 |
| Ramo Pešter kod kuće, 1869. |
Ramo Pešter rođen je u Mostaru 1829. godine. Poticao je iz imućne trgovačke porodice Peštera koji su na mjestu današnjeg Instituta za međunacionalnu saradnju imali vlastiti bezistan na kat. Dedo mu je bio ugledni hadži Dudo Mostarac, čovjek koji će kroz pune četiri decenije raditi kao vezirski savjetnik za unutrašnju trgovinu, a otac poznati bekrija Abu Dabi Pešter, sušta očeva suprotnost, najpoznatiji po svom autentičnom plesu, nekoj vrsti brejkdensa prozvanog "riba na suhom", zbog kog je važio za najprljavijeg čovjeka Osmanskog carstva. Mati mu je bila neka Đuza, umrla od zapaljenja pluća dok je Ramo još bio u kolijevci.
Dječak je odrastao sa dedom i bio njegovo omiljeno unuče, zbog čega je postao omražen u ostatku familije, koja je strahovala da će hadži Dudo učiniti Ramu svojim prvim nasljednikom. U dobi od šesnaest godina, nakon žučne svađe sa amidžama Stambolom i Dubaijem, Ramo je potegao jatagan i ubio Stambola, a Dubaija teško ranio, tako da će dvadeset dana kasnije umrijeti od posljedica ranjavanja. Pobjegao je u Dubrovnik i tu se ukrcao na brod Viktorija, poslije čega mu se gubi svaki trag. To je uništilo ljubav dede prema unuku, pa hadži Dudo nudi najprije deset, a onda i dvadeset hiljada dukata onome koji mu dovede ubicu živog ili mrtvog. Privučeni nagradom, za Ramom su krenuli mnogi odvažni momci tog vremena, ali potjera nije urodila plodom.
Kuda je vodio Ramin put prvih godina poslije nestanka ostalo je nepoznato. Ono što se zna pouzdano jeste da je 22. 10. 1848. u njujoršku luku uplovio hamburški parobrod Hansa, na čijem se popisu putnika nalazi i Ramo Pester. Zapisnik Imigrantskog ureda Amerike, datiran na dva dana poslije, definitivno potvrđuje da je riječ o Rami Pešteru, jer je tu zabilježeno da je doseljenik rođen 1829. u osmanlijskom gradu Mostaru. Februara 1849. ova vijest stiže i do Mostara, ali nema više ko da je čuje jer je hadži Dudo umro mjesec dana ranije, dok je Ramin otac Abu Dabi već godinama u takvom stanju da se ne sjeća ni kako je imao sina.
Sljedeći spomen Rame Peštera u sjedinjeno-američkoj državnoj papirologiji nalazimo u privrednom registru države New York za 1853. godinu, gdje se spominje kao vlasnik male farme koka nosilja u Queens-u, s kojom počinje briljantna strana historije ovog vrijednog i hrabrog čovjeka.
Odrastajući uz dedu, Ramo je još kao dječak savladao trgovinu sa svim njezinim finesama, pa mu u New Yorku kreće izuzetno dobro. Već naredne godine proširuje farmu na dvadeset hiljada kokoši, a do 1860. taj će broj narasti na 180 000, što ga čini drugim najvećim uzgajivačem u državi New York, odmah iza Montgomerija Džonsona, koji u to vrijeme ima pola miliona. 1859. godine Ramo Pešter, koji se u slobodno vrijeme bavi poezijom i prozom, piše pjesmu "Zajedno", čiji će prvi stih /Zajedno smo rasli, grade ja i ti/ biti inkorporiran stoljeće i po kasnije u čuvenu numeru Kemala Montena "Sarajevo ljubavi moja". Godinu dana kasnije Ramo Pešter, pod pseudonimom Ramon, objavljuje i novelu "Emina", od koje će ostati sačuvan samo posljednji list, kontroverzan po tome što opisuje junakinju kako s ibrikom u ruci ledenom vodom gasi požar između vlastitih nogu, nakon što je odbila mladog i imućnog trgovca sa riječima: "Ako mi je već suđeno da i tako stradam, onda ću stradati kao žena, sa prstenom na ruci i ispod jorgana, a ne ispod strehe kao golubica." Taj se list danas čuva u Muzeju književnosti SAD-a kao prva erotska proza Novog kontinenta.
