Iz ne tako davne historije sarajevskog podzemlja

 

1.

U to doba znalo se ko je kralj i car, ko je capo di tutti capi - bio je to Kemo Mali. 

Stolovao je taj u svom kazinu "Royal" na Baščaršiji, odakle je vedrio i oblačio u svijetu sarajevskog podzemlja, održavajući ga u granicama društveno prihvatljivog, pa u neku ruku i korisnog, moglo bi se reći. Naprimjer, džeparoši s Ferhadije imali su dozvolu da se bave svojim zanatom isključivo sa ljudima koji se nose snobovski bogato, dok je banda kradljivaca auta iz Lukavice bila upućena na krađu onih koji su se bahato parkirali.  

Vladavina Keme Malog bila je mirna i mudra. Pobijedivši u velikom ratu dvadeset godina ranije, nije se bavio odmazdom nad pripadnicima poraženih klanova, umjesto toga pozvao ih je da rade za njega i tako stvorio najmoćniju, najopširniju sarajevsku mafiju ikad. 

Za dvadeset godina vlasti Kemo je doživio nekoliko pokušaja svrgavanja, ali se odbranio svaki put. Te su napade izvršavale uglavnom strane mafije, potpomognute domaćim izdajnicima, a najžešće je bilo protiv Cosa Nostre, koja je bacila oko na grad na Miljacki još od vremena Olimpijade. Da ne dužimo, reći ćemo samo da je Kemo Mali lično predvodio akciju u kojoj je, u vikendici na Trebeviću, ubijeno dvanaest članova Cosa Nostre, među kojima i šefovi Marko Fonio i Toni Brazi, s čime je ova mafija nestala iz Sarajeva i Bosne. 

Ta pobjeda dovela je Kemu Malog do slave koji bi se mogla usporediti sa kolumbijskom slavom Pabla Eskobara. I građani i policija bili su zahvalni do neba što ga imaju, jer u ta doba bio je nekako procvat filmova i serija o talijanskoj mafiji, koji su u Sarajevu oduvijek imali odličnu prođu, pa se narod prepao bio. Pobijeni talijanski mladići predstavljeni su i na televiziji, pa kad su ljudi vidjeli s kakvim su dosjeima tu došli, slava Kemina postala je još i veća, jer od dvanaest nastradalih nije bio nijedan, ni najmlađi među njima, koji već nije skupio djela za doživotne robije.

Kemo Mali znao je to iskoristiti da posudi pare i otvori kazino. Inače teško da bi to mogao, jer kao mafijaš starog kova prezirao je drogu, pa novaca u njega nije bilo toliko koliko se uobičajeno zamišlja da ima jedan don.

Kazino "Royal" je dobio svoje ime da označi, krunski uspjeh Keme Malog, koji je maštao o jednom takvom objektu još od kako je kao mladić preko ljeta išao u Monte Karlo na džeparenje. Nalazio se u jednoj prostranoj kući na dva sprata, koja su sa prizemljem činila tri nivoa kocke, razgraničenih putem cijene čipa, za siromašne, srednje i bogate. To je privuklo kockare iz svih krajeva zemlje, pa je Kemo poslije samo godine rada otplatio sve dugove i nastavio da se bogati iz dana u dan, primajući stari dobri keš, desetine kad je slabiji i stotine hiljada kad je bolji dan. 

Taj veliki priliv sredstava, pristigao već u zrelim godinama, napravio je od Keme Malog velikog dobrotvora. Stipendirao je studente, sponzorirao sportiste, a na popularnoj tv emisiji "Ispuni mi želju" dobio svojih pet minuta. Bila je to neka vrsta skrivene kamere, koja krišom snima reakcije ljudi kad ih zakiti Kemo Mali. Bio je to ujedno i najbolji mogući advertajzing za Royal, jer ljudi su nalazili da im se lova što su je u njemu gubili na kraju ipak vraća nekako. 

U tom kontekstu, Kemo Mali je odigrao i bitnu ulogu kao faktor preobrazbe moćnih ljudi u gradu, koji su pod njegovim uticajem napuštali zastarjelu doktrinu pišanja po sirotinji zarad uloge sirotinjskih očeva i majki.

