BLOG 95 - Čas lobotomije

Za sukob između Zaruka Haverića i Muhameda Filipovića ponajviše sam znao putem Prometeja. Čitao sam Haverićeve proizvode sa velikom nasladom, jer riječ je o tekstovima istinski smiješnim, a stilski predivnim - erudicija i elokvencija, to je to. 

Pri tome moram reći i da je pisac Haverić sa tim svojim radovima kod mene izazvao simpatije za Muhameda Filipovića, za kog sam prije znao samo kako izgleda, kako se zove, da je stariji od svih i da je pokojni Marko Vešović napisao knjigu protiv tog čovjeka, koju nisam nikada poželio pročitati iako mi naslov jest bio smiješan - “Tunjo veliki i u Tunje mali”. Nisam to tada ispravno protumačio, nisam još znao da ima i Filipović Nenad, Muhamedov sin. 

Onda je slučaj, nekad prošle godine, udesio da jedan moj očigledno komediografski rad (historija tobožnjeg bh. gangstera Huse Ćumurdžije) postane predmetom osvrta Nenada Filipovića, koji je bio tako čudnovato napisan da nisam bio načisto je li to pohvala ili pokuda? 

Javio sam mu se u komentare, gdje nije trebalo puno da shvatim kako je ipak pokuda, ali kakva! Prije su mi “kritičari” znali reći da sam sirotinja, peder ili homofob, a Nenad Filipović mi je rekao da sam četvrti ešalon Andrićevaca. Kako sam uspio razumjeti, Andrićevci su srpski pisci-tajni agenti, sa zadatkom pisanja književnih djela koja bacaju ljagu na Bosnu i Bošnjake. Bilo mi je to krivo, utoliko više što se tu javilo još ludih ljudi da me napadne po toj liniji, a moj pokušaj da objasnim kako je spis zabavnog karaktera samo je napravio gore.

Reći da su me te stvari odbile od daljeg pseudohistorijskog stvaralaštva bilo bi pretjerano, ali me jesu u nekoj mjeri obeshrabrile. Ja od tih svojih pričica nemam ništa osim radosti da vidim kako su čitane, a nisam siguran da ta radost vrijedi  upadanja u nacionalistički haos, u ono luđačko kolo gdje šta god rekao ili uradio, neko se nađe da to protumači kao fašizam ili fobiju. 

Od tog događaja poželio sam pročitati Haverićeve knjige, kao neki oblik osvete koji će me poštediti bijede da se svetim sam, a hoće mi donijeti što čitalačku, što moralnu satisfakciju. 

Od tada je prošlo više od godine dana, u kojima su mi druge stvari z glave istjerale i Filipoviće i Haverića, no samo da bi mi se vratili u času boljem, a to je bilo prije nekoliko dana u Buybook-u, gdje sam došao kupiti knjiga i ugledao Haverićev “Čas lobotomije” na akciji 20%. 

Ovdje moram načiniti jedno priznanje, a to je da sam primijetio kako me neke knjige, koje su to prije mogle veoma snažno, sada ne mogu zanijeti više nikako, ili još gore učine mi da se stidim što su ikada mogle. 

Bio mi je to veliki problem, osjećao sam se kao čovjek koji je izgubio utočište, pa sam u očajanju posezao za raznim, ali sve redom pogrešnim spisima, koji ovakve kao ja nit’ umiruju, nit’ ohrabruju. Posebno mi je teško palo što sam u tom stanju velike samoće konačno pronašao zrnce vjere u Boga, ali sam ga izgubio kad sam stao čitati Bibliju, a još više slušajući vjernike oko sebe, posebno one koji šire vjeronauk sa tiktok-a i češće sagibaju glave u kladionicama, nego u džamijama, tj. kad ode jednom u džamiju priča o tome toliko da i likovi poput mene iskreno kažu  tobejarabi. 

U tom kontekstu, “Čas lobotomije” za mene je izuzetno važna knjiga, jer ona mi je vratila čitalačkoj zadovoljstvo na velika vrata, probudivši mi nadu da ipak nisam postao duhovno mrtav, nego samo drugačiji, pa sve što sada treba jeste otkriti nove knjige, od kojih već imam jednu kao putokaz; možda su takve knjige ono što mome duhu sada treba?