No, ako mu sa književnošću i ne ide najbolje, sa kokama ide sve bolje. 1861. na Menhetnu Pešter otvara prvu specijaliziranu prodavnicu jaja na svijetu, nazvanu jednostavno "Ramina jaja". Pored kokošjih, u ponudi su prepeličja, pačja i guščja jaja, a za one sa dubljim džepom tu su i egzotična nojeva jaja, koja se uprkos visokoj cijeni odlično prodaju zahvaljujući vješto osmišljenoj reklami prema kojoj nojevo jaje ubrzava tijelo i duh. Pored toga, Ramo smišlja i planetarno poznati slogan: "One egg every mornin' long, makes you healthy, makes you strong", koje će u naš jezik ući kao "Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje."
Mladi Ramo kupi jaja na svojoj farmi u Queensu, 1854.
Godine 1863. Montgomeri Džonson doživljava moždani udar i gubi radnu sposobnost, zbog čega prodaje čuvenu farmu Henistan. Kupac je Ramo Pešter, čije carstvo peradi dostiže tada četiri miliona ptica. Po New Yorku, a uskoro i diljem Istočne obale, otvaraju se nove poslovnice "Raminih jaja", pa Ramo dobija nadimak "Kralj jaja". U razgovoru za magazin "Noble times" 1866. izjavljuje kako je inspiraciju za posao pronašao u djetinjstvu, u odrastanju na turskoj kaldrmi od oblutka, po kojoj čovjek hoda kao po jajima.
U to vrijeme Ramo Pešter još uvijek nije najveći proizvođač jaja u Americi, već je to Peter German, popularni Egman iz Kalifornije, koji tokom Američkog građanskog rata 61. - 65. jajima opskrbljuje vojsku, pa njegovo kokošje carstvo narasta na dvadeset miliona ptica. Ovaj grubi i pohlepni čovjek bio je poznat po patološkom lažovstvu, o kom je ostalo izobilje pisanih svjedočanstava. Tu je dnevnički zapis Abrahama Linkolna: “Čim je popio drugi brendi, zakleo mi se da kod njega na imanju u Kaliforniji postoji konj zelene dlake i kako mu se često desi da udari u njega kad ga traži po livadi.”, izjava Uliseja Granta: “Egman je umno poremećen čovjek”, kao i naivna, ali svjetlošću istinske vjere nadahnuta ispovijest policijskog službenika Mepsija: “Egman će mi pokloniti sto njemačkih koka što nose jaja na svakih pola sata. Po cent da dajem jaje, to je dvadeset dolara na sat, a davaću po dva.” Možda najpreciznije i definitivno najkraće sažimanje Egmanovog karaktera dao je njegov kućni sluga Gregorius: "Samo laže."
Kada je Egman čuo da u New Yorku ima neki Ramo kog zovu kraljem jaja, navodno da se grohotom nasmijao, no sedam dana poslije izašao izašao je iz luksuznog Pulmanovog spavaćeg vagona na željezničkoj stanici u New Yorku. Tri dana obilazio je Ramina jaja po gradu i zaključio da su bolja nego njegova, krupnija i jajastija, što ga je učinilo veoma zabrinutim. Posjećuje Peštera na farmi u Queensu, nudeći mu za preduzeće prvo milion, kasnije i dva, ali Ramo se nije želio povući.
Egman se vraća kući i šalje u New York bandu propalica, sa zadatkom paljevine Raminih farmi. Dvije manje su uspjeli zapaliti, od kojih je jedna "Kokolo", nazvana tako prema Raminom najdražem horozu. Riječi što ih je Pešter tom prilikom napisao s puno bola naći će se stoljeće kasnije u veseloj pjesmi grupe Magazin:
Kokolo, kokolo, kokolo
Kokolo moj
Kokolo, kokolo, kokolo
Kad si bio moj
Egmanove propalice uhvaćene su pri pokušaju paljevine Henistana u septembru 1867. Iako su otkrili u istrazi ime nalogodavca, dokazi o umiješanosti Petera Germana nisu se mogli pronaći i optužnica je pala. Propalice su završile na vješalima.
