Liam O'Farrel - "Laboratorija iz Holiday Inn-a"
4.
Te zime u sarajevskom hotelu Holiday Inn situacija je za trenutak podsjetila na onu za vrijeme Olimpijade, kad je hotel bio na vrhuncu. Sve sobe bile su zauzete, u mnoge od njih unešeni i pomoćni kreveti, a da bi stigli pružiti sve usluge tolikim gostima, kojih je bilo preko hiljadu, menadžment hotela uposlio je dodatnih tristo radnika preko studentskog servisa. Konobri, sobarice i nosači po čitav božiji dan i noć trčkarali su tamo-vamo, i u kratkim pauzama, uprkos velikom umoru, zadovoljno trljali ruke jer klijentela je bila dobra, od vrste koja bakšiš ne zaboravlja nikada.
Iako je na sve strane bilo užurbano i živo, najviše se radilo u vešeraju, gdje su dvadeset i četiri pralje radile u tri smjene kako bi stigle oprati sav taj silni veš, posebno bijeli, kog je bilo više nego ikad jer svi su gosti bili su medicinski radnici, među kojima je svaki drugi bio takav čistunac da je kutu mijenjao pet puta dnevno, a s njom i gaće, potkošulju i čarape. Zbog tih njihovih kuta, po prvi put u svojoj burnoj historiji, Sarajevo je vidjelo Volkswagenovu veš mašinu, sa bubnjem u kom bi se skupa sa odjećom mogli prati i cijeli ljudi, pokretanu na ovim prostorima dobro znanim motorom 2. 0 TDI, čiji vrhunac popularnosti tek treba doći kroz desetak godina, kad cijena Golfa petice spadne na dvije-tri hiljade maraka.
Odgovor na pitanje - otkud toliki doktori, pa još iz cijelog svijeta, u Sarajevo da se sjate? - nalazi se u tri riječi: fudbalski klub Olimpik.
Iako su pisma, ili bolje reći vapaji ostalih bosanskih premijeligaša uredno pristizali na UEFINU adresu tokom cijele polusezone, tek po okončanju iste gospodin Mišel Platimi, predsjednik UEFE, potaknut kancelarijskom dokolicom, udostojio se da otvori jedno od tih pisama, čiji ga je sadržaj zatim prenerazio.
Bilo je to pismo banjalučkog Borca, koji je pretrpio stravičan poraz na domaćem terenu od trideset pet golova razlike, što se odrazilo na stil pisma, koje se doimalo više kao da opisuje ratno, nego fudbalsko stradanje. Vapila je uprava Borca za pravdom, za kontrolom dopinga provedenom od strane ozbiljne agencije, ne propuštajući da baci ljagu na agencije domaće, tvrdeći kako iste potpadaju pod bošnjačko-hrvatski element u zemlji, za koji opštepoznato da djeluje pod agendom "istiskivanja svega srpskog i svetosavskog iz BiH".
Pomislivši na prvu da se neko s njim zeza, Platimi stade otvarati donje fioke na svom glomaznom radnom stolu, u koje je trpao poštu iz nebitnih zemalja neotvorenu, gdje nađe još dvjestotinjak takvih pisama, svako sa približno istim, ako ne i gorim sadržajem, uz jedinu razliku što su se domaće antidoping agencije optuživale kako djeluju, osim već spomenute varijante, još pod okriljem srpsko-hrvatskog ili bošnjačko-srpskog elementa, u ovisnosti od toga iz koje nacionalne većine dolazi klub koji piše.
Poslije toga Platimi bi sklon vjerovati da je žrtva kolektivne zajebancije, te da je posrijedi osveta kolega zato što je zalijepio na aparat za kafu malu debelu ženu od papira, fotkanu s leđa i zaljepljenu tako da stražnjicom pokriva pipu iz koje kafa izlazi. Član upravnog odbora Korupcinski poslao mu je tim povodom pismo, naravno u neznanju, u kom je na tri stranice izložio svoje grofovsko porijeklo, da bi na kraju zaključio kako valja pronaći odgovorna lica za neslanu šalu i najstrože ih sankcionisati, "zabranom ulaska u naš sveti dom". Istina, kad je kasnije saznao da iza neslane šale stoji Platimi, pohitio je u kancelariju da kaže kako je na šalu odgovorio šalom, ali ko će ga znati da se i ostali nisu tako uvrijedili i poželili da se osvete. Elem, nikako mu nije bilo vjerovatno da igdje na svijetu postoji ekipa koja sve svoje protivnike tuče sa po dvadeset-trideset golova razlike, pogotovo ne u Evropi.
