DEDA

Deda i Tupak, Los Angeles 1994.

Sedamdesetih godina Deda je radio kao poštar u New Yorku. Stanovao je u Harlemu, u stanu gdje su mu prve komšije bili porodica Šakur, čiji je član bio i mali Pak. Između Dede i trogodišnjeg Paka razvilo se veliko prijateljstvo, koje će trajati punih sedam godina, sve do Dedinog povratka u Sarajevo 1981. Na odlasku Deda je Paku poklonio biciklo, prelijepu zelenu Gazelu, a nakon što se vratio Pakova pisma  dolazila su još tri godine. Njegovo posljednje javljanje bilo je 1984, kada je javio da sa majkom i sestrom seli u Baltimore.

Po povratku u Sarajevo Deda je držao kafiće, najprije “Harlem” na Koševskom brdu i kasnije “NYC” na Ilidži. Bili su to ambiciozni i skupi projekti kojima su voda i vatra stali u kraj. “Harlem” nije radio loše, ljudi su dolazili da jedu u njemu debele američke palačinke, ali kada je puklo vodovodno čvorište, kako je bio u podrumu, napunilo ga je do plafona. Ni “NYC” u ilidžanskom naselju Pejton nije radio loše, sa svoje dvije trake za američko kuglanje i četiri stola za snuker privlačio je ljude iz svih dijelova grada, ali poslije samo sedam mjeseci jedne večeri se zapali jedan od flipera, odakle je prešlo na cijeli kafić i ostavilo od njega gole zidove i gomilu pepela. Da bude gore, po osnovu dokaza izvedenog od strane vještaka, fliper se zapalio zato što je nestručno prespojen iz trofazne na dvofaznu struju, pa je pogoreli Deda pored svih belaja morao platiti još i razne kazne, kao i troškove onih koji kazne pišu. U moru tih problema  Deda je zaboravio i samog sebe, a ne malog Paka u Americi. 

Tek poslije, kad je sasvim propao i od gazde postao konobar, u rijetkim trenucima besposlice znalo bi mu naumpasti kako se mali Pak iz Baltimora nikada nije javio i kako mu je kupio Gazelu koja ne mora ići da bi mijenjala brzine, dao za nju dvjesto dolara, a on se nije ni javio. Kad bi neko od gostiju za šankom stao da se žali na nezahvalnost djece, Deda bi mu odgovarao sa: “Znam kako ti je” ili kraće:  “Sve znam.”, misleći pri tome na malog Paka.

Onda je u Bosnu stigao rat i Deda je postao vojnik. U majici i tenama, sa puškom iz kućne radinosti u ruci, branio je svoj grad i u tom poslu često dolazio u susret sa strancima, stranim novinarima i vojnicima koji su sa sobom donosili strane stvari. 

Jedne prilike, a bila je devedeset četvrta, u rovu pokraj njega nalazio se debeli američki novinar Stiv, koji je pod guzicu raširio nekakve ogromne američke novine. U momentu kada se sageo da promijeni film u foto aparatu Stivu je iz guzice izronila zapanjujuća slika mladića čije su crte lica neodoljivo podsjećale na Pakove. Pitao je Stiva ko je momak na kom sjedi, a ovaj mu odgovorio da je riječ o zvijezdi rep muzike, Tupaku Šakuru. Igrom slučaja Stiv je sa sobom imao njegov album “Strictly 4 My N. I. G. G. A. Z.” kog je kupio na aerodromu prije nego će poći za Bosnu, a imao je i diskmen. 

Stiv je gledao Dedu kako plače dok sluša Tupaka i mislio kako je došao u zemlju sasvim uvrnutih ljudi, još više kad je Deda skinuo sa glave tanke rajf-slušalice i rekao: “Ja ga znam od kad je bio ovolišni”, pokazavši rukom na manje od metar. Činilo se Stivu da je ispao ne budala, već budaletina što se prijavio za ratnog novinara, ali na kraju se vratio u Ameriku sa pričom koja će mu priskrbiti titulu “Novinar godine” po izboru New York Timesa. 

Priča o sarajevskom vojniku Dedi kako je kao malog čuvao Tupaka Šakura osvojila je Ameriku preko noći i došla i do samog Šakura, koji će u jednom televizijskom gostovanju potvrditi da je priča istinita i da u garaži pored Kadilaka još uvijek čuva lijepu zelenu Gazelu, uspomenu na neka ljepša vremena, "before I become a drug dilla, a thug nigga". 

Četiri dana poslije dogodio se Dedin bijeg iz rata, o čijoj spektakularnosti se pričalo na sve tri zaraćene strane: usred bitke, usred paljbe koja je zbog toga na trenutak obustavljena, pred Dedu se spustio helikopter američke vojske i odveo ga, poslije čega se bitka nastavila kao da ništa nije bilo. 