Na proljeće iduće godine, u državi Zapadna Virdžinija, Ramo Pešter započinje gradnju najveće farme na svijetu, simbolično nazvane "Jajce". U objektu veličine Dobrinje, jedinoj zgradi u Americi kroz koju teče rijeka, dom pronalazi deset miliona ptica, pa se razlika između Rame i Egmana smanjuje na samo pet miliona koka.
Egmanov odgovor bio je gradnja "Kokodroma" u Kentakiju, koji je veličinom trebao duplo nadmašiti "Jajce". Bio je to ambiciozan projekat, osuđen na propast jer je započet na nepodesnom močvarnom terenu, uprkos upozorenjima inžinjera da slabo tlo neće izdržati tako tešku zgradu. Epilog te priče bio je bačenih pola miliona dolara, s čime je pohlepni Egman sam sebi zadao udarac koji će ga odvesti u propast.
Posljedica te lude investicije bila je masovna selidba Egmanovih kokošara iz Kalifornije u države Zapada, godine 1870. Većina njih skrasila se kod Rame, koji ih sve prihvata i samo u toj godini otvara pedeset i pet novih farmi, boreći se istovremeno za amandman na ustav prema kom se svakom stanovniku Amerike garantuje jaje dnevno o trošku države, u čemu djelimično i uspijeva jer se pravo priznaje mlađim od dvadeset i jednu, godinu, potpisujući s državom petogodišnje ugovore, teške milione dolara i milijarde jaja.
U isto vrijeme, na drugoj strani kontinenta, Egmanove farme ubrzano propadaju usljed bijega nezadovoljne radne snage. Velika najezda koka nosilja na San Francisko dogodila se nakon što su Egmanovi farmeri iz okoline grada, suočeni sa neisplaćenim platama i bezočnim gazdinskim lažima, preko noći pustili svu živinu i uputili se na Istok. Očajni Egman lično se stavlja na čelo oružane potjere za pravdoljubivim bjeguncima i u bijesnom trku pada s konja kod mjesta Sutomor, ostajući na mjestu mrtav. Tada su se za primjerom kolega iz San Franciska poveli i ostali Egmanovi farmeri, pa dolazi do najmasovnijeg raspuštanja koka u historiji, upamćenu pod imenom "Koko kriza u Kaliforniji".
Armije slobodnih kokoši lutaju širom Kalifornije, upropaštavajući usjeve, povrće i voće, a u mjestu Mac Mudan ubijaju i čovjeka. Kada se pročulo da se koke skupljaju u Springstonu nadomak San Franciska, guverner Kalifornije, gospodin Aldo, upomoć poziva Ramu Peštera, kao jedinog čovjeka za kog se vjeruje da je sposoban zavesti red u takvoj haotičnoj situaciji.
Iako je krenuo odmah, Pešter nije stigao prije nego su koke zauzele San Francisko. Dok se voz približavao gradu Ramo je opazio velika, ogromna jata vrana i golubova, a na jednom mjestu čitavo polje vrabaca, pored toga i velike čopore pasa i mačaka, koji su svi bili portjerani usljed invazije kokoški. Na jednoj livadi vidio je prizor za koji je mislio da sanja, a to su bili psi, mačke i štakori, kako zajedno spavaju na zelenoj meraji. Pred samim gradom dočekala su ga šatorska naselja izbjeglica, ljudi koji su pripovijedali užasne priče o onima koji su u gradu ostali. Ne obazirući se na upozorenja mještana, koji su mu savjetovali da ne silazi u grad ako mu je život mio, Ramo naređuje svojoj pratnji da ostane na sigurnom i u grad ulazi sam.
