili drugi ljudi stoji kao kišobrančić iz koktela naspram cunamija." 

Oni koji su to posmatrali sa najviših spratova zabarikadiranih zgrada potvrdili su  jednoglasno da su koke u neka doba stale da se razilaze, pri čemu je ostalo posebno upečatljivo s kojim mirom su odlazile, bez trke i kokodanja. Vraćale su se tamo odakle su i došle, nastojeći pri tome da se nađu na putu rijetkih horoza, koji su ih uglavnom samo preskakali, jer je njima je kašika upala u med toliko da im je muka više bilo i od meda. 

To je bilo prvo čudo što ga je Ramo Pešter izveo u San Francisku, a drugo je to što su koke ponovo počele nositi, s čim su bile prestale otkako je nastupila amnestija, tako da je jaja bilo na sve strane, u svakom žbunju i na svakoj livadi, čemu su se posebno obradovala lutajuća indijanska plemena.  

Ovaj događaj uticao je da se kod Rame pojavi intenzivan vjerski zanos. U autobiografskom romanu "Neke ptice nikad ne polete", objavljenom šest mjeseci poslije događaja u San Francusku, napisao je kako čuveni govor kokama nije spremio ranije, već drugi, ali sagledavši situaciju "odozgora sa Linkolna", zaboravio je i kako se zove, a ne govor od šest i po strana, tako da je govorio iz srca. "Za ono što je uslijedilo postoji samo jedno logično objašnjenje - kroz mene je govorila neka druga, viša i bolja sila, čiju riječ razumije i jedan takav stvor kao što je kokoš", objasnio je Ramo u romanu, koji bi zasigurno ostvario veći uspjeh da se držao teme i u nastavku, da umjesto toga nije odmah poslije uvoda prešao u vjersku propovijed, s čime je ušao samo u literaturu teološkog fakulteta na predmetu propovijed, kao primjer na koji se nikako ne treba  ugledati.

Ramo Pešter u fazi kad je propovijedao vjeru

Srećom, vjerski zanos nije ga držao dugo. Brzo uviđa da su mu propovijedi slabo posjećene, te da je na njima najviše onih ljudi čiji se izraz lica može opisati kao blaziran, ako se među njima i nađe poneko ko ima oštar pogled   taj se sve vrijeme smijulju, a ako ih je dvojica gurkaju se i laktovima. Pokušava još neko vrijeme bez značajnijeg uspjeha, nakon čega odlučuje okačiti džube i ahmediju o klin i vratiti se starom svom zanimanju peradara, koje u iduće tri godine doživljava vrhunac. Prema službenoj statistici iz godine 1875. kompanija "Ramina jaja" prostire se od Atlantika do Pacifika, a u vlasništvu ima sto miliona koka i šesnaest miliona drugih ptica, raspoređenih na 3 000 frarmi širom SAD-a. Farme gradi i u Kanadi i Meksiku, pored čega ima još pedeset drugih biznisa, proizvodnih, transportnih i građevinskih firmi, a do sredine 1876. u njegovom vlasništvu će se naći 27% velikih skladišta u čitavoj Americi. 

Od onog dana kada je pobjegao iz Mostara, Ramo Pešter nije bio u Bosni, ali se trudio da uvijek bude obaviješten o prilikama koje u njoj vladaju. S radošću sluša vijesti o sve češćim ustancima, koji su u Bosni krenuli od 1875. i sa velikim  nestrpljenjem očekuje da čuje kako nema više Osmanlija, jer u dubini duše gaji želju da se vrati u Mostar i potraži svoju nekadašnju ljubav Eminu, o kojoj ima informaciju da je ostala neudata i da joj godine nisu dotakle i u stas, za čijom vitkoćom se iz daljine još uvijek okreće cijeli Mostar. 

Zbog toga za Ramu Peštera nije bilo radosnije vijesti od one koja mu je stigla sa Berlinskog kongresa 1878, kada je odlučeno da se Bosna izuzme od Osmanlija i preda na upravu Austrijancima. Da bi osigurao svoj položaj u novoj državi Pešter posjećuje austrijskog konzula u Americi i dogovara pomoć vojsci monarhije u iznosu od hiljadu tona jaja u prahu i milion dolara, s čime dobija orden "Prijatelj monarhije". Malo poslije toga invazija je izvršena, i u septembru 1878. Ramo se poslije trideset godina ukrcava na brod za Evropu. 

Mjesec dana poslije stiže u Mostar pod lažnim imenom Ramon Koko, gdje biva predstavljen kao investitor iz Amerike. Šetajući ulicama rodnog grada, jedne večeri iz malog sokaka čuje tupe udarce, kao da neko baca vreće, koji na njega djeluju kao na kakvog skejtera kad čuje odnekud kuglageri da šušte. Orjentišući se prema izvoru zvuka, Ramo zalazi u sokak i otkriva prizor pred kojim suze teku same -  na kaldrmi, u prašini, jedan se starac baca tako da odskakuje po pola metra u vis, praveći pri tome razne figure, po kojima se razaznaje da nije epilepsija, već umjetnička forma. 

