KRATKA POVIJEST SKEJTA U BIH - drugi dio

Rimska vaza iz 82. g. pne. 

 2.

Rimska osvajanja Bosne i Hercegovine nisu išla tako brzo. Premda u civilizacijskom i tehnološkom zaostatku, Iliri su odolijevali zahvaljujući većoj većoj izdržljivosti i gerilskom ratovanju odolijevali punih šezdeset godina, od 229. do 168. godine, kada je osnovana rimska provincija Ilirik. Ustanci su bili česti i poslije toga, Iliri koji su se povukli u planine silazili su radi pljačke rimskih kolonija, a u historiji je ostalo upamćeno ime ilirskog vojskovođe Batona, koji je posljednji poveo neuspješan rat protiv osvajača, od 6. do 9. godine. 

U drugom stoljeću pne. kao glavno mjesto bh. skejt scene spominje se Mostar (lat. Mostarum). Tu je osnovana rimska kolonija u kojoj je postojala škola za civilizaciju ilirskih plemena, koji usvajaju nove, ali zadržavaju i stare običaje, među kojima i kulturu skejtanja. Na prostoru današnjeg Mepasovog šoping centra nalazio se skejterski kampus, u kom su bili jedan otvoreni i jedan zatvoreni skejt park. 

Zapis iz 107. pne. svjedoči da je te godine u Mostaru održano skejt prvenstvo Ilirije u disciplinama strit (lat. via), pul  (lat. lacus), te gejm of skejt (lat. skaetum ludum). Pobjednik u pulu bio je Olivije od Šume, stritu Gaj Valerije Vukojebinski, a u gejmu Aurelije Međed. Poslije toga su sva trojica poslana u Rim da predstave svoju vještinu pred članovima senata. Demonstracija je održana ispred Venerinog hrama, gdje je G. V. Vukojebinski slomio vrat prilikom skoka sa dvanaest stepenica na ulazu u hram. Olivije od Šume i Aurelije Međed postaju građani Rima gdje zajedno osnivaju kompaniju “Šumski međed skejtbords” (Silva ursi skaetum), ali priča o pogibiji Vukojebinskog učinila je svoje, te njih dvojicu nalazimo dvije godine poslije na spisku robova po sniženoj cijeni sa Livijeve pijace.

Zahvaljujući spisima Kornelijusa, ostao nam je detaljan opis ilirskog skejtera iz doba Rimske republike. 

Kako Kornelijus veli, među skejterima skoro nikako nema debelih, a ima puno mršavih. Za razliku od prosječnih rimskih građana koji nose toge, skejteri se odijevaju u široke pantalone od konoplje i pamučne dukserice sa velikim kapuljačama, ispod kojih je često glava povezana u maramu, sa čvorom na čelu. Na nogama nose zatvorenu obuću od deblje kože, pojačanu sa strana dodatnim slojevima, a ukoliko imaju ključeve nose ih na široj platnenoj traci koja se zove ki-čejn, ne oko vrata kako je predviđeno, već tako što ključ stave u džep, a traku ostave da visi napolju. 

Daske su im od drveta, najčešće od javora oborenog na višim nadmorskim visinama, što se vidi po manjoj širini godova koji svjedoče kraću sezonu rasta i daju veću čvrstoću. Imaju savijen rep i ravan nos, po čemu možemo zaključiti da flip trikovi u antičko doba nisu bili toliko razvijeni. Gornja površina daske je hrapava, a donja obično ukrašena slikom. Preovladavaju skejterski i motivi smrti sa kosom, koji simboliziraju opasnost što je skejtanje nosi sa sobom.

Osovine su bronzane, iz dva dijela, baze i same osovine, između kojih su dijelovi od kuhanog kaučuka koji omogućuju bolje manevrisanje i veću stabilnost. Točkovi su bronzani, naravno bez kugličnih ležajeva i  obloženi tvrdim kaučukom. 

