Lov na najskuplju ribu Jadrana 1983

 

Glavuša jadranskog kralja

Od svih riba Jadrana kralj je daleko najskuplji. Kralj kao delicija ima jednu karakteristiku s kojom opravdava kraljevsku titulu, a to je što na leđima nosi debeli file najboljeg, nutritivno najvrjednijeg crvenog mesa na svijetu. Od sto grama ovog mesa čak četrdeset pet otpada na proteine, a tu su još i svi vitamini, mnogi minerali, te velika količina zasićenih masnih kiselina. Pored toga, meso kralja je izuzetno bogato slobodnim radikalima, što ga svrstava u sami vrh anti-age namirnica svijeta. 

Osim što je najkvalitetniji, kralj je i najrjeđi ulov jadranskih ribara. U posljednjih sto godina prosjek ulovljenih kraljeva iznosi tri ribe godišnje, zbog čega se svaki prodaje na aukcijama, gdje lako dostiže cijenu od milion eura po kilogramu. Pravilo da je riba bolja što je veća dovela je do toga da najveći zabilježeni ulovljeni primjerak, težak dvadeset i jednu kilu, ulovljen u albanskom Draču prije osamnaest godina, prodan je na aukciji u Sotheby'su po rekordnoj cijeni od dvadeset dva miliona eura. Jedini poznati čovjek koji je u životu jeo kralja više od deset puta bio je Josip Broz Tito, koji je tokom mandata na poklon dobio osamnaest riba.

Među ribarima kralj se još naziva i “morska lutrija”. Takav naziv odabran je iz praktičnih razloga, jer kralj, za razliku od ostalih riba, ne da se loviti ni udicom, ni mrežom, pa ni dinamitom, već sam bira kome će doći. Najuspješniji lovac kraljeva u historiji, Stjepan Barišić iz Savudrije, koji je ribareći a fogo, uz svjetiljku i osti, uhvatio sedam komada za pedeset godina, u jednom gostovanju na HRT-u ispričao je kako se njegov najveći kralj, težak deset i po kila, zapravo sam ulovio, iskočio iz vode u čamac, tako da ga je Barišić samo ošinuo veslom preko glave, da ne bi iskočio kako je uskočio. San o kralju koji sam iskače na čamac postao je sastavni dio ribarske tradicije Jadrana, neke vrsta potencijalnog asa u rukavu, što potpiruje ribarsku volju u dane kad je nemirno more, a ribariti se mora. 

U jesen 1982. godine talijanski brod "Gelato" iz Venecije, baveći se sondiranjem morskog dna na sredini Jadrana, otkrio je dva kilometro široko i kilometar dugo jato, oko dvadeset hiljada riba prema procjeni, u kom su najveći primjerci dostizali dužinu od oko dva metra. Svi su mislili da se radi o tunama, ali kada su ronioci zaronili da izvide situaciju, imali su šta i vidjeti - to nisu bile tune, nego kraljevi, među kojim ih je bilo velikih kao tune. Kapetan "Gelata", Ugo Foskolo, od uzbuđenja je zaboravio promijeniti kanal na radio vezi, pa je umjesto samo u Veneciju, javio čitavom Jadranu šta je vidio i gdje. 

Informacija je izazvala opštu pometnju. Ribarski, trgovački, turistički, sportski i svi drugi brodovi, njih oko pet hiljada iz svih krajeva Jadrana, kreću tada na sjever, privučeni "ribarskom prilikom milenija", kako su o kraljevskom jatu pisali mediji. Za njima isplovljavaju ratne mornarice jadranskih zemalja, gdje umalo dolazi do pomorske bitke između talijanskih i jugoslavenskih brodova, koju u posljednji čas, kad su topovi već bili napunjeni i okrenuti jedni ka drugim, sprječava Sveti otac Ivan Pavao II, pojavljujući se na malom bijelom brodiću između dvije krstarice. Njegova rečenica: "Ko je od vas bez grijeha neka prvi baci torpedo.", koju je izgovorio blagosiljajući s obje ruke, ući će u anale pomorskog katoličanstva, odakle će imati uticaja na kasniju beatifikaciju gospodina Vojtile. 

Jadranski kralj i njegovi odresci

Posljedica ove najezde brodova bila je raspršavanje kraljevskog jata. Peti dan od nesmotreno poslane poruke kapetan Foskolo s očajem javlja kako su ribe nestale sa sonara, a vijest završava pucnjem, za kog će se ubrzo doznati da je prekratio život nesretnog kapetana samoubice. 