Mislio je da je taj starac njegov otac Abu Dabi, za kog je ranije čuo da je, naslijedivši hadži Dudu, prodao sve i digao se u svijet, u kom je nestao bez traga, ali kada je tačka završena i on se zagledao u lice starog plesača, našao je u njemu potpuno nepoznate crte lica, a zatim i čuo priču koja je potvrdila da to nije njegov otac, već njegov učenik i nasljednik po imenu Mule Bluna. 

To mu je bio prvi uzlet u sreću samo radi većeg pada u nesreću, a drugi je bio još teži. On se događa odmah sutradan, kada Ramo odlazi kod Emine, koja ga - mislio je Ramo da se samo pravi - ne prepoznaje, ali ga odmah uvodi u kuću i vodi s njime strasnu ljubav, komplimentirajući mu tako da ga kuje u zvijezde. Po završetku, Ramon Koko otkriva svoj pravi identitet, ali Emina na to samo odmahuje rukom i iskreno priznaje kako bi morala imati sedam glava da se sjeća svih muškaraca s kojima je bila, sedam ili sedamdeset, govoreći povrh svega da od Peštera pamti samo hadži Dudu, koji je kod nje ostavio vreću zlata i pored toga što mu erekcija nije mogla preći tri posto. Na kraju mu je još zatražila dvanaest kruna za pruženu uslugu, iako je ranije u razgovoru dva puta rekla da je deset. 

Pešter kod Emine, ilustracija

Poslije tog događaja Ramo pakuje kofere i napušta Mostar, ispisavši prije toga stranice dnevnika koje danas spadaju među najgore zapise o tom gradu, u kojima nije pošteđen ni Stari most, kog naziva zastarjelom izlizanom skalamerijom, ni Neretva, čiju vodu naziva bajatom i buđavom. 

Vrativši se u Ameriku, Ramo Pešter i službeno mijenja ime u Ramon Koko, te se ženi sa Indijankom po imenu Mjesečina, s kojom će dobiti tri kćerke. Ramon Koko umire 1899. godine. Njegova grobnica nalazi se na groblju Prospekt u Queensu. Njegovi potomci danas drže 38% farmi u SAD-u. 

, 

Huso Ćumurdžija, najveći sarajevski gangster sa početka XX stoljeća

Huso Ćumurdžija, fotka iz 1890.

Trećeg februara 1911. Sarajevom je odjeknula vijest da je ubijen Huso Ćumurdžija. Nepoznati ubica sačekao ga je u ranim jutarnjim satima na stepeništu kluba "Beč" na Baščaršiji i ispalio u njega pet metaka iz revolvera. Podlegao je na mjestu.

 Najveći gangster Austro-Ugarske monarhije i jedan od najbogatijih ljudi svog vremena završio je životni put u 41. godini života. Njegova dženaza, upamćena kao najmasovnija tih godina, bila je neobična i po tome što su na njoj podjednako prisustvovali predstavnici vlasti i kriminalnog miljea. I jedni i drugi mogli su  odahnuti jer u prethodnih deset godina svi su oni bili u Ćumurdžijinoj šaci, čiji čelični stisak nikome nije dozvoljavao da radi šta hoće. Osim njih, dženazu je pohodio ogroman broj sirotinje, koja je Ćumurdžiju iskreno oplakivala kao svog zaštitnika i dobrotvora. Dan poslije, kada je na naslovnici Prepodnevnog vijesnika izašao članak “Sahrana kriminalca Ćumurdžije”, sirotinja je provalila u redakciju i poharala je do najmanjeg papirića, a u nedostatku odgovornijih lica batine je dobio portir, sve zbog onog “kriminalac”. 

Huso Ćumurdžija rođen je 1871. u Sarajevu, kao sedmo od devetero djece u siromašnoj ugljarskoj porodici, u maloj kućici na Bistriku.  U policijskoj evidenciji ime mu je prvi put zabilježeno je 1883., kada ga kao dvanaestogodišnjaka hvataju u provali, a tri godine poslije evidentiran je kao član bande džeparoša Jozefa Kartofela i poslan u popravni dom, gdje ostaje tri godine. 

Samo dva dana po izlasku iz doma osumnjičen je za ubistvo Jozefa Kartofela. Proveo je šest mjeseci u istražnom zatvoru prije nego će ga pustiti u nedostatku dokaza. Poslije toga Ćumurdžija odlučuje napustiti Bosnu i odlazi najprije u Zagreb, pa iz Zagreba u Beč, gdje živi idućih deset godina pod imenom Hugo Hofman. Prema vlastitim riječima, prvih godina nema čime se nije bavio, od oružanih pljački, preko provalnih krađa, do davanja na kamatu, a kasnije se fokusira samo na kamatu, u čemu postaje jako uspješan. Postao je ekspert za kartaroške pozajmice i preko toga stekao poznanstva sa izuzetno moćnim ljudima. 

