 |
| Veduta Sarajeva XVII stoljeće, nepoznati autor privatna kolekcija N. V. Glavića |
1.
Krajem sedamnaestog vijeka Sarajevo je predstavljalo najljepši i najbogatiji grad osmanske Evrope.
Trgovina sa Mlecima i visoko razvijeno zanatstvo punili su sarajevske riznice kroz čitavo sedamnaesto stoljeće, a posebno iza 1659. i izgradnje velikog skladišta na prostoru današnjeg Alipašinog polja.
Ta velika magaza na sprat, koja se protezala duž čitave današnje A faze, bila je na glasu ne samo zbog impozantnih dimenzija, nego još i više zbog sigurnosti robe koja se u njoj čuva.
Zbog toga će praktično sva osmanska roba za izvoz najprije stizati u grad ispod Trebevića, najprije osmanska a za njom i mletačka, što će Sarajevu omogućiti razvoj do neslućenih razmjera.
Tome je u najvećoj mjeri zaslužan sultan Mehmed IV. On će za vrijeme čitave duge vladavine forsirati Italiju, prema čijoj je umjetnosti, posebno književnosti, gajio posebnu sklonost: po njegovoj smrti, u jednoj maloj odaji Topkapi Saraja, pomalo ružno prozvanoj drkaonica iako je osmišljena u pobožne svrhe, pronađeno je čak sotinu i šest primjeraka “Dekamerona”, od čega je 90% bilo potpuno neupotrebljivo zato što su stranice bile potpuno slijepljene.
On će godine 1666. izdati bujuruldiju prema kojoj stanovnici Sarajeva imaju obavezu voljeti Italiju i sve talijansko, što je jedini takav dokument da su ga Sarajlije prihvatile ne samo sa lakoćom, nego i sa zadovoljstvom: negdje u dubinama kolektivne svijesti grada još su živjeli ostaci sjećanja kad je isti bio pod Rimom, dovoljni da nikada ne umre simpatija za sve čemu je ime Đani ili Bađo, a ne srami se
Činjenica da je Sarajevo bilo grad-kopča između Stambola i Venecije u velikoj mjeri se odrazila na duhovni život lokalnog stanovništva. Niko tu ne želi biti zatucan i neuljudan - jer to znači ostati izvan unosnih trgovačkih poslova - zbog čega u gradu vlada velika pomama za štampom, za aktualnim knjigama i brošurama iz čitave Evrope, pa oni koji imaju sreću da su jedini u posjedu neke knjige zarađuju putem čitanja na glas, čak i onda kada je to nešto što je potpuno irelevantno za posao, samo da je naučni tekst.
U takvim okolnostima snažno se razvija tehnika, s njom i nove vještine. Sarajevski majstori, nadahnuti novim informacijama i saznanjima, takmiče se između sebe ko će više olakšati i poboljšati poslove. Inovacije se rađaju na dnevnoj bazi, stvari kao što su indigo papir, protuklizni opanci, španer s mehanizmom i mnoštvo drugih, sve se to rađa u Sarajevu XVII stoljeća, rađa i prihvaća kao znamen spasonosnog prosvjetiteljstva, uz koje je puk sarajevski progledao tako da se to jedino može usporediti sa onih četrdesetak godina Jugoslavije, kada je u bosanskohercegovačkom društvu skoro iskorijenjena nepismenost i kad je Bosna proizvodila kud i kamo složenije, efikasnije, pametnije, ljepše i u konačnici neuporedivo skuplje stvari; sad to nema, sad sirovi ljudi prodaju sirovine i to je to.
Uporedo sa poslovnim snažno se razvija i društveni život grada na Miljacki. I tu, kao u posao, snažno prodiru nova saznanja, pod čijim uticajem se razvijaju novi životni stilovi.
U drugoj polovini XVII stoljeća građani Sarajeva, koji sada već decenijama ne nose grubog seljačkog sukna, ne pjevaju maloumnih pjesama i stide se kad bilo ko psuje, naravno osim najgrubljih seljačina kojima to pristaje, masovno se okreću kombinaciji knjige i sporta, a sve pod uticajem Juvenalovog stiha: “Treba se moliti za zdrav duh u zdravom tijelu”, koji su baš Sarajlije prikratile na opštepoznati plagijat mens sana in corpore sano, u zdravom tijelu zdrav duh.
Širom grada otvaraju se vježbališta, na kojima se od jutra do mraka vježbaju sportovi grčki, rimski, osmanski i svaki drugi za koji se sazna, a pored toga i sve društvene igre, zbog čega se Sarajevo danas može pohvaliti da najduže u Evropi igra tajvansku kanastu.
Najpoznatije vježbalište tog vremena nalazi se na Bentbaši, gdje jedan do drugog stoje svi mogući sportski tereni, a ispod njih se vježbaju i svi vodeni sportovi, u ljudskim faktorom proširenoj i produbljenoj Miljacki.
Na vježbalištu Bentbaša će se pojaviti i prvi sarajevski surferi, ujedno i prvi bijeli surferi na svijetu, Mujo i Munira Babić sa Babića bašte. Iako će njih dvoje do kraja tvrditi da je ideju surfa rodila Munira (navodno joj izašla na san), danas je među poznavaocima uvriježeno mišljenje da je bračni par Babić godine 1660. - a surfaju od 1661. - došao u posjed Nunjezove knjige o prekookeanskim zemljama, gdje je na dva lista odštampana litografija sa masovnom scenom havajskih domorodaca surfera u akciji, te je to pravi izvor Babića inspiracije, koja zbog toga nije učinila manje dobra.
 |
| Surfing at Bentbaša, nepoznati autor privatna kolekcija N. V. Glavića |
Gledajući Muniru kako ležeći na dasci odvažno ulijeće u talas - na jednom posebno ograđenom toku za ribnjak bio je jedan vječni talas od dva metra - kako se potom uspravlja na noge i polako, mileći poput mrava, nestaje u vodenom tunelu, iz kog se onda i vraća, nema ko nije poželio postati surfer. Mujo nije bio tako spretan promotor vještine, bio je nezgrapan i u disbalansu, pa se zato radije okrenuo pravljenju daski, na kojima će uskoro zaraditi bogatstvo.
Naravno, novi sarajevski sport nije se zvao surfanje, nego naćvanje, zato što je Munira prvobitno surfala na nekim starim naćvama, prije nego će joj Mujo složiti prvu dasku.
Uskoro će naćvanje postati tako popularno da se na Bentbaši pravi i drugi, zatim i treći, četvrti, peti talas, a sve to je dovoljno tek da surfer, ili zašto ne po sarajevski naćvar, jednom kad izgubi na vodi mora čekati najmanje pola, a najčešće po čitav sat da bi ponovo stigao na red.
To predugo čekanje u jednu, preduga vansezona u drugu i tehnološki napredak u treću ruku, dovesti će do nečega u čemu se ponavlja pradavna slika Zemlje, trenutak u kom život izlazi iz vode da bi osvojio kopno, nešto u čijem moru konsekvenci smo i mi koji se danas zabavljamo čitajući i pišući o tome.
Nije li to uistinu divno i samo divno?
 |
| Surfing at Bentbaša 2, Omar Fatuš privatna kolekcija N. V. Glavića |
Nema komentara:
Objavi komentar