MEMO NA TABUTU

Studij komparativne književnosti nije mi donio mnogo dobra. Držeći me podalje od zaposlenja, najprije me natjerao u vegetarijanstvo, zatim u veganstvo, te na kraju u nešto što se zove raw vegan - isto što i obični, samo ovaj još dodatno nit' kuha, nit' peče. 

I kako to u životu najčešće biva, da čovjek doživi kakvu lijepu stvar kad se najmanje nada, tako i meni, baš u trenutku kad me za jaknu ujeo štakor na bunjištu pijace Heco, zazvoni moj prastari mobitel, a to je zvala nekakva izrazito ljubazna gospođa, koja se predstavi kao gđa Lažić - Kradić i izjavi da joj je čast pozvati me na vegansku konferenciju u hotelu Evropa, idući petak u dvadeset sati. 

Čim sam čuo Evropa, odmah sam rekao da dolazim, jer ja sam čovjek željan Evrope. Tu, u Sarajevu, osim geografski, nije je bilo baš previše, iz godine u godinu situacija je postajala sve više azijska, sa sve manjim platama. 

Kad je došao petak, rano izjutra, prije prvog ezana, stisnuo sam zube i okupao se na uglu Begove džamije, ispod ona dva mlaza za koja kažu da kad se piju stvaraju želju da se čovjek vrati u Sarajevo kako bi pio opet, a kad se čovjek ispod njih kupa, onda želju da iz Sarajeva pobjegne i tamo negdje u tuđini promijeni ime i prezime, te provede ostatak života praveći se kako ne zna za Bosnu ni da postoji. No, da budem sasvim iskren, kada mi je ledena koža zaškripala pod rukama od čistoće, osjetih veliko zadovoljstvo, te se sa nekim dostojanstvom sjetih rečenice iz jednog filma: "Mi, Englezi, smo izmislili hladni tuš da ljudi ne bi masturbirali." 

Poslije toga sam otišao u svoj podrum i legao na slamu poput Snjeguljice, riješen da u tom položaju dočekam vrijeme polaska, a iz razloga da se ne bih znojio. Trebam li reći da nisam si mogao priuštiti dezić, ni onaj što čuva 1 h, kamoli one od 24 ili 48. 

Tako nepomičan, razmišljao sam o luksuzu koji me čeka, o naparfemisanim damama u sjajnim toaletama i trpezi na kojoj, istina, neće biti mesa ili bar sira, ali će biti zato skupo vegansko, što je za nekog ko se hrani pijačnim restlovima i plodovima divljine povod velikoj radosti.

Oko sedam ustao sam da se spremam. Za ovu specijalnu prigodu izvadio sam iz ormara, to jest zapravo iz vreće, najbolje što sam imao i odjenuo se, i kada sam poslije toga izašao na ulicu, pa zastao ispred jednog izloga da se ogledam, imao sam bogme šta i vidjeti: lIjepu prozirnu i vitku figuru jednog pravog komparativca, koja me navede na već poodavno zaboravljenu misao - moglo bi se šta i zguziti večeras. 

No, uprkos činjenici da sam nosio svoje najbolje, na ulazu u Evropu naiđoh na probleme baš zbog toga, na radnike obezbjeđenja koji mi rekoše da me tako obučenog ne žele vidjeti ni blizu hotela, a ako još jednom uđem da će mi pozvati policiju. Probao sam im objasniti da sam došao po pozivu, ali džabe, nisu htjeli ni da čuju, i da u tome trenutku nije naišao upravnik, inače moj školski drug, sve su prilike da ne bih ni ušao. 

I on se začudio mojoj garderobi, sastavljenoj od zelene SDA majice, crvenog SDP duksa, žuto-plave NIP trenerke i narandžastih DF patika, uz šta sam kao modni dodatak nosio još crveni key chain Naše stranke i plavo žuti SBB kačket,  ali kada sam mu objasnio da je to sve ganc novo, jedino moje što je bilo takvo, razumio je i, prokomentarisavši kratko sa: "Mamicu im njihovu", lično me poveo do konferencijske sale, tutnuvši mi putem pet maraka u ruku, ganuvši me s tim duboko. 

