Skejt mejt obećava vječno skejtanje
Jesam se bio malkice rastužio, primijetio sam nekako da sam sporiji na skejtu, da sve ide kilavije, pa kako mi svaki dan ljudi govore da sam star za skejta, nekako se i meni to utuvilo u glavu, vidim guram iz sve snage, ali spor pa spor, nije to to.
Inače je moj životni plan skejtati što duže, trikove furati bar do pedesete, a na surfskejtu ući u penziju, pa kad mi se to oduzme iz glave nisam potpun čovjek, nekako kao da si mi uzeo naočale i snove mi je to.
Još veća tuga me obuzela što je taj pad forme popraćen povećanom potrošnjom opreme, koja je ponekad tolika da sam samom sebi u šopu morao otvoriti teku.
Kad smo već kod toga, na sessionu u Mostaru sam osim daske slomio i osovine. Muka mi je od toga bila posebna jer su osovine od duraluminija i čelika, a meni pukao aluminij i iskrivio se čelik, pa šta takav konj može očekivati od daske? Da mu pukne svaku treću vožnju eto šta, a daska jedna je od 100 do 200 maraka pa izvoli.
Zbog svega toga u meni su se rodila dva vuka, crni i bijeli. Crni sve vidi crno i neće da potroši feninga na ljubav, već samo da čuva za crne dane. Bijeli je sav nježan i malo kao da ima pozitivnu šizofreniju, pa sve medenim glasom priča o skejtu i tako stvara atmosferu u kojoj se oprema kupuje sa zadovoljstvom, a ne sa grižom savjesti.
Crni mi nije dao da kupim nove osovine, prijetio mi je svim i svačim ako to napravim, ali me s tim samo priveo bijelom vuku, koji je tada pokazao da je puno moćniji od crnog, jer samo što sam izvadio nove osovine iz vitrine u radnju je ušao komšija koji je kupio svima nešto za Bajram, a meni rekao da ima i za mene i da je moj poklon plav.
Taj poklon bila je novčanica sa likom Ive Andrića, dovoljno prostrana da pokrije ne samo nove osovine, nego i točkove (jer skejt menadžer ima popust), pa dok je crni vuk prijetio gušeći se u sopstvenom jadu, bijeli je samo mirno rekao: "Zašto ne uzmeš i nove ležajeve kad ti je sve već tako fino?" Poslušao sam ga i za to, pa mi se život za trenutak opet učinio tako privlačnim da sam ga poželio živjeti punim plućima.
Otišao sam poslije posla u grad da još nešto završim, poslije čega je došlo mojih pet minuta, a to je trenutak u kom zaboravim sve i pretvorim se u organski skejtov produžetak - ako sam kada prošao pored vas na skejtu u gradu bez pozdrava, to je bilo u tom trenutku, kad ja nisam čovjek, kad su i drugi samo "moving objects". Koliko god bio umoran i frustriran još nikada nisam doživio da nemam želje sjuriti se na kraju dana niz čaršiju, a imam želju početi nositi fes dok to radim, ali mislim da je građanstvo još uvijek preseljasto za takve kombinacije, ne da mi se objašnjavati nikome da to nema veze s vjerom, nego sa književnosti i historijom. A mi skejteri imamo jedan brend kom su logo mjesec i zvijezda, a ja sam oduvijek htio da imam i ja svoje mjesec i zvijezdu, pa baš bih njih instalirao na taj svoj fes i bio istovremeno 100% skejt i 100% Sarajevo.
Malo me povukla priča... Helem, izađem sinoć s tim novim osovinama, točkovima i ležajevima - točkovi Slime Balls 56 mm kao breskva, da ne kažem šta drugo - a još u meni ostalo malo tuge zbog starosti i slabosti, zbog osjećaja da nisam još ni do pola životnog puta stigao, a već obeskejćen.
Sve što sam mogao bilo je da mislim o tome kako imam još samo jedan put da zadržim svoje skejtersko dostojanstvo, a to je put lojalnosti do kraja. I rasplakao sam se što sam tako mislio, vidio sam sebe sa strane i pomislio na sirotog kapetana Kopjejkina, na prebijenog Don Kihota, na nesretnog Ahmeda Šabu, na sve te likove iz književnosti koji su najebali malo je reć, a ostali dobri ljudi.
Tako uplakan jedva nekako sam uspio da se zatrčim i bacim skejt pod noge, a tada se desilo čudo - brzina ne samo da se vratila, nego je bila veća nego ikad, tolika da sam kod Markala morao malo i kočiti.
Još je ljepše bilo kada sam došao na ravno i pošao se gurati, jer tada sam vidio da će prava istina ipak biti kako sam zapravo i jači i brži nego što sam bio, te da je uzrok mom jadu zapravo bio u potrošenim točkovima i ležajevima.
Onda je krenula kiša, ali ja sam bio tako u elementu da sam tjerao i po kiši, i kući kad sam stigao ispričao sam ovu priču svome vjernom Bibanu, koji mi je pokazao da me razumije tako što se uhvatio za svoj rep i zavrtio kao točak od skejta 56 mm.
 |
| Mjesec i zvijezda za likove kao ja |
Nema komentara:
Objavi komentar