 "Nije više to ta sirotinja što je bila nekad", govorio im je, "nije to ta država. Prije se znalo - jebi je, neće umrijeti, Tito obezbijedio svima, krov nad glavom i da jedeš. A sad su druga vremena, sad od sirotinju, da izviniš, oštri kurac ko stigne. Krepaće, a gdje smo onda mi? Šta smo mi bez sirotinje? Nju treba njegovati i pomagati, jer za nas i radi, što je više sirotinje nama je sve više para."

Koliko je sam bio predan tome možda najbolje svjedoči činjenica da je u posljednjih pet godina bio kum na trista tri vjenčanja, ponekad i po triput na dan.

Taj njegov novi životni stil, o kom su mediji redovito izvještavali, doveo je naposljetku do opadanja ugleda Keme Malog u svijetu podzemlja. U kriminalnom miljeu sve se više priča o njegovoj zvaničnoj ostavci na mjesto capo di tutti capi-a, što je bila izmišljotina, puki snovi jednog od šefova, koji su s ogorčenjem gledali kako capo di tutti capi na televiziji čini dobra djela, a ovamo ne zaboravlja uzeti svoj dio svaki mjesec, svojih "bratskih" pedeset posto od svakog od njih. 

Ipak, kad je priča došla i do samog Keme, odmah je napravio sastanak sa šefovima, koji su vidjeli tada da ispod maske uglađenog gospodina sa leptir mašnom još uvijek čuči divlja zvijer. Naredba Kemina bila je kratka: da se pronađe i smrtnom kaznom kazni onaj od kog je glasina počela, po gradu da se razglasi kako je stradao zbog klevete na Kemu Malog. 

Kako su počinioci bili oni sami, uplašeni šefovi su smaknuli jednog mladog razbojnika, ni ne sluteći da će s time započeti krvavi ulični rat, nezapamćen na ulicama Sarajeva.

Ubijeni razbojnik, momak po imenu Ajdin, pripadao je bandi Daksa Glumskog, najmlađoj bandi u gradu, poslovno orijentisanom na inostranstvo.

Saznavši za Ajdinovu pogibiju u drive by ataku, Glumski je odmah dotrčao na lice mjesta i zakleo se sa mrtvacem u naručju da će pronaći ubice i osvetiti se. Kad je nedugo poslije toga do njega stigao glas, da je Ajdin stradao zbog klevete, odmah sutra ujutru na Royal je pala bomba. 

Na prvu su svi mislili da iza toga stoji jedan od onih očajnika koji su za ruletom ostavili sve što imaju. Kemo Mali nije bio bijesan ni ljut, samo razočaran, njegov komentar na to sve bio je: "Pomozi sirotu na svoju sramotu."

Da su stvari ozbiljnije prirode otkrilo se kasnije tog dana, kada je pucano na Eldina Pupina, šefa arondismana Stari Grad, koji je tom prilikom i pogođen u debelo meso. Napadač je pucao iz skraćene dvocijevke i sitnom sačmom, a sreća je jedina da ga je pogodio u stražnjicu, da je u leđa Pupinu bi bio kraj. Kad je potom u gluho doba noći na Royal pala i druga bomba, više nije bilo nikakve sumnje da je počeo rat.

Čaršijom se odmah pronio glas da su se u grad vratili Talijani, vratila se Cosa Nostra da poravna račune od prije sedam godina. U prilog tome išla je i činjenica da su bačene bombe bile talijanske proizvodnje, pa se narod podgrijan filmovima i serijama o talijanskoj mafiji bio ozbiljno prepao. Na Ferhadiji, glavnoj šetnici grada Sarajeva, gitara je razbijena momku iz Venecije, koji je probao zaraditi koji dinar svirkom, a policajci su ga odveli u stanicu i temeljito ispitali, ko je, šta je, odakle je, zašto baš u Sarajevo, nema šta nisu, sve kako bi doznali nije li povezan sa zloglasnom Cosa Nostrom. Kad je najzad pušten na ulicu, momak je povrh svega ustanovio da mu fali iz novčanika 40 €. 