Ubijeđen da će raskrinkati neslanu šalu otišao je na internet stranicu livescores i otvorio bh. Premijer ligu, gdje je ostao zgranut kada je na čelu tabele stvarno ugledao ime Olimpik i u produžetku reda brojeve 15 - 0 - 0, zatim 405:1, i na kraju maksimalnih 45. To mu nije dalo mira, pa je otišao i na youtube, gdje osta čitavih dva sata, gledajući golove sa polovine i s kraja na kraj terena, a nije propustio vidjeti ni onaj jedan što ga je Olimpik primio, za koji će se ispostaviti, baš kao što je Platimi i posumnjao, da je bio autogol - golman sa loptom u ruci ušetao u mrežu da dohvati kačket.
Jednom kada se probudila, UEFA je reagovala munjevito. Odmah sutradan, na kapiji fk Olimpik pojavio se tim stranih doktora, sastavljen od stručnjaka za doping iz čitave Evrope, u pratnji policije i sa rješenjem u ruci koje im je dozvoljavalo da igračima na licu mjesta uzmu uzorke krvi za analizu. Očekujući tako nešto već duže vrijeme, Golčina je pripremio igrače, koji pokazaše dobru volju na način što traženoj krvi dodaše još i pet litara urina, a kako je trening bio u toku, našao se i litar cijeđenog znoja, iz dresova i posebno iz donjeg veša, kog predaše u flaši od kisele i uz izvinjenje što je sve tako sjedinjeno, što nije baška.
To je trebao biti kraj Olimpikovom zulumu, i oni koji su to priželjkivali već su se stali radovati, ali ispostaviće se preuranjeno, jer najprije preliminarna, a zatim i dopunska analiza pokazaše potpuno čiste rezultate, s kojima poniženje poraženih posta još i veće, jer ispostavilo se da teror fudbalskog kluba Olimpik u najvećoj mjeri počiva na brzoj hrani, ponajviše na ćevapima i hamburgerima iz Zmaja.
Platimi nije imao druge nego da objavi kako je sve regularno, ali kako su brojke uporno govorile suprotno, digao se čitav fudbalski svijet i stao optuživati Platimija da je za te sramne rezultate primio mito, a kako ga i jeste primio, samo od drugih strana i za druge stvari, on u tome vidje odličnu priliku da zadrži pažnju javnosti na tom mjestu i ne dozvoli joj da čeprka po drugim, opasnijim mjestima, tako da objavi javni poziv antidoping agencijama iz cijelog svijeta, da o trošku UEFE dođu u Sarajevo i pozabave se spornim slučajem, i da ispadne kako ga je za to sve istinski briga, sam doputova u Sarajevo prvi i nastani se u hotelu Europa, poslije čega ga se moglo vidjeti svakodnevno kako na Slatkom ćošetu ispija kahvu dok iza tamnih naočara promatra siromašne i atraktivne sarajevske djevojke, koje se baš zbog siromaštva vole sređivati bogato, budeći u narodu atmosferu iz "Hiljadu i jedne noći" za one koji znaju šta je to, a za ostale atmosferu Grand parade.
U sljedećih nekoliko dana doktori iz cijelog svijeta pristizali su u Holiday Inn, gdje u najvećoj konferencijskoj sali podigoše veliku laboratoriju, najmoderniju aparaturu, kadar proniknuti u sve i jedan segment ljudskog bića u fiziološkom smislu. U sredini sale stajalo je svakojako isprespajano hemičarsko posuđe, razne epruvete, cjevčice i menzure, oko njih skupocjeni uređaji visoke laboratoristike, čija je detaljnost zalazila do nivoa atoma, a na dva kraja dva elektronska mikroskopa, američki i ruski, koji su zadirali do u tzv. kvarkove, taj najsitniji čovjeku poznati materijalni svijet. Iz laboratorije čiji rad nije prestajao ni minute hotelom se širio intenzivan miris onog potpunog, laboratorijskog steriliteta, od kog je prvih dana uposlenicima redovno pripadala muka, navodeći ih da laborantima psuju oca, babu, tatu i ćaću, ali onda su se navikli pa je sve bilo uredu.
Na drugoj strani grada, na stadionu podno trolejbuske remize, gdje vježba Olimpik silni, vladala je vesela pobjednička atmosfera, još veselija radi dolaska bjelosvjetskih doktora, za kojima se dovukoše mnogobrojna reportažna kola i kamere bolje od bosanskih, u vlasništvu medijskih kuća čiji se glas čuje na čitavom svijetu. Ni sedam dana nisu bili tu, a već se ozbiljnije šuškalo da će u bliskoj budućnosti, na top listi fudbalskih transfera svih vremena, prva dvadeset i dva mjesta zauzeti igrači sarajevskog Olimpika, koji su su se skupno procjenjivali na fantastičnih devet i po milijardi eura.
