Iskušenje ribara Jure

Dok se spremao za izlazak, Jure je mislio o tome kako bi volio da je postao nešto drugo, a ne ribar. Bilo mu je više dojadilo, zasitio se mora toliko da je sam pogled na pučinu bio dovoljan da mu pokvari raspoloženje. Nekadašnja nada, da će se upornost isplatiti, iščezla je s godinama u potpunosti, ostavljajući nepokolebljivo uvjerenje da je ribolov zlopaćenje u svakom pogledu. 

Smotao je mrežu i ubacio je u auto, starog Renola četvorku. Iz kuće izađe Lucija, supruga mu, te povika da kupi kruh i kilu soli kad se bude vraćao. Jure joj ne odgovori ništa, samo se namršti i pomisli kako ga so grize čitav život, a on je na to mora još kupovati, i jesti. 

Spuštajući se prema obali proučavao je nebo. Iza Korčule se nešto dešavalo i Jure je pokušavao utvrditi u kom se smjeru dešavanje kreće.

Jedna stvar bi mogla biti dobra, a to je što bi u slučaju nevremena mogao otići kući bez da to izazove svađu. Lucija se jeste plašila oskudice, ali ni u pola koliko oluje, pa bi bila sretna vidjeti ga na vratima dok dole more huči i bjesni. 

Dok je prebacivao stvari u čamac kroz glavu su mu prolazile šuplje ribarske priče, najčešće o ulovu koji donosi bogatstvo. Razmišljao je o štetnosti tih priča, kako zavode mlade i uništavaju im budućnost, čineći im da su povrh svega gordi što su propalice. I sam je bio žrtva tih priča, kojim su mu krenuli puniti glavu od djetinjstva, o jastozima koji hodaju u nesagledivoj koloni oko Korčule i divljim tunama od pola tone što same ulaze u mreže sirotih, ali časnih ribara, čineći da od njih preko noći postanu bogati kočari. Ko bi pod tim pričama htio u školu, gdje su bijeda i dosada? Odmah poslije osnovne odlučio je da je škole dosta i da je vrijeme za ozbiljan ribarski život. 

"Kako ide, Jure?", čuo je poznat glas iza leđa dok je odvezivao čamac. 

Jure se ne okrenu odmah jer dobro je poznavao taj hrapavi glas, koji je prije dvadesetak godina, kad nije bio tako promukao, bio jedan od najzaslužnijih da Jure zarad ribarenja napusti školu. 

Tek poslije desetak sekundi, kad završi šta je počeo, okrenu se polako i ugleda krupna i prljava starca, zarasla u neurednu sijedu bradu i sa nečim ludim u očima. Stajao je i u rukama držao neki mali, dječiji štap za pecanje, s kojim je posljednjih pet-šest godina  zabacivao s molova i uživljavao se da izvlači krupnu ribu. Juri to nije bilo zabavno ni kad je tek počelo, jer on je u tome vidio nešto što bi i njega moglo zadesiti. 

"Bok Roko", reče Jure kratko i odmah se vrati svom poslu. 

Znao je šta Roko hoće pa nije htio da ga gleda, da im se pogledi sretnu i da ga Roko preduhitri sa svojim vječnim pitanjem za milostinju.

"Tribaš pomoć? Da krenem s tobom?", ponudi se Roko u pokušaju da privuče pažnju. Jure se gotovo nasmija na to prosjačko lukavstvo. Malo zasta, ali ne reče ništa, izazivajući Roka da se pravi i dalje.

"Jutros su se koče vratile prazne. Krupna riba je po dnu, moglo bi biti da zatriba još jedan par ruku", reče i nasmiješi se prekrstivši ruke, da pokaže kako su mu podlaktice još uvijek velike i jake. 

To za Juru ipak nije značilo ništa, ne otkako su te velike i snažne ruke, za koje se jedan jedini put zeznuo da ih povede, uspjele cijelom dužinom pocijepati punu mrežu, tako da do luke nije ostala ni ribica. 

Umjesto toga šutke skoči na čamac i otvori suncobran, pa dohvati veslo i odgurnu se njime od mol, sve to nekako užurbano kao da bježi, a Roka ne htjede ni da pogleda, smatrajući da nema šta s njim pričati, a pogotovo podsjećati ga na razloge zbog kojih ga više nikada nigdje neće povesti. Gledajući ga kako se udaljava polako,  Roko ispali: "Da nemaš možda euro za kavu?!" 

