Blog 78

Danas mi je bio dug dan, pa sad i nisam baš za pisanje, ali eto, rekao sam sebi da ću napisati jedan post  svaki dan, pa da održim riječ. 

Mislio sam danas malo i na književnost, na književnog lika koji će biti potpuno moj, ali da može ruku pod ruku sa vrhunskim književnim likovima  za koje znam. 

Naumpalo mi je više njih, a najviše pažnje mi je privukao lik koji ima para i po čitav dan samo ide na kafe. Pošto mi je kao piscu slabost da smišljam krajeve, danas sam probao smisliti to i smislio sam dvije mogućnosti koje su me nasmijale. 

Prva je da junak pije osmu kafu u danu i da tada, nekome, iskreno kaže: "Pijem je, ona mene pije." Meni je to tako smiješna izjava da ne mogu da se ne nasmijem čim to izgovorim. Mislim da to razumiju svi koji su ikad pretjerali s kadom, jer sve je u tih pet riječi stalo, cijeli taj sjebani osjećaj kafedžije koji je pretjerao. Mislim da se uz dobru prethistoriju može ta rečenica učiniti i ozbiljno dramatičnom. 

Druga varijanta je da ukomponujem priču što sam jednom čuo, ispričao mi jedan momak, kako je išao na fakultet i čitav dan slušao predavanja bez da je išta jeo, pa otišao poslije toga na kafu. Ta ga je kafa "prestrugala", kako je rekao, od čega mu je pozlilo. Imao je dramatičan trenutak u toaletu, gdje se umivao i bezuspješno probavao povratiti, a spasio ga je ezan, uz čiji zvuk boljke prođoše. To je dramatično već i samo po sebi. 

Ta bi priča mogla biti ujedno i moderna razglednica Sarajeva, s osam  kafa u osam kvartova, a radnja bi se sastojala uglavnom od pozdravljanja i kratkih razgovora o junakovim novom autu. Kroz cijelu priču mora da se potencira kako junak ima para, u jednom trenutku treba da uđe u "Crvenu jabuku" i kupi za dvadeset maraka papaju, a ne kupi još za deset feninga i kesu, pa hoda s njom u ruci ulicom i kako je daleko parkirao, a papaja malo trula, procurila, naljuti se i baci je u travu. 

Moguće da bi bilo ljudi koji bi se poistovjetili sa junakom okovanim u skupo i da im radnja zatim ne bi bila smiješna, već ozbiljna. Junak bi na jednoj od kafa morao ispričati kako je prije lumpovao, pio i zatvarao kafane, pa odlučio da je dosta i okrenuo se vjeri. Da to ne bi ispala priča šuplja, junaku treba da je neugodno kad god čuje ezan, a da ga uvijek čuje dok ide na sljedeću kafu. 

Možda to i napišem. 

Blog 77

Tako mi je fino pisati ove blogove da kontam kako ću svaki dan napisati po jedan. Ima nešto oslobađajuće u pisanju, u izgovaranju sebe sama. Znao sam ja to odavno, ali sam skrenuo s tog pravog puta prije nekoliko godina, misleći da ću lakše do para ako se kao pisac stavim u službu polu-pismenih i nemuštih. 

Nadam se da ću se vremenom preko ovih blogova osloboditi u dovoljnoj mjeri kako bih počeo pisati o tome kako je stvarno izgledala moja "profesionalna" karijera, jer je to sve stvarno smiješno, nije samo kad ga tek popušiš, tad čovjek bude tužan i ljut, ali poslije, kad emocije izvjetre i ostane samo razum - ajoj, pa tu se stvarno nije znalo ko je luđi i ko u gore budalaštine vjeruje. Evo samo jedan detalj iz posljednje "saradnje", jedna rečenica od subjekta koji je želio s njom istaći vlastitu skromnost: "Ja u životu nisam započeo rečenicu u prvom licu jednine." U rep muzici se poslije takvih iskaza kaže over&out. 

Kad smo već kod muzike, jutros sam ustao sa velikom voljom za slušanje pjesama. Otišao sam na kafu s knjigom, ali sam onda stavio slušalice i nisam htio čitati da bih mogao pozorno slušati tekstove. Slušao sam najprije "Jesus, he knows me", zatim "Rock the Casbah", onda "Bomber", pa "Reckless life", pa "Leave me alone", pa "19th hole", pa još neke tako koje volim, a volim ih jer tada mogu biti naoko miran kao bubica, a u meni sve buja i kipi kao ono kad se priroda budi u crtanom "Đole proleće".