Ni Kemo Mali nije mogao ostati ravnodušan. Nije se plašio okršaja, ali nezgodno je bilo što nije znao ko mu je protivnik, utoliko nezgodnije što je iza  napada čitav grad poletio da mu se javi i pokaže brižnost. Kemo je znao da neki od njih to čine kako bi odagnali sumnju, pitanje je bilo ko su ti ljudi?

Onda je ubijen Role Divlji, šef arondismana Centar, zajedno sa još dva člana svoje uže organizacije, od kojih je jedan bio Ajdinov ubica Mato Kreto. 

To je za Kemu Malog na prvu bila strašna vijest, jer baš Divlji mu se činio kao najvjerovatnija izdajica, ali smirio se kada je otišao na lice mjesta, napuštenu trebevićku bob stazu, gdje je na stazi, sa strane iznad pobijenih saradnika, velikim slovima od krvi bilo ispisano "AJDIN".

Upoznat sa prilikama ubijenog mladića, Kemo Mali je znao da je isti pripadao bandi Daksa Glumskog, koji je Kemi Malom bio neka dalja familija,  sin od jednog daljeg Keminog rođaka. Iz tog razloga zamolio je policiju da se ne miješa, njušeći potencijalnu sreću u nesreći, jer ako je Daks stvarno taj, onda će ga Kemo učiniti novim šefom Centra i to će onda biti još i bolje nego što je bilo. Otpustivši policiju, pozvao je šefove i zabranio i njima da išta poduzimaju, poslije čega se spremio i pošao u posjetu svome daljem rođaku Rasimu, čiji je Glumski sin. 

Taj njegov rođak Rasim radio je u početku u Royalu na održavanju, ali onda su ga nekoliko puta ulovili da navija slotove ključem i Kemo ga je otpustio. Rasim se tada naljutio i više se nisu otada čuli. 

Ponovni susret bio je topao i drag. Iskrena radost sa obje strane završila je Keminim razočaranjem, jer Rasim o sinu nije imao ništa reći, s obzirom da je otjerao od kuće još prije tri godine. 

Kad se Kemo vratio u Royalu ga je čekalo rukom pisano pisamce. U njemu se govorilo o sestri ubijenog Ajdina B, koja bez bratove potpore neće moći nastaviti studije, te zahtijevalo obeštećenje u iznosu od 100 000 KM. Pismo je bilo potpisano sa Daks Glumski, a ispod toga broj telefona. 

Za Kemu Malog to je bio momenat tuge i zadovoljstva istovremeno, tuge što je Glumski njegova krv, a zadovoljstva što sad zna ko mu je protivnik. 

Na konto krvi odlučio je da pruži mladiću još jednu šansu, pozvao ga je i ponudio mu da postane šef Centra, pa ostao zgranut kada mu je glas sa druge strane na to odbrusio: "Gdje su pare, Ekreme?"

Cijelo Sarajevo mislio je za Kemu da se zove Kemal, a krv njegova zna da nije, da je Ekrem. To obraćanje ličnim imenom ga je iz nekog razloga posebno uvrijedilo, i vratio je jednakom mjerom: "Kako ti to mene smijes pitati jebo ti svoju famelu Danijele?" 

2.

O bandi Daksa Glumskog može se reći da je to bila četa mala, ali odabrana. Glumski, pravim imenom Danijel Vidović, odabrao je svoje vojnike pomno, između štićenika popravnog doma, u kom je i sam proživio od četrnaeste do osamnaeste godine života. Bilo je to dvanaest najhrabrijih, najodvažnijih i najsposobnijih momaka, godinu starijih ili mlađih od Daksa, koji su mu bili odani iz razloga što je za vrijeme štićenićkih dana pokazao da je i najjači, i najhrabriji, i najpravedniji. 

Danijel Vidović rođen je u lopovskoj familiji, da se tako izrazimo, treće klase. Sin je džeparoša Antona Vidovića, najpoznatijeg po tome što su mu akcije često prolazile po zlu, te kradljivice Sabahete Mali, čiji portret je visio u svakoj sarajevskoj samoposluzi kao opomena radnicima koga da se čuvaju.  