Mjesec dana trajala je potraga za razbježalim kraljevima, ali bez uspjeha. Američki istraživački brod "Nautilus", opremljen nuklearnim podmornicama širokog skenerskog spektra, uplovio je u jadranske vode deset dana po Foskolovoj smrti i objavio je detaljne skenove Sjevernog Jadrana, posvjedočivši da u njemu više nema nikakve velike ribe.  

Pod pretpostavkom da tolika riba nema gdje pobjeći nego u Sredozemlje, silno brodovlje iskupilo se tada na Otrantskim vratima, prouzrokujući blokadu pomorskog saobraćaja. Šarena flota, izmiješana kao da je ispala iz kakve kutije dječaka koji ima puno autića, stajala je bok do boka u cijeloj širini morskog pojasa, onemogućavajući prolaz teretnjacima, koji su se i sami pridruživali ribolovnoj groznici. Čep se na kraju otegao od Otranta do rta Palascija, i ovamo na drugoj strani do Vlore i duž cijelog Karaburuna.

No, sve je bilo uzalud. Mjesec dana poslije, kad niti jedan od nekoliko hiljada brodova nije uhvatio ni najmanjeg kraljića, među mornarima se stade širiti osjećaj da su nasjeli na šuplje medijske priče, na iskaz tamo nekog kapetana Foskola, što je kobajagi izvršio samoubistvo u eteru. Četrdeseti dan blokade, kad su novine javile da je Stjepan Barišić iz Savudrije na osti uhvatio kralja od tri i po kile, ista je krenula da popušta i da se osipa. Jedan za drugim brodovi dižu sidra i napuštaju Otrantska vrata, tako da se poslije četrdeset i dva dana obustave ponovo uspostavlja saobraćaj. 

S tim je kraljevska groznica bila završena. Raširilo se uvjerenje da jata nije ni bilo, te da je čitava priča plod zavjere čiji krajnji smisao niko nije mogao odgonetnuti, što je kod većine stvaralo osjećaj sigurnosti da je zavjere bilo. Već početkom decembra situacija na Jadranu potpuno se normalizovala, a ako je poneki brodić još i vjerovao u čudesno jato, tragao je za njim usamljeno, bez stvaranja gužve. Do sredine mjeseca kralj je iščezao iz novina i sa televizije, pa ubrzo i iz društva, gdje je u prethodna dva mjeseca bio glavna tema. 

Sredinom januara 1983. češki penzioner Jirži Šuška, koji zime provodi kod djevojke Ljubice Mački na Korčuli, prilikom šetnje južnom stranom otoka ugledao je jato velikih riba kako iskaču iz vode i tom prilikom ga fotografirao. Razvijene fotke ugledala je Ljubica i zanijemila od šoka, jer ta je žena tridesetak godina ranije i sama upecala kralja, što joj je omogućilo da na mjestu nekadašnje male obiteljske kućice podigne pansion na tri sprata. Ne govoreći nikome ništa, ona i Jirži su se mogli vidjeti tih dana kako u malom čamcu izlaze na nemirno more, što u konačnici privlači pažnju Korčulana. 

Bujna otočka mašta, koja u mrtvilu zime živne posebno, vidi u tom opasnom isplovljavanju povredu javnog morala, pa Ljubicu i Jiržija posjećuje otac Antonije, da podsjeti kako je u onim stvarima zlatna sredina baždarena na jednom sedmično, sve ispod i iznad toga je bolest. Oštroumna Ljubica odmah shvata zabludu i pokušava da je pospiješi sa riječima kako je njihova veza na daljinu, na blizinu samo zimi, te kako je ona zbog toga prinuđena zimi praviti zalihe, umirujući velečasnog da u zalihama ne ide dalje od toga da kad se podijele sa brojem tjedana u godini ispadne tačno jednom tjedno. 

Umireni otac Antonije već je ustao da ide kad je na komodi opazio jednu od Jiržijevih fotografija i prije nego je Ljubica stigla reagovati uzeo je u ruku. Znao je dobro koja je to riba, jer slaba svećenićka plata sedamdesetih i osamdesetih izgonila je oca Antonija na pučinu, da ribolovom popunjava tanki budžet. Činilo se kao da je fotografija nedavno izrađena i otac Antonije osjetio je kako mu srce ubrzano lupa. 

Na njegovo tiho izgovoreno pitanje: "Otkud vam ova fotografija?" gospođa Ljubica odgovara da joj je istu poslao bratić iz Pule, ali njen ljubavnik Jirži, čiji umjetnički ego ne može ostati ravnodušan na one koji se raspituju za njegove radove, brzopleto odgovara da je fotku prije nekoliko dana napravio lično on. Po načinu na koji je Ljubica zašutila shvatio je da se istrčao, i u pokušaju da popravi zamolio oca Antonija da uzme njegovo priznanje kao ispovijed, što Antonije i prihvata, na šta mu ljubavnici pokazuju i ostale fotke, snimljene tokom nekoliko dana. 