Poslije sam malo čitao i knjigu, u kojoj se sve ozbiljnije zakuhava. U toku je smjena vlasti, pa ima dosta mučnih scena, tako karakterističnih za uspostavu svih novih vlasti. Moram priznati da sam potpuno na strani haduma-pripovjedača, koji mi je već održao par lekcija šta znači biti dobar i postojan čovjek. Posljednje divljenje za njega osjetio sam u momentu kad je odbio da za vlastiti interes - bolje reći vlastiti životni cilj - proda robinju svoga gospodara, bez obzira što je s tim navukao dželatov bijes. O, kako se samo ponio evnuh učeni, kako je na svoj način pokazao da ima muda stoput veća od svih tih muškarčina, koji bi istu priliku, da davanjem tuđeg dođu do svog, iskoristili bez razmišljanja! Još evnuh to može dati i nestati prije nego gospodar može shvatiti, pa mu zbog toga djelo još veće. 

***

Mislim da mi nikada u životu dosaditi ići na Baščaršiju na ćevape. Sjedim u "Specijalu" i slušam svoju desetku kako cvrči, pa mi od toga dolazi radost u duši. Znam, nije junački ni filozofski uzdizati tako niske radosti, ali nisam ni ja junak, a i filozof sam amaterski, pa šta me briga što je dio moje filozofije i rečenica: "Put ka sreći je put na Baščaršiju." 

***

Jednu stvar sam siguran, a to je da većina ljudi voli čitati priče u kojima se neki obični čovjek basnoslovno obogati. I meni su te priče veoma zanimljive, kada su prave, a takve su izuzetno rijetke. Šuplje priče na tu temu su dosta češće, ali te su dosadne i sve iste - one ništa ne govore o zarađivanju, već počinju od trenutka kada su se već uzeli novci. Primijetio sam da veliki broj siromaha ima fiksaciju na to da plate ceh čitavoj kafani. Fino je to ovako, ali kad čuješ trideset puta iz trideset različitih usta, onda ispari finoća, a ostane ti da se sjetiš: "Debilitas, suprotno od abilitas." 

Ponekad smišljam ovakve priče, ali nikad ih ne probam napisati. Koji pisac hoće da bude baš čitan, neka napiše kratku priču u kojoj je protagonist neki čovjek kao hljeb dobar, zbog čega nema ko ga nije zajebo, ali ga Bog zato nagradi velikim bogatstvom. 

Blog 76

U pokušaju da odgovorim na pitanje zašto čovjek čita knjige, reći ću da je to jedan od načina da se živi više. Čovjek ima tijelo, a ima i duh. Oboje se mogu kretati, ali ovo drugo puno brže i puno više od ovog prvog, pa je to karta na koju igra čovjek koji čita.

Razmišljam o tome kako je, zahvaljujući tome, i moj život postao puno bogatiji. Sjećajući se pročitanog osjećam kao da sam živio u svim tim vremenima i na svim tim mjestima, a što znam da nisam, to mi ništa ne smeta ovim osjećajima. I drago mi je da je tako, mislim da je to širina duha, pa možda i početak erudicije. U svakom slučaju, vidim u tome naznaku nečeg pozitivnog u budućnosti. 

Problem s tim, nazovimo ga duhovnim bogatstvom, jeste što ono nije za svakoga. Prosti ljudi u tome često vide slabost, koja ih zna navesti na koristoljubive misli, pa kad se ne ostvari nijedna, onda budu razočarani i ljuti. Nažalost, prostih je ljudi u svako doba čovječanstva bilo puno više, i ja sam se puno puta smijao čitajući o tome kod velikih pisaca, recimo kod Manconija, kad piše kako u Italiji riječ "pjesnik" ne označava nadahnutog miljenika Muza, već nastranog i ćudljivog čovjeka, maltene luđaka. Smijao sam se takvim stvarima grohotom, dijelom što sam u tome prepoznavao univerzalnu istinu, a dijelom što se po tome vide i istinski razlozi zbog kojih prosti ljudi kroz čitavu historiju ne mogu izaći na zelenu granu. 

U drugu ruku, kad se sastanu dvoje ili više duhovno bogatih ljudi, tada nastaju najljepša moguća druženja, sa duhovnom gimnastikom koja umije preći u prave vratolomije, a to istinski krijepi dušu, baš kao što je malodušnost ubija. 

Samo pred duhovnim bogatašima moguće je, uz rast vlastitog ugleda, izgovoriti rečenicu: "Bog me je poštedio mnogih muka tako što me stvorio evnuhom, no moram priznati da kada sam gledao određene filmove, jeste mi znalo biti krivo što nije sam ni mač ni, ni korice." Svjetina to ne konta ili se pravi da ne konta, kako god moraju im se te stvari crtati, a to onda nije više otmjena duhovitost, nego tek otužni primitivizam.