Bio je na najmlađi od troje djece, imao je sestru Martu i brata Sinišu. Brat Siniša osuđen je na petnaest godina zatvora radi oružane pljačke u kojoj je smrtno stradala jedna osoba. To se dogodilo kad je Daksu bilo dvanaest godina, a kako će mu nemalo potom naći u situaciji da mu na robiju odu oba roditelja i sestra, vlasti su ga  smjestile u dom.

U domu je Glumski napravio prve krupnije kriminalne korake. Isticao se kako oštrinom uma, tako i hrabrošću i spretnošću, pa je prirodno postao vođa mlađim naraštajima. Sa četrnaest godina organizovo je pljačku pošte, za koju zasigurno ne bi odgovarao da se jedan od učesnika nije izbrbljao. To je Glumskog iz preselilo iz doma za siročad u popravni dom, omogućivši mu da se nastavi razvijati u kriminalnom smjeru još bolje i jače.

U četiri godine popravnog doma Daks Glumski se isprofilirao u pravog mladog šefa mafije, dovoljno visprenog i pametnog da se bavi organizacijom, ali isto tako i dovoljno snažnog i po potrebi svirepog da svoje organizacijske sposobnosti pretvori u djela. Kao zaljubljenik u vatreno oružje, Glumski je od starta bio fokusiran na oružanu pljačku, u kojoj je do osamnaeste i napuštanja doma postigao znatna dostignuća, od kojih je najveće pljačka banke u Konjicu, kada je ekipa Danijela Vidovića odnijela blizu dva miliona maraka keša, a tom prilikom je njegovom nadimku Daks pridodano i ono Glumski, što su mu dali članovi ekipe, odobrovoljeni sa po sto hiljada maraka svaki. 

Ta pljačka desila se na tri mjeseca prije Daksovog puštanja na slobodu. Po povratku iz doma otišao je roditeljima, gdje se nije puno zadržao, jer Anton i Sabaheta, premda i sami kriminalci, nisu propuštali niti jedno viđenje svog najmlađeg djeteta bez da krenu s kuknjavom bez kraja, koja bi svako malo izlijetala u uvrede i kletve. Željan roditelja, Daks je izdržao pod tim uslovima oko mjesec, poslije čega je stekao uvjerenje da nikada neće biti bolje i odlučio da se osamostali. S parama od pljačke iznajmio je lijep i reprezentativan stan, kupio strukirano odijelo na sitnu prugu, te krenuo sa okupljanjem ekipe, od koje je neke trebalo dovlačiti iz provincije, a neke čekati da im istekne popravni dom. 

Ono što je karakteristično za Glumskog kao boss-a jeste to što je od starta bio fokusiran na inostranstvo, Srbiju i Hrvatsku najprije, a potom i na Sloveniju, Austriju, Švicarsku i sve tamo do zemalja Beneluxa. Koliko su njegove akcije bile uspješne možda najbolje svjedoči to što kroz dvije godine rada svi Daksovci, kako su sami sebe nazivali, imali stanove i vikendice, te vozili auta nabildane terence, na koje su fizički sličili. Samo je Daks kao glavni bio vitak i sa automobilom sportskim, malim Mercedesovim dvosjedom, na kom su jedino felge bile velike, dvadeset i tri inča. 

S obzirom da su poslovno djelovali u inozemstvu, u Sarajevu je banda Daksa Glumskog bila prilično nepoznata, sam Glumski i dalje najpoznatiji po pljački pošte u djetinjstvu, što mu u kriminalnom svijetu i onima koji to prate nije služilo na čast. 

Zbog toga, kada se pročulo za Daksovo pismo Kemi Malome, koje je izašlo i u medijima, digao se i zadnji klošar grada Sarajeva da zaprijeti Daksu,ć preko statusa na fejsu i tako može biti zaradi koji bod kod capo di tutti capi, koji može valjati za mnogo šta. 