Dobročinstvima mog školskog tu nije bio kraj. Saznavši da sam i ja vegan, očito ne neki bezveze dok sam pozvan tu, reče da moram to iskoristiti. "Slijedi me", reče on i otvori uska vrata, za koja bi se reklo da iza sebe kriju strujni ormarić, a zapravo su krila spiralne stepenice, s kojima se popesmo na mračnu galeriju, odakle smo mogli gledati u salu bez da sami možemo biti viđeni, gdje mi zatim stade skretati pažnju na pojedine učesnike konferencije i pojašnjavati ko su i šta su ti ljudi.

• Vidiš onu zdepastu, crvenokosu, onu kao nilski konj u balskoj haljini?

• Vidim.

• To je predsjednica udruženja za pomoć djeci bez roditelja. Četiri stana u Sarajevu, apartman na Jahorini, vikendica u Makarskoj, Audi osmica, to ti je ona.

• Uh, jebla mamu svoju!

•  A onaj tamo suhi, u ćošku, sa dva broja manjom košuljom…

• Misliš onaj sa frizurom kao da je prste gurao u šteker?

• E, taj! Glavni za pomoć Romima. Tri stana i kuća u Sarajevu, hacijenda u Mostaru, luksuzni apartman u Dubrovniku, Porše Panamera, on je to.

• Uh, jebo ga ćaća!

• A vidiš onu štrkljastu rugobu, kraj palmice, što je digla ruku…

• Vidim joj kadaif.

• Šefica raspodjele humanitarne pomoći za migrante. Gradi zgradu na Barama, a ima hotel na Vlašiću i tri stana u Bosmalu, Mercedes S klase, najnoviji, upamti!

• Jebem joj ćaću i mamu!

• A onaj onde mlohavi, što izgleda kao da je sad iz Indije, u onim polu-dimijama…

• Aha, on garant krade s hiljadu  ruku.

• Nije s hiljadu, već s dvije hiljade! To ti je nevladin dugogodišnji  projektaš, podjednako vješt kad treba krasti mlade i stare, siromašne i uboge. Tu se nosi ponizno i skromno, a kažu da je nekretnine pokupovao po Parizu i Londonu. Po Sarajevu se voza u raspalom Tvingu, a tamo kad ode, onda Lambordžini Urus i Rols Rojs Kulinan!

• Jebo li ga Kulin-ban!

I tako dalje, nije stao moj školski dok mi ih sve nije objasnio i pojasnio, uključujući gospođu Lažić - Kradić, koja je sa svojom pretilom figurom, podvrnutim nosićem, plavim kosama i rozom haljinom neodoljivo podsjećala na čuvenu Miss Piggy. Za nju školski reče da je najbogatija među prisutnim, direktorica fondacije "Liar", koja je stajala nad svim nevladinim organizacijama kao nekoć Kominterna nad KP-ima. Na kraju, kad smo pošli dole, reče školski da je ovo moj sretan dan i da idem među njih naći  unosan posao koji, uostalom, sasvim odgovara mom zanimanju, čija je suština, ako dopuštam, pričanje šupljih priča. 

Iz zahvalnosti prema njegovoj dobroti kratko sam odgovorio da hoću, a u sebi dodao: "Ne znaš ti sinko ni šta je ozbiljna književnost, nisi je nikad ni probao, pa je zato ne možeš ni zamisliti, a misli da znaš tako na neviđeno, svašta ti tako misliš, pa eto te gdje si, gdine znam-svatkog-mene-nitko." 