***

Ljubav prema knjizi mora biti umjerena, inače je zaljubljenik u opasnosti da izgubi vezu s realnošću, što je uvijek opasno. Neki od najvećih književnih talenata koje sam upoznao propali su - i to kako jadno - zato što su prečitali. Život je ipak da se živi, a to je još svašta nešto pored čitanja, čitanje je tu ukras. 

I ja se od toga čuvam, pazim da me ljubav prema knjizi ne omađija više nego što valja, što se povremeno ipak desi, a povremeno je i ok. 

Da ne bih izašao ispod okeja, danas sam se pozabavio nečim što sam neko vrijeme odlagao, a to su kućanski poslovi. Mislim da u meni leži potencijalno pravo dobar čistač stana, jer jednom kada se dohvatim ide to meni. Ja volim pokret, volim kad mi je cijelo tijelo u pogonu, a to i jeste čišćenje. Ako još pritisneš krpom da valja i čistiš brzo, eto divnog i korisnog treninga. 

Sad kad dođem kući čeka me pospremljena i čista soba, pa mi to sad drago. Sutradan ću drugu, koja je manje problematična, a kupaonicu i vece sam sinoć. 

Bio sam plaćao za čišćenje, isto i za peglanje, ali sada sam čvrst u odluci da promijenim tu stvar. Lovu ću trošiti na fina jela i na skupljanje za fini auto, a kućanica ću biti ja sam sebi. Imaju li Hrvati riječ kućanik? Je li istina da u Hrvatskoj možeš dobiti novčanu  nagradu za neologizme? Ako jest, i ako niko nije već poturio kućanika, onda molim da se to uvrsti u rječnik pod moje autorstvo. Može i kućnik što se mene tiče. 

Naumpada mi danas čitav dan  jedna sasvim mahnita ideja, a to je da u stanu napravim svoj mali skejt spot, mali boksić za naučiti kombo trikove preko zime. Moglo bi se to napraviti, linija od ulaznih do balkonskih vrata je dovoljno duga, ali bojim se ako to uradim da će me komšiluk linčovati. A volio bih ja to puno da imam, nije da ne bih, i sigurno ne bih bio lijen vježbati, no o tom potom. Možda ipak ne u stanu, ali negdje drugo, zašto da ne? Na to treba potrošiti lovu, a peglu i praška uzeti u vlastite ruke i uraditi to srcem, bolje od plaćenika. 

Pošto sam danas bio tako vrijedan, nagradio sam se skejtanjem na dnevnom svjetlu, opalio sam nekih dva i po sata i nisam bio loš. Boli to ljude kurac, znam, ali istina je jedna velika da sada skejtam ljepše nego ikad, pa bih zato volio i taj boksić u stanu, da savladam noseblunt i te zajebancije koje kad znaš, život ti ipak bude ljepši. 

Čistača sam nagradio skejtanjem, a skejtera ručkom u Crvenoj jabuci. Još jedan znak da sam bio vrijedan je i taj što sam pojeo baš puno, možda i kilu i po hrane. Drago meni to bude, jer sve dok imam taj Gargantuovski apetit nekako znam da sam zdrav, a debel nisam zato što sam skejter. 

Sad opet pijem kafu, pa koji đir s komšijama, pa kupanje i čista soba, čista posteljina, i uz to dobra knjiga, a sutra slobodan dan. 

A imam i novi zvučnik, i volju za glasnim slušanjem muzike. Biće lijepa noć. 

Blog 75

Rekao sam sebi da ću obustaviti pisanje do daljnjeg, ali maloprije kontam - što ne bih pisao blog, postove bez puno razmišljanja, koji možda nemaju nikakvu umjetničku vrijednost, ali mogu olakšati dušu? 

Da je ovo neka priča, ja bih se sada ozbiljno nasekirao što sam u prethodnoj rečenici napisao "ali" dva puta, ali ovako me za te stvari boli briga. I to je tako opuštajuće, tako drugačije od pisanja ozbiljnog. Ali, ali, ali - ale, ale, ale!

Danas sam imao jednu ideju, kao otkrio Rotšild stari da im familija zapravo vodi porijeklo iz Bosne, pa odlučio da nas kupi cijele, iz čega bi moglo izrasti cijelo izobilje komedije. 