Da Daks nije za zajebanciju, to su najprije otkrili ona četvorica bijednika koji su poletili na isti dan objavili na tiktoku klipove, u kojima se nisu ustručavali pozivati Glumskog na obračun i psovati mu što gore koji može. Odmah sutradan sva četvorica su objavila klipove izvinjenja, ali koje li razlike između tih likova od juče i ovih od danas, što u fizičkom, što u psihičkom smislu...

NASTAVLJA SE, MOŽDA!

DŽAN ČAGATAJEV

 Pripovijest započeta prije nekih mjesec, inspirisana književnošću Andreja Platonova. Nisam siguran da ću imati snage završiti je, pa objavljujem šta je napisano da mi rad ne bude sasvim džabe. Ukoliko vam se dopadne ili ne dopadne priča, volio bih dobiti komentar koji govori o tome više. Često mislim da ovaj blog niko ne čita, posjete koje ostvaruje da su plod  čudnih internetskih kretanja, a ne nečije želje da čita baš moju književnost. 

Džan Čagatajev

1.

Zaposlivši se kao taksista, Džan Čagatajev je razmišljao - imam kuću, imam posao. Sad bi valjalo - oženiti se. 

S tim je mislima sjedao u taksi i uključivao se u jutarnju saobraćajnu gužvu. Džan je vozio uz trotoar i vrebao na ljude koji će mu mahnuti. Među njegovim putnicima žene su bile češće nego muškarci, i on se nadao da će i njegova tim putem doći. 

Zbog toga je običavao ostajati dva do tri sata duže na vožnji, držeći da mu je bolje sjediti u autu, zarađivati i čekati ženu svog života, nego sjediti samo tako, kod kuće. 

Nakon nekog vremena u taksi sjede mlada žena sa raznobojnim očima. Gledajući u retrovizoru neobične oči, od kojih je jedno bilo smeđe, a drugo plavo, Čagatajev pomisli da bi to mogla biti ona, poslije čega pogleda u retrovizoru i sebe, da provjeri je li mu čisto oko usta jer je malo prije toga jeo buhtlu s eurokremom. 

Djevojka je bila lijepa, njene raznobojne oči bile su veoma krupne, a na licu malom, što je činilo izrazito ljupkom i neobičnom. Čagatajev je bio zbunjen, osjećao je kako se zaljubljuje i nije znao kako da počne. 

Djevojka je gledala kroz prozor i plovila duhom, moglo je se gledati slobodno i to se činilo kao bolje nego govorom joj prekinuti zanos. Čagatajevu je bilo lijepo, jedino za čim je žalio jest što je nije vozio duže. Rekao joj je to nakon što mu je platila, na šta se djevojka postidila, a kad je Džan pružio ruku da vrati novčanicu, trčeći je pobjegla uz amaterske basamake u tijesnu uličicu. 

Kad je završio smjenu, koju tog dana nije prekoračio, Čagatajev se vratio u tijesnu uličicu i pošao tražiti neobičnu djevojku. Sudeći prema zvuku što ga je ranije čuo tog dana nije otišla daleko, a kad je stigao do treće kuće, potleušice stiješnjene kućerinama sa svih strana, odmah je znao da je djevojka u njoj jer ispred vrata su joj bile čizme, crne sa zlatnim detaljem. 

Osjetivši kako mu srce ubrzano lupa Čagatajev pomisli da se vrati, ali ohrabri se sa mišlju kako mu je bolje da odmah riješi dok je tu, nego da je poslije opet traži i riskira da je ne nađe. Otvorio je vratnice i zakoračio u avliju, gdje se ubrzo nađe kraj čizmica i osjeti dragost, koja se udupla kako dotače čizmicu nogom. 

Zvono nije radilo, pa je pokucao. Vrata su se otvorila bez pitanja, na njima su stajale dvije žene, djevojka i baba. Stojeći iza babe, koja je izgledom, stavom i ustima posebno podsjećala na džinovsku žabu krastaču, djevojka se nije više stidila, gledala je Čagatajeva u oči otvoreno i čekala da kaže šta ima.