Prema nekim straživačima Huso Ćumurdžija bio je organizator pljačke glavne pošte u Beču iz godine 1900., kada je plijen pljačkaša iznosio preko pet miliona kruna. To je prema njima glavni razlog da u januaru 1901. napusti Beč i vrati se u Sarajevo poslije deset godina odsustva. Drugi, ubjedljiviji razlozi, govore da se vratio kako bi organizovao transport opijuma. Neki od Ćumurdžijinih prijatelja iz djetinjstva otišli su na drugu stranu svijeta i tamo postali uspješni trgovci afijunom, oni će mu pomoći da u narednim godinama postane opijumski car monarhije. 

U grad se vratio sa pismom preporuke carskog tajnika Broha, preko kog u najkraćem roku dobija poslovni prostor, jednu zgradu na Kovačima. Tri mjeseca poslije Ćumurdžija svečano otvara novi klub u gradu, popularni “Beč”, kombinaciju kartašnice u podrumu, striptiz bara na prizemlju i javne kuće na spratu, koji za kratko vrijeme postaje glavna atrakcija, ponajviše zahvaljujući plesačicama iz Afrike i sa Dalekog Istoka.

Umjetnice iz kluba "Beč", 1902.

Protiv "Beča" ustali su poglavari vjerskih zajednica. Nazivajući ga džehenemom i paklom tražili su od uprave grada da ga zatvori. U dva navrata pravili su demonstracije ispred gradskog poglavarstva, koje je na kraju reagovalo tako što je kaznilo vjerske zajednice, svaku sa po petsto kruna zbog nepoštivanja tuđeg poštenog rada. Iz toga će se roditi konflikt između Ćumurdžije i poznatog sarajevskog siledžije Hasana Šabera, kog uvrijeđena vjerska poglavarstva angažuju kako bi im pomogao riješiti problem.

Šaber je bio čovjek izuzetne fizičke snage, glavni sarajevski reketaš, naviknut da zapovijeda i rješava neposluh po kratkom postupku. Imao je četvoricu svojih momaka, razbijača poznatih po brutalnosti i po tome što nikada nisu govorili, s kojima je bilo dovoljno da se samo pojavi kako bi mu bilo udovoljeno u svim zahtjevima. 

U "Beču" se desilo ono za šta niko nije vjerovao da je moguće, a to je da Šaber i njegovi momci budu pretučeni. Prema riječima očevidaca, pod Ćumurdžijinim vodstvom napao ih je cijeli klub, dok je sam Ćumurdžija istukao Šabera džaračem od kamina.

Niko nije smio ni zamisliti kakva će biti Šaberova osveta. Kada je petnaest dana kasnije bačena ručna bomba na "Beč" govorilo se da je to tek početak i da Šaber neće stati dok ne protjera Ćumurdžiju iz Sarajeva, ali svega tri dana poslije Hasan Šaber i četvorica njegovih momaka ubijeni su u ćevabdžinici “Sajonara”. To je prvi put u historiji Sarajeva da su zapucali automati, talijanski Cei-Rigotti, čiji su smrtonosni pucnji ispunili grad jezom. Ime Huse Ćumurdžije preko noći posta slavno, raširi se šapatom među narodom istovremeno kao prijetnja i kao nada, jer za Šaberom su rijetki iskreno žalili, a mnogi se otvoreno radovali, posebno što u gradu neće biti više četvorice Šaberovih momaka, koje je čaršija o svom trošku godinama hranila, oblačila i obuvala, nikada ne dobivši za to ni najmanje hvala. 

Ćumurdžija je bio drugačiji i to se čaršiji dopalo. Pisao je članke za novine u odbranu kluba “Beč”, navodeći kako je to ono što je Sarajevu nedostajalo da bi se iz provincijskog gradića razvio u svjetsku metropolu. Razbijao je zle glasove sa pričom o tome kako većina njegovih gostiju zapravo predstavlja radne ljude, koji tu dolaze popiti piće poslije posla, pogledati s mirom malo striptiza i otići kući, te da prostitutke koriste samo stranci. Za kartašnicu je uvijek isticao kako je ona tu samo za one koji mogu platiti ulaznicu od hiljadu kruna, te da od nje nema bojazni za manje imućan svijet. “Sirotinja ne treba da se buni protiv otmjenih kartaških salona, već protiv tombola od groš, jer to je kocka koja iz sirotinjskog džepa izvlači poslednji dinar”, izjavio je tom prilikom i stekao istovremeno simpatije sirotinje i bogataša, kod prvih što je štiti, kod drugih što ih odvaja u zaseban svijet elite, tako da se nađoše zajedno u zaključku da je Ćumurdžija predstavnik otmjene, tačno odmjerene bečke škole. Čak su i vjerski poglavari promijenili tada odnos prema njemu i okrenuli žaoku svojih kritika ka onima koji razvratna mjesta posjećuju.