Nije to možda loša ideja, svi ti aktualni lažovi iz medija, samoprozvani zaštitnici Bosne, odjednom se utrkuju koji će istu tu Bosnu osporiti više i pred Rotšildom ispasti veći dupelizac. 

No da bi ta stvar bila stvarno dobra, valjalo bi najprije dobro istražiti Rotšilde, pročitati relevantne knjige i još svašta nešto za šta u mom životu nema više vremena, pa bogami ni snage, jer kako radni dan prođe, tako od mene ostane čovjek koji može imati samo kratke misli, a s kratkim se mislima ne mogu pisati ozbiljne novele. 

Po svom običaju, čim sam dobio novu ideju, odmah sam se dao na realizaciju, ali nisam odmakao dalje od prve rečenice kad su u radnju počele stizati mušterije, a sretan sam što danas nisam ponovio svoju učestalu kardinalnu grešku, da uporedo pokušavam pisati i raditi. Ono fazon telefon vazda u ruci, na telefonu otvoren dokument, pa ja ono u hodu ubacujem rečenice, dok silazim do skladišta i nazad ili drugo nešto. Možda to neko i može, ja definitivno ne mogu. 

Čini mi se da u književnosti sada najviše mogu još samo jedno, a to je čitati dobre knjige. To je svakako i najljepše od toga. 

Pisao sam vam ovdje već kako sam se napatio sa prošlom knjigom, sa jednim nadasve trivijalnim romanom o Tomasu Manu, koji me u više navrata jeste bio doveo do granice, do misli kako je moje u književnosti prošlo tako potpuno da nisam više ni za čitanja.

Pošto su to opasne misli, suprotstavio sam im, još malo prije završetka "Čarobnjaka", jednog od najboljih pisaca za koje trenutno znam, a to je Ćamil Sijarić. Baš kao i Tomas Man, Ćamil Sijarić je jedan od rijetkih pisaca od kojih sam pročitao dosta knjiga, skoro sve, a da je samo jedna od njih bila slabo zanimljiva, sve ostale prva liga, vrh vrhova. 

Knjiga koju sam započeo nosi naslov "Konak" i neobična je od samog početka, tako uvjerljiva, a tako snovita u isto vrijeme. Pripovjedač je jedan hadum, jedan obrazovani i pisanju skloni evnuh, koji se sve vrijeme obraća duhu Šer-Anu, pred kojim uživa potpunu pripovjedačku slobodu, ali isto tako i briše ono što napiše, jer nisu to stvari s kojim se hvali svijet inače, više one koje služe da se nikada ne saznaju. 

Sve što sam dosad pročitao u toj knjizi tako je neobično i originalno da mi je ponovo oživjela čitalačka vjera, tako oslabila na prethodnoj. Taj hadum ili evnuh čitav je život služio po aginskim haremima, pa se s time i sad bavi, pod stare dane, kod age propalog i osiromašenog, na putu do kuće u Akovu, gdje se rodio i gdje je namjerio da umre, ali ne može da putuje, mijenjanju se carevine pa ima neki zastoj. 

Nasmijao me hadum kad kaže kako je, svjedočeći raznim haremskim prizorima, znao osjetiti da mu je krivo što nije mač ni korice.

Ima tu toga još dosta, ali za ovoliko neka je dosta.

DOSADNE KNJIGE

Umiranje od dosade nad trivijalnim romanom 

Svako ko se bavi čitanjem knjiga, prije ili poslije mora doživjeti tu nezgodu da se suoči sa dosadnom knjigom. 

Posljednja takva za mene, s kojom se borim već par mjeseci, jeste knjiga "Čarobnjak", irskog pisca čije ime nikako da ispravno zapamtim (Colb Tomin ili Tolb Coimin, ili nešto treće), a koja za temu ima život velikog pisca Tomasa Mana i njegove porodice. 

Pošto sam nekada puno volio Manove knjige, ovaj roman kupio sam sa velikom nasladom, i sa velikom nasladom krenuo da ga čitam, ali onda, malo po malo, ta je naslada bivala sve manja, a sada je već gotovo sasvim iščezla; sada dok čitam tu knjigu u sebi se pitam - zašto čitam ovo trivijalno sranje? 

Biografije znaju biti veoma zanimljive, one što ih je napisao Stefan Zweig spadaju među najzanimljivije knjige ikad što sam čitao, ali "Čarobnjak" to nije. 