"Šta hoćeš?", pitala je baba neljubazno. Čagatajev joj mirno odgovori: "Hoću da upoznam djevojku iz ove kuće", učini s tim da djevojka stidljivo obori pogled i šmugne u sobu. "Ne može!", drsko će baba, koja poslije toga zalupi vrata Čagatajevu ispred nosa. "Odlazi ili ću zvati policiju!", zaprijetila mu je. Čagatajev refleksno pogleda u malko odškrinut prozor i ugleda lijepu djevojkinu ruku kako izbacuje ceduljicu. 

Pokupio je i pročitao: "061 … …, Maša". Tada je otišao, misleći kako je život lijep i uživajući u silasku niz nepravilne mahalske basamake kao da je kralj koji silazi niz stepenište svoje predivne palate. Kad je sišao, poslao je jednu poruku i kroz par minuta niz basamake siđe i Maša. 

Maši se Čagatajev nije dopao kod taksija, izgledao joj je nekako tuđ i stran, i uplašio je kad je htio vratiti novčanicu. Kad ga je vidjela pred vratima učinio joj se potpuno drukčijim, više nije bio tako tuđ, a svidjelo joj se kako je mirno rekao šta hoće, voljela je ljude koji pričaju mirno, poželjela je poslije toga da i ona upozna njega. Sada su šetali pored rijeke i Čagatajev je pričao Maši ko je i odakle je, da je došao iz daleka, nakon što je saznao ime svog oca, saznavši usput još za njegovu smrt i svoje nasljedstvo, sastavljeno od stana, automobila i licence za taksi. To je Maši bilo drago čuti, jer i ona je sanjala o tome da se uda, za muža koji će je odvesti od lude babe, ali ne predaleko jer valja babu redovno posjećivati. 

I ona je Džanu pričala o sebi, kako su joj roditelji poginuli u ratu dok je još bila beba, te kako je odrasla sa babom Desom, koju je imao prilike vidjeti. Čagatajevu je bilo žao Maše i poželio je da je zagrli, ali nije htio da ne ispadne nešto što ne treba. 

Poslije toga su pričali o vremenu, godišnjim dobima,  životinjama, hrani i drugim temama, koje su im oboma sve bile slatke jer su bile sporedne, u službi druge priče, one koja se između njih pričala sama i bez riječi. Četiri su im debela sata prošla u toj priči, tako da je noć već odavno pala i postalo hladno. Morali su se rastajati, a tom se prilikom otkri mudrost Džanova, koji je vodio šetnju i činio to u krug, kako bi se u slučaju potrebe nalazili u blizini auta. 

Odvezao je Mašu do basamaka i ostavio auto sa sva četiri da je otprati do vratnica, gdje je za nagradu dobio poljubac u obraz, ali pravi, od kog je osjećao kao da mu je ostalo od njega malo jezerce. Nije htio krenuti dok se ne osuši, računajući da će se osušiti brže ako se bude kretao. 

2.

Ljubav između Maše i Čagatajeva bila je jedna od onih koje započinju uz više sretnih okolnosti nego obično. Čagatajev, koji u tom gradu nije imao prijatelja ni poznanika, našao je u Maši vjernu drugaricu, čije je već i samo postojanje bilo dovoljno da Čagatajev ne bude usamljeno, a Maša u njemu zaštitnika koji joj je bio neophodan da bi počela živjeti slobodnije. Bili su neobičan par, izgledom su plijenili pažnju gdje god bi se pojavili - ona svijetla, on mrk, ona  raznobojnih, on kosih očiju, i još Maša viša za pedalj. Često su se držali za ruke i to je bio povod mnogim šalama, koje srećom nisu do njih stizale, jer bile su to šale neukusne, začinjene toliko da se samo začin osjet. 

Čagatajev je znao kako da se umili baba Desi. Put do njenog srca vodio je kroz poklone, kroz kafu, kocku, bombonjeru i bananu, pa iako je pred Mašom i dalje govorila da ne želi Azijate u porodici, u dubini duše je računala koliko se na taksiju može zaraditi i dolazila do fantastičnih cifri što ih rađa neznanje udruženo s pohlepom. Onda, Maša joj je pričala i o Džanovom stanu, kako pored dnevne ima još tri spavaće sobe, što je u baba Desinoj glavi budilo stanovite ideje, o iznajmljivanju kućerka i slaganju para na kamaru. 