Pišem ovaj tekst, a nisam knjigu ni pročitao, nego tek trećinu. To je zato što ovo svoje pisanje ne smatram ozbiljnim, nego tako - pišem kad imam vremena, i na teme koje su mi trenutno dostupne. Zato moje sudove treba uzimati s rezervom, jer kod mene je  sve, što bi rekli postmodernisti, fragmentarno. 

Sudeći po ovoj prvoj trećini, radi se o knjizi u kojoj ozbiljan intelektualac kritikuje dvojicu neozbiljnih, koja zbog toga na momente djeluje veoma nemilosrdno, ali to nije strašno kad se zna da su kritikovani puno zaradili zahvaljujući svome, da ga tako nazovemo, intelektualnom opsjenarstvu, što jeste čin društvenog napada. 

Neću sada opisivati kako je sve Haverić pokazao da Filipovići svoje društvene uloge zapravo bestidno glume, jer to je slast ove knjige koju treba ostaviti za one koji će je čitati. Reći ću samo da Haverić čini to na način koji podsjeća na grudvu snijega zavaljanu niz brdo, koja sa svakim pređenim metrom postaje sve veća i luđa, pa vidjećemo kako će to završiti do kraja, a već sada, na jednoj trećini, materijala je dovoljno da se stanje ocijeni potpunom katastrofom. I smiješno je to sve saznavati, to gnijezdo grešaka od svake vrste, a sve javno, u novinama… Toliko smiješno da bi se na kraju moglo i zaplakati, nad Bosnom. 

Ranije sam vidio tako potpuno raskrinkavanje samo jednom, a njega je izveo Sinan Gudžević nad Miletom Stojićem, kao odgovor na to što je Stojić objavio pakosno sastavljen i nepotpisan nekrolog Izetu Sarajliću. Te bi stvari valjalo uvrstiti u program studija književnosti, kao primjer kritike kakva nam je prijeko potrebna u ovom društvu opsjenara od svake ruke. 

Jedino što imam zamjeriti Haveriću jeste što je na jednom mjestu u knjizi nazvao Don Kihota jadnikom; stava sam da je Don Kihot najveći baš zato što ga život lomi u najneposrednijem smislu, ali ti porazi ne mogu potisnuti njegovu plemenitost, tako da on u cijelom romanu nijednom ne ispadne jadan. 

Toliko za danas. Htio sam napisati nešto jer nisam objavio post već neko vrijeme. 

Sretna Nova godina!

BLOG 94 - Selver i kobra

Kada je prvi put ugledao Kobru, Selver je ostao skeptičan.

Mali crni surfskejt, sa crnom kobrom na crnoj pozadini, imao je malen i uz to sasvim ravan nosić, što se Selveru činilo nepodesnim za skakanje, a čemu skejtanje ako nema skakanja? 

Da se uvjeri u tačnost svoje predrasude, zamolio je vlasnika da mu je da na trenutak. Kao što je i mislio, ravni Kobrin nosić nije bio za da ga se povlači nogom u vis, pa je cijela figura skoka ispala čudno i nezgrapno.

 Vratio je skejtić vlasniku, kom iz humanizma ne htjede reći kako misli da su ga prevarili što su mu prodali tu stvar za tri stoje. Umjesto toga reče da je skejtić super, u svakom slučaju vrijedan svoje cijene, poslije čega ode kući s mišlju kako je čitav svijet takav: svak tu gleda da ti, pričajući jedno, uvali nešto sasvim drugo, a sve to s ciljem da zaradi što više. 

Kasnije mu neki đavo nije dao mira i on je otišao na internet, da vidi one koji se vožnjom takvih skejtova bave ozbiljnije. 

Našao je neke Australijance, koji su se s tim malim skejtovima spuštali niz brda, izvodeći pri tome trikove koji su se doimali primitivnim u odnosu na skejt obični, ali ti su ljudi izgledali kao da se odlično zabavljaju, pa je to Selveru bilo privlačno. 

