1.
Hadžija je bio malko čudan tip. Radnim danima na ulici ga se nije moglo sresti drukčije nego u crnom džubetu i sa bijelom ahmedijom na glavi, ali preko vikenda, od subote ujutru do nedelje navečer, ahmediju bi zamijenio kačket ili ribarski šeširić, a džube jakna fajerka, o čijem je krstastom logu, preko kog krupnim slovima piše INDEPENDENT, bilo govora i u IZ, pa da nije bilo reisa da se zauzme, sve su prilike da bi Hadžiji draga jakna bila zabranjena, jer među vjerskim službenicima nikada ne manjka onih koji su u tome prokleto površni.
Efendija Seljačinović, pisac pamfleta "Počelo je braćo", u kom je krst na Hadžijinoj jakni predstavljen kao nešto za čije je nošenje Hadžija plaćen od strane stranih plaćenika, bio je smrtno
uvrijeđen, što reisovim grlatim smijehom na sadržaj pamfleta, što pitanjem postavljenim poslije čitanja: "Ko nam je ovo, mašallah, ovako lud?"
Ne čekajući odgovora, reis se okrenu pisaru i poče diktirati: "Detaljnim pretresom u vezi sa odijevanjem imama Hadžije u njegovo slobodno vrijeme ustanovljeno je da isti ne krši propise niti u jednoj…" Utom u sobu banu i Hadžija, vidno ljut i sa računom u ruci, kog podiže visoko u zrak i zavapi: "Ja sam za ovu jaknu dao sto pedeset eura! Gdje to ima da ti neko plaća za nošenje stvari, gdje je to mjesto da se odmah preselim tamo!?"
Efendija Seljačinović, koji se na pamflet naravno nije potpisao, stade se tobože čuditi, zapadajući po automatizmu u ton koji bi se mogao nazvati gnjev pravednika: "Zar da među nama ima takvih kojima smetaju bilo čije jakne? Znaju li oni, ti, ljudi, šej… Znaju li ti ljudi da jakna čovjeku treba, ne zbog izgleda, nego da ga štiti? Subhanallah, stvarno se svašta nakotilo u Božjoj bašti!"
Dobri i mudri reis, koji je dobro poznavao sve svoje muderise i kako koji piše, potvrdio je i pohvalio riječi ef. Seljačinovića, ne zato što se s njima slaže, nego da bi ovaj pomislio kako se oprao i zašutio.
Hadžiju je ta epizoda poprilično iznervirala, htio je iz inata kupiti i trenerku Independent, komplet sa ne manje od stotinu "krstova" po sebi, ali bila je vraški skupa, oko petsto maraka, a Hadžija u potrebi za prečim stvarima.
Za one kojima pomen krstastog Independent loga ne govori ništa više, te preče stvari bile su daske, osovine, ležajevi, točkići i drugo što se jednim imenom naziva skejtbord, skraćeno skejt.
Kako je Hadžija postao skejter zasebna je priča, a zasad samo toliko da je prvi skejt dobio od dede u dobi od pet godina i da nikada poslije nije s tim ni prestao. Govorili su mu, zabranjivali, odgovarali ga, nudili auto, ali džaba. Na auto je pristao, ali kasnije, kad su njegovi shvatili da odlazi s autom u druge gradove kako bi skejtao, oduzeli su mu ga.
Oni koji bolje poznaju prilike u tom svijetu vele da je Hadžijin nivo skejtanja bio toliki da je mogao imati profesionalnu karijeru, da samo nije živio u Sarajevu.
I Hadžija je tako mislio, ali nije mu to bilo žao, jer bio je zadovoljan i sa karijerom imama. Njegova džamija nije bila jedna od popularnih, bila je mala i zabačena, u mahali gdje je bila i džamija nova, tako da su u nju praktično dolazili samo starci iz okolnih kuća. Za Hadžiju su to bili razlozi da je ne bi dao ne za Begovu ili Carevu, nego ni za Aja Sofiju.
Na kraju krajeva, ta mala džamija, podignuta od strane daljeg Hadžijinog pretka, nije bila nepodesna za razvijanje skejterskih vještina, jer iza nje nalazio se mali trg, a na trgu rođendanski poklon džematlija voljenom imamu, takozvana "hadžijska piramida" - objekat namijenjen za skejtersko letenje, klizanje i struganje, sve ono čemu je Hadžija kao skejter težio.
Kolika je ljubav džematlija za svog dobrog imama bila najbolji svjedoči to što su oni, đuturumi u osmoj, devetoj i desetoj deceniji života, uspješno istražili, dobavili i smontirali hadžijsku piramidu noć prije rođendana, pa priredili imamu iznenađenje što ga ni u snu nije mogao zamisliti. Tu je vježbao tokom radnih dana, a vikendom je skejtao po gradu.