Maša je slutila da je baba neće olako pustiti da ode, da će joj nabrojati bezbroj stvari koje je za nju učinila tokom života i tako napraviti teški lanac, za kog se plašila da ga neće moći raskinuti.  

Požalila se na to Čagatajevu, koji je sam predložio da se baba Desa doseli. Maša će zbog toga puno puta zažaliti kasnije, ali u dubini duše bila je sretna, osjećala je da je uradila dobro, najbolje moguće. Čagatajevu je bilo drago što je došla jer sada mu je stan više sličio na daleki dom, selo na obali rijeke Amu-Darje, u kom žive njegovi mama i sestra. 

Baba Desa i Maša su jako voljele slušati kad Džan priča o zavičaju. S razlogom, jer bile su to priče same po sebi zanimljive, a dodatno zahvaljujući Džanovom pripovjedačkom umijeću, razvijenom u narodu koji još uvijek ozbiljno priča priče.

Pričao im je o kozama i ovcama, o pustinji i karavanama, o planinama i rijeci Amu-Darja, u kojoj živi čudna riba uki, koja u mulju leže jaja nalik kokošijim. 

Najradije je pričao o prirodi, ali žene su ga često tjerale da im priča o Staljinovom blagu, zlatu, dijamantima, biserima i basnoslovno skupim slikama starih majstora, navodno skrivenim u jednoj od pet hiljade pećina koje su u tom kraju. Kad je vidio da je to ono što se traži, kao osjećajan usmeni književnik Čagatajev je širio fond bogatstava skrivenih po pećinama, pripisujući ih raznim ličnostima iz historije ili iz njegove mašte. Strašljiva Maša, koja se plašila i od sjene što je baca zadnja biljčica, izrasla iz pukotine u betonu, premirala je od strave dok je duhom zalazila u dubinu zemljine utrobe, ali samo da bi joj naslada bila već kad se otkrije da tu u mraku, poslije lavirinta i svega, čekaju zlatnici u tolikom izobilju da zajedno djeluju kao zlatna rijeka, sa riječnim kamenjem u obliku dijamanata ne manjih od lješnika, a ima i ko jabuka. 

Još im je pričao o stvarima koje potpadaju pod pravu historiju, koja je također bila lijepa, samo na drugi način. I to je bila priča o uspjehu, ali sa vrhuncem već odavno prošlim i već poodmaklom silaznom putanjom. 

Pedesetih godina prošlog vijeka u pustinji nadomak sele podignuta je naftna bušotina, kojih će do šezdesete godine biti sedam, a sedamnaest do sedamdesete. 

Nafta je iz temelja promijenila život sela, modernizirala ga kako i priliči mjestima bitnim, i izgradila tako da se preobrazio u grad. Tada je selu promijenjeno i ime, više se nije zvalo Anplat kao prije, sad je postalo Naftorod. Uz školu, bolnicu, pozorište i ostale gradske sadržaje seljaci su se sasvim odrodili od svog starog kozarskog života. Nije više bilo potrebe da se čuvaju koze, moćna nafta prodavala se bez ostataka i para je bilo svima dovoljno, a robe da se kupi kakve poželiš, jer zbog nafte su u grad dovedeni i cesta i pruga, po kojima je sve putovalo sigurnije i brže. 

Tokom šezdesetih,  sedamdesetih i osamdesetih Naftorod je živio svoje zlatne godine. Upravnik naftnog preduzeća i gradonačelnik Stencov znao je kako da zadrži veće količine novca u gradu bez da se to odrazi na zakonom propisane procente. Bile su to nezakonite mjere, ali sprovedene na socijalistički način, tako da su svi u njima učestvovali i bili zadovoljni.  

Vrhunac civilizacijskog razvoja Naftoroda dostignut je sa izgradnjom naftnog instituta, završenog početkom 1983, koji će u grad naseliti naučnike i inženjere u velikom broju i iz svih crvenih krajeva svijeta. Za njih je izgrađeno čitavo moderno naselje, sa zgradama od po pet spratova, koje su imale fasadu od ogledala radi odbijanja pustinjskih sunca i pijeska, a što je samom gradu davalo izgled daleke budućnosti, koja je u Naftorod stigla najprije. 