Moja pojava među tim bogatim ljudima izazva na prvu, kako mi se učini, zazornu reakciju, za šta je sigurno bio kriv moj gratisni predizborni outfit, koji je u očima tih ljudi predstavljao protivnički tabor. I prije sam bio u prilici družiti se sa tim oportunističkim svijetom, koji sebe doživljava borcima za ljudska prava i u tom doživljaju pretjeruje ništa manje od političara, a samo zato što se, isto kao političari, koriste obespravljenim ljudima kao sirovinama od koje prave šuplje priče, na konto čega uzimaju lovu. Zato se nisam uvrijedio ni pokunjio, već sam uzdignute glave prošao između njih do gospođe Lažić - Kradić, da je pozdravim i zahvalim joj se na pozivu. I ona je imala onaj bešćutni izraz lica kada me je ugledala, ali čim rekoh ko sam, razvila je široki osmijeh na svom kao čir okruglom, crvenom i ispupčenom licu, što je bio znak i ostalima da učine isto, poslije čega mi je svako htio stisnuti ruku. Iako sam znao da s tim ljudima suštinski nemam ništa zajedničko, za trenutak mi je bilo veoma prijatno, jer koji to čovjek ne voli biti u centru pažnje, pa taman ista dolazila i od onih koji su nalik na kad se čovjek osekne bez maramice i bez vode, ono samo s prstima? 

Lažićka - Kradićka reče da konferencija počinje, na šta svi pređosmo u drugu salu i posjedasmo na lijepe bečke stolice, u kojima se pod dupetom čuju snažne opruge kako škripe, na šta pomislih - mmm, pršti od luksuza! - i uprijeh gluteusom  jače, ali ga opustih jer sam se sjetio plemenitog Horacija, kad kaže za nekog lika što nosi dronjavu togu da je ličnost i da se to gleda po držanju, a ne po odjeći. 

Da je stvarno tako, potvrdio je petnaestak stoljeća kasnije i plemeniti Bokačo, u noveli o osiromašenom plemiću, kom teške materijalne prilike nisu mogle potisnuti plemenitost, tako da se u njega zaljubila najljepša i najfinija gospa, koja će ući u legendu sa rečenicom: "Više volim čovjeka bez bogatstva, nego bogatstvo bez čovjeka." Takva jedna naći će se i za mene, ali kasnije, a u vrijeme ove pripovijesti uz mene je bila samo Desanka Šakić, koja bi po količini zarađenog sevapa na onom svijetu morala živjeti na sedmom katu nebesa. 

Plan moj bio je jednostavan, da ne kažem prost. Ljudi mog kova odlikuju se, osim budalastim mislima, još i herkulovskim apetitom, što u praksi znači nepristojno, halapljivo hranjenje, te mogućnost da se pojede jako puno, baš kao da smo šuplji do koljena. Iako bi se moj životopis, iz perspektive normalnog čovjeka, mogao nazvati historijom jedne bestidnosti, ja sam zapravo ekstremno stidljiv čovjek, što je uvijek gledao da se skrije od ljudi kad nešto radi samo za sebe. 

Zbog toga sam i sada sjeo u zadnji red, i čim sam primjetio da svi pomno gledaju u govornicu, na kojoj je onaj sa haotičnom frizurom referisao o nuspojavama mesne industrije, tiho ustao i na vrhovima prstiju izašao u prethodnu dvoranu, gdje je sada sredinom furao dugački sto, zastrt stolnjakom bijelim kao snijeg, po kom je desetak konobara u crnim frakovima redalo veganske đakonije,delicije što na mom meniju nisu bile nikad. Ti konobari, uprkos fracima, zalizanim kosama i brčićima a la franca, odmah su vidjeli za mene da sam njihova fela, te se nisu bunili da ja to malo počnem još prije nego je bilo sve postavljeno, jer mi, donji, uprkos činjenici da nam nije strano jedni drugima krv piti i oči vaditi za sitnice ili samo tako, zdušno se podržavamo kad ko od nas nasrne na štogod bogataško. 

Odmah da kažem - salate i te stvari me nisu zanimale i njih sam samo letimično prešao pogledom, kao policu "popularno" u biblioteci. Sva moja pažnja, uprkos etiketi sirovog vegana, bila je usmjerena na razne imitacije mesa, na hamburgere, ćevape i kobaje od soje, udarene začinima tako obilato da su sasvim nalikovale na drugorazredne mesne proizvode, u čemu se ogledala tiha patnja tog pokondirenog svijeta, sjećanje na vrijeme kad su bili obični ljudi, slabostojeći, ali slobodni od ponižavajuće glume i jadne istovjetnosti koja s njom dolazi, tako suprotnoj od lijepe božanske istine po kojoj je svaki od nas neponovljivi original. 