Jure ga je čuo jasno, ali stavi ruku na uho kao da hoće reći kako ne čuje ništa. "Euro! Jedan euro za kavu!!!", grmio je Roko tako da su se prema njemu okrenuli i ljudi udaljeni po sto metara, ali Jure samo slegnu ramenima i okrenu mu leđa, pomislivši u sebi kako se rijetko koje zlo obrušilo na Hrvatsku tako potpuno kao uvođenje eura; doslovce sve je poskupilo, čak i prosjaci, koji sada umjesto kune hoće euro. 

Utaknuvši vesla u držače zaveslao je punom snagom i kroz pet minuta našao se na pučini. 

Za vrijeme veslanja mislio je kako treba dići cijenu ribi. Digao je već, ali treba još, jer i drugi su to uradili. Sada su u Hrvatskoj drugi gosti, sve je više Talijana, Nijemaca i Francuza, a oni budu sretni ako za dobar komad ribe daju pedeset eura, ne osjećaju se prevareno kao Slaveni. Treba se fokusirati na njih, a u što širem luku zaobilaziti domaće kupce, uopšteno Slavene, a posebno gazde lokalnih konoba i restorana, među kojima ga nema da nije pljačkaš i lopina. 

Bacio je mreže s obje strane čamca i još jedan jaki sportski štap sa pramca, pred kojim se kratko pomoli Bogu za dobar ulov, što je činio još samo formalno, jer je tako naučio. 

Prošli mjesec je neki Čeh, diletant sa pecaljkom sa kioska, uhvatio sipu od sedamnaest kila i prodao je za 1 500 €. To je navelo cijelo mjesto da ribari uz obalu, jer prema priči koja je krenula, ta uhvaćena bila je među manjim, u jatu od sigurno pedeset komada. I Jure je pokušavao petnaestak dana, obilazio molove sa lampom i ostima, ali je konačno odustao jer u tih petnaest dana nije ulovio doslovno ništa. 

Ti ulovi, kao što je ulovio taj Čeh, tako su rijetki da se jedino i mogu dogoditi slučajno. Tako je Jure o tome mislio, odakle je zaključivao da o krupnoj ribi ne treba ni razmišljati. Njegovo je da baca udice i mreže, a šta će one izvući, to je Gospodin ostavio za sebe da određuje, što se opet samo tako kaže, jer nikakvog Gospodina tu nema, već samo praznina i... Nauka. Nešto što je njemu nedostupno i nerazumljivo, zbog čega je primoran, da bi imao ikakve predstave o onome što ga okružuje, zamišljati te neprirodne slike snažnih i mudrih staraca, koji povrh svega govore kao, kad ne upravljaju svijetom, rade na kakvoj pijaci. 

Da nije tako, mislio je, onda bi do sada i on imao bar jedan od tih kapitalnih ulova, o kojima se kasnije dugo priča i koji slobodnim ribarima mogu otvoriti vrata u moćna ribarska preduzeća, gdje se riba lovi pomoću nauke i gdje su dobri ulovi stvar svakodnevnice. 

Te ga misli ozlojediše jer nađe da je tako nefer. Oni koji imaju para za instrumente, oni imaju i ribu, a svi drugi se bore za njihove ostatke, kojih nikada ne može biti dovoljno za sve. 

Ranijih godina, kada bi ga obuzele ovakve misli, Jure bi ih otresao lako, jer tad još uvijek nije poznavao moderno ribarstvo i njegove mogućnosti, samo vjeru da Bog odlučuje kome će čega koliko dati, pa kakva god da ti je oprema. 

Kasnije je promijenio to mišljenje, najprije u to da Bog svima daje istu priliku, pa ko kako iskoristi, a još kasnije da je Bog kao i ljudi, koji će od siromaha rado oteti da bi dao bogatašu i dodvorio mu se. 

Prije nekoliko dana, za vrijeme beskrajnog dokoličarenja na pučini, Izračunao je da je do sada protraćio oko 45 000 sati života na čekanje u čamcu. Bila je to do krajnosti poražavajuća misao, jer da ih je uložio, recimo, u branje jabuka u Italiji, što je objektivno mogao, sada bi imao apartmane, konobu ili nešto treće što pravi pare, a ne bi se zlopatio u kućerku pod pločom, u kom se suština življenja svodi na to kako sastaviti kraj s krajem.  

