Otac

U Selmu sam se zaljubio na prvi pogled, a i ona je u mene. Mi smo skroz slabo razgovarali, uglavnom smo se bavili seksualnim aktivnostima. Jednom smo to radili čak u bankomatu, jer je Selma inače bila šefica banke.

Sa druge strane, ja sam bio pisac čija djela niko ne čita. Dvije knjižare u gradu prodavale su moje knjige i za pet godina se nije nijedna prodala ni u jednoj od te dvije knjižare. Selma se nije zaljubila u mene zbog onoga što pišem, već tako što me vidjela kako pišam na parkingu, a što je čitava zasebna priča kako je do toga došlo, pošto to uobičajeno ne spada u moj stil ni pod razno. Ja sam se u nju zaljubio kad sam vidio kako me nježno gleda i kako me uzela u svoju odbranu pred nekakvim crncom sa kojim je tada bila u društvu.

A stvarno smo puno radili ono, mnogo puta i po cijeli bogovjetni dan. Trošio sam između sto pedeset i dvjesta kondoma na mjesec, što je za mene neuhljebljenog predstavljalo žešći finansijski pritisak. Trpio sam ga dokle god sam mogao, a kad više nisam, počeh prevrtati već korištene.

Samo po sebi se razumije da to nije moglo donijeti nikakva dobra. Desilo se upravo ono od čega sam najviše strahovao, a to je Selmina trudnoća. Nemam šta da krijem, za mene je to bila stravično jeziva vijest i onesvijestio sam se kad sam je čuo. Ni ona zbog toga nije bila sretna, utoliko manje što je već imala vjerenika, jednog finog i ljubaznog mladog bankara, uz to sina direktora banke. Predložio sam joj, pa se može reći i molio je da abortira, ali je za to bilo kasno. Srce ploda je već kucalo i Selma ga je osjećala kao ženka, a mene je gađala escajgom, tanjirom, čašom i flašom zbog tog prijedloga. Morao sam skinuti vatrogasni aparat sa zida da je smirim.

Nisam imao snage da joj kažem istinu, ni tada, ni u mjesecima koji su došli poslije, užasnu istinu o svome porijeklu. Ukratko, ja se nisam rodio unutar ljudskog roda i čovjek sam postao kao anomalija svoje vrste. Otac moj i majka bili su ništa više do par običnih kafenih gušterova sa Darive. Kako to da od njih onakvih ja ispadnem ovakav, to je valjda čudo koje nesumnjivo dokazuje providnost božiju. Kad sam se tek rodio imao sam svega 1 cm dužine i 1 g težine, a do veličine ljudskog novorođenčeta porastao sam u jednoj teško pristupačnoj rupi u stijeni, hraneći se isključivo raznim insektima, crvićima i puževima, kojih su mi obilato donosili mnogobrojni članovi moje repate porodice. Kad su me slučajno pronašli alpinisti bila je to senzacija u čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji, a do dana današnjeg niko nije riješio misterij otkud me u rupi. Ja sam bio jedini koji je znao, jer taj moj rast, valjda zbog hrane, nije išao tako brzo. Deset godina sam živio u stijeni dok me nisu našli i za to vrijeme mnogo toga upamtio, tako da nikada, dok sam živ, ne mogu zaboraviti ko sam i odakle sam.

Doduše, jesam joj jednom rekao, baš na Darivi kad smo bili. Vidjela je tada Selma kako mi se u pružene dlanove svojevoljno popelo petnaestak gušterova i stala gledati u mene kao u kakvog čarobnjaka. Rekao sam joj kako stoji stvar, da je to moja familija, ali je ona mislila da tako govorim zato što sam domac i što ne znam ko su mi roditelji, iako je meni u isto vrijeme, između braće, sestara i ostalih rođaka, u rukama bila i rođena majka.

Bio sam očajan i nisam znao šta da radim, tako da sam kormilo u potpunosti prepustio Selmi. Grešku sam napravio što sam tako postupio, jer je ona to iskoristila da uplovi u bračne vode sa mladim bankarom, kog je prethodno uvjerila bez po muke u očinstvo. Bio je to već sasvim ozbiljan grijeh, sa elementima čistog zločina, a ja, koji sam imao moć da ga spriječim, nisam to učinio jer sam igrao na kartu da će istina sama od sebe izaći na vidjelo kad se Selma porodi.