Iako je trener Golčina prijetio stotinama sklekova onima koji budu to radili, igrači su neprestano vrebali trenutak u kom će vrli trener utonuti u mobitel, što je radio sve češće otkako su mu instalirali Instagram, pa da odmah gađaju loptama doktore i njihove pomoćnike, uživajući u smijehu na njihova saginjanja i poskakivanja prilikom izbjegavanja projektila. I to je prestalo kada je Bušatlija, pucajući sa namjerom da pogodi mladu i atraktivnu francusku doktoricu, dugonogu crnkinju francuske manikure, čiji se izgled sasvim uklapao u njegove snove o manekenkama, pogodio u uređaj nalik na onaj što ga po gradu razapinju geometri, razbivši mu leću od tri i po hiljade eura, što je za Olimpik, tada još uvijek bez cvonjka, bila suma dostojna zvižduka.
Osim slikanja i snimanja na terenu, sprovođenih pomoću svih čovjeku poznatih načina, od primitivnih crteža ugljenom do snimanja najnovijim dronovima što sami sebi podmeću leće, igrači su svakodnevno odvođeni i u samu laboratoriju, gdje su prolazili kroz rentgene, magnetne rezonance i razne druge sofisticirane aparate, a u pogledu tjelesnih uzoraka uzimali su im doslovno sve, od glave do pete, ili kako je to u izjavi za BBC rekao Golčina: “Ljudima je teško priznati istinu i zato se mojim momcima uzima i crno ispod nokata.”
Uprkos opsežnosti uzimanja uzoraka i njihovih analiza, u tjelesnim uzorcima, kao ni u terenu, dresovima, loptama i ostaloj igračkoj opremi, ne samo da nije otkriveno ništa kompromitirajuće, nego su nalazi pokazivali još i tragove raznih otrova, jer kao i svugdje gdje se radi bez plate, puši se i pije, zbog čega su igrači u konačnici bili kažnjeni, ali samo od strane trenera, kondicionim treninzima i čišćenjem onog jedinog ispravnog i vječito prljavog toaleta na stadionu.
Koliko god stanje na terenu govorilo drukčije, naučnici nisu imali izbora nego priznati da među tim mladim i sredovječnim fudbalerima nema ama baš nijednog čiji bi se tjelesni sastav mogao dovesti u vezu sa dopingom, pa čak ni sa jeftinim, širokim masama namijenjenim suplementima, čije su cijene od nekoliko desetina maraka po kutiji ili bočici predstavljale nedostižan izdatak za Olimpik. Suludo zvuči, ali je bilo tako: ti su ljudi imali neki - izbora nema, mora se tako reći - nadnaravni izvor snage, jer prirodni im nisu imali ni najmanje različite parametre od svih ljudi njihovih godina koji treniraju redovno.
I kako se bližio kraj zimske pauze, sve je izglednije bilo da će Platimi izaći u javnost sa informacijom od koje su zazirali i najveći klubovi Evrope, a to je da sarajevski Olimpik u svojoj brutalnosti ne ispada iz okvira fair play-a, što je neumitno značilo da će se kao takav sutra naći i u Ligi prvaka. Od toga su se tresle gaće Reala, Barselone, Čelzija, Liverpula, oba Mančastera, Bajerna, PSG-a, Napolija, Intera, Stare dame i svih ostalih koji obično igraju u najelitnijem klupskom takmičenju na svijetu. Platimi je čekao još samo da mu vođa ekspedicije, dr. Mijaši iz Japana, dostavi službenu odluku, kako bi proglasio stanje u Olimpiku čistim i dao mu zeleno svjetlo za nastavak sezone.
Na samom kraju tog opsežnog antidoping angažmana dogodio se i jedan smiješan događaj, u čijem centru se našao naš stari znanac, profesor Alhemija, koji je kao univerzitetski profesor i šef odsjeka za hemiju bio pozvan da se uključi u akciju u svojstvu lokalnog predstavnika. Stara Alhemijina boljka, da se u radu oslanja na pomoć studenata, izvrgla ga je ruglu i ovaj put, s tim što je to sada bilo pred nebrojenom gomilom svjedoka, a ne samo pred njih šest saučesnika u nedjelu, koji su kao takvi šutili.
Pošto je to pričica poduža, odvojićemo je u zasebnu glavu.
Nema komentara:
Objavi komentar