85. godine pne  u Iliriku dolazi do atentata na vojskovođu Marka Argentusa, kog nepoznati ubica, mirno prolazeći na skejtu, iznenada smrtno pogađa kopljem na ulici, pa je tako ovaj događaj upamćen i kao preteča modernog drive by ataka. Kao odgovor republike uslijedila je velika represija na Ilire. Skejtanje postaje zabranjeno pod prijetnjom rada na galijama, a skejterski kampus u Mostaru pretvoren u konjušnicu. Potisnuta skejt scena povlači se u nepristupačne krajeve, u planine, gdje egzistira u otežanim uslovima jer Rimljani, pod sumnjom da će ga upotrijebiti za skejtove, brane Ilirima kupovinu kaučuka. Iz tog vremena ostala je pjesma nepoznatog vojnika, koja na jednom mjestu kaže:

Strašna šuma dušu mi prlja,

Na dnu dna, na lišću bez sna 

Ležim, da zaspim ne mogu

Jer negdje zlokobno skejt zvrlja.

Zabrana skejta u Iliriku ostaće na snazi skoro puno stoljeće, sve do pojave vojskovođe Batona, čiji će ustanak od 6. do 9. godine dovesti do konačnog sloma ilirskih autonomnih težnji, ali uz neke ustupke, s kojima će biti uključeni u carstvo kao punopravni članovi. Jedan od tih ustupaka bilo je skidanje zabrane sa skejtbordinga, koji je u svijesti ilirskog čovjeka usađen kao najsnažniji element njegovog sopstvenog ja. Sam Baton, kog je zarobio budući rimski car Tiberije, biva odveden kao zarobljenik u Ravenu, gdje ostatak života provodi držeći školu skejta. 

Poslije ovog događaja obnovljen je skejt kamp u Mostaru, gdje je 10. godine, nakon 95 godina zabrane, organizovano prvo otvoreno prvenstvo Ilirika u skejtanju, koje je upamćeno po mnogobrojnim povredama takmičara, od kojih je čak sedmero završilo sa smrtnim ishodom. Uzrok tome nalazi se u zabrani, jer u šumskim uslovima došlo je do opšteg pada vještine, tako da su hrabri skejteri izlijetali iz rampi na sve moguće načine osim kako treba i valja. 

Prvih godina poslije skidanja zabrane dolazi do masovne izgradnje skejt parkova širom Ilirika. Trebinjijum, Konjicum, Sarajevum, Tuzlarum, Bijeljinum, Banjalukum, Haćbijum samo su neka od mjesta koja su dobila tada skejt park. Poučeni mostarskim iskustvom, novi skejt parkovi grade se uz manje nagibe elemenata, a uvodi se i obavezna upotreba mjedenih kaciga, što se povoljno odražava na broj povrijeđenih, posebno teško povrijeđenih, dok smrtni ishodi iščezavaju u potpunosti. 

Osim u parkovima, skejt scena se sve više razvija i na ulicama. Via Liscus u Mostaru postaje mjesto susreta skejtera iz čitavog Ilirika, koji tu dolaze u potrazi za sponzorima. U to vrijeme postoji nekoliko skejt manufaktura, od kojih svaka ima svoj tim. Najpoznatija manufaktura iz tog vremena je "Bones" iz Mostara, koja je napravila preteču skejt filmova na način da je upošljavala pisce, zadužene da prisustvuju skejt sešnima njihovog tima i opisuju ih linearno, uz zanemarivanje padova i neuspjelih pokušaja, tako da su u konačnici nastajale knjižice koje kad se čitaju stvaraju u glavi skejt film. 

Najpoznatiji od tih književnih filmova je Bonesov "Potraga za životinjskom bradom", prvi koji je uveo klasični plot u ovu vrstu književnosti. U njemu se opisuje grupa protagonista, uličnih skejtera koji u potrazi za podesnim mjestima stižu do Rima i na kraju skejtaju u Koloseumu, gdje ih na velikoj rampi ganjaju bikovi, lavovi, hijene i krokodili. Zvijezda filma ujedno je i najbolji skejter tog vremena, Horacije Mostarski, poznatiji pod nadimkom Leteći Horacije, čija će slava narasti toliko da će mu u Mostaru posvetiti nekoliko javnih mozaika, od kojih nam do danas nažalost nije ostao nijedan. 

Dvadesete godine Alipašinije Stariji iz Sarajeva uvodi inovacije u obliku i načinu konstrukcije daske koje će uskoro biti prihvaćene širom Rimskog carstva. Osniva kompaniju "Alipašinijum skejtbords" i od tada kreće veliki uspon skejta u Sarajevu, koji će ga kroz tri godine učiniti carskom prijestolnicom tog plemenitog sporta. 