Huso Ćumurdžija bio je tvorac i novog sarajevskog modnog stila, prozvanog "oho-ho", u kom su stara, široka i mrka odijela od teške vunene čohe zamijenjena usko krojenim odijelima živih boja od lakog pamučnog platna, a robusne bakandže i glomazne cokule finim lakanim cipelama, za kojim će u Sarajevu nastupiti prava pomama, iako su građani s njima dobijali malo ili nimalo sjaja jer je grad još uvijek bio u blatu. Povrh svega, Ćumurdžija se vozi po gradu u otvorenom automobilu kao sam car, a to je posebno izluđivalo ženski svijet, koji je u nemogućnosti da se domogne rajskih dveri najpoželjnijeg kicoša rezao vene i bacao se pod tramvaj. Mnoge sarajevske ljepotice iz tih dana, čak i djevojke iz uglednih kuća, u pokušaju da zavedu  Ćumurdžiju završile su kao umjetnice u  "Beču", među njima i čuvena ljepotica Šeherzada, kći predsjednika suda Kadijevića, djevojka zbog koje su mnogi stali ozbiljno razmišljati o tome kako je sevap oženiti se kurvom. 

Šeherzada, čuvena plesačica iz kluba "Beč"

Podrum Ćumurdžijinog "Beča" važio je za najjači kartaški salon Bosne, mjesto na kom su bogatstva, kuće i radnje preko noći mijenjale vlasnike i po nekoliko puta. Sam Ćumurdžija nije kartao, ali je rado učestvovao kao onaj koji dijeli karte i posuđuje novac onima koji ne odustaju od ideje da je sreće nadohvat ruke. Tu se veletrgovac drvetom Petrović pretvorio u cjepača, prevoznik Zuko u hamala, a upravnik pošte Wolf izvršio samoubistvo, nakon što je u dva dijeljenja prokockao sto hiljada kruna državnog novca. 

Posuđivanje novca omogućilo je Ćumurdžiji da stekne puno poznanstava među carskim ljudima, od kojih će mu mnogi postati veliki dužnici. To je bio njegov veliki plan koji je u potpunosti uspio, drogu da mu prevoze carski ljudi, u službenim kolima koja ne potpadaju pod policijsku kontrolu. Vijesti o epidemiji narkomanije u carskoj prijestolnici, redovne u tisku od kraja 1903. godine, bile su direktna posljedica Ćumurdžijinih aktivnosti, koji sedmično šalje između dvadeset i trideset kila najfinijeg turskog  afijuna, zgrčući basnoslovno bogatstvo. Procjenjuje se da mu je sedmična zarada petsto hiljada kruna, pa stoga ne čudi što do kraja 1904. Huso Ćumurdžija važi za najbogatijeg Sarajliju, sa prijavljenim kapitalom većim od osam  miliona i, kako se pričalo, još deset puta toliko u rezervi. 

U ljeto 1905. Ćumurdžija započinje izgradnju hotela "1001. noć" na Trebeviću, ogromnog kompleksa sa 1001. sobom, koji će do zatvaranja 1911. biti najveća javna kuća Evrope, te prva u monarhiji koja će u ponudu uvrstiti i mladiće, na usluzi damama. Radilo se o kompleksu od šest zgrada u kom je tri hiljade prostitutki i prostitutaka, klasiranih u tri kategorije, pružalo usluge u tri smjene, praveći dnevni promet od sto hiljada kruna. Pristupačna cijena treće kategorije, gdje se već za dva groša moglo dobiti nešto, privukla je sirotinju iz svih krajeva zemlje, pa se na prostoru današnjih Kovačića stvorilo improvizirano naselje u kom je idućih godina svakog trenutka boravilo pet do šest hiljada prosjaka. 

Opis Ćumurdžijine riznice u podrumu njegove vile na Mejtašu, napisan 1907. rukom kućepazitelja Sime Krake, djeluje upravo nestvarno: "...dubina zlatnika po kojima se tu hodi seže do koljena, a u sobu gdje su banknote ne može se ni ući, zaro što odmah iza vrata počinje zid od banknota." Iste godine Ćumurdžija se ženi sa etiopljankom Uru, zvijezdom "1001. noći" i ženom poznatom po najdužim nogama koje je svijet ikada vidio, čiji će dnevnik konačno biti dešifrovan prošle godine. Većina materijala predstavlja lirske opise Etiopije, a u jednom momentu se govori i o zlatu u Husinom podrumu, kog Uru tom prilikom naziva bijelim Mansa Musom. 

