srijeda, 10. siječnja 2024.

NAJVEĆI U SARAJEVU


Nakon višegodišnje borbe po sudovima otac je na kraju uspio dobiti  certifikat. Na taj način smo i službeno postali najsiromašnija  porodica u BiH, začepivši usta cijeloj hordi onih koji su pokušavali da nam otmu to naše u vjekovnim mukama stečeno pravo. 

Na kraju je i sud istakao baš to, da smo mi jedina familija, jedina sarajevska obitelj takoreći, koja je svoju neimaštinu upisala u cijeli povijesni kontinuum našeg grada, “prevrčući kante za smeće na Baščaršiji faktički od osnutka iste, a što su zabilježili kroničari i historici iz svih vremena”. 

Naravno, nezadovoljnih je bilo puno. Fukara ni ne zna šta je historija, pa misli da se ista može srušiti pukim laganjem uz zakletve, a to što je bilo puno onih da stanu na njihovu stranu, to nije bilo zato što i sami tako misle, nego samo da mi izgubimo certifikat i da se vrati onaj stari sistem, u kom je svaka bijeda imala pravo da se ističe za najveću. 

Kolovođa tih, kako su se sami prozvali “ustanika”, bili su naši najljući neprijatelji, familija Sadaka. 

I pored toga što je vještak neosporno dokazao da smo mi u svako vrijeme više trpili po svim parametrima siromaštva, kao što su glad, žeđ, zima i drugo, Sadake su ostale pri svome, a to je da smo mi potplatili vještake i sudije. Nismo im htjeli na tu glupost ni odgovoriti, jer dovoditi u vezu bilo kakvo plaćanje i nas kao familiju, to je u najmanju ruku bilo smiješno.

Uostalom, moji su imali i preča posla. S obzirom na certificirani status, valjalo se i ponjeti u skladu s tim. Ili kako je to govorio moj progospođeni otac - ostaviti sitnu buraniju da priča šta god hoće, jer ništa joj drugo i ne preostaje na svijetu gdje je prvi sve, a već drugi niko i ništa. 

Drugim riječima, kucnuo je bio čas da se iz porodične sehare, koja je zapravo bila neki stari i odbačeni mrtvački sanduk, izvadi najbolje od onoga što se kroz stoljeća skupilo po smetljištima Baščaršije i šire. 

I dalje smo bili u dronjcima kao nekad, ali onaj ko bi nam pogledao u   etikete našao bi samo poznata talijanska i francuska imena. 

Otac se tako šepurio u svilenoj zelenoj Versace košulji, koja je otvoreno pokazivala mršavost očevih rebara, kroz pozamašan prozor što ga je neki delegat načinio peglom. Sa druge strane, majka je otišla u drugom smjeru gospoštije, ogrnuvši se bundom od lisice, neobičnu zbog izrazite alopecije, koja je bila najizraženija oko dijela gdje je markica, čineći je čitkijom:  Louis Vuitton. 

Bila ih je milina vidjeti gdje tako sređeni ruku pod ruku idu Ferhadijom, pa nije što su moji roditelji, ali stvarno su imali najdostojanstveniji hod: dok su drugi krivudali i zvjerali lijevo-desno po izlozima, njih dvoje su gledali pravo ispred sebe i pravo su i išli. 

Na tom putu redovito bi prošli pokraj starog Sadake, koji je prosio ispred Vječne vatre, pa su ljudi podrobnije upućeni u situaciju znali iskomentarisati da se i tu tačno vidi ko je ko, ko su gradska raja, a ko došle i  seljaci. 

Sadaka mlađi išao je sa mnom u razred. Početkom nove školske godine razrednica je odmah na prvom času rekla da ubuduće nećemo kupovati markice od Crvenog krsta, niti bilo šta drugo humanitarno, jer da je sa nama u razredu potomak najsiromašnije obitelji  na Balkanu, to jest ja, za kog je tražila jedan aplauz. 

To mi Sadaka mlađi nije mogao oprostiti. Na velikom odmoru mi je prišao i počeo da me provocira pjevajući mi:


Zlatni papagaj

Tata plaća sve račune

Zlatni papagaj

Jer mi smo snobovi


Nisam mu na to ništa rekao, probao sam eskivirati konflikt, ali ljubomorni Sadaka je išao za mnom i kako se nisam htio okrenuti, gurnuo me na kraju u leđa, što su ostali protumačili kao da me prebio. Priznao sam da jeste, poslije čega su otišli slaveći. 

Sutradan se ponovilo isto, samo nije bila pjesma “Zlatni papagaj”, već “Guzonjin sin”. Tu mi je već krenuo ozbiljnije vaditi živce, jer nije lako namakati tri dana staru koricu kruha u običnoj vodi dok ti se neko dernja na uho: “Ja sam guzonjin sin!” Skulirao sam, držeći da bih se s time kao patricij svoje vrste spustio među plebejce poput Sadake. 

Trećeg dana nastavio je da mi dosađuje s obje te pjesme, pa je tako i prekardašio. Otišao sam i rekao ga razrednici, koja nas je obojicu poslala kod pedagogice. 

Na moje neugodno iznenađenje, pedagogicina arbitraža bila je sve, samo ne i poštena. Kada sam ispričao da je uzrok Sadakinih provokacija to što je moja familija siromašnija od njegove, rekla je da to nije tačno, te da smo siromašni podjednako. 

Normalno, usprotivio sam joj se i spomenuo da je to bilo i u novinama, kad nam je ljetos gradonačelnica uručila certifikat-povelju i učinila nas zvaničnim nosiocem titule najveće sirotinje, ali ona je na to odgovorila da nju politika ne zanima, nego škola, a u toj školi nas smo dvojica jedini koji nisu platili školi nikad ništa.