KRATKA POVIJEST SKEJTA U BIH - prvi dio

Ilustracija: Neolitski Butmirac

             

            1.

Najstariji trag skejt kulture u BiH datira iz perioda mlađeg kamenog doba. U Butmiru pokraj Sarajeva, u okviru prvog većeg arheološkog istraživanja lokaliteta (1893. - 1896.), pronađen je dio glinenog ćupa na kom su jasno ocrtane noge pod kojima je daska sa točkovima. Taj dio se danas zove Butmirska skejtovnica.

Karbonskom analizom starost Butmirske skejtovnice utvrđena je na 5000 godina pne., a ono što je na njemu posebno zanimljivo jeste prikaz daske, koja je zakrivljena s obje strane. To navodi na zaključak da su drevni Butmirci poznavali tzv. doublekick oblik daske sedam milenija prije ostatka svijeta, te da im izvođenje skejterskih trikova nije bilo strano. 

Drugi po starini nalaz koji upućuje na prisustvo skejt kulture u BiH jeste Odžačka rampa, stara oko šest i po hiljada godina, danas u vlasništvu muzeja Louvre.  Riječ je o mini rampi istesanoj od jedne stijene, dužine tri i visine jedan metar, čije zaobljene ivice sa tragovima voska upućuju na to da su skejterske vještine slajdanja i grajndanja bile poznate u Gornjem Svilaju kraj Odžaka najmanje 4500 godina pne. 

To su ujedno i jedini ostaci bosanske skejt kulture iz kamenog doba. Navodno da je postojao i treći nalaz, cijela daska sa motivom kosturske glave, pronađena također u Butmiru, ali s obzirom da je niko nikada nije vidio, te da motiva kosturske glave nema ni na jednom drugom predmetu Butmirske kulture, malo je vjerovatno da je nalaz uistinu postojao. Prije će biti da je Šlehter Šuler, student iz Beča koji ga je pronašao, opisao i navodno pohranio u depozitorij, odakle je preko noći nestao bez traga, izmislio priču kako bi prikrio izostanke sa terenske nastave, o kojima postoje prilično pouzdana svjedočanstva da su bila česta, možda i potpuna. 

Prelazom iz kamenog u metalno doba i dolaskom ilirskih plemena dokazi prahistorijske skejt kulture na bosanskom tlu postaju rasprostranjeni širom zemlje. Ratoborni duh Ilira uništio je i asimilirao starije stanovnike, od kojih je istovremeno usvojio sve što mu se učinilo korisnim - keramičku lulu, tople zimske gaće od preokrenutog krzna, te naravno skejt, koji će uz ilirska metalurška znanja doživjeti poboljšanja.

U fundusu Zemaljskog muzeja nalazi se preko dvanaest hiljada komada bronzanih osovina i njihovih dijelova, pronađenih od Bihaća i Zvornika na sjeveru do Trebinja na jugu. Zajedničkim imenom nazivaju se Ilirske osovine, a njihove različite širine svjedoče da su se skejtanjem bavili odrasli i djeca. Po urezanim znakovima trokuta, kvadrata, kruga i slova x može se zaključiti da su se proizvodile u  različitim krajevima zemlje i kod različitih plemena. 

Svjetski poznat materijalni dokaz iz ovog vremena jesu Fočanski kotačići, pronađeni u samom gradu još sredinom XVII stoljeća, na ušću Ćehotine u Drinu. Skoro dvjesto pedeset godina trebalo je proći da se utvrdi kako pronađeni bronzani točkići, dvadeset setova od po četiri komada, pronađenih u zajedničkoj drvenoj kutiji, pripadaju skejtovima. Do tada se vjerovalo da je riječ o prahistorijskom novcu, te da različite veličine svjedoče različite apoene. 

Njihovu pravu namjenu otkrio je 1899. dr. Ćiro Truhelka, kada je prilikom okopavanja bašte na svom imanju pokraj Drine naišao na primjerak osovine čija je šipka odgovarala svim kotačićima bez obzira na veličinu. Činjenica da su bronzani točkići pronađeni samo u Foči svjedoči da su u drugim krajevima pravljeni od drugih materijala, kosti ili drveta. Fočanski kotačići ili točkići dio su bh. kulturne baštine koja je danas u vlasništvu Austrije.