Kada je ogromna moć Huse Ćumurdžije zaprijetila da i formalno preuzme vlast u Bosni - jer krajem 1907. o njemu se raspituje sam Franc Ferdinand, navodno iz razloga što je tražio čovjeka koji bi pod njegovim patronatom preuzeo upravu Bosne  - došlo je do zavjere sa ciljem Ćumurdžijunog smaknuća. Na čelu zavjere našli su se predsjednik trgovinske komore Ciganović i upravnik policije  Joksimović, obojica sa dugovima prema Ćumurdžiji od preko sto hiljada. Plan je bio da ga pozovu u vilu Hadži kako bi mu isplatili dugove, ispred koje ga je trebao upucati čovjek koji se spominjao pod imenom Bijedni. 

Bilo da je predosjetio, bilo da je bio obaviješten, Ćumurdžija u vilu Hadži nije došao lično, već je poslao jednog od svojih momaka obučenog kao on sam. Bijedni je pucao tri puta prije nego će mu pištolj zaglaviti, ali nije uspio ubiti Ćumurdžijinog čovjeka, koji je bio pri svijesti kada su iz vile istrčali Ciganović i Joksimović sa pitanjima: "Je li gotov?"

To je pokrenulo seriju ubistava u Sarajevu tokom 1908. godine u kojoj je, osim Ciganovića i Joksimovića, ubijeno još dvanaest ljudi, među njima i predsjednik suda Rupetal, ministar odbrane Von Grabus, te glavni povjerenik za izgradnju Mitrović. Atentatu je za dlaku izmakao gradonačelnik Esad Kulović, navodno tako što je lično prenio 50 kg Ćumurdžijinog opijuma tokom službenog putovanja u Beč. Pokrenuta je opsežna istraga, neki su i uhapšeni, ali niti jedan trag nije vodio do onoga za kog je čitav grad znao da stoji iza čistke. 

Poslije tih događaja Ćumurdžija postaje drugi čovjek. Stiče izuzetno snažan osjećaj paranoje koji mu više ne dozvoljava da bude laki gospodin koji očarava svijet. Kao nekoć Šaber, okružuje se siledžijama, s tim da ih nema četvoricu, nego dvanaest. Sumnjičav prema svima i svemu, iz kuće izlazi samo kad mora, a u "Beču" i "1001. noći" daje zagraditi svoja mjesta u neprobojno staklo, pa boravi u njima kao kakav gušter u terariju. 

U to vrijeme pojačao se i Ćumurdžijin pritisak na predstavnike vlasti. Prestaje njegov raniji običaj puštanja dužnika da duguju s mirom, umjesto toga traži sve i odmah, pa mnogi carski službenici bježe iz Sarajeva, što će početkom 1909. dovesti do neobične nestašice državnih činovnika, prvi i jedini put u historiji BiH. 

Jedna od posljednjih fotki Huse Ćumurdžije (na zadnjem sjedištu), snimljena u Sokolović Koloniji 1910.

Danak tome platio je i sam Ćumurdžija, koji u nedostatku ljudi na položajima biva prinuđen služiti se trgovcima kako bi nastavio slati drogu za Beč. Tri mu pošiljke zaredom padaju i posao mora biti obustavljen na neko vrijeme. 

Krajem iste godine Ćumurdžija uistinu dobija pismo od prestolonasljednika Franca Ferdinanda, ne zbog namjesništva, koje nikada nije ni bilo u planu, niti zbog pitanja izbjeglih činovnika, već sa zahtjevom za pozajmicu. Razni su navodi koja je svota tražena, od dva do dvadeset miliona, a ono što se pouzdano zna jeste da je Ferdinand odbijen. U carskoj arhivi grada Beča postoji pismo u kom Ćumurdžija odgovara prestolonasljedniku da ne vjeruje više plemenitoj gospodi, koja posuđuje a ne vraća, i izašao pred njega sa poslovnim prijedlogom da na Nišićkoj visoravni zajedno izgrade najveću javnu kuću na svijetu, u kojoj bi radilo pedeset hiljada djevojaka i momaka, revolucionarnu po tome što bi imala i gej odjeljenje. 

Taj prijedlog uvrijedio je Franca Ferdinanda, pa tokom čitave iduće godine Ćumurdžijini biznisi bivaju temeljito češljani od strane poreznih i policijskih inspektora, koji ne pronalaze ikakve nepravilnosti, a situacija će eskalirati u decembru 1910, kada je tokom racije u "1001. noći" ubijen glavni policijski inspektor Blazen. Njega je ubio neki Hilmo, izrevoltiran što su ga prekinuli usred snošaja, ali slučaj je protumačen kao ubistvo naručeno od strane Ćumurdžije.