Zurio je u nebo iznad Korčule i vidio da nevrijeme velikom brzinom odlazi na drugu stranu, daleko od njega. Bi mu krivo što to vidi jer to je značilo da će u čamcu, najvjerovatnije, ostati do večeri, a bez bog zna kakvog razloga, možda i bez ikakvog. Podsjeti ga to na stare i sada još samo uvredljive stihove:

U ribara mokre gaće,

Za večeru ne zna šta će

Isprovociran, krenuo je da se brani protiv pjesmice i da govori sebi kako mu se nikad u životu nije dogodilo da nema ništa za večeru. 

S novcem je kuburio oduvijek, otkako zna za sebe nikad ga nije imao dovoljno, ali u zamrzivaču i ostavi je uvijek bilo nešto fino, i njegova mala kućica bila je poznata po tome što se iz nje često širio miris kao iz finih restorana. 

Ranije, dok se još nije bio oženio, bio je zadovoljan sa svojim životom. Bilo je to sada već davno, kad je Jure bio mlad, mišićav i preplanuo, kad se bavio podvodnim ribolovom I lovinu svaki dan roštiljao na plaži, misleći da ga ljudi potajno gledaju i dive mu se, a kad se na to dodaju još i bajni snovi, pomiješani sa osjećajima skorih ostvarenja, šta više mlad čovjek može da poželi?

Onda je upoznao Luciju, zaljubio se i oženio, pa nije puno prošlo, a Jure je na svijet gledao novim očima, u kojima je nekadašnje samopouzdanje bilo zamijenjeno brigom i sumnjom. Tada je on još uvijek bio pun odlučne borbenosti, ali bez nekadašnje oštrine u pogledu, koja se nepovratno izgubila  usljed svijesti da je u finansijskom smislu jedno biti slobodni mladić, a skroz drugo oženjeni čovjek. 

Sreća u toj nesreći, mislio je sada, bila je ta što nisu imali djece, no pitanje je trenutka kada će i tome doći kraj. Biće da je i Lucija zaključila isto što i on, da bolje nukad neće ni biti, samo što na nju to nije uticalo kao na njega. Više ni ne krije da hoće bebu, šalje mu slike dječijih soba i cipelica svaki dan, uz obavezni emotikon sa srcima u očima. 

Ona ne razmišlja o tome da bi dječju sobu najprije trebalo dovršiti, jer trenutno od nje imaju samo goli zidovi, a posebno ne razmišlja o tome koliko te stvari koštaju i šta to za njih dvoje znači. Umjesto toga ponavlja kako imaju hrane za desetero i kako djeca imaju svoju posebnu sreću, neotuđivu jer je to nešto od Boga direktno, nad čim bdiju sveci i anđeli. 

Hrane oni imaju u izobilju, to je istina, ali da je dijete bogdom samo hrana, da uz hranu nisu još i pelene, kolica, lijekovi, dodaci, hiljadu stvari koje se sve najprije moraju kupiti, pa tek tada sveci i anđeli mogu činiti svoje, prije ne. 

Trebao mu je novi posao, nešto unosnije i stabilnije, u tome je bio ključ čitave zagonetke. Prodati opremu, dati čamac sa svim za hiljadu eura, za osamsto ako treba i pozdraviti se sa ribarstvom zauvijek, a zaposliti se… 

Nije mogao da skonta gdje. U životu je bio samo ribar i nijedan posao mu se nije činio kao nešto u čemu bi se snašao. Možda prodavač na pijaci, ali to opet nije neko zanimanje ni kada prodaješ za sebe, a kakvo onda može biti ako je za drugog?

Situacija se doimala bezizlaznom. Poslovi koji su mu se činili kao realno dostupni bili su tako slabo plaćeni da nisu predstavljali izlaz, već tek produženje agonije. U Dubrovniku se tražio odžačar i to mu se učinilo kao prilika, ali kad je bacio na papir put do Dubrovnika i oduzeo ga od obećane plate, ispala je samo još jedna mizerna ponuda. Tako i za sve drugo, nema računice kako god da izračunaš.

S nekom već ugašenom, a sveobuhvatnom tugom pomisli kako bi sve došlo na svoje mjesto samo kada bi ga sa ribom malo bolje krenulo, kad mu mreže ne bi bile tako često prazne, ili pune bezvrijednog sitniša i gada. 

To ga navede da provjeri mreže. Nije ih morao izvlačiti do kraja, izvježbane ribarske ruke znale su i sa malim povlačenjem da su te mreže prazne. Pogleda i štap na pramcu i  nađe ga mirnog. Pogleda i u nebo, pa nađe i njega mirnog, sa samo jednim galebom što je kružio na velikoj visini.