Stvar se dodatno zakomplikovala s time što sam u međuvremenu postao tom djetetu otac u pravom smislu te riječi. Kako se Selma i ja nismo viđali manje nego prije, imao sam kada držati ruke na njenom predivno naraslom trbuhu, pa sam tako i zavolio to dijete kako nisam ni znao da može.

Istina, znalo mi kroz glavu proći da mu je stvarni otac možda baš bankar i da je on taj koji se u čitavoj ovoj priči s pravom raduje, ali onda sam puštao srce da mi ono kaže šta misli, a ono je uvijek govorilo da nije bankar, da sam ja. Uostalom, Selma mi je pokazivala bezobrazne selfije što joj je raspoloženi suprug znao poslati u toku radnog vremena, pa može neko misliti da sada pretjerujem i namjerno crnim čovjeka, ali bog i duša – kao mali prst na mojoj ruci. Debljinom možda malo jače, ali ništa što ne bi moglo bez problema ući u uski grlić boce. Meni je izgledalo totalno neuvjerljivo da je on s tim mogao zabrazditi koliko treba da se posadi beba.

Selmin plan za mene bio je da se po porodu zaposlim kod nje i njenog muža kao dadilja sopstvenog djeteta. Rekao sam joj da je to sjajna ideja, ali samo iz razloga što sam bio ubijeđen da do toga neće doći, da će njih dvoje odustati od bebe kad je vide na šta liči i da ćemo na kraju krajeva ostati dijete i ja sami. Moj prijedlog da Selma prizna suprugu nevjeru i brzo se preuda za mene, prije nego se dijete rodi, odbačen je u startu kao najveća glupost ikad i nevjerovatan.

Mjesec dana pred porod otkriše na ultrazvuku da dijete ima rep. Očiju duplo većih od plača, Selma je objašnjavala isprekidanim glasom kako to nije ništa što se ne bi dalo srediti jednom malom operacijom, a ja nisam imao srca da joj kažem kako su sve prilike da će taj rep stalno iznova rasti, taman ga sjekli i sto puta. Šapnuo sam joj, dok smo vodili ljubav, kako u našoj priči rep nije ono što se treba odsjeći, već je to njen gospodin suprug, mladić koji nama dvoma što se volimo, na pravdi boga i u po bijela dana, otima osnovno ljudsko pravo osnivanja vlastite porodice. Tad nam se prvi put od kako se poznajemo dogodi da okončamo partiju bez da je ijedno dohvatilo grimizna područja ekstaze.

Poslije toga nije više htjela da mi se javi. To me vrijeđalo, ne kao muškarca, već kao oca. Durao sam je sedam dana, a onda više nisam mogao izdržati i pošao sam joj na kućna vrata da je vidim. Nisam do njih stigao samo zato što sam na putu do tamo sreo nikoga drugog do Selmu lično. Odmah je počela vrištati kad me ugledala, a za njom polako dotrča jedan veoma debeli policajac i zgrabi je za ruku sa riječima: “Stoj, selo ti jebem!” Krenuo sam je braniti, ali je ona tada stala na policajčevu stranu, a što mi ovaj na kraju nikakvu kaznu nije pisao slaba mi je utjeha, jer dobro su me prebili. Slomili su mi i naočale i mobitel.

Kasnije ću doznati da je policajac ganjao što je prešla preko pješačkog na crvenog, a ne bi da mu Selma nije, kad joj je rekao da stane, odbrusila da pusti nju na miru i da umjesto toga ide sebe sama zatvoriti u zatvor. To samo uzgred spominjem, čisto da se zna kako nije nikakva krađa, pljačka ili ne daj te bože šta gore, a i ja bih se iznenadio da jeste, jer poznajem djevojke koje se bave hajdučkim zanimanjima, sve one budu već pune ožiljaka dok se uzdignu na ozbiljniji kriminalni nivo. Na Selmi nije bilo packe, osim jednog upečatljivog bena više desnog kraja usana.

Nije mi lako palo što su me prebili, i to ne zbog naočala i mobitela, nego što sam se osjećao kao da su protiv mene žena koju volim i država cijela. Sjedio sam kući danima povrijeđen do u samo dno duše i takav mozgao šta mi je činiti. Na kraju sam smislio da se jednostavno pojavim u porodilištu sa buketom cvijeća i glasno pred svima obznanim ko je otac neobičnog djeteta.