To je bila kap koja je prelila čašu. Tokom januara 1911. u Sarajevo je dovedeno stotinu carskih ubica, koji raspoređeni po čitavom gradu čekaju čuvenog gangstera. Po prvi put poslije dvije godine, trećeg februara u ranim jutarnjim satima, Huso Ćumurdžija izlazi iz kluba "Beč" sam, da udahne zraka, gdje ga dočekuje ubica i sa pet metaka otprema najvećeg gangstera monarhije u legendu. Mjesec dana poslije zatvoreni su "Beč" i "1001. noć", a tri hiljade prostitutki se udaje širom Bosne, Srbije i Hrvatske. 

Iza Huse Ćumurdžije ostalo je sedamdeset dvoje djece, od kojih nijedno nije rođeno u zakonitom braku, tako da je nasljednica sveg bogatstva Etiopljanka Uru. Ona se vraća u Etiopiju i gradi tamo mauzolej svom poginulom mužu, takozvane Husine dvore, koji i dan danas stoje.

Husini dvori u Etiopiji, fotka iz 2021.

 

KRATKA POVIJEST SKEJTA U BIH - treći dio

      

Alipašinije iz Sarajeva bio je najbolji skejter svog doba, a ujedno se smatra i najvećim skejterom svih vremena. Rođen je u nultoj godini Nove ere, u staroj skejterskoj porodici, u gradskoj četvrti Alipasinius (danas Alipašino polje), gdje je prilikom kopanja temelja za osnovnu školu Meša Selimović otkriven mozaik sa prikazom zaljubljenih skejtera i skejterice, koji držeći se za ruke skaču sa stepenica. Pored toga što je bio skejter, Alpašinije je bio i izuzetno plodan pisac (prema izvorima za života je objavio 501. knjigu), od čega nam je danas ostala jedna prozna  rečenica, piščevo svjedočanstvo da je skejtati počeo još dok je bio u majčinoj utrobi, s obzirom da mu je stara bila opasna skejterica, te jedan fragment iz dramskog djela “Skejterski problemi”, one dvije replike:

VALERIJA: Ja ovako više ne mogu. Izaberi - ili daska, ili ja! . 

FILIPIKUS: Ako već moram birati između vas dvije daske, reći ću skejt, moj konačan odgovor. 

 Član “Bones” tima postao je sa dvanaest, a kapiten sa petnaest godina, nakon što je na prvenstvu u Mostaru pobijedio u sve tri discipline. Bio je prvi i dugo vremena jedini skejter koji je skočio u Rimu sa dvanaest stepenica na ulazu u Venerin hram, istih onih sa kojih je sto dvadeset godina ranije Gaj Valerije Vukojebinski slomio vrat, a prvi počinje skejtati i gelendere. 

Dvadeset četvrte godine Alipašinije je istupio iz mostarskog “Bonesa” i vratio se u Sarajevo, gdje je osnovao vlastitu kompaniju “Alipašinijum skejtbords”, čiji će proizvodi prouzrokovati evoluciju skejta kao sporta. Prema jednoj verziji priče Alipašinije je pronašao neolitsku vazu na kojoj je vidio kako su daske izgledale nekad, a prema drugoj, koju je ispripovijedao sam Alipašinije u svom spisu "O skejtu", novi oblik daske došao mu je u snu.

Njegove inovacije na polju skejta kao predmeta tokom dvadesetih godina postale su novi standard. Alipašinije je osmislio troslojnu strukturu, puno jaču od prethodne jednoslojne, i vratio doublekick oblik daske, sa zakrivljenim nosom i repom, sa puno većim mogućnostima za trikove. Samo godinu kasnije izmišlja i prve kuglične ležajeve, dajući s njima konačan oblik skejtu kao predmetu. 

Okupivši oko sebe tim, Alipašinije izdaje knjigu-film “Dobrodošli u Had” (Gratus ad inferum), a zatim putuje carstvom i promoviše novu verziju skejta, koja stiče ogroman broj sljedbenika među narodima širom carstva. To u konačnici dovodi do pojave Svjetskog prvenstva, redovno održavanog u Rimu  od 47. do 302. godine. Bilo je dobrih skejtera u svim narodima, ali su prva mjesta zauvijek bila rezervisana za Ilire, koji su se na konto toga rasipali po čitavom carstvu i otvarali škole skejta. 

Najuspješniji učesnik Svjetskih prvenstava bio je izvijesni Klaudije iz Banja Luke, koji je bio neprikosnoven u disciplini strit punih četrdeset godina, od 71. do 111. Njegova bista sa medaljama, poznata i kao “Bista četrdeset medalja”, dio je vatikanske kolekcije antičkih umjetnina, a ostala je i jedna freska u Kozarcu na kojoj je skejter sa lovorikama oko glave, pretpostavlja se da predstavlja Klaudija, za kog se zna da je bio rodom iz Kozarca. 