Zamolivši svoju frakiranu ekipu da mi donese pet-šest koli - tu ne odolih da se ne napravim malo kako sam i ja u fazonu zdrava hrana, pa rekoh neka budu zero - bacih se na taj biljni roštilj, pa dok je iz druge prostorije dopirao glas bijelog Indijca, govoreći kako je on predstavnik Krišne, ja sam ovamo predstavljao Mahadevu, grabeći sa hiljadu ruku sad za ćevap, sad za hambaš, sad za sudžukice, ne propuštajući da sve umočim u bijelu skupocjenu majonezu od badema i još skuplji zeleni wasabi, praveći kratke pauze, koliko treba da se eksira flašica ledeno hladne Koka-Kole i podrigne glasno kao lav, što je među konobarima izazivalo glasan smijeh i uzvike "aferim!" i "mašala!". 

Ono što je dobro u tom, kako sam ga zvao, "Lifestyle ov da poor & dangerous", jeste koncentracija uživanja koja se stvori u trenucima kao što je taj, tako snažna da čovjek zaboravi i ko je i šta je, upadajući u blaženstvo koje bi se jedino moglo uporediti s onim kad se pukne u venu. 

Zato nisam u stanju reći koliko je objedanje trajalo - možda pola sata, a možda i pet minuta? Tek u jednom trenutku primijetih kako mi ruke proklizavaju po praznim platama, te čuh vlastite zube kako škljocaju uprazno i grlo što guta sami zrak. Da, od čitavog tog fake ass bitch roštilja nije ostalo ništa, ogromne srebrene plate stajale su prazne, okružene hrpama salate kao planinska jezerca zelenim brežuljcima. 

U tom trenutku iz susjedne dvorane prolomi se glasan aplauz, koji mi najzad otvori oči. Mislio sam da je to znak kako je dosadni, a nezaobilazni dio konferencije gotov, te osjetih strah pred činjenicom da će sada moje nedjelo izaći na vidjelo, nabaciti mi blato na obraze masne od ćurekotovog, bučinog, šafranovog i svakog drugog ulja sem suncokretovog, kog bogati vegani izbjegavaju zato što je banalno, namijenjeno svjetini koja nije tako plemenita i sofisticirana kao oni što su.  

Stajao sam kao paralisan, otvorenih usta i  sa rukama raširenim kao da sam s njima stvorio plemenito čudo božje, a ne priptostu gargantuovsku pantagruelštinu, i na prvu nisam razumio starog konobara kada mi je rekao da me zovu, na šta sam mu zbunjeno odgovorio: "Ha? Tetki da odnesem lek…" Tek kada je ponovio: "Ama Memo, budalo, zovu te tamo u salu, pohiti!", trznuo sam se i pošao, pitajući se u glavi: "Šta ovo bi?"

Moj ulazak u salu izazva novi aplauz, koji me zapljusnu visokim talasom stida, što se prometnu u pravi cunami kad na bijelom platnu ugledah projektovan kolaž, sačinjen od sramotnih paparaco fotografija mene - ovdje virim iz kontejnera s korom banane na glavi, ondje moj portret sa šljemom od lubenice i crnkasto-ružičastom kapljom na dnu nosa, tamo uronjen u Hecino bunjište naglavačke, ovamo kao majmun u krošnji razdelije, i tako dalje, što mi sve skupa pričini da se zacrvenim, najprije od stida kao paradajz, a onda, kad sam pomislio da se taj oholi svijet zabavlja sa mojom nesrećom, kao jagoda, od bijesa, koji mi učini da se osjetim spremnim za govornicu. 