Bronzano doba u kontekstu skejt kulture u BiH otkriva i da je u to vrijeme, od šestog do trećeg stoljeća pne., redovno organizovano možda ne takmičenje, ali svakako zajedničko skejt skakanje, vjerovatno u ritualne svrhe. U Pizdićima iznad Sarajeva, gdje su pedesetih godina prošlog stoljeća vršena  istraživanja pomoću sonde, otkriveno je najbogatije nalazište prahistorijskih osovina, među kojima od oko dvije hiljade pronađenih komada niti jedan nije bio čitav, zbog čega je lokalitet iz početka prozvan grobljem skejtova. Otkriće će privući veliki broj istraživača iz čitave Evrope, koji će detaljnim istraživanjem otkriti ispod zelenog pokrivača zaletište uklesano u stijeni, na čijem kraju se nalazio kameni skok, poslije čega će i M. Krleža napisati svoj znameniti članak "Pizdići iznad Sarajeva, prapovijesna skejt Mekka". 

O visini skoka na Pizdićima mišljenja su ostala podijeljena do danas. Neprijatelji Bosne, kako vanjski tako i unutrašnji, zalažu se za tezu da nije bio viši od onih tridesetak centimetara koliko je od njega ostalo. Nasuprot njima, oni bosanski patrioti koji u ljubavi prema domovini nastupaju sa strašću što je umjereniji ljudi čuvaju za bračne i vanbračne dužnosti, neprestano povisuju visinu pizdićke skakaonice, pri čemu bi se deset metara moglo uzeti kao srednja vrijednost. Stručnjaci iz inostranstva, na osnovu nekih drugih znakova, zastupaju stanovište da je skakaonica bila visoka između osamdeset i sto dvadeset centimetara. 

Na istom lokalitetu pronađena su i četiri skeleta sa slomljenim kostima vrata i kičme, za koje se pretpostavlja da pripadaju tragično preminulim skakačima. Jedan od skeleta pripadao je ženi, što je pouzdan dokaz da skejt nije bio rezervisan samo za muškarce. Uz sva četiri skeleta pronađeni su ostaci medvjeđeg krzna zajedno s glavom, koja su u ovom slučaju korištena kao zaštitna odijela s kacigama. 

 To što iz prahistorijskog vremena nemamo nikakve ostatke daski govori da su iste bile drvene. Jedini nalaz u ovom smislu otkriven je u okolini Bihaća, u mulju rijeke Une, gdje je pronađena hrastova daska zaobljenih ivica sa ogrebotinama preko sredine nalik na one kakve na skejtovima nastaju kao posljedica bordslajda i lipslajda. No, kako je nedaleko od tog mjesta utvrđeno postojanje manufakture prahistorijske obuće, veća je mogućnost da je pronađena daska pripadala njoj, te da su ogrebotine nastale prilikom obrade kože. Osim toga, odsustvo karakterističnih parnica na osovinama svjedoči da bronzani bosanski čovjek nije grajndao, što smanjuje vjerovatnost i slajdanju, s obzirom da u opštoj historiji skejtbordinga ni u jednoj kulturi nije zabilježeno da je jedno postojalo bez drugog.  

Dolaskom Rimljana u trećem stoljeću prije Krista započinje historija buduće rimske provincije Ilirije, to jest Bosne. Najstariji zapis o skejtu potiče iz 233. g. pne. Nepoznati autor opisuje svoje upoznavanje sa grupom Ilira među kojima je i jedna žena što "...ne hodi, već se odguruje na dasci sa točkovima.", iz čega zaključujemo da je skejt nepoznat građanima Rimske republike. 

Dakle, skejt kultura u Bosni i Hercegovini stara je preko sedam hiljada godina, a njen najstariji nalaz predstavlja ostatak glinenog ćupa, poznatog kao Butmirska skejtovnica. Drugi trag skejta iz kamenog doba jeste Odžačka rampa. Dolaskom Ilira i početkom bronzanog doba masovno se pojavljuju tzv. Ilirske osovine, a Fočanski kotačići postaju svjetski poznata skejt kulturna baština. Pedesetih godina prošlog stoljeća u Pizdićima iznad Sarajeva održava se najmanje tri vijeka duga tradicija skejt skokova, a 233. godine prije Krista nastaje prvi zapis o prisustvu skejta kao upotrebnog predmeta među  bosanskim prastanovnicima Ilirima. 

            NASTAVLJA SE