Nazvao je tada vlasnika Kobre i pitao da mu je posudi do sutra. Vlasniku to pitanje nije bilo po volji jer on je znao koliko Selver lomi daske, pa i to malo što mu je dao odmah je nastupio kao da je hoće slomiti. Krenuo je da vrda i da se izgovara, i pristao tek kada je Selver rekao da će mu dati tristo maraka, pa ako joj se išta dogodi neka kupi novu. 

Kada mu je dao i u ruke primio novac, vlasnik Kobre poželio je da se ista pod Selverom slomi, jer pravo budi rečeno nije taj čovjek bio materijal za skejtera. Niti je bio dovoljno hrabar, niti dovoljno spretan, a kupio je samo zato što je imao viška novca i što je prodavač bio tako slatkorječiv - rekao mu je da će na njoj izgubiti višak kilograma bez posebnog truda. 

Selver je mislio da mu neće uzeti tri stoje u zalog, zbog čega je iz vlasnikove zgrade izašao pomalo u vatri. Mučilo je to Selvera jako, što u odraslom životu nema drugarstva u pravom smislu riječi, već samo iz interesa, pa može se reći i da je to bio jedan od razloga što se u trideset i petoj godini života držao skejta tako čvrsto: bježao je on s tim od ljudskog društva, u kom je sve rjeđe nalazio ikakvih razumijevanja i topline. 

S tom vatrom u sebi bacio se na Kobru i odgurujući se iz sve snage poletio niz ulicu, osjetivši radost uništenja negativne predrasude, koja je bila još veća jer se Selveru Kobra u tom trenutku jako svidjela, posebno kada je vidio kako sa lakoćom prelazi preko svega što se sa običnim skejtom mora zaobilaziti ili preskakati. 

Već i to bilo je dovoljno da se Selver u Kobru zaljubi, a kad je prošao Švrakino i došao na spust oko Viktor Bubnja, na kom i bez guranja preteče jedan mali auto, osjetio je kako ga boli briga za pare i kako ne zna ništa sem da on taj mali skejtić mora imati na raspolaganju uvijek. 

Vlasnik Kobre bio je presretan kada ga je Selver nazvao i objasnio mu da po skejtiću sada ima malih oštećenja, zbog kojih želi da ga otkupi. “Pa, ako je tako…”, otpočeo je vlasnik, kom nekakve psihičke barijere nisu dale da pokaže otvorenu radost, “onda ću ja sebi kupiti drugu, pa možemo skupa.” Selver sa svoje strane ponudi da mu je on donese, kako bi se izravnali po svemu, ali kako vlasnik Kobre, kom je i samo stajanje na istoj bilo jezivo, nije planirao nabavljati druge, požurio je da uvjeri Selvera kako je sve uredu i ovako. 

Kad je legao, Selver je razmišljao kako je taj mjesec ukupno potrošio na skejt više od 700 KM i kako bi, ako misli tako nastaviti, morao početi zarađivati više, ali se nije dao toj turobnoj misli, koju odagna sjećanjem na predivnu jurnjavu. 

U idućih nekoliko dana upoznao je Kobru u svim njenim mogućnostima, od kojih mu se najviše dopadalo s kojom lakoćom se uspinje uz zidove, u takozvani wallride, koji je Selveru oduvijek bio kul, ali nikada ga nije mogao uraditi fino, sve do te Kobre. Sad ih je radio stalno i svugdje, tjerajući mnogobrojne sarajevske seljake da mu pokušaju očitati bukvicu, što nije bilo moguće jer je Kobra bila puno brža od njihovih tupih jezika. 

Tek poneki bi u tome i uspio, u trenutku kad Selver stane. Nekada su ga te priče smetale, ali vremenom se navikao na njih toliko da su mu znale biti i simpatične. Obično bi to bio neki dedo ili nana, ili neko mlađi čiji je um u takvom haosu da oponaša dede i nane. Ti bi mu ljudi znali prići i zatim fino objasniti, šta je to trotoar ili tako nešto što samo umnim patuljcima može pasti na pamet, završavajući sa prijetnjama o tome kako će jednog dana slomiti vrat ili kičmu. 

