Dolazim iz siromašne obitelji. Naša mala potleušica, stiješnjena između susjednih kućerina na spratove, nudila je istu takvu stiješnjenost i u sebi, gdje su moji siromašni roditelji živjeli sa svojih desetoro djece.
Ja sam bio najstariji. Svi su me znali pod imenom Kratki, što je bilo neobično za nekog ko je visok. Taj je nadimak dolazio otuda što sam izrastao rano i brzo, prebrzo za tempo nabavke stvari mojih roditelja, što je za posljedicu imalo to da sam bio vječito kratkih nogavica i rukava.
Otac je bio nadničar. Ustajao je svako jutro u pet, pio svoju jutarnju kafu, tako tanku da bi se dalo diskutovati da li je to kafa ili čaj od kafe, odlazio u toalet (poljski), pa od tamo pravo na čaršiju, pred Sebilj, gdje se zorom iskupljaju nadničari u iščekivanju posla. Mati je bila pralja-švalja, a sve to bilo je dovoljno tek za toliko da kad odemo u Merhamet ili Crveni krst ne išćemo baš sve.
Kao najstarije dijete išao sam u ispomoć ocu u sve dane kad nema škole, a ponekad i kad ima, ovisi od posla. Ništa mi nije bilo gore nego kad rano izjutra ne uspijemo zakačiti posao, pa moramo čekati. Gužva na čaršiji stvorila bi se već oko osam, a u toj gužvi bi se uvijek našao i poneko iz škole, da me vidi i kaže to svima koji me znaju.
Jedne prilike, kad sam bio prvi srednje, otac je pogodio veliki posao cijepanja drva, oko pedeset kubika. Školska godina je bila na izmaku i mene je čekala finalna borba za prolaz dalje. Otac je rekao da je škola važna, ali pare da su važnije i to je bilo to, morao sam ići.
Mislio sam da je to velika nesreća, ali nije bila. Mjesto radnje bila je Obhodža, mahala izdignuta u visine, u kojoj me nije poznavao niko. Ljudi su gore bili drukčiji, zastajali su kraj ograde da nas gledaju kako radimo i pri tome hvalili ljepotu drva i našu marljivost. Nikada niko od onih koji su zaostajalo nije otišao da nam kaže sretno, sretan rad i tako to.
Domaćica je izlazila tačno u podne i iznosila nam ručak, prava jela, bez besplatnih dodataka iz prirode, za kojim je slijedila prava crna turska kafa, a na kraju radnog dana, u sumrak, domaćin bi izašao da pregleda šta smo uradili i plati nam za taj dan, pri čemu nije zakerao i nalazio radu mane, kako to radi fukara opsjednuta sa neplaćanjem pune cijene, već nam je uvijek dodavao i mali bonus, uz riječ da smo mi to zaslužili.
Tamo negdje na polovini posla naš je gazda postao dedo. Tog dana nije gledao obavljeni posao, umjesto toga došao je u potkošulji i teturajući se, od čega mu se ispred face njihao dugi sijedi pramen, ispao iz začešljane frizure. Tutnuo je ruku u džep i izvadio otuda top para, debel kao noga od stola, iz kog stade odbrojavati stoje: jedna, dvije, tri… Deset stoja, za da ćaća i ja zapjevamo, plavo-žuti, žuto-plavi, nek' se pjeva, nek' se slavi. Nije nam trebao govoriti dva puta, već u idućem trenutku Obhodžom se zaori: "Haaaj-mooo… Bosno, Bosno, Bosno, hajmo Hercegovino!" Lova je bila naša.
Idućih nekoliko dana pamtim kao zlatno doba moje porodice. Krenulo bi to već od ranog jutra, sa masnom kajganom i prženicama, da bi se nastavilo preko pečenih pilića za ručak i svršilo sa palačincima za večeru, uz koje bi pukla po kantica eurokrema i marmelade, a u svemu tome voda na smederevcu nije prestajala da vri, pa volja ti kafa, volja ti čaj, volja ti da se kupaš. Ukratko - blagostanje. Zbog toga mi nije bilo žao ni propale godine u školi, a i očeve riječi, da sam u školi na sigurnom i da mi je zato bolje ići u nju što duže, nisu mi bile bez smisla.
S obzirom da sam učestvovao u kreiranju dobitka, doživio sam jednu posebnost u porodičnim okvirima, koja mi je stigla sasvim neočekivano. Biskao sam sestri vaške u trenutku kad je u kuću ušao otac, koji prelazeći preko ostale djece pođe pravo prema meni, pitajući me u hodu: "Koji je najmanji novčani iznos koji je moguće posjedovati?"