"Ko voli Zehru Deović neka digne ruku!", bilo je prvo što sam rekao. Sve ruke ostaše mirne, ali kad Lažićka - Kradićka podiže svoju, kratku, rozu i debeljuškastu kao svinjski papak, podigoše se i sve ostale, što je meni bilo svejedno, jer jednako bih zapjevao i da nisu:

Došla vodaaa

Od brijega do brijeeegaaa

Pronijela Memu na tabutuuu

Pronijela Memu na tabutuuu

Hajde Memooo

S nama večeraaatiii

Večerajte, mene ne čekajteee

Večerajte, mene ne čekajteee

P. S.

Nakon što sam otpjevao prelijepu pjesmu, u kojoj me prisutna klika nije umjela podržati kao Zehru Deović hor, svi pređosmo u prvu salu, gdje sam mislio da će moja osveta postati potpuna, ali to se nije dogodilo, jer prazne plate bile su opet pune, krcate. Pomirivši se s činjenicom da im tako ujedinjenim ne mogu ništa, napravih se kao i oni, te nastavih sa prehranom podražavajući manir debelih gospođa, koje nikada ne dopuste da im se na tanjiru nađe više nego smiješno malo hrane, ali čim pojedu jedno, tu je odmah drugo, poslije drugog treće i tako dalje, do sto-dvjesto puta. U neka doba tog neformalnog druženja priđe mi Lažićka - Kradićka i reče kako imam divnu kosu, pa me bez ikakvog ustručavanja pomilova po glavi, na takav način da sam se zagrcnuo od gadosti. 

Ne želeći da me drugi čuju, sageh glavu i šapnuh joj u samo uho: "Meni treba Twiggy, a ne miss Piggy", na šta je ustuknula kao ofurena i dreknula da je svi mogu čuti: "Šovinisto!" 

Svi prisutni pogledaše me kleto, a samo moj školski razočarano, te ja odoh odatle bez osvrtanja, ali prije nego pođoh kući odoh još u toalet, da iskoristim prisustvo tople vode kad sam već tu.

T O P U Z - Nedovršena priča o nesretnom bokseru

Topuz

Tužna je bila priča Muje Topuza. Najperspektivniji teškaš Jugoslavije, čija je profesionalna karijera započela sa deset pobjeda nokautom, završio je kao bokser u divljoj organizaciji, gdje je za protivnike imao kamiondžije, drvosječe i druge sirovine kojenu ring ne ulaze da boksaju, nego da se potuku. 

Sve je počelo aprila 1992., kad je započeo rat u Sarajevu. U tom trenutku Mujo se nalazio sa trenerom Santraćem u Minhenu, gdje se pripremao za meč za titulu evropskog prvaka, samu po sebi osrednje značajnu, ali golemu iz razloga što je sa sobom nosila pravo na izazivanje svjetskog prvaka. 

Vidjevši na televiziji šta se dešava u gradu, rekao je Santraću da ide uhvatiti zraka, a zapravo se uhvatio autoputa, sa Santraćevim Alekom. Kad ga je zabrinuti Santrać, koji je nestanak prijavio policiji, sutradan vidio na Yutelu, kako pun sebe govori da je došao braniti svoj grad, njegovo staro srce nije moglo izdržati i čovjek je, kao neki roker, umro u hotelskoj sobi.

I Mujo će se ubrzo zasititi ratovanja, i pokajati se što se vratio, što je izdao plemeniti boks radi sranja od zanimanja što se vojnikom naziva. Čučeći po rovovima, dok mu iznad glave fijuču granate, često bi mu naumpao veliki Kasius Klej, čovjek koji je ratu rekao ne i postao Muhamed Ali. 

Sa druge strane, on, Topuz Mujo, prijavio se u rat sam. Ta ga je činjenica bolno dirala, jer se iz toga nekako moglo zaključiti da nije njegovo da bude šampion svijeta. Drukčija pamet je tu potrebna, takva kao kod Alija, a ne kao njegova, koja je pristupila ratu sa mišlju da će isti trajati do petnaest dana, te da će stići i na meč za titulu. 

Tamo već pretkraj rata, kad je čuvar na tunelu zaustavio njegovu četu što je bježala ispred četničkih granata i rekao joj da mora sačekati dok se ne uvuče suho meso meso od nekog lopova, pukao mu je film i pukao je čuvara udarcem koji bi mu, da ga je izveo u ringu, obezbijedio svjetsku slavu, a tu mu je obezbijedilo petnaest dana vojnog zatvora. 