Pričalo se tada za Dedu da je plemić i Talijan, iz familije De Rossi čija je grobnica na sarajevskom Svetom Josipu, da u strogom centru Milana ima četiri zgrade koje mu prave mjesečni prihod od petsto hiljada maraka i još svašta nešto što sa istinom nema veze, ali se raji, radi spektakularnosti Dedinog bijega, činilo kao da ima. Istina je bila da je Dedu helikopter odveo u Italiju, ali samo do aerodroma gdje je faktički presjeo u avion i poletio za Ameriku. 

Dvanaest sati poslije otpočelo je novo poglavlje u Dedinom životu. Od trenutka kada je sletio na aerodrom u Los Angelesu, gdje ga ovaj put dočeka mnoštvo televizijskih ekipa, Deda je postao selebriti. Iza novinara koji su mu se unosili u lice sa kamkorderima, okružen tjelohraniteljima i sa šampanjcem u rukama, stajao je mali Pak koji nije više bio mali. Kako ugleda Dedu, tako opali iz ogromne flaše od tri litra i skupocjen Moet poteče odmah tu na aerodromu, zajedno sa suzama radosnicama za koje se nije znalo koje ih oči više plaču, da li Pakove crne,  Dedine plave ili raznobojne oči  mnogobrojne publike. 

Sit rata i ratnih abnormalnosti, Deda je brzo pohvatao konce nove igre i odlično se uklopio u ono što Tupak sada radi. Pod imenom Es-Di, što je bilo skraćeno od Sergeant Deda, imena što mu ga je kod prvog predstavljanja američkoj javnosti dao novinar Stiv, pridružio se Tupakovom timu u ulozi sekretara. 

Kada su ga na televiziji ugledali u napucanim širokim pantalonama, u Džordanovom dresu, sa crvenom maramom na glavi i debelim zlatnim lancem oko vrata, kako govori na američkom engleskom da Tupak priprema jedan od najboljih albuma u historiji hip hop muzike, ljudi koji su Dedu lično poznavali našli su se u šoku. Nevjerica je bila tolika da je na kraju pukla priča kako je ovaj Deda zapravo Amerikanac, dok je pravi umro u Americi još krajem sedamdesetih. 

Dedine gromke riječi razlikovale su se od drugih takvih u medijima po tome što su bile istinite. Tupak je tada zaista bio u studiju i malo po malo snimao ono što će se u budućnosti prometnuti u kultnu ploču hip hop muzike, njegov treći po redu  album "Me against the world", prvi s kojim će zasjesti na vrh Bilbordove ljestvice i zadržati se pune četiri sedmice. 

O tome koliko je Deda bio umiješan u ovo muzičko remek-djelo danas je nemoguće precizno utvrditi. Pouzdano se zna da je jedan od Dedinih zadataka u timu bio da čita Tupakove tekstove i po potrebi ih dotjeruje, što je prema vlastitom priznanju često i činio. Osim toga zna se i da je, iako nigdje nije potpisan, zajedno sa Easy Moo Bee-om i Erickom Sermonom otpjevao bek vokale na trećem singlu sa albuma, baladi "Temptations", ono čuveno repetitivno pjevanje riječi "Hey" na refrenu zapravo je Dedin glas.

Album je, već rekosmo, polučio izuzetan uspjeh, postao najprodavaniji u Americi te godine, ali to ne znači da je i rad na njemu tekao glatko. Generalno govoreći, 1994. je druga po lošini u kratkom Tupakovom životu, odmah poslije 1996, koja će mu ujedno biti i posljednja. Neprijatelji su se te godine obrušili na mladog Šakura kao nikad prije, istovremeno sa ove i sa one strane zakona - sud mu je dao  osamnaest mjeseci, a nepoznati napadač upucao ga pet puta.

S te strane gledano, Dedin prelazak iz Bosne u Ameriku nije donio bog zna kakvo poboljšanje, jer meci su mu u Americi jednako fijukali oko glave kao u Bosni. Premda je iz perspektive običnog čovjeka, kom uvijek nedostaju neke pare, živio izuzetno lagodno, noseći i trošeći samo skupo, Dedin je novi život bio zapravo težak, konstantno otežan pancirom i pištoljem, a ponekad i sa još težim stvarima kao što je AK-47. 

One večeri kada je Tupak upucan, Deda je sjeo u Kadilak Eldorado i u punom gasu, Rutom 66, zaputio se na East Coast, sa namjerom da pronađe onog za kog se vjerovalo da stoji iza pokušaja atentata, čovjeka po imenu Christopher George Latore Wallace, poznatijeg pod pseudonimom Biggie Smalls, kako bi ga lišio života. Na ulazu u Missouri pokušala ga je zaustaviti policijska patrola, ali Deda, u čijem je gepeku bilo oružja za desetoricu, nije stao, tako da je za njim krenula potjera. 

Bježeći pred plavcima, Deda je kod mjesta Dick uletio u krivinu pri brzini od dvjesta na sat i sletio u provaliju, gdje se prekida njegov burni život. 

Pjesma "So many tears" sa nadolazećeg Tupakovog albuma posvećena je Dedi.