Kad je dobro raspoložen, Selver bi prihvatao igru, hvatao se za glavu i molio da mu se oprosti, govoreći kako nije znao, kako je mislio da tako treba. Bilo je smiješno i istovremeno žalosno gledati seljake kako padaju na tako jeftine fore, pa objašnjavaju još po dva-tri puta da je trotar za hodanje, ne za plazanje. Selver se uvijek pitao da li ti ljudi skontaju da se s njima zajebava, makar kad se baci na skejt i odjuri dalje?

 

 

BLOG 93: Karahadžo

Posmatran ekonomski, vojni pohod na Bosnu 1463. - 1465. bio je veliki promašaj.

Kad su dvorski ekonomi sveli konačnu računicu, ispalo je da je vojna odnijela tri puta više novca nego što ga je vratila.

To je napatilo časnog sultana Fatiha, nenaviklog na neuspjehe. Najteže od svega padalo mu je tješenje dvorskih ulizica, ono papagajsko ponavljanje o proširenju carstva, pa su tih dana prelijepe sultanove papuče više puta proletile Portom nego za čitav ostatak osmanske historije, najčešće praćene riječima: “Nisam slijep, pseto bezobrazno!”

Da sultan uistinu nije slijep, najbolje su osjetili oni koje je pogodila njegova teška, dijamantima optočena papuča, posebno trojica nesretnika koji su pogođeni u glavu.

Dvojica su od njih završila na šivanju, a treći na vješalima - nesretni i slučajno pogođeni psetar Karailo, koji je strijelcu refleksno opsovao komplet familiju.

Koliko je bilo nepovoljno mišljenje samog sultana o zauzeću Bosne, najbolje svjedoči njegov izvještaj o istom, koji je bio i ostao najkraći izvještaj o zauzeću jedne zemlje svih vremena, sveden na jednu jedinu riječ: “Glavić.”

U novije vrijeme postojala je revizionistička inicijativa da se u originalnom dokumentu riječ “glavić” zamijeni sa rječju  “kara-vilajet”, ali nije to na kraju dozvolio istinoljubivi predsjednik Turske. 

U pokušaju da sanira nepovoljne posljedice pohoda, sultan Fatih pribjegao je nepopularnoj metodi: otpustio je hiljadu vojnika. 

Bila je to žalosna scena, kada ih je pozvao da svi dođu na Topkapi i ponesu oprane i složene uniforme. 

Bili su to mahom momci koji su išli na Bosnu, oko čijeg osvajanja nije bilo velike muke, koji su zbog toga stekli nerealnu predstavu o vlastitoj snazi i na dvor došli u uvjerenju da ih sultan opet treba. 

Kad je moćni padišah izašao i rekao im umjesto toga da je kraj saradnje i da predaju uniforme, mnogi su od njih pali u nesvijest, a jedan stariji vojnik se pri tome srušio niz stepenice pred Portom, pa dok se stumbao do kraja ispustio i dušu.

Od tih hiljadu otpuštenih vojnika  slabija polovina će se okrenuti prosjačenju i drugim najnižim oblicima privređivanja, a snažnija hajdučiji, koja suštinom i jeste najsličnija vojničkom zanatu. 

Ova prva polovina direktno je zaslužna za nešto što je tek prošle godine otkriveno, da se u Stambolu godine 1466. desila velika naprednost u domeni ljudskih prava, svojstvena najmoćnijim državama, a to je procvat homoseksualizma. Otkriće je ujedno rasvijetlilo i tajnu stambolskog grafita iz te godine, koji je vjekovima bio predmet interpretacijskog raskola između akademskih zajednica: “Za jedan groš vojnika kakvog hoš.” 

Druga, hajdučka polovina, ona nije dala nikakvog napretka iz domene ljudskih prava, prije da ih je smanjila, ali je dala zato najmoćnijeg hajduka svog vremena, čuvenog Karahadžu, koji je ušao u anale kao jedini čovjek u historiji koji je najprije orobio, a zatim još i nasamario sultana Fatiha.  

Onog istog dana kad je sultan rekao da je gotovo, Karahadžo je bio među manjinom koja zbog toga nije padala u nesvijest, niti je ma čim pokazala da je zaboljelo sultanovo neočekivano ponašanje. Primivši otkaz mirno, među prvima je spustio složenu uniformu na označeno mjesto i udaljio se poput prolaznika koji je tek zastao da vidi kakva je to gužva, a na putu sasvim drugom, koji s tim skupom nema veze. 