Bila je to kazna koja je u suštini nagrada kazna, jer zatvor je hotel naspram rova. Tu je najzad malo predahnuo, pročitavši za petnaest dana sva četiri toma “Rata i mira”, s čime se učvrstio u odluci da dezertira po svaku cijenu, koja mu je naumpala čim je osuđen. 

Cijena nije bila mala - osam hiljada maraka do Mađarske. Mujo nije imao te pare, ali je znao ko ima: lopov čije suho meso vrijedi više od sto vojničkih života. Upad u njegov stan bio je pun pogodak - sto hiljada maraka i dvadeset hiljada švajcarskih franaka, uz to i tri kile zlata, od čega dvjesto malih i četiri velika Franc Josif dukata. Iste večeri, napustio je Sarajevo u UN-ovom kamionu, zakovan u sanduku punom piljevine, u kojoj je udobno ušuškan prespavao većinu putovanja do Budimpešte, u kojoj je prespavao i sutradan kupio Audija osamdeset jaje, pa nastavio s njim put Minhena.

Glavno mu je bilo da pronađe Santraća, o čijoj smrti nije imao pojma. Računao je da će mu oprostiti izdaju i krađu kad mu pokloni Audija, te da će ga htjeti ponovo trenirati. Odsjeo je u hotelu "Dva Direra", istom u kom je bio i onda sa Santraćem, gdje je ubrzo od strane naših ljudi koji su tu radili saznao da je gospodin Santrać umro kod njih. Šok i nevjerica, koji porastoše još i više kad mu donesoše urunu sa Santraćevim pepelom, za kog mu kazaše da je umro od srčanog, dan po Mujinom odlasku.  Misao da je Santraću puklo srce usljed njegovog bijega dovela je Mujino pokajanje do vrhunca, i vrele suze zalile su hladnu urnu tu u foajeu, na šta mu je hotelski menadžer učtivo ponudio svoju platnenu maramicu, pa je nije htio nazad kad se Mujo u nju oseknuo. 

Odmorivši koji dan, odlučio je da se iskupi pred Santraćem, pred tom njegovom urnom, tako što će postati svjetski šampion.

Našao je novog trenera, jednog malog Talijana po imenu Đovani, koji ga je okrenuo naopako, natjerao da stoji s ljevicom naprijed i tako upropastio kao boksera. U tri meča, koliko ga je vodio Đovani, doživio je tri katastrofe, od kojih je treća bila prava kataklizma. Poslije toga je malo zaplakao za Santraćem, isplatio Đovanija, i potražio novog trenera. 

Novi trener bio je Španac, Don Meskita, pod čijim vođstvom su već tri momka postala evropski prvaci, zbog čega je imao skupu cijenu - osam hiljada maraka. Svjestan da ne smije izgubiti četiri puta zaredom, Mujo je platio Meskitu, koji je onda radio s njim polako, tako polako da mu je sve pare izvukao, i marke i švajcarce, bez da mu je organizovao jednu jedinu borbu. Kada je Mujo upitao šta je s tim, a Meskita rekao da treba još dvadeset hiljada maraka, Mujo ga je prebio, i tako guzicom zatvorio sebi vrata njemačkog boksa zauvijek. 

Valjalo je poći negdje drugo, i Mujo je skontao da je to Amerika. U narednih godinu radio je na građevini i spavao u kontejneru, s čime je uštedio dovoljno da ode u New York i iznajmi malu straćaru u crnačkoj četvrti, zgodnu po tome što se nalazila sto metara od bokserske dvorane. 

U toj dvorani vježbali su sami crnci, koji nisu nikome dopuštali da dođe tu samo tako i počne vježbati, a pogotovo ne bijelcima. Pred Muju je stavljen izazov - ako želi vježbati tu, najprije mora odmjeriti snagu sa Averelom, momkom koji se morao dobro sageti da prođe kroz vrata, sa rukama veličine Mujinih nogu. 

