Za sukob između Zaruka Haverića i Muhameda Filipovića ponajviše sam znao putem Prometeja. Čitao sam Haverićeve proizvode sa velikom nasladom, jer riječ je o tekstovima istinski smiješnim, a stilski predivnim - erudicija i elokvencija, to je to.
Pri tome moram reći i da je pisac Haverić sa tim svojim radovima kod mene izazvao simpatije za Muhameda Filipovića, za kog sam prije znao samo kako izgleda, kako se zove, da je stariji od svih i da je pokojni Marko Vešović napisao knjigu protiv tog čovjeka, koju nisam nikada poželio pročitati iako mi naslov jest bio smiješan - “Tunjo veliki i u Tunje mali”. Nisam to tada ispravno protumačio, nisam još znao da ima i Filipović Nenad, Muhamedov sin.
Onda je slučaj, nekad prošle godine, udesio da jedan moj očigledno komediografski rad (historija tobožnjeg bh. gangstera Huse Ćumurdžije) postane predmetom osvrta Nenada Filipovića, koji je bio tako čudnovato napisan da nisam bio načisto je li to pohvala ili pokuda?
Javio sam mu se u komentare, gdje nije trebalo puno da shvatim kako je ipak pokuda, ali kakva! Prije su mi “kritičari” znali reći da sam sirotinja, peder ili homofob, a Nenad Filipović mi je rekao da sam četvrti ešalon Andrićevaca. Kako sam uspio razumjeti, Andrićevci su srpski pisci-tajni agenti, sa zadatkom pisanja književnih djela koja bacaju ljagu na Bosnu i Bošnjake. Bilo mi je to krivo, utoliko više što se tu javilo još ludih ljudi da me napadne po toj liniji, a moj pokušaj da objasnim kako je spis zabavnog karaktera samo je napravio gore.
Reći da su me te stvari odbile od daljeg pseudohistorijskog stvaralaštva bilo bi pretjerano, ali me jesu u nekoj mjeri obeshrabrile. Ja od tih svojih pričica nemam ništa osim radosti da vidim kako su čitane, a nisam siguran da ta radost vrijedi upadanja u nacionalistički haos, u ono luđačko kolo gdje šta god rekao ili uradio, neko se nađe da to protumači kao fašizam ili fobiju.
Od tog događaja poželio sam pročitati Haverićeve knjige, kao neki oblik osvete koji će me poštediti bijede da se svetim sam, a hoće mi donijeti što čitalačku, što moralnu satisfakciju.
Od tada je prošlo više od godine dana, u kojima su mi druge stvari z glave istjerale i Filipoviće i Haverića, no samo da bi mi se vratili u času boljem, a to je bilo prije nekoliko dana u Buybook-u, gdje sam došao kupiti knjiga i ugledao Haverićev “Čas lobotomije” na akciji 20%.
Ovdje moram načiniti jedno priznanje, a to je da sam primijetio kako me neke knjige, koje su to prije mogle veoma snažno, sada ne mogu zanijeti više nikako, ili još gore učine mi da se stidim što su ikada mogle.
Bio mi je to veliki problem, osjećao sam se kao čovjek koji je izgubio utočište, pa sam u očajanju posezao za raznim, ali sve redom pogrešnim spisima, koji ovakve kao ja nit’ umiruju, nit’ ohrabruju. Posebno mi je teško palo što sam u tom stanju velike samoće konačno pronašao zrnce vjere u Boga, ali sam ga izgubio kad sam stao čitati Bibliju, a još više slušajući vjernike oko sebe, posebno one koji šire vjeronauk sa tiktok-a i češće sagibaju glave u kladionicama, nego u džamijama, tj. kad ode jednom u džamiju priča o tome toliko da i likovi poput mene iskreno kažu tobejarabi.
U tom kontekstu, “Čas lobotomije” za mene je izuzetno važna knjiga, jer ona mi je vratila čitalačkoj zadovoljstvo na velika vrata, probudivši mi nadu da ipak nisam postao duhovno mrtav, nego samo drugačiji, pa sve što sada treba jeste otkriti nove knjige, od kojih već imam jednu kao putokaz; možda su takve knjige ono što mome duhu sada treba?
Pišem ovaj tekst, a nisam knjigu ni pročitao, nego tek trećinu. To je zato što ovo svoje pisanje ne smatram ozbiljnim, nego tako - pišem kad imam vremena, i na teme koje su mi trenutno dostupne. Zato moje sudove treba uzimati s rezervom, jer kod mene je sve, što bi rekli postmodernisti, fragmentarno.
Sudeći po ovoj prvoj trećini, radi se o knjizi u kojoj ozbiljan intelektualac kritikuje dvojicu neozbiljnih, koja zbog toga na momente djeluje veoma nemilosrdno, ali to nije strašno kad se zna da su kritikovani puno zaradili zahvaljujući svome, da ga tako nazovemo, intelektualnom opsjenarstvu, što jeste čin društvenog napada.
Neću sada opisivati kako je sve Haverić pokazao da Filipovići svoje društvene uloge zapravo bestidno glume, jer to je slast ove knjige koju treba ostaviti za one koji će je čitati. Reći ću samo da Haverić čini to na način koji podsjeća na grudvu snijega zavaljanu niz brdo, koja sa svakim pređenim metrom postaje sve veća i luđa, pa vidjećemo kako će to završiti do kraja, a već sada, na jednoj trećini, materijala je dovoljno da se stanje ocijeni potpunom katastrofom. I smiješno je to sve saznavati, to gnijezdo grešaka od svake vrste, a sve javno, u novinama… Toliko smiješno da bi se na kraju moglo i zaplakati, nad Bosnom.
Ranije sam vidio tako potpuno raskrinkavanje samo jednom, a njega je izveo Sinan Gudžević nad Miletom Stojićem, kao odgovor na to što je Stojić objavio pakosno sastavljen i nepotpisan nekrolog Izetu Sarajliću. Te bi stvari valjalo uvrstiti u program studija književnosti, kao primjer kritike kakva nam je prijeko potrebna u ovom društvu opsjenara od svake ruke.
Jedino što imam zamjeriti Haveriću jeste što je na jednom mjestu u knjizi nazvao Don Kihota jadnikom; stava sam da je Don Kihot najveći baš zato što ga život lomi u najneposrednijem smislu, ali ti porazi ne mogu potisnuti njegovu plemenitost, tako da on u cijelom romanu nijednom ne ispadne jadan.
Toliko za danas. Htio sam napisati nešto jer nisam objavio post već neko vrijeme.
Sretna Nova godina!
Nema komentara:
Objavi komentar