Taj sasvim drugi put bio je ka jednom od sultanovih tajnih stanova, za koji je Karahadžo odnekud znao. 

Prevarivši portira, da ga padišah šalje kako bi premjerio plakare, premjeravao ih je puna tri sata i iznio bogatstvo u vrijednosti od 50 000 dukata. Na suđenju zbog propusta, portir je u odbranu ispričao kako mu je posljednjih godina oslabio vid, te kako je dvije godine skupljao da kupi naočale, koje mu je sultan zabranio nositi, objasnivši da oko sebe ne želi imati one za koje svak živ vidi kako su oćoravili gledavajuć’ u pičke. Pravedni sultan sjećao se tog detalja i portir je kući otišao obeštećen, unaprijeđen u šefa obezbjeđenja i sa vaučerom za besplatne naočale u optici Fatih. 

Da je Karahadžo počinilac sramnog djela, to nije trebalo istraživati ni dokazivati, jer o tome se postarao on sam, tako što je ugarkom iz kamina napisao na zidu u dnevnom boravku: “Karaće vas Karahadžo”. 

Taj bosanski potpis omogućio je Karahadži da nesmetano pobjegne, jer istraga je od prve pošla u krivom smjeru. Brkajući vas i von, prva misao istražitelja bila je da je to nešto austrijsko, pa dok su oni preturali austrijski konzulat, Karahadžo je s dukatima plovio prema Grčkoj.

Iako su zbog njega poslane potjernice do u sve krajeve carstva, iako mu je glava ucijenjena na pet hiljada dukata, Karahadžo je u prvim mjesecima poslije pljačke sultanovog stana, ne žaleći novaca, uspio sakupiti pravu malu vojsku, koja će preko ljeta 1466. pustošiti po Stambolu i oko njega tako da će do kraja avgusta cjelokupni iznos Karahadžine pljačke preći basnoslovnih 500 000 dukata. 

Bio je to znak za sultana Fatiha da na pobunjenike digne vojsku i lično joj se na čelo stavi, ne toliko zbog silnih uvredljivih grafita na njegov račun, u kojima nema šta mu nisu pisali, koliko zbog opasnosti od čovjeka koji je najednom skupio toliko kapitala.

Saznavši da je sultan digao vojsku, Karahadžo bježi s parama u Bosnu, a ostatak bande, nešto više od dvije hiljade ljudi, izašlo je na megdan silnom sultanu i u cjelosti propalo. 

Saznavši da je harambaša umakao i ovaj put, sultan Fatih je ucijenio Karahadžinu glavu na 100 000 zlatnih cekina, ali sve što je s tim postigao bilo je da dobije jedan dan Karahadžino pismo, koje će do dana današnjeg ostati nerješiva enigma, kako to da osvajač Konstantinopolja nasjedne na takvu priču?

Ukratko, Karahadžo je uspio obrlatiti Fatiha sa pričom kako će se za 100 000 cekina prijaviti sam, ali s obzirom na ono što ga čeka, bio bi red da mu sultan najprije isplati nagradu. 

Pristao je na to Fatih, i tek kad je vidio da ističe i drugi mjesec, a od Karahadže ni traga ni glasa, shvatio je na kako tankom ledu stoji, ili bolje reći ne stoji, jer pukao je onog trenutka kada je poslao novac. 

Potpuno potonuće doživio je kada mu je konačno stiglo Karahadžino pismo, koje je na prvu dalo tračak neke nade, jer ličilo je to sve ponajviše na šifrirani govor. Međutim, kada su se dvorski stručnjaci za jezik sjatili oko pisma, koje je predlagalo moćnom padišahu da promijeni ime u Goran, a iz razloga što je karan, imali su veliki problem kako da to prenesu sultanu, jer sultansko je da za nepovoljnu vijest skine glavu. 

Karahadžino pismo, s kojim je do kraja nasamario sultana, postaće razlogom zbog kog će se Osmanlije uhvatiti tako čvrsto za Bosnu, iako je sultan na prvu mislio da je proda papi za neku simboličnu cijenu. Saznavši da je pismo krenulo iz Bosne, Fatih je povukao ponudu prema papi, a poslao hiljadu tajnih agenata, kojima je dat rok od godinu dana za Karahadžino hvatanje. 