Bio je to krvav meč, u kom je očajni Mujo dao sve od sebe i izdržao svih deset rundi na nogama, ali je poslije toga pao u postelju iz koje nije ustao tri mjeseca, pa da njegova stanodavka, debela gospođa Džonson, nije bila tako dobrodušna da ga njeguje iz čistog altruizma, sve su prilike da bi tu Muji bio i kraj. Kad se poslije toga ponovo pojavio u dvorani, crnci su ga izviždali, ali mu nisu više branili da trenira tu. 

Finansijski istanjen, Mujo se odmah prijavio u treću boksersku ligu grada New York-a, čiji su se mečevi održavali svake subote u Bronsonovoj dvorani na Stoktonu. Svega petnaest dana trenirao je prije prvog meča, kog pobijedi nokautom, poslije čega se stade boriti svaki drugi vikend i stalno pobjeđivati, obično nokautom u prvoj ili drugoj rundi, a to mu - često tako u životu biva - ne donese željena i zaslužena priznanja i olakšice, već suprotno od toga. 

Ljubomorni crnci, duboko uvrijeđeni Mujinim uspjesima, zabraniše mu ulazak u dvoranu, dok stari Paton, koji je ugovarao mečeve trećeligaša, poče da ga izostavlja sa priredbi uz obrazloženje da mu mečevi prekratko traju, što je bio njegov način da išće para. 

Polovinu mršave trećeligaške zarade, jedva dostatne za stan i hranu, morao je davati Mujo starom Patonu da bi se nastavio boriti, s čime se otvori problem na drugoj strani, kod debele gospođe Džonson, čija dobrota stade iščezavati kako Mujo stade dugovati kirije, i iščeznu sasvim kako se skupiše tri neplaćene. 

Izbačen na ulicu usred zime i bez mjesta za trening, Mujo je bio prinuđen pauzirati boksersku karijeru ponovo, a vratiti se građevini i stanovanju u prljavim, ali toplim kontejnerima, u kojima bi ponekad, kada bi cimeri izašli da se napiju, radio sklekove, čučnjeve i trbušnjake u onom uskom prostoru između dva kreveta na sprat, nadajući se onom nadom očajnika koji ništa ne znaju, ali svejedno vjeruju da će se nešto riješiti.

Utom se Muji dogodi i ljubav, zaljubi se u jednu Indijanku po imenu Mjesečina, a i ona u njega, i kako je već napunio trideset odluči da se ženi, obećavši Mjesečini da neće više ni razmišljati o ringu, kamoli ulaziti u njega. 

Tako je obećao, ali nije ispunio, ne zato što nije mogao bez boksa, u kog je on bio temeljito razočaran, nego što  Mjesečina i on ne bi mogli sastaviti kraj s krajem da Mujo nije išao dva do tri puta mjesečno boksati na crno kod Ernija u kafanu, gdje nije bilo kategorija, a jesu bili dozvoljeni udarci glavom, laktom, ispod pojasa i druge nepodopštine kojih se plemeniti ljudi gnušaju, a rulja ih obožava.

Ta žrtva, podnesena zarad očuvanja braka, dovela je do toga da je jedne noći po povratku od Ernija kući zatekao pismo od Mjesečine, koja mu je poručivala da je ne traži, jer da je shvatila kako on ipak nije pravi čovjek za nju, jer ona traži nekog ko će moći hraniti porodicu bez da se pri tome ponižava i bruka kao što on čini kad odlazi kod tog groznog Ernija, čija fizionomija više sliči aligatoru, nego čovjeku. 

To bi otprilike bilo to, tužna priča Muje Topuza ukratko, kom je gubitak voljene žene sasvim pomračio um, što ga na neki način učini Ernijevom zvijezdom, čovjekom koji više ni ne trenira, ali je tu svaku noć, spreman da se bori protiv bilo koga, za šaku dolara ili za ništa, nije ni važno. Za samo godinu dana ostvario je 402 meča, a koliko ih je pri tome pobijedio, koliko izgubio, to niko nije znao, niti je ko brojao.