Iste večeri otac Antonije izlazi na mol u bijeloj svećeničkoj kabanici i sa ribarskim štapom u rukama. Oko njega se iskupljaju znatiželjni Korčulani, koje ne zanima toliko što se otac Antonije prometnuo u ribara koliko ono što mu je rekla nekoć prva koketa Korčule, čiji atributi s godinama nisu sasvim propali, gospođa Ljubica. Otac Antonije, nesklon laži, morao je upotrijebiti sve svoje govorničko umijeće kako bi im dao odgovore koji neće razotkriti istinu, niti stvoriti sumnju da im nešto krije. 

Baš u tom trenutku, na svega pet-šest metara od mola, tri velika kralja iskaču iz vode, na šta nekolicina onih koji su ih prepoznali, ne mareći za hladnoću i mrak, uskaču u vodu. U tom trenutku, po cijeloj površini malog zaljeva iskaču kraljevi svih veličina, njih na stotine, a najveći među njima, dug preko dva metra, iskače pred samim molom i u letu pljesne oca Antonija repom po licu. 

Vijest se raširila munjevitom brzinom. Još u toku noći trajekt iz Orebića stao je istovarati automobile, čije su tablice svjedočile da dolaze iz blizine, ali već u svitanje na Korčuli su bile Sarajlije, a do večeri i udaljeni Subotičani. 

Ovog puta jugoslavenska ratna mornarica reaguje na vrijeme i zatvara Pelješki kanal, postavljajući bove iza kojih je zona pod kojom prijete plotuni. Prolaz se dozvoljava samo malim čamcima, a jedini strani brod kom je dozvoljen pristup jeste američki "Nautilus", čije podvodne snimke ovaj put prikazuju traženu ribu u neviđenom izobilju, prouzrokujući pravo pravcato ribarsko ludilo. 

Najprije Korčula, a zatim i Orebić, doživljavaju nezapamćen turistički bum, u kom biva iznajmljeno sve do posljednjeg podruma i tavana, gdje u prašini i paučini, među starim stvarima, spavaju Slovaci i Česi.Oni jurišaju na uzburkalo more u malim gumenim čamcima slabog kvaliteta, koji često stradaju na mnogobrojnim udicama, tako da se na obalu vraćaju plivajući ili na čamcu oca Antonija, čija pravovjernost dolazi do izražaja jer on u tom trenutku odustaje od ribolova da bi spašavao gumene brodolomce, kojih iz dana u dan ima sve više jer sada su tu već desperadosi iz čitave Evrope. Unatoč naporima oca Antonija i drugih dobrih ljudi, od dvadeset i petog januara do dvadeset i petog februara u prenatrpanom Pelješkom kanalu utopilo se jedanaest osoba. 

Iako ronioci iz dana u dan javljaju da je riba tu, da jato kruži oko Korčule, proći će i mjesec dana bez da jedan jedini kralj bude ulovljen. Najbliži je bio izvjesni Hame iz Sarajeva, čija slaba mreža od krompirove vreće nije izdržala silovite pokrete kralja od nekih sigurno sedam-osam kila, koji se oslobodio trenutak prije nego će Hame izvući mrežu. 

Malo po malo, ribare počinje napuštati entuzijazam. Izvještaji ronilačkih ekipa  da je jato viđeno sad tu, sad tamo postaju im dosadni, jer šta vrijedi riba koja se ne da uloviti? Zaključivši da je lov na kraljeve gubitak vremena i para, stali su da se vraćaju odakle su došli, a prvi put kad je ronilački izvještaj javio da kraljevi nisu uočeni otišla je polovina. Početkom marta, kada je došlo do tri vezana ronilačka izvještaja o neprisutnosti kraljeva, otišli su skoro svi, ostavljajući samo najupornije.

Oslobođen brige za utopljenike otac Antonije konačno je našao vrijeme da se i sam malo pozabavi lovom na skupocjenu ribu. Bilo pukom srećom, bilo putem nadnaravne nagrade, na dan 31. 3. 1983. otac Antonije upecao je kralja teškog šest kila i osamsto, koji je prodan na aukciji po cijeni od 2 770 000 $, što je otprilike ekvivalent današnjih sedam miliona eura. 

Otac Antonije iz vizure fra Martina sa otoka Badija