Da su agenti dali sve od sebe, u to ne može biti sumnje, jer poslani su pod prijetnjom smrću, a što danas o toj potrazi znamo tako malo, to je zato što se ista odvijala u najvećoj tajnosti, što je dokaz da je Karahadžo bio možda i najtraženija osoba svoga vremena na svijetu.

Od cijele te potrage, danas nam je ostao samo jedan kratki zapis: “Danas sam vidio na pazaru vidio dželata Muderisa. Kupovao je nove konopce. U šali ga upitah nije li promijenio struku i prebacio se u pehlivane. Odgovorio mi je da ga ništa ne pitam jer da sutra ima pune ruke posla. Sutra ističe rok za Karahadžin pronalazak. Molim Svevišnjeg da uzme u obzir kako sam se trudio iz sve snage, i ja i ahbabi moji, ali nismo imali sreće. Našli smo u ovoj Bosni jedanaest Karahadža, ali nijedan nije bio onaj koji nama treba.”

O Karahadži se više nikad nije čula ni riječ. Neki tvrde da je ostao u Bosni, a drugi da je prešao u Italiju. Bilo kako bilo, ostaće upamćen kao mali čovjek kom je palo u čast da dokaže neuporedivo većem od sebe kako ima sila i nad silom.  

BLOG 92

Ima u ovom životu problema teških, a nerješivih, s kojima se čovjek jedino može pomiriti.

Razmišljam o tome u ovaj dosadni dan, pa mi od toga malo lakše.

I u mom životu ima takvih problema, i to je dokaz da sam i ja sasvim običan čovjek. Teško mi pada što sam se obrazovao za jedno, a postao nešto sasvim drugo: htio biti pisac komedija, postao trgovac odjećom i obućom. 

Ne bi mi to tako teško padalo da se nisam školovao za pisca, od čega mi se stvorilo nepokolebljivo unutrašnje uvjerenje da je mene na zemlju poslalo kako bih prevrnuo stotine hiljada stranica, a ne majica i nogavica, te kako bih pisao knjige lijepe, a ne trgovačke. Koji je zadnji broj računa? - Ne kaže se zadnji nego posljednji. 

Da ne bude zabune zahvalan sam nebesima na svim svojim poslovima,  bivšim, sadašnjim i budućim, jer bez njih ne bih mogao pisati ni ove blogove, koji mi ako ništa održavaju vitalnim pravo da se nazivam piscem. Ipak ne mogu da ne primijetim kako su te stvari u meni uzgojile mrava, pa mi mrav napao na cvrčka i svim silama opstruira svirku.

Pjevao mjesto rada!

I moj sad hoćeš trud!

E, brajko, igraj sada,

dok vjetar svira stud!

 

Jedini spokoj koji još uvijek mogu pronaći u književnosti jeste čitalački, a i to rijetko kad čitam šta novo, uglavnom samo kad ponavljam staro. Sve one divne stvari koje su me kao mladog zavele da krenem putem književnosti, sve to mene zavodi i sada, pa mi to ostane kao neka utjeha. Veliko je bogatstvo imati svoju knjigu utješiteljicu, a ja ih imam nekoliko. 

Jedna je, ipak, iznad svih: Don Kihot. Koristim ovu priliku da je sa najvećom ljubavi preporučim svim ljudima koji se nikada nisu odvažili da je pročitaju cijelu, a razmišljali su o tome. To se tako isplati! 

Nisam čitao Don Kihota u cjelosti ima nekoliko godina, jer sve se kontam hajde to znam, daj šta novo da naučim. Sad opet vidim da se iz jednog jedinog Don Kihota može naučiti više o tome šta je to lijepa književnost nego iz svih drugih knjiga zajedno. 

I kakav je to samo spomenik ljudskom duhu, tako potrebnom da se ne zapadne u odvratnu mizantropiju, koja se na ovom nesretnom svijetu podstiče svim silama, u svako doba. 

Nisam daleko odmakao, tek sam prošao večeru s kozarima, a već osjećam blagotvorno dejstvo čitanja. 