O tome kako je Pešter ubijedio kokoške da se vrate u kokošinjce napisano je nekoliko knjiga, a 1934. snimljen je i kultni film "Gospodar kokoši". U njemu je vjerno rekonstruisana scena Raminog govora kokoškama na Linkolnovom trgu: govoreći "pi-pi" i držeći prste kao da čuva zrno kukuruza, korakom laganim kao u balerine probio se najprije kroz gustu masu koka do sredine trga, gdje je zatim bez razmišljanja stao puzati uz okomiti, sedam metara visoki kip Abrahama Linkolna, uspuzao do vrha i uspravio se na uskom krugu Linkolnovog cilindra, izgovarajući antologijsku rečenicu: "Drage moje gospođe, od mene vam halal na ovom i na onom svijetu, ali se iskreno bojim da taj moj jedan halal naspram stotina tisuća harama kojima su vas izložili drugi ljudi stoji kao kišobrančić iz koktela naspram cunamija."
Oni koji su to posmatrali sa najviših spratova zabarikadiranih zgrada potvrdili su jednoglasno da su koke u neka doba stale da se razilaze, pri čemu je ostalo posebno upečatljivo s kojim mirom su odlazile, bez trke i kokodanja. Vraćale su se tamo odakle su i došle, nastojeći pri tome da se nađu na putu rijetkih horoza, koji su ih uglavnom samo preskakali, jer je njima je kašika upala u med toliko da im je muka više bilo i od meda.
To je bilo prvo čudo što ga je Ramo Pešter izveo u San Francisku, a drugo je to što su koke ponovo počele nositi, s čim su bile prestale otkako je nastupila amnestija, tako da je jaja bilo na sve strane, u svakom žbunju i na svakoj livadi, čemu su se posebno obradovala lutajuća indijanska plemena.
Ovaj događaj uticao je da se kod Rame pojavi intenzivan vjerski zanos. U autobiografskom romanu "Neke ptice nikad ne polete", objavljenom šest mjeseci poslije događaja u San Francusku, napisao je kako čuveni govor kokama nije spremio ranije, već drugi, ali sagledavši situaciju "odozgora sa Linkolna", zaboravio je i kako se zove, a ne govor od šest i po strana, tako da je govorio iz srca. "Za ono što je uslijedilo postoji samo jedno logično objašnjenje - kroz mene je govorila neka druga, viša i bolja sila, čiju riječ razumije i jedan takav stvor kao što je kokoš", objasnio je Ramo u romanu, koji bi zasigurno ostvario veći uspjeh da se držao teme i u nastavku, da umjesto toga nije odmah poslije uvoda prešao u vjersku propovijed, s čime je ušao samo u literaturu teološkog fakulteta na predmetu propovijed, kao primjer na koji se nikako ne treba ugledati.
Ramo Pešter u fazi kad je propovijedao vjeru
Srećom, vjerski zanos nije ga držao dugo. Brzo uviđa da su mu propovijedi slabo posjećene, te da je na njima najviše onih ljudi čiji se izraz lica može opisati kao blaziran, ako se među njima i nađe poneko ko ima oštar pogled taj se sve vrijeme smijulju, a ako ih je dvojica gurkaju se i laktovima. Pokušava još neko vrijeme bez značajnijeg uspjeha, nakon čega odlučuje okačiti džube i ahmediju o klin i vratiti se starom svom zanimanju peradara, koje u iduće tri godine doživljava vrhunac. Prema službenoj statistici iz godine 1875. kompanija "Ramina jaja" prostire se od Atlantika do Pacifika, a u vlasništvu ima sto miliona koka i šesnaest miliona drugih ptica, raspoređenih na 3 000 frarmi širom SAD-a. Farme gradi i u Kanadi i Meksiku, pored čega ima još pedeset drugih biznisa, proizvodnih, transportnih i građevinskih firmi, a do sredine 1876. u njegovom vlasništvu će se naći 27% velikih skladišta u čitavoj Americi.