 O disciplinama pul i gejm of skejt nemamo podataka, zna se samo to da su održavane, te da izvjesni Tit Smotonije “...već peti put zaredom ispada u prvom krugu, i u stritu, i u pulu, i u gejm of skejtu.” U centru rimskog skejt parka, u to doba najvećeg na svijetu, stajao je veliki Alipašinijev kip, od kog nam je danas ostala samo donja polovina, koja prikazuje noge u trenutku veoma visokog skoka, nalik na kung fu majgeri. Po tom kipu vidimo da je rimski skejt bio skoro pa identičan današnjem, dok se o detalju na đonovima patika i dan danas raspravlja - da li je to vazdušni đon ili nešto drugo?

U Iliriku skejterski centar provincije nije bio više u Mostaru, nego u Sarajevu, preciznije na Ilidži, gdje je bila rimska kolonija. Po popisu stanovništva iz 288. godine na području Ilidže je zabilježeno 2054 skejtera oba pola, što je više od petine stanovnika kolonije. Sasvim je izvjesna pretpostavka da je na Ilidži postojao veliki skejt park, čijih ostataka nema jer je vjerovatno bio od drveta, a popularno, ako ne i popularnije, bilo je skejtanje na ulici. U Dupnot-Lorainovoj zbirci rimskih tekstova sačuvan je zapis o Lezbiji sa Stupa iz 295., za koju se kaže kako je tri puta zaredom skinula flip frontsajd bordslajd na gelenderu kod stanice, te rekla da će se udati za onoga koji ponovi isto, ali niko nije uspio. 

Najcjeloviti dokument iz tog perioda koji nam je ostao jeste Zvornički zapis o skejtu, nastao u prvoj polovini trećeg stoljeća. Riječ je autobiografskoj pripovijesti nepoznatog autora, koji opisuje skejt sešn na obali Drine. U spisu se najviše spominje izvjesni Marcijal, od čijih vještina izdvajamo to da je preslajdao deset metara dugu ivicu sa frontsajd nousblantom, kao i flip u ogromni benk, na čijem dnu ga je čekalo kupanje u Drini. 

Autor nas također upoznaje sa činjenicom da skejtanja, tada kao ni sada, nije bilo jeftino, te u više navrata spominje svoj “penis od skejta”, ne propuštajući da ga grdi, kako mu se rascvjetala daska, a ležajevi zaribali da se čovjek ne može čestito ni pogurati.. Saznajemo i da je set novih ležajeva u Zvorniku koštao između pedeset i sedamdeset sestercija, daske od pedeset do sto, što je za autora predstavljalo nedostižnu cifru.

Skejterski događaj o kom je ostalo najviše pisanih izvora svakako je Skejterska buna iz 328. godine, koja se pretvorila u veliki oružani ustanak Ilirika, a danas se uzima kao kraj Prve zlatne ere skejtbordinga. Izbila je najprije u Orašju, odakle se proširila širom Ilirika. Povod je bio zabrana uvoza alpskog javora za Ilirik, koji je važio za najbolje skejt drvo. 

Vođa pobunjenika bio je veletrgovac drvetom i vlasnik manufakture daski po imenu Balaban. Saznavši za zabranu uvoza, on je poveo orašijske skejtere i potopio četiri trgovačka broda na Savi. Balabanovi izaslanici pohitali su u sva mjesta da jave kako je Konstantin Veliki izdao zabranu uvoza javorovine Ilirima kako bi premjestio proizvodnju u Germaniju. To je izazvalo revolt u svim ilirskim gradovima i selima, od kojih je svako imalo svoju skejt manufakturu. Protest će se najžešće ispoljiti u Kalinoviku, gdje su bile tri manufakture - “Cali”, “Daskec” i skraćeno “PGD”, sa značenjem “prljava geto djeca”. Tu je pobijena kohorta i zapaljen vojni kamp, s čime je započeo krvavi rat između države i skejtera. 

Balaban se tom prilikom pokazao kao sposoban vojskovođa. Čim se pročulo da je Konstantnin uputio u Ilirik dvije legije, dao se na posao da razglasi opšti ustanak, pozivajući sve Ilire da se sa oružjem u ruci odupru nepoštenom caru i protjeraju ga jednom zauvijek. Kako je u to vrijeme uveden i sramni tzv.  “zakon stražnjice”, koji je legionarima davao pravo da se koriste stražnjicama Ilira oba spola po cijeni od jednog dinara i uz mogućnost odgođenog plaćanja do pet godina, Balabanov poziv urodio je velikim plodom. 