Premda svako poistovjećivanje sa ičim velikim budi bijes svjetine, a posebno među kurčevim piscima i spisateljicama, ja se u Don Kihotu prepoznajem potpuno, pa sam se bio ganuo do suza kad sam se opet vidio u najvećem i najljepšem sinu književnosti svih vremena. 

Moja je sudbina stvarno bila donkihotovska u onom dijelu koji opisuje uzroke Kvesadinog ili Kvijaninog zanosa: i ja sam se najprije načitao romana, pa sam tako i dobio  ludu želju da ih sam počnem stvarati, da ne ostane samo na čitanju.

Druga donkihotovska osobina mi je da me izgubljene bitke ne mogu pokolebati zadugo, već samo zakratko, a treća što sam uistinu vođen plemenitim namjerama, koje ponekad zaboravim jer ne čitam ovako divnih knjiga: pišem jer hoću da se ljudi smiju, da budem zrnce svjetlosti u okeanu crnjaka. 

 

BLOG 91

Dobar pad

Otkako radim u skejt šopu oprema za skejtanje mi je postala dostupnija nego ikad. Kao dijete sam je bio željan, pa sad kao odrastao čovjek nisam propustio priliku. Tri različita vrhunska skejta, za tri prilike, stoje mi na raspolaganju uvijek, a da ne furam prosljeđivanje stare opreme, da je čuvam kao prije, mogao bih otvoriti skejterski second hand. Posebno obuće imam puno, možda i trideset pari, ali od toga će se nešto i prodati, a ako se i ne proda, onda će se izderati. 

Zbog te garderobe i zbog činjenice da me je u posljednjih par godina lakše vidjeti na skejtu nego bez njega izgledam, tako barem kažu, dosta mlađe, pa se tako nastavio i jedan stari problem, a to je nemogućnost da se utekne od epiteta “mladi”. Taj sam epitet zamrzio dok sam bio samo pisac, zato što sam vidio da se iza njega najčešće kriju nepoštene namjere. A i ja ne mislim za sebe odavno sa sam mlad, mislim da sam sazrio ima najmanje deset godina, ali je moja zrelost takva kakva je, pa mi je ljudi prepoznaju kao nezrelu. 

To me u jednu ruku brine, a u drugu čini ponosnim. Sa trideset i pet godina nemam više trunke sumnje da sam frik svoje vrste, pa me to brine na način da ću ostati sam i da se neću ostvariti kao roditelj. U drugu ruku,  svijest da sam sve vrijeme bio iskren, da nikada nisam glumio nešto što nisam, to mi daje čvrstinu i ne da mi da se mijenjam: osjećam da bih s tim iznevjerio vlastitu ideju o tome šta je dobar čovjek, da je to onaj koji brani svoju istinsku, bogomdanu ličnost, pa taman mu bila najgora na svijetu; što reče jednom onaj jedan Rus: “Ja nisam birao da se rodim i zato sada zahtijevam da me se podnosi takvog kakav sam.”

I ja to zahtijevam, ili možda bolje reći na zahtijevam, već samo živim kako znam i mogu, nastojeći da se što manje obazirem na pridike, koje se oko mene roje kao komarci oko lampe od kako znam za sebe. Većinu vremena te mi pridike ne mogu ništa, ništa osim da me natjeraju na ponavljanje stihova:

Prekor glupaka, prekor ljudi

nad snažnom dušom nema vlasti.

Nek’ morski talas samo gudi,

Granitna stena neće pasti.

U tako samotnom okruženju, gdje nemaš s kim da popričaš o onome što te interesuje ili muči, otkrio sam da su fizičke aktivnosti najefikasnije sredstvo za vraćanje duševnog mira. Kad se čovjek fizički umori, pa i kad se malo udari i lakše povrijedi, pomogne mu to da se smiri, nekako te podsjeti dokle su ti granice, a samim tim i dokle zapravo seže polje ozbiljne brige. Puno briga u životu današnjeg čovjeka dolaze sa interneta, od nečega s čim se najvjerovatnije neće sresti nikad, pa ga te daleke brige znaju toliko obuzeti da propusti rješavati ove ozbiljne i bliske. 