Od onog dana kada je pobjegao iz Mostara, Ramo Pešter nije bio u Bosni, ali se trudio da uvijek bude obaviješten o prilikama koje u njoj vladaju. S radošću sluša vijesti o sve češćim ustancima, koji su u Bosni krenuli od 1875. i sa velikim nestrpljenjem očekuje da čuje kako nema više Osmanlija, jer u dubini duše gaji želju da se vrati u Mostar i potraži svoju nekadašnju ljubav Eminu, o kojoj ima informaciju da je ostala neudata i da joj godine nisu dotakle i u stas, za čijom vitkoćom se iz daljine još uvijek okreće cijeli Mostar.
Zbog toga za Ramu Peštera nije bilo radosnije vijesti od one koja mu je stigla sa Berlinskog kongresa 1878, kada je odlučeno da se Bosna izuzme od Osmanlija i preda na upravu Austrijancima. Da bi osigurao svoj položaj u novoj državi Pešter posjećuje austrijskog konzula u Americi i dogovara pomoć vojsci monarhije u iznosu od hiljadu tona jaja u prahu i milion dolara, s čime dobija orden "Prijatelj monarhije". Malo poslije toga invazija je izvršena, i u septembru 1878. Ramo se poslije trideset godina ukrcava na brod za Evropu.
Mjesec dana poslije stiže u Mostar pod lažnim imenom Ramon Koko, gdje biva predstavljen kao investitor iz Amerike. Šetajući ulicama rodnog grada, jedne večeri iz malog sokaka čuje tupe udarce, kao da neko baca vreće, koji na njega djeluju kao na kakvog skejtera kad čuje odnekud kuglageri da šušte. Orjentišući se prema izvoru zvuka, Ramo zalazi u sokak i otkriva prizor pred kojim suze teku same - na kaldrmi, u prašini, jedan se starac baca tako da odskakuje po pola metra u vis, praveći pri tome razne figure, po kojima se razaznaje da nije epilepsija, već umjetnička forma.
Mislio je da je taj starac njegov otac Abu Dabi, za kog je ranije čuo da je, naslijedivši hadži Dudu, prodao sve i digao se u svijet, u kom je nestao bez traga, ali kada je tačka završena i on se zagledao u lice starog plesača, našao je u njemu potpuno nepoznate crte lica, a zatim i čuo priču koja je potvrdila da to nije njegov otac, već njegov učenik i nasljednik po imenu Mule Bluna.
To mu je bio prvi uzlet u sreću samo radi većeg pada u nesreću, a drugi je bio još teži. On se događa odmah sutradan, kada Ramo odlazi kod Emine, koja ga - mislio je Ramo da se samo pravi - ne prepoznaje, ali ga odmah uvodi u kuću i vodi s njime strasnu ljubav, komplimentirajući mu tako da ga kuje u zvijezde. Po završetku, Ramon Koko otkriva svoj pravi identitet, ali Emina na to samo odmahuje rukom i iskreno priznaje kako bi morala imati sedam glava da se sjeća svih muškaraca s kojima je bila, sedam ili sedamdeset, govoreći povrh svega da od Peštera pamti samo hadži Dudu, koji je kod nje ostavio vreću zlata i pored toga što mu erekcija nije mogla preći tri posto. Na kraju mu je još zatražila dvanaest kruna za pruženu uslugu, iako je ranije u razgovoru dva puta rekla da je deset.
 |
Poslije tog događaja Ramo pakuje kofere i napušta Mostar, ispisavši prije toga stranice dnevnika koje danas spadaju među najgore zapise o tom gradu, u kojima nije pošteđen ni Stari most, kog naziva zastarjelom izlizanom skalamerijom, ni Neretva, čiju vodu naziva bajatom i buđavom.
Vrativši se u Ameriku, Ramo Pešter i službeno mijenja ime u Ramon Koko, te se ženi sa Indijankom po imenu Mjesečina, s kojom će dobiti tri kćerke. Ramon Koko umire 1899. godine. Njegova grobnica nalazi se na groblju Prospekt u Queensu. Njegovi potomci danas drže 38% farmi u SAD-u.
,
Brao majstore. Pozdrav iz Mostara :-)
OdgovoriIzbriši