Prvu legiju koja je u Bosnu stigla Balaban je dočekao sa armijom od dvadeset hiljada ljudi. Centurion prve legije, častoljubivi i neupućeni Marko Sunije, nije htio čekati da dođe i druga, već je sam napao na Orašje i doživio katastrofu - od pet hiljada i dvjesto legionara preživjelo je svega njih stotinjak. Centurion druge legije bio je Antonio Splitski, iskusan vojskovođa koji je potukao Balabanovu vojsku kod Bijeljine, tako što je najprije razglasio da se povlači prema Beogradu, pa iznenada napao na Ilire u trenutku velikog slavlja, u pola noći kad su svi već bili pijani. 

Sljedeći okršaj dogodio se kod Tuzle, gdje su Iliri uz velike žrtve - prema izvorima oko pet hiljada poginulih - spriječili Antonia da napreduje dalje i natjerali ga na povlačenje prema Zvorniku. Antonio uviđa da sa jednom legijom neće moći pokoriti pobunjenu provinciju i o izvještava Konstantina, ne propustivši u pismu da svali krivnju na Marka Sunija. Po Konstantinovoj zapovijedi, u Bosnu su upućene još četiri legije, od kojih su dvije trebale krenuti sa juga, a još dvije priteći u pomoć Antoniu, pa da zajedno krenu ka Sarajevu, gdje su skejteri u međuvremenu preuzeli grad. 

Prema opisu Septimija Verone, tadašenjeg upravnika Sarajevuma, u gradu je nastupio opšti haos, u kom su skejteri skejtali gdje god su htjeli. Na njegovoj vili u Lužanima, na zidu koji izlazi na ulicu, ostavili su crni trag točkova koji se penjao do metar i po u visinu, a jedne prilike su navalili na njega da im otvori kapiju i oba krila ulaznih vrata, da se mogu iz hodnika zalijetati kako bi skakali sa stepenica što vode u kuću. Sve bazene na Ilidži su ispraznili, uključujući i njegov, koje ne samo da su uništavali vožnjom daske, nego i grafitima. Grafita je bilo na sve strane,  pobunjenici su se domogli stovarišta boja i lakova u Hrasnici i nisu štedjeli, crtali su ih po svim mogućim i nemogućim mjestima. 

Na kraju je prema Sarajevu pošao i Balaban, koji u grad donese vijest kako sa sjevera navaljuje petnaest, a sa juga deset hiljada rimskih vojnika. Odlučeno je da se vojska podijeli popola i izađe na megdan legijama prije nego dođu do grada. Za vođu sjeverne armije izabran je Balaban, a južne Luks Palmije, od kojih je prvi pošao sresti legije u Olovu, a drugi u Jablanici. 

Borbe u Olovu potrajale su pet dana i završile Balbanovom pobjedom nad centurionima Antoniom, Livijem i Avitusom, čije su legije na gustom šumskom terenu ostale onemogućene da se postavljaju u predviđene formacije. Balabanu je ponuđeno da se preda i postane legalni vojskovođa, što je odbio. 

Palmije, koji se borio na jugu protiv Vespazijana i Polika, nije bio te sreće. On je svojih dvadeset hiljada boraca poveo u juriš na otvorenom prostoru, gdje su ih dočekale kohorte u oklopnim formacijama protiv kojih su bili nemoćni uprkos srcu. Tri četvrtine ilirske vojske je izginulo, a ostatak završio ili u zarobljeništvu ili u bijegu, tako da se Palmije vratio u Sarajevo u pratnji svega pedeset ljudi, kao rimski plaćenik. Javio je Balabanu u Olovo da ostane na mjestu i da je sve pod kontrolom, tako da je ovaj saznao o Palmijevom porazu u Jablanici tek nakon što su Vespazijan i Polik zauzeli Sarajevo. 

To je u velikoj mjeri demoralisalo Balabanovu vojsku, koja sama izmisli da je Konstantin pustio na Bosnu još četiri legije i iz dana u dan stade da se osipa, nerijetko odlazeći i u protivnički tabor. Kad je pošao natrag u Sarajevo, Balaban je imao dvadeset, a kad stigao blizu ni šest hiljada vojnika. Znajući da mu povratka nema, pokušao je zauzeti grad na juriš, u čemu nije uspio. Rimljani su ga zarobili i umjesto da ga pošalju u progonstvo odmah objesili, s čime je Skejterska buna konačno ugušena. 

Sve manufakture skejt opreme u BiH su tada zapaljene, a oni koji znaju u njima raditi poslani u Germaniju, gdje su nove već bile izgrađene. Konstantin Veliki izdaje proglas kojim se zabranjuje proizvodnja skejt opreme u Iliriji na pedeset godina. Svi skejt parkovi bivaju porušeni, svi skejt šopovi zatvoreni, dok je onima koji na ulici budu uhvaćeni sa skejtom zaprijećeno kaznom od pedeset sestercija. Većina bosanskih skejtera seli tada u Germaniju i Italiju, koje postaju novim centrima skejt kulture u Rimu.