Zato se tako puno držim skejta, unatoč tome što vidim koliko me taj hobi drži udaljenim od željenog statusa odraslog čovjeka. Kad sam tužan ili ljut, a isto tako i kada sam sretan, volim izaći na dasku i dati sve od sebe, jer to mi je zicer da ću se poslije osjećati smireno, te da osim jake hrane i udobne postelje ne želim više ništa.

Sinoć je bila možda i posljednja lijepa skejterska noć u ovoj godini. Puhao je snažan jugo, koji je ljude utjerao u kuće, a na ulice istjerao kese i lišće. Sve skupa djelovalo je nekako vrlo duhovito, valjda od tih tolikih neživih predmeta u kretnji, a posebno od bijelih kesa, pravih malih duhova. 

Kako sam preksinoć vozio skejt obični, nisam bio toliko raspoložen za trikove, koliko za samu vožnju, zbog čega sam za sinoćnju vožnju izabrao Kobru, mali surfskejt na koji postajem sve navučeniji, jer puno mi se dopada kako je brz i lako upravljiv. 

S obzirom da je bilo šesnaest stepeni, mogao sam sebi priuštiti da izađem kasno, tek oko jedanaest, kad auta više nema toliko i kad se ne bojim ići cestama umjesto trotoarima. 

Kao i uvijek, skejt mi je brzo donio sreću, jer čim krenem da se guram iz sve snage, čim uhvatim brzinu koja nije više bezazlena, u meni se probudi takav opijajući osjećaj slobode da samo želim još brže i još jače, pa to i nalazim na strminama sarajevskim, kojih ima kakvih poželiš. 

Bio sam sinoć opasno dobar na toj maloj Kobri, pouzdan, hrabar i jak, ali me je to u jednom trenutku i koštalo. Spuštao sam se od kružnog toka kod pekare “AS” prema stadionu Grbavica i najvećoj brzini zapeo na polomljenu granu, koja je Kobru u mjestu zaustavila, a mene vinula u zrak, u let od nekoliko metara i pad cijelom dužinom tijela. 

Bio sam se prepao jako, ali samo dok sam letio, a čim sam pao sav je strah nestao, jer u padanju sam tako iskusan da već na prvi osjećaj bola tačno znam kakva je povreda u pitanju, da li za zabrinuti se ili ne. Kože sam zgulio dosta i sa više mjesta, ali samo onaj prvi sloj, kog je po meni najbolje samo fino oprati i više se na to ne obazirati, pustiti samo da zaraste. 

U tim situacijama, kad čovjek padne, bitno je, ako nismo ozbiljnije povrijeđeni, da što prije skočimo na noge i nastavimo gdje smo stali, jer tako u korijenu siječemo strah, prije nego uspije procvjetati i učiniti nas kukavnim. 

To sam i ja uradio, i tad mi je bilo najbolje, jer peklo me jako, ali meni je izgledalo kao da nije od povreda, nego od brzine, ono fazon tako sam brz da se pretvaram u vatru. 

Tek kad sam stigao u kafić vidio sam da je bilo puno krvi, to jest da izgleda kao da ima puno krvi, a zapravo je bilo malo, ali se razmazala. Otišao sam u toalet i dotjerao se, poslije čega sam pio pive i na kraju otišao kući taksijem, jer dosta je jedan kvalitetan pad na noć.

Danas me od piva malo boli glava, a malo i cijelo tijelo od pada. Zato sam potišten i pomalo tužan, i mislim da sam napisao nevaljali post. Ispočetka sam htio napisati kako imam puno opreme i kako je puno i trošim, pa opisati detaljno vožnju i završiti sa padom, ali otišlo je samo u drugom smjeru. Jebaji ga, to je blog. 

Jedna korisna stvar se ipak dogodila, a to je što pišem ovo čitav dan, pa sam evo došao na sat od kraja radnog vremena. Bolje je i loše blogove pisati, nego kolutati asocijalne mreže i otvarati nedruštvene portale. 

Danas je izgleda dan za biti potišten i tužan. Nije meni što sam pao, nije ni što sam asocijalni frik, pa ni što sam loši pisac, nego što mi ode skejt sezona. Moram naći drugi sport preko zime.