Rođen sam u jako siromašnoj obitelji. Otac i mati bili su ljudi pošteni i vrijedni, ali u poslovima za koje je teško dobiti novaca. Ona je bila brejkdenserka, on skejter, oboje začetnici i jedini sljedbenici svojih kultura u našem malom gradu.
Otac je često znao reći da nas je skejt kao porodicu ipak donekle spasio bijede, jer da nije onomad pao na gelender na jaja, sve su prilike da bi bilo još djece, pa samim tim bi i bijeda bila veća. Mati je na to odgovarala da od nas svakako i nema veće bijede, možda i u čitavom SSSR-u, a u Černobilu definitivno, pa samim tim bi i moja potencijalna braća i sestre uživale u istim blagodatima kao i ja.
Mati je bila pametnija od oca. Sam joj je to priznavao, ali ja sam svejedno bio na njegovoj strani. Nije mi bilo ugodno zamisliti da ono pola klikera što imam, a što se još uvijek može zavrtiti, ako ništa na leđima kao majka, moram sada prepoloviti, pa šta imam od toga? Krišku klikera, kao da je lubenica, koju by the way do tih godina još uvijek nisam bio probao.
Da, bili smo najsiromašnija, ali isto tako i najsretnija černobilska porodica. Uveče smo izlazili na Lenjinov trg, na čijim bi suprotnim krajevima otac i mati izvodili svoje tačke, sa uredno ostavljenim šeširima ispred sebe. Naravno, oni nisu imali mobitele, ali to ne zato što su bijeda, nego što nije to te 1986. još ni postojalo. Ja sam im bio kao neki telegraf, koji sam s kraja na kraj trga prelazio jureći na svom malom skejtu kako bih prenosio poruke.
Volio sam to raditi, jer te su poruke bile prepune duha, izrečene od strane zadovoljnih ljudi, kojima ni žute kopjejke u šeširu ili stare banknote, čije su impozantne cifre samo stariji način izražavanja kopjejki, nisu mogle pokvariti raspoloženje. Uostalom, brašno je tada bilo prokleto jeftino, pa se moglo i na veresiju, a žara, radič, maslačak, vrapci, golubovi, miševi, etc, to je sve bilo besplatno.
Iako smo živjeli takoreći u krugu nuklearne elektrane, ipak nam je ovozemaljski život proticao uz samo malo kradene struje, toliko koliko je može biti kroz jednu jedinu, najtanju i najjeftiniju žicu, na koju su nekako bile nakalemljene dvije utičnice, jedna za video, druga za televiziju.
Na njima su otac i mati gledali kasete, otac skejt filmove, mati takmičenja u brejkdensu. Meni su puštali da gledam to isto, samo u formi crtanih filmova. Kada bi nam nestalo struje, što je bilo svakodnevno, tada bi čitali knjige uz otvorena vratanca peći, jer svijeće su trebale ocu za skejt. Meni je to čitanje knjiga bilo draže od gledanja kaseta jer je bilo nekako prisnije uz taj mali izvor svjetlosti. Tri knjige jedna do druge i iznad njih tri plamena lica slika je koju ću pamtiti dok sam živ.
Otac je uz to i pisao jednu knjigu, za koju je govorio da će nas zauvijek osloboditi siromaštva. Mati je prema tome bila skeptična, govorila je kako bi to voljela više nego išta, ali isto tako i da misli kako Sovjetski savez nije država u kojoj nešto što nosi naslov "Teorija skejta" može postati bestseler. I mati je pisala, ali pjesme, koje su odbijali po časopisima jer su im bile preduge i zato jer su bile socijalnog karaktera.
S obzirom da su bili jedini primjerci svojih vrsta u gradu, roditelji moji su se družili sa istomišljenicima putem pisama. Zahvaljujući tim ljudima nikada nisu oskudijevali u opremi, koju su im ž ponekad slali u tolikoj količini da smo otac i ja dio prodavali na pijaci, od čega smo kupovali drva. Iz nekog razloga jeste me bilo stid prodavati na pijaci, ali kada bi se vratili u našu malu potleušicu, dočekala bi nas jednaka toplota zimi kao, tako da smo sjedili razgaćeni kao kakva surferska familija iz Australije.
Da, zvuči nevjerovatno, ali je istinito, da su moji roditelji, uprkos ništavnoj platežnoj moći, bili ljudi koji su u Sovjetskom savezu prvi imali štošta, a što će drugi nabaviti tek kasnije, neki i uz deset i više godina zaostatka. Može to nekome zazvučati oholo, no za ljubav istini to kažem - dok su drugi po Rusiji zapinjali na skejtovima marke Volga, moj je ćaća gonio Santa Cruz dasku na Independent osovinama i Bones tokovima. I mati moja, isto tako, nije imala za hljeba, a hodala u Adidas trenerci s tri linije, gornji dio crveni, donji teget plavi, imala i obratno, a na nogama, to se znalo, bijele Superstarke.
Baš one večeri zbog koje se danas za Černobil zna na čitavom svijetu, slušali smo demo tape od dvojice tada nadolazećih, a danas slavnih afroamerikanaca, poznatih po imenu Eric B. & Rakim. Stvarka se zvala Paid in full i unijela je osjećaj bogatstva u naš skromni dom, a tada se desila i jedna smiješna scena, kada je mati rekla: "E ovo sad niste vidjeli ranije!" i zavrtila se na podu kao jaje, iz kog je zatim prešla u klasičan helikopter, čija superstar elisa pogodi oca preko obraza i uha do iza glave, tako da su mu s glave odletili i naočale, i kačket, i marama svezana ispod kačketa.
Baš u trenutku kada je Rakim dovršio strofu sa riječima "Hit the studio, 'cause I'm paid in full", u sobu, ili u kuću jer je to dvoje kod nas bilo isto, uletila je velika svjetlost, kao neki blic od trideset sekundi, kroz koji sam u neka doba čuo oca gdje kaže: "Ne mogu ti sada objašnjavati, molim te samo ponavljaj za mnom! Oče naš koji si na nebesima, da se sveti ime tvoje…"
Nema komentara:
Objavi komentar