Najzad, dođe i taj dan. Bila je srijeda, sunčana i vedra. Zamolio sam jednog tu gazdu sa Alipašina da mi posudi svoje crno odijelo sa prugicama, a on mi sam od sebe, po dobroti svoga srca, dade još i crni šešir, tako da sam izgledao maksimalno elegantno, jedino što sam umjesto cipela obuo tene, ali skroz crne. Okupan, obrijan, počešljan i namirisan, sa raskošnim buketom i finom bombonjerom u rukama, pred porodilište stigoh taksijem tačno u petnaest do šest. Selmin termin je počinjao u šest, tako da ostadoh ispred zapaliti jednu. Na mene su navaljivali kukavičluk i strah. Tjerao sam ih govoreći sebi da je to što kanim uraditi djelo plemenito i dobro, kao što je uistinu i bilo, samo malo zadocnilo. U zgradu uđoh kad iz nje izađe bankar, blijed kao da se banjao u varikini i uzdrhtao kao viti prut, i on garant da zapali.

Vidio sam ga samo za trenutak, ali mi je i toliko bilo dovoljno da shvatim koliko je samo jadna i bijedna moja namjera, stotinu i hiljadu puta jadnija i bjednija od tog mladog čovjeka, čija je jedina krivica bila u tome što mu je otac direktor banke. Postojalo je toliko boljih i ljepših načina da se prevara raskrinka, ali sam ja, povrijeđen u svom ponosu zbog malo batina, morao izabrati najgori. Sam sebi sam se gadio kad sam shvatio šta sam smislio kao najbolje, a više od svega bilo me stid posuđenog kicoškog odijela, za koje najednom počeh osjećati da mi je tijesno do gušenja, iako mi je bilo veće za broj ili dva.

Htjedoh pobjeći, ali onda se sjetih da mi se rađa dijete, pa ako više i nisam htio tu pred svima ofirati kako sam mu otac, nije me zbog toga minula želja da vidim svojim očima kakvo je ispalo. Poklonio sam buket jednom tu siromahu što je isto čekao, poslije čega uzeh da se molim bogu za porod bez komplikacija. U čekaonici je bio i mladi bankar, koji je u nekoliko navrata ustajao i počinjao hodati kao da smo u ludnici. Zamolih boga da mu podari za sada sabur, a više sreće u budućnosti, sa ženom boljom nego što je Selma.

U čekaonicu uđe babica i naglas izgovori Selmino novo prezime. Njeno ozbiljno i pomalo zabrinuto lice za mene je bio dobar znak, ali ne i za mladog bankara, koji odmah poče prijetiti da će nekoga ubiti ako nešto nije uredu, pa krupnim korakom krenu ka babici kao da je ona taj neko što će stradati. Progutavši knedlu, pođoh za njima.

Prođosmo kroz hodnik do odjeljenja sa inkubatorima i stadosmo kraj jednog velikog prozora, kroz koji je pucao pogled na dvoranu ispunjenu malim bebama u staklenim kutijama. Nečujno kao mačak, privukoh im se u neposrednu blizinu i tako čuh babicu gdje govori upirući prstom: “Eno onaj tamo, jedini sa repićem, vidite ga?”

Pogledao sam i uistinu vidio jedno repato dijete, ali je taj rep bio kratak i tup kao kakav batrljčić, a ne dug i špicast kako bi trebalo, no ono što me više od toga uznemiravalo, i ne samo mene već i mladog bankara, bila boja djetetove kože, crna kao biter čokolada. Kao da mi čita misli, bankar upita babicu ne događa li se koji put u genetici da od bijelih roditelja crno dijete ispadne, na što ova kroz smijeh odgovori kako ona to nikada nije vidjela za svojih skoro četrdeset godina službe. Meni poslije toga više ništa nije trebalo pričati, okrenuo sam se i teturavim korakom pošao ka izlazu, praćen jecajima čovjeka za čiju nesreću uopšte nisam bio najveći krivac.

Nekoliko mjeseci poslije toga Selma me ponovo zvala, ali sad sam ja bio taj koji neće da se javi.

FIN