Ponekad, ali samo ponekad, Hadžiji bi palo na pamet što bi to bilo zgodno, kad bi čovjek u isto vrijeme mogao biti hodža i skejter! Znao bi se tada zamisliti oko oblika tog ujedinjenog postojanja, iznalazeći snovita rješenja, kao ono da kupi minibus i vodi svoje džematlije sa sobom kud god da krene, na skejterska putovanja po bijelom svijetu.
2.
Jednom godišnje, na prvu proljetnu vremensku prognozu koja proriče sunce cijele hefte, Hadžija je išao u nabavku skejt opreme. S obzirom da je skejt šop bio na drugom kraju grada, a Hadžija bez auta, preferirao je da odjednom kupi za čitavu godinu i dovuče to kući taksijem.
Ljudi koji drže skejt šop dočekivali su Hadžiju sa jednakim radošću i zadovoljstvom kao i njegove džematlije, čemu razlog djelimični jeste bio hadžijska potrošnja, ali puno veći je bio Hadžijin karakter.
Tako je bilo i ovog proljeća. Iza njega je bila teška zima, koja iza sebe nije ostavila toliko novca kao godine prije nje, ali Hadžija je bio zahvalan i na tome. Onda je jedan od džematlija dobio na lotu i gurnuo Hadžiji kovertu u koju se ovaj plašio i zaviriti koliko je bila debela. Kasnije, kad je zavirio, pomislio je kako je život čudan, i kako će na kraju još ispasti da se najbolje opremio onda kad je najmanje uštedio.
Posebnu ljubav prema Hadžiji gajio je prodavač Koston, koji je i sam bio skejter i koji je znao kako završavaju Hadžijine kupovine, game of skate ispred radnje je tu neminovan. Između njih dvojice uvijek je bilo neizvjesno ko će pobijediti kad igraju i to je ono što su oba voljeli.
Ovaj put Hadžija je stigao u trenutku kad i nova roba, pa doživio tu počast da mu Koston stavi skalper u ruke, pokaže na tek pristigle pakete i kaže: "Bujrum!" Tako nešto Hadžija nikad prije nije doživio i kad je iz skalpera palcem isukao sječivo sav se naježio.
Obične kartonske kutije otvarao je kao da su škrinje sa blagom, a ono što je iz njih vadio i jeste bilo blago, i kad je samo jednu od kutija u kojoj su nove daske otvorio, odmah je znao da nema ništa od plana da ne potroši sve pare odjednom.
Uvjerio se u to dodatno kada je otvorio kutiju sa osovinama i vidio najnovije modele Independent i Ace, a da bi moglo doći i do zaduženja kroz glavu mu prođe kad otvori kutiju sa točkovima i ležajevima, gdje ugleda kutiju od Bones Swiss ceramics ležajeva i na njoj malu cijenu: 250 €.
Ovog puta porudžbina je bila obilata i bogata. Stigle su četiri palete i nema šta nije bilo. Zero je uradio reizdanje "Dying to live" serije dasaka, za kojom je Hadžija nedostižno žudio kao tinejdžer, a došle su i Real twin-type daske, koje su mamile svojom novošću.
Posebnu pažnju privlačili su kruzeri, od kojih se mali Globe Blazer, skroz crni, učini kao nešto što bi pristalo i uz njegovu službenu uniformu. Između dva Santa Cruz-a nije mogao da se odluči koji mu je ljepši - da li klasična Screaming hand grafika ili pankerska varijanta leopard printa?
Čar kupovine dodatno su uveličavala Kostonova tumačenja robe, od kojih je roba u rukama postajala još posebnija i uzbudljivija. Koston je s ponosom pokazao nove Girl daske, koje su nosile oznaku "NW", northest wood, što je značilo da su stabla za njih posječena u najsjevernijim pojasevima, gdje je sezona rasta najkraća i godovi najuži, najjači. Po prvi put u grad su stigle i neke nove marke, April, Disorder i Cariuma, a došle su Leviske za skejt, pojačani petsto kec.
Na kraju kad je sve izabrao i Koston ga, uračunavši mu popust na količinu, obračunao, izašla je cifra za hiljadu i sto maraka veća od onog što je Hadžija donio u koverti i džepu. Htio je da vrati ponešto, ali Koston mu je rekao da sačeka i pozvao direktora, koji se složio da Hadžija nosi svu robu odmah i plati kad bude mogao.