Institut se bavio svim pitanjima nafte, ali najviše eksploatacijom tačno tog lokaliteta, za kog se vjerovalo da spada u najbogatija nalazišta svijeta. U tom istraživanju došlo je poslije samo godinu do zapanjujućeg otkrića da su zalihe nafte u blizini Naftoroda već došle svome kraju, i tri dana poslije šest od sedamnaest pumpi nije više imalo šta da crpi, a još deset ih je doživjelo istu sudbinu u idućih mjesec. U pokušaju da ustanove šta se desilo, naučnici su otkrili veliki podzemni prirodni naftovod, preko kog su zalihe otputovale prema Saudijskoj Arabiji i UAE-e. 

Od tog trenutka krenulo je napuštanje Naftoroda, najprije naučnici i inženjeri, a za njima i ostali, vojnici, radnici, medicinari i svi osim starosjedilaca, koji se nisu imali gdje vratiti. Neko vrijeme su čekali pomoć, pričalo se da će Stencov otvoriti rudnike, ali vrijeme je prolazilo, ništa se nije događalo, i građani su se okretali svojim starim zanimanjima, uz koje stadoše opet postajati seljaci. 

Džan se rodio u vrijeme kad je grad već bio napušten. Preostali narod,  među kojima i Džanova mati Giljčataj, nisu željeli živjeti u ruševinama, stari i slijepi Sejfun rekao je da su za propast krivi demoni i oni su se izmjestili izvan, gdje su ponovo podigli kolibe od pruća. Najranije sjećanje Čagatajeva bilo je vezano uz tumaranje rubom pustinje u potrazi za zukom, pustinjskim krompirom, koji je ponovo postao glavna hrana selu. S time je zatvoren jedan širi vremenski krug, jer nekada davno zuk je bio glavni razlog što se selo svilo baš tu. 

Kasnije, kad je još porastao i ojačao za hod na duže staze, Džan je počeo tumarati gradom i planinom, gdje je usvajao različita, ali slična znanja o životu i zakonima koji u njemu vladaju. Zahvaljujući starijim seljacima, koji su ga naučili čitati, bio je u stanju pročitati štampu pronađenu u gradu, odbačene knjige i novine, koje su davale živopisniji, duševniji pogled na okolne ruine. Među tim knjigama bilo je dosta monografija, u kojima su se nalazile najljepše slike naftorodskih uspjeha i postignuća, što je tim ruinama davalo izgled dubokog dostojanstva. 

U planinama se nalazilo znanje druge vrste, ne manje zanimljivo od onog što ga je nalazio u napuštenom gradu. Pećine su ga posebno privlačile, što same po sebi, što zbog priča o skrivenom bogatstvu. Čagatajev je sa sobom nosio crvenu boju i obilježavao istražene petokrakom, kako ne bi gubio vrijeme sa duplim pretraživanjima. Bio je siguran da će naći Staljinovo blago, s kojim je kanio revitalizirati Naftorod, zakopati te rudnike o kojima je pričao Stencov i nastaviti predivnu i prerano prekinutu priču o moći promišljenog udruženog rada i društvenom blagostanju koje iz tog proizilazi. Nije ga pronašao, ali jeste nešto drugo, pećinu obraslu gljivom zobu, koja će i pored neprijatnog kiselkastog okusa ući u svakodnevni meni sela. Priča o tome kako je otkrio zobu, kako ga je do te pećine doveo predivni pustinjski leptir, u sezoni kad je pustinjski zuk gotovo sasvim podbacio. 

Pećina je bila i mjesto Džanove  najvažnije spoznaje u životu, one koja je prethodila otkriću čudotvorne pećine zobua, hrane neukusne, ali dovoljne da održi čovjeka rastereti od brige za zuk.

Sve Džanove priče bile su opširne, i slušateljice bi redovno zapale u san prije kraja. Čagatajev ih je raznosio na spavanje kao djecu, prvo babu Desu, a onda i Mašu, koja se u snu privijala uz njega kao mala koala.