Razmislio sam malo i rekao: "Pet feninga."
"Tako je", odobri otac, "ja imam račun u banci na kom imam samo jedan fening, ali to sad nije bitno, sve u svoje vrijeme.", nadopuni se.
I dalje nisam razumio čemu sve to, i kad se otac maši za džep napeo sam se kao luk od znatiželje šta će otuda izvaditi: izvadio je marku. Držeći je na dlanu direkt ispod proste sijalice uvrnute u grlo na kablu, otac učini da se sve u potleušici smiri i stane, zagledavši se u 1 KM kao u dragocjenu rijetkost.
"Sad kad si naučio kako je zaraditi", dostojanstveno će otac, "dovoljno si sazrio i da sam posjeduješ novac. S obzirom da ga nisi imao nikada prije, možda bi bilo bolje da započneš s pet feninga, bolje po tebe, no majka i ja smo odlučili da ti samo ne deset, nego dvadeset puta više od toga. Marka što je svi vidite u mojoj ruci pripada Kratkom. Molim za jedan aplauz!"
Poslušali su ga, i ja sam svoju prvu marku primio uz aplauz mojih braće i sestara. Poslije toga uslijedila je zakuska u vidu kuhanih kukuruza, a kada je otac pojeo svoj i pošao van zapaliti, pozvao me sa sobom. Ispred kuće održao mi je predavanje o novcu generalno, o tome kako je novac sloboda, što samim tim podrazumijeva odgovornost. "Dobro pazi šta kupuješ", savjetovao mi je, "ako to nije nešto za šta možeš reći svima, nemoj to kupovati."
U tom trenutku otvorio se prozor na čardaku koji je zasjenjivao našu potleušicu, na kom se ukaza komšinica Mirsada, izvinjavam na izrazu, ali bila je to jedna stara nadrkana kurvetina, željna konflikta i svađe. Otac je pozdravio normalno, nazvao joj dobar dan, ali ona će na to posprdno: "Heh, čuj ti golje!"
Htio sam da joj uzvratim odmah, ali otac mi dade znak da se smirim. Nastavila je da nas provocira: "Reci mi bogati, Feride, zašto siromašni ljudi smrde?"
Mi smo samo šutili i stajali mirno. Primijetio sam da otac uvlači cigaru jače, tako jako da se tanjila preko sredine. 1 KM u mojoj ruci, koja me sve vrijeme nježno grijala, sada posta vruća, gotovo kao 1 cm dugi žar očeve cigarete, koja stvarno jest smrdila da Bog mili sačuva.
Kurvetina Mirsada nije se smirivala: "Gledam vas neki dan, grebete onaj jogurt k'o da je kokain…"
Cigara pred očevim licem posta pola žar - pola cigara, lice mu dođe crveno kao da je sad iz pakla. Od toga i meni dodatno uzavre krv, samo sam čekao da otac da neki znak, da i mi napadnemo nju.
"Dobro je, valahi, govorila u mene mi nana: para na paru, uš na fukaru. Vi mislite ja vas odozgora ne vidim šta radite, a ja vas sve vrijeme iza store virim, bišćete se tu k'o majmuni, neuzubillah!"
Otac na to stade da se trese kao šerpa pred prokuhavanje, cigara u njegovim ustima puče i rascvjeta se, posta nalik na neku mini užarenu bananu. "To je to", pomislio sam, "vrijeme je da sirotinja uzvrati udarac!"
Istupivši jedan korak, pogledao sam u matoru kurvetinu i uzviknuo: "Dobro kažeš, kono! Uš na fukaru, a na paru…" Tu napravih dva koraka zaleta i iz sve snage ispalih marku u pravcu konine glave.
Nažalost, čardak je bio previsok za moju sirotinjsku snagu, i marka dođe do potrebne visine tako sporo da je matora vještica ugrabi lako kao prdibabu, rekavši: "Hah, bijedo! Je li ti sada konačno jasno o čemu ti govorim?"
Poslije toga zatvorila je prozor i navukla storu. Otac se slomi i rasplaka, zavapi glasno: "Oooj, odgojio sam glupana raspikuću, kuku!"
Stajao sam i mislio o tome šta sam sve mogao sa markom.
Jebiga.
Biće bolje.
Nema komentara:
Objavi komentar