Poslije toga igrali su game of skate, njih dva još uvijek mlada čovjeka, ali već stara skejtera. Bila je to uzbudljiva i napeta utakmica, u kojoj je Hadžija sa početnih 0:4 za Kostona uspio preokrenuti u 5:4 i osvojiti kolu u koju su igrali.
3.
S godinama je Hadžija uvidio da vrijeme protiče polako, ali sigurno, te u tome poželio da snimi svoj video part, sad kad je u snazi i kad mu to što radi uspijeva lijepo.
Po povratku iz skejt šopa jest ga bilo sramota, ali ipak ne toliko, baš zbog tog video parta, koji je trebao ovjekovječiti vrhunac Hadžijine vještine i stoga se odmah moglo reći da će otići opreme, daski vjerovatno i više od petnaest što ih je kupio, a tri para tena, uz upotrebu vrućeg ljepila, dabogda da dostignu do septembra, slobodno neka računa da će mu u avgustu trebati nove.
Jest, skejt je prokleto skup sport i to je oduvijek bilo tako, ko hoće u tome prave stvari, nema mu druge nego odriješiti kesu. Ponekad je ta skupoća znala i zadeverati Hadžiju, u smislu da skejt nije bio najsretniji izbor, ne u kontekstu jednog hodže, ali onda bi se u njemu javila snaga ljubavi, pred kojom je svaki trošak, što novčani, što vremenski, gubio svoju zabrinjavajuću rogobatnost i pretvarao se u plemenito požrtvovan je, u Hadžijinu svijest da za ljubav može i hoće platiti svaku cijenu, jer šta je život bez ljubavi?
Onda, premda su to bile misli kojih se Hadžija plašio, negdje u dubini duše on se nadao i da će putem skejta pronaći svoju životnu drugaricu, jer svi drugi putevi vode do drugarica kojima prije ili poslije, a uglavnom prije, Hadžijino skejtanje smeta do potpune nepodnošljivosti. Ranija Hadžijina iskustva u tom smislu bila su takva da su ga već gotovo sasvim odbila od ideje da će se i on jednog dana oženiti i imati djecu, male skejterčiće, i zato je snimanje tog video parta bilo još važnije, jer u njemu je Hadžija vidio jednu od svojih posljednjih prilika da riješi to mučno pitanje, zbog čega je želio snimiti nešto što će biti kadar privlačiti pažnju internacionalno.
Da jedan bosanski skejter želi za svoje skejtanje internacionalnu pažnju, to zvuči kao početak nekog vica. Siromašna zemlja Bosna, u kojoj nauštrb čitavog društva cvjeta samo odvratna raskoš nečasnih pojedinaca, nikada nije uspjela izgraditi jedan pošteni skejt park, što se odražavalo na vrhunce skejterske vještine u Bosni, tako da su i najbolji već na takmičenjima u Hrvatskoj ispadali u kvalifikacijama, a što nikada pri tome nisu bili i zadnji, to je samo zato što na skejt kontestima uvijek bude i male djece da se prijavljuju.
Hadžija je sve to znao, ali isto tako i da Bog na ovome svijetu dijeli nafaku, u kojoj ima samo jedan sto posto siguran put da je neće biti, a to je onaj u kojoj dati subjekt, misleći o tome kako je njemu nema, prestane ikako i probavati da je se domogne Bog čovjeku garantuje opskrbu, ona je čovjeku od Boga i bez truda, a za nafaku se valja potruditi da bi se uopšte ušlo u sfere gdje se ona dijeli.
Drugim riječima - valja snimiti prije svega part, snimiti, smontirati i objaviti, a dalje je sve u Božjim rukama.
O svojim namjerama razgovarao je sa onim koji su mu najbliži, razgovarao je sa svojim džematlijama. Nekome bi se to moglo učiniti smiješnim, ali nije bilo, jer starci su se vremenom poprilično uputili u skejt kulturu, tako da su bili u stanju davati konstruktivne prijedloge.
Hadžija nije dangubio slušajući ih, sa olovkom u ruci hvatao je konstruktivne prijedloge u letu i obarao ih dole u defter, u listu koja je u očima duševnog Hadžije bila vrijedna kao da je od suhog zlata. Kad je sastanak završen i džemat se razišao, ostavljajući ga samog u džamiji, Hadžija je malo provjetrio, a onda sve dobro zatvorio, pogasio svjetla i popalio svijeće, stvorivši tako atmosferu u kojoj Hadžija na poseban, učeni način zamoli Gospodara da se smiluje njemu i njegovom džematu, i posebno listi što je držao u rukama kao da će je sad podnijeti na kakvom šalteru.
Sa realizacijom je započeto već idući dan, a prvo što je naumio snimiti bilo je bordslajd na gelenderu god Cileka na Alipašinom polju, otklizati na dasci niz rukohvat.