U njemu nema, kao kod Zweiga, puno detalja koji bacaju svjetlost na umjetnički genij Tomasa Mana, nema ih nikako, ono što se u vezi s tim i spomene više ostavlja dojam podsjetnika da je ta dosadna knjiga zapravo o nekom piscu, ali zato ima jako puno o trivijalnim stvarima, recimo, o skrivenoj  homoseksualnosti piščevoj ili njegovoj velikoj imovini, što na mene ostavlja utisak da se ova knjiga prije svega obraća onome dijelu književnog svijeta koji možda jeste najširi, ali i najviše lišen duha, što se vidi i po tome da ih od vrhunskih pisaca ne zanimaju knjige, nego prljavi veš i druge trivijalnosti, pokraj kojih je književnost i nastala, kao spas. 

Sad sam na dijelu u kom se opisuje smrt Klausa Mana, sina Tomasa i žene mu Katje, pa se sjećam kako je o umiranju pisao Tomas Man, recimo u Budenbrokovim, kad umire baba ili mali Hano: eh, kakve su to bile stranice, i kako čovjek poslije njih bude sretan što je samo živ. Ovdje ništa od toga nema, ima samo prije toga priča o tome da je i Klaus homoseksualac, uz to još i narkoman, pa ovo kad umre nekako… Kao da se nije bog zna šta dogodilo. 

Sjetio sam se jedne ženske koja mi je nekada govorila da je Tomas Man sranje, a njegov sin Klaus piščina. I ta ženska je na prvom mjestu istakla Klausove homoseksualnost i narkomaniju, rekavši te stvari baš kao da je to nešto čemu se ljudi inače dive. Jeste da ja Klausa Mana nisam nikad čitao, ali posvađao sam se s tom ženskom tada, a i sada se mogu posvađati sa svakim ko tvrdi da su pretjerani i nezdravi tjelesni užici ono što je potrebno za vrhunsko umjetničko stvaralaštvo, jer tako nešto mogu tvrditi samo duhovni robovi, koji bi svagda da ih se posebno cijeni i poštuje baš zbog tog slabićkog robovanja najnižim strastima.

Do kraja mi je ostalo još četrdesetak strana, za koje proričem da će mi trebati oko osam dana, jer i kad krenem ne mogu toga puno, niti te rečenice imaju snagu da me odvoje od mog života na trenutak i pruže mi duhovno putovanje u pravom smislu riječi. 

Na koricama "Čarobnjaka", kao The Guardianova navlakuša za kupnju, stoji ova rečenica:  "Toibin je stvorio epsko djelo.” Meni to zvuči kao neka zajebancija na piščev račun. 

PROPADANJE

Nedavno mi je jedan drug dao prijedlog da kao propali pisac napišem knjigu naslova "Propadanje", u kom ću detaljno opisati kako u Bosni sve propada.

Taj drug mi je puno puta davao prijedloge za knjige, a ja sam ih uvijek slušao rado jer to su sve originalni i zanimljivi prijedlozi, i smiješni nadasve. 

Najzanimljivije od svega je sam način na koji ih drug priča.To su riječi čovjeka koji istovremeno misli i osjeća, što je rijetka govornička roba u Sarajevu ovih dana. 

Kvalitet njegovog prijedloga nije izostao ni ovaj put. 

Knjiga bi trebala započeti sa nabrajanjem svega što je u Bosni propalo: putevi, zdravstvo, školstvo, vojska, reprezentacija, kultura, vjera, policija, sve.

Zatim se sa opšteg prelazilo na pojedinačno, na primjere koji to dokazuju, a to je bilo najsmješnije od svega jer to su sve bili neki poznati ljudi. 

Kao treći dio prvog dijela "Propadanja" (u međuvremenu je to postao književni serijal), išla bi priča o meni kao propalom piscu, u kojoj bih opisao razne vrste književnih prevara,  od zablude da si ti taj do susreta sa onima koji se takvim zabludama pokušavaju okoristiti. 

I taj dio mi je bio smiješan, a i drago mi je bilo vidjeti da sam u prošlosti bio slušan puno više nego što uobičajeno mislim, jer ako sam se igdje napričao priča o povlačenju za kurac pod zastavom književnosti, to je moje Alipašino. 

Poslije ta tri dijela slijedi zaključak: da je propast u Bosni zavladala kao stil života, takoreći da kod nas nije ni poenta da uspiješ, nego da ne uspiješ, da propadneš umjesto toga. 

Iako je drug ispričao tu priču kao veoma ozbiljnu, ja sam joj se smijao puno, a na kraju me je dojmila kao neka vrsta nove filozofije, koja bi i nama, šupku Evrope, mogla priskrbiti titulu naprednog društva.

Zapisujem ovu ideju za neka bolja spisateljska vremena, koja će, nadam se, jednog dana i doći.