Seoba galebova u unutrašnjost bio je najpouzdaniji znak da je u moru nestašica sitne ribe. Sjeti se Rokove rečenice, da je sitna riba nestala s površine jer je krupna po dnu i pomisli: "Kakva glupost!" Krupna riba juri sitnu, pa ako sitna pred njom i bježi, povlači za sobom i krupnu. Ne treba biti pretjerano pametan da se to shvati. 

Onda odluči da ipak još malo spusti jednu od mreža, ali ne zbog onoga što o tome misli ludi Roko, već onako, iz čiste znatiželje. Jedna neka ostane gdje jeste, a druga neka ide po dnu, pa da kasnije može uporediti rezultat. Jure je inače bio pobornik ideje da se najbolja riba hvata na dubinama od pet do petnaest metara, jer to je pojas kroz koji prolazi sve što u moru pliva, ali s obzirom da i tako vjeruje kako danas neće uloviti ništa, neka idu tako u dva nivoa. 

Promjena sa mrežama napravi blagotvorno djelovanje na Jurinu dušu.  Iz kese uze još malo starog hljeba i baci ga u vodu, da privuče ribice koje će privući ribe, poslije čega osjeti ono zadovoljstvo čovjeka koji zna da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći. 

Sada je mogao malo i leći, prištediti snagu za eventualnu borbu, koja mu se nije više činila potpuno nevjerovatna. 

Kako leže, tako ga poput munje ošinu sjećanje na razgovor sa Ivanom od prije pet dana. Rekao mu je da prestane već jednom glumiti Mobi Dika i pođe s njim prijeko u Italiju, u jabuke. Ivano je inače bio Lucijin rođak i čovjek koji im je finansijski pomagao, odakle je crpio pravo na zapovjedan ton poziva, kom povaretinja Jure nije imao obraza reći ne. 

Rekao je umjesto toga da će se javiti sigurno, samo dok vidi sa Lucijom, kojoj onda nije to ni spomenuo. 

Sada je gledao u nebo i razmišljao kako ponovo, uprkos tome što je to potrebnije nego ikad, neće otići da ih bere, i kako će se zbog toga ponovo gorko kajati, čim dođe zima i more se uzburka. 

Ako na to sve Lucija još bude trudna, tada će to biti tako prosvjetljujuće da će postati kao Dante, čovjek koji nije morao umrijeti da bi vlastitim očima gledao pakao. 

Pitao se šta bi Lucija rekla da joj kaže, da li bi kao ranije ostala izričito protiv, uz psovanje lopova Ivana, ili bi sada promijenila priču? Odnekud je mislio da bi promijenila i to mu je padalo veoma teško, jer njemu se nije išlo ne zbog teškog branja, nego što bi morao ostaviti Luciju i kuću. 

Pitao se neće li ga Lucija u neka doba napustiti, dići sidro i nestati, kao što je to Roku učinila njegova Mira? Dijete da, uzmimo, dobiju, pa Lucija, koja nikad ništa ne može znati unaprijed, vidi i na vlastitoj koži osjeti šta je to za sirotinju, tada bi u njoj možda proradio instinkt za preživljavanje, koji bi joj morao nalagati da bježi od izvora primanja tako slabog kao što je njegov. 

Misao da će mu se ta nerealna misao stvarno dogoditi baci ga u duboko crnilo, gdje mu u pamet dođe ludi Roko, kom niko ne želi reći ni "barba", skrasi se kraj njega kao neko ko ga razumije i suosjeća, učinivši mu da se trzne kao da je ružno sanjao. 

Osvrnuvši se oko sebe ugleda pusto more, a u tom trenu pažnju obrati i na njegov uspavljujući šum. Sjeti se da je zapravo jako umoran i da noć prije nije spavao jer je sa Lucijom do sedam ujutru igrao Playstation, prekucavali Ligu šampiona sa Hajdukom. 

Sjetivši se finala, u kom su na penale izbacili velikog Reala iz Madrida, Jure pođe tonuti u san, i potonu brže nego što izleti čudovište što iz prikrajka uma da ga razbudi, i on samo u daljini ču: "...poskupilo sve i još će da poskupi…" 

Uporedo sa usnulim Jurom, koji je u snu stao da se namješta što udobnije, u mrežu što je spustio na dno ulazili su jastozi od pola metra dužine, čitava kolona, slažući se jedan preko drugog tako da ne mogu maći.