Mjerkao je Hadžija taj gelender maltene otkako su se stepenice te sagradile, ali se nikada nije usudio da ga i proba, strah ga bilo jer je visoko. Sad je taj strah nestao, jer pored piramide na trgiću iza džamije imao je Hadžija i jednu povisoku klupu, čijim se naslonom služio kao fletbarom i tako navikao nabacivati bordslajd visoko.
Na lice mjesta stigao je oko šest, kao snimatelj bez rasvjete morao je voditi računa da snima za dnevnog svjetla. Sa njim pođoše još Sejfo i Mujaga, da paze na opremu za snimanje i da se nađu, zlu ne trebalo.
Razmjestivši telefone na improvizirane stative, Hadžija popali snimanje i ode gore na parking, s kog mu je zalet, da se zagrijava. Na sebi je imao svoju Indy (skr. Independent) jaknu fajerku, koju suprotno običaju zakopča sada do grla, da bi se brže zagrijao i bolje zaštitio. Napravio je prve vježbe u mjestu, a onda skočio na skejt i sa takvom furioznošću opalio nekoliko flipova da su ljudi koji su to vidjeli za trenutak ostali iznenađeni, neki i zapanjeni.
Među tim zapanjenim bila je i jedna mlada hanumica, u kombinezonu boje terakote utegnutom preko struka tankim crnim kaišićem sa zlatnom kopčom. Izašla je ona među znatiželjnicima iz obližnje poliklinike i uplašeno se zagledala sa svojim krupnim očima da vidi šta to tako lupa, pa kad je opazila Hadžiju, nekako u isti čas kad i on nju, a sve to u trenutku kad Hadžija, odrazivši se kao divokoza, hvata frontsajd flip na devedeset stepeni.
Premda u zraku i usred trika, Hadžija je bio kao strijelom pogođen, sve što uspjede jeste da kaže "Ah!" i da se dole na podu razvali poput nekog početnika, čiji padovi po asfaltu najviše sliče plivanju.
Među svjedocima tog pada bilo je i podrugljivih ljudi, koji poletiše da se smiju i da dobacuju. Jedan mali, pendavi, koji se izbrijao i ofarbao u žuto valjda da naglasi kako se od njega ne treba očekivati da išta pametno kaže, odmah je pritrčao i stao zapitkivati Hadžiju, gdje su pobjegli, koliko ih je bilo, je li on udario makar jednog od njih, i drugo što je k'o biva imalo prevariti Hadžiju da su ga napali, da nije sam pao. Hadžija na njega samo žmirnu očima, pa pogleda u stranu, u pravcu čuda koje ga je pomelo, a kad ga opazi da je ono stvarno tamo, brzo vrati pogled na pendu, pa bez riječi usta, zgrabi skejt i pobježe, odjuri tamo, skroz do Domoda.
Tamo se Hadžija osami i sam sa sobom odmah uze strogi ton, s kojim stade da se ruži i da govori sebi baš kao neki trener svome bokseru od milion dolara, u trenutku kad ovaj ništa ne radi kako treba.
Tonom ljutim i prijekim stao je da se podsjeća na, kako ga je on u svom pretjeranom uzbuđenju imenovao, "tisućljetno neprijateljstvo između žena i skejta", a onda i da se samom sebi ruga što je slabić i mlatisuknja, ali nekako mu nije polazilo za rukom da se stvarno i naruži, jer sve vrijeme mu je pred očima lebdila čudesna pojava ljupke hanumice.
Umjesto toga naviknu se Hadžija na prisustvo lijepe hanumice, pomisli da je to dobro i sjeti se da je dobro od Gospodara, a to je već bilo sasvim dovoljno da Hadžija progleda i shvati - otkud čudesna hanumica, ko je to na Hadžiju šalje…
U tom trenu u Hadžijinom oku sijevnu munja i prekide u njemu svaku misao i riječ. Očiju oštrih, ali istovremeno i nekako odsutnih, dalekih, pojurio je Hadžija na skejtu kao metak. Slijep za sve oko sebe, pogled mu je bio fiksiran na gelender, gdje je istovremeno, prozirnu poput duha, vidio i hanumicu, i odnekud znao da je to to, da je put do hanumicinog srca preko gelendera i na skejtu.
U tom svojevrsnom ludilu Hadžija nije opazio Mujagu kako mu viče i objema rukama maše da stane. Neupozoren iako upozoravan, Hadžija poleti zrakom, udari u gelender sredinom daske i rasporedi težinu, zaključa slajd i jurnu niz šipku, preslajda cijelu i sleti na kraj trotoara, odakle podleti pod kamion i na mjestu osta mrtav.