“Prema tome, vi bi trebalo da ste najbolji drugovi”, zaključila je, a zatim odlučila da nam smanji vladanje obojici. 

Sutradan su se u školi pojavili Sadaka stariji i Sadakinica, koji su tražili da se presuda poništi. To je bilo na velikom odmoru, na školskom holu, usred gužve koja je Sadake raspalila još i više da plaču i jauču nad nepravdom koja im se čini samo zato što su najveća sirotinja. 

Gledao sam ih kako pridobijaju školu sa svojim glumačkim vještinama, Sadaku starijeg koji u jednom trenutku zastaje, povraća i pada, Sadakinicu koja se na to dere iz petnih žila: “Ubili su mi muža, ubili su najsiromašnijeg čovjeka na svijetu!”

Bez obzira što je Sadaka stariji oživio kad se pojavila direktorica, i to tako da je skočio, pala je na mene velika mržnja, čemu su sigurno doprinijeli i moji nekoć skupocjeni dronjci, posebno moje propričale, ali Ćezare Paćoti cipele. 

Ošamućena takvim nastupom, direktorica je naredila da se Sadaki mlađem popravi vladanje, poslije čega su i moji roditelji došli u školu, ali kako nisu napravili nikakvog cirkusa, nije im ni prošlo, jer neko je u cijeloj priči morao biti i kriv. 

Bio je to povod za moju majku da sjedne i napiše tekst u novinama, kolumnu naslova: “Otmica siromaštva”, gdje je veoma lijepim stilom najprije u kratkim crtama iznijela historijat naše porodice, odakle je prešla na sadašnjost, pri čemu je pokazala mnogo književnog talenta - započela je o tome kako u trenutku dok piše pravi sladoled. 

“Ljudi misle da smo mi toliko insistirali na certifikatu zato što smo iz toga  izvukli neku dobit”, pisala je, “što je tačno, ali ne kako ti ljudi misle. Ok, u javnoj kuhinji su me počeli puštati preko reda, ali sva je naša korist odista u tome da nam se prizna to što jesmo, jer to što smo najsiromašniji ne znači da nismo časni.” 

Nadovezala je na to kako je osobina nečasnih ljudi da za nečast optužuju druge, što je bila aluzija na Sadake, završavajući s tim kako mora sada ići jer joj je sladoled gotov, a ako ste slučajno zapitali koji je sladoled, prekrižite slado, ono što ostane to je naš gelato.  

Međutim, to majčino lijepo pisanje bilo je odveć nerazumljivo za publiku lista u kom je tekst izašao. U prvi plan ispalo je to što je majka usput spomenula da je dobila bolji tretman u javnoj kuhinji, iz čega će se roditi veliki problem.  

Počelo je to s tim što su predstavnici opozicije iskoristili majčin tekst da optuže direktora javne kuhinje za loše vođenje iste, to jeste da otima od siromašnih kako bi dao bogatim, pri čemu smo mi bili predstavljeni kao ti bogati. 

Da bi laž bila uvjerljivija, objavljena je majčina fotografija u bundi, na kojoj je putem fotošopa bila popunjena alopecija, tako da je ispala žena sa onim svojim sijedim pramenom u crnoj kosi kao Kruela Devil. 

Tako naštimani, bili smo lak plijen za ratoborno raspoloženog Sadaku, koji nas je, pošteno govoreći, razorio sa svojim tekstom “Zašto ti je i danas prazna kantica, oče?” 

Bila je to grozno pretjerana jadikovka, u kojoj je pisac išao na to kako mu zbog nas djeca bukvalno nemaju šta jesti, ali narod je baš takve papreno začinjene priče najviše i volio, tako da je uspio pridobiti javno mnijenje u potpunosti i odvesti ga na za nas potpuno nepristupačan teren, a to je TikTok.

Tamo je nesmetano nastavio širiti mitove o Sadakama i laži o nama, pa kad je mati otišla na Markale da pokupi odbačeno voće i povrće, pijačarke zagraktaše na nju kao čavke, da pusti to onima kojima treba, da prestane folirati i da vadi pare.

U drugu ruku, revizor u tramvaju nije vjerovao ocu kada mu je pružio svoju “SS” iskaznicu. Zvao je centralu kako bi provjerio postoji li socijalni slučaj iskaznica na broj 353 i ime moga oca. Kada je čuo da ima, vratio mu je uz riječi: “Sram te bilo, barabo!” 

Najgore od svega bilo je to što nam se u kući dva dana kasnije pojavio i jedan čovjek iz jedne stranke, koji je u javnosti slovio za čovjeka vrlo religioznog, a kod nas odmah s vrata zagrmio: “Bog vas ludi j…, jeste li vi normalni!?” 

Zaprijetivši poništenjem certifikata, natjerao je majku da pred njim piše novi tekst, u kom je morala priznati da je izmislila to sa puštanjem preko reda i izviniti se gospodinu direktoru javne kuhinje. Nakon što je završila, taj grozni čovjek nas je još pet minuta zastrašivao sa tim kako neprijatelj samo što nijevnapao, a mi mu pomažemo unoseći smutnju u društvo sa kojekakvim neistinama! 

Majka na to zausti da se pobuni, da kaže kako nije slagala u životu, ali ne stiže od oca, koji je ušutka u strahu za certifikat.

Žao mi je bilo mojih, gledati ih kako stoje pognutih glava pred pred tim odvratnim lažljivim čovjekom