Danas mi je radna subota. Očekujem da će popodne biti dosta posla, pa sad pijem jednu mirnu kafu. Pravi trenutak za napisati post.
Jutros sam čitao o izbjeglištvu jedne veoma bogate porodice tokom Drugog svjetskog rata. Iako se pisac potrudio da nam živopisno predoči duševne probleme svojih likova, nisam mogao da ne primijetim kako se u tom jadu lako kupuju kuće, namještaj i umjetnine, kako se putuje po morima i odsjeda po hotelima prve klase, a sve to uz bogat društveni život po kafeima, pozorištima i umjetničkim galerijama, gdje se crne misli raspredaju uz bijelu kafu.
Iako znam da imetak ne može zaštititi čovjeka u potpunosti od duševne bijede, iako su duševno najbjedniji ljudi koje sam u životu sreo bili materijalno natprosječno situirani, opet ne mogu da se otmem nekakvom osjećaju nepravde, ne zato što bogataško izbjeglištvo najviše nalikuje uživanju u životu, već što i ljudi koji nisu tako bogati nemaju priliku da se sklone iz ratnih područja dok vojske ne utvrde koja je jača.
***
Otkako smo otvorili outlet u skejt šop su počeli dolaziti novi ljudi. Bilo mi je to drago ispočetka, sada već malo manje, otkako sam upoznao žene koje zloupotrebljavaju svoja mušterijska prava na način da rašire po sto pantalona i na kraju ne kupe nijedne, umjesto toga poseru se na svake, gospodže autletašice.
Da ne bude kako se samo žalim među njima ima i onih kojima je zadovoljstvo pokazivati robu i zajedno s njima komentarisati kako im stoji. To su šarmantne ženske, sa istim porivima kao nešarmantne, samo što su one duhovite umjesto bahate. Za njih bih razvio i savio sve pantalone ovog svijeta.
Još jedna vrsta mušterija koje su mi drage jesu skejt djeca. Njihovo ushićenje oko novih stvari, ona vika i zvijezde u očima, ima li od toga išta ljepše? Danas mi je bio jedan takav, kupio Skate Sarajevo dasku. To su definitivno najbolje daske na bh. tržištu, što govori iskusni daskolomac, koji u proteklih godinu nema koju nije dasku slomio, od jeftinog Mini Loga do skupocjenog Bakera.
Uvjeren sam da trebam navratiti ljude na samo jednu kupovinu Skate Sarajevo daske, a poslije će je tražiti i sami.
***
Mislim da sam ove sedmice previše radio, sa današnjom osmicom nakucao sam šezdeset radnih sati u proteklih šest dana. Para će biti, to nije sporno, ali ne bih volio da se ovakve sedmice ponavljaju češće, jer iscrpi me to toliko da se mislim - jebo pare, jebo te ovakav život.
Iako su mi misli sada okraćale kao tek pokošena trava, ipak ne mogu prestati razmišljati. Razmišljam o tome kako se moram bolje organizovati i više trošiti pare na pomoć u onome što mi samom ne ide od ruke.
Prije svega mislim na kućne poslove. Nije da ja to ne znam i ne radim, ali pravo budi rečeno moglo bi i bolje. I učestalije.
Na pameti mi je da potražim u komšiluku nekoga da mi pegla veš. Ma koliko se trudio, moje peglanje nikad ne ispadne sasvim ravno kao kod drugih. Meni ne smeta, ali trebalo bi mi zbog posla, ljepše bi bilo.
Drugi izlaz iz ove situacije bi bio prelazak na većinski poliestersku garderobu, koja se manje gužva i bolja je i za skejt, to i količinski manja pranja u mašini, kako bi se sve moglo dobro rastegnuti na štrikove, poslije čega se nema šta peglati.
Potrebno mi je da se opustim.
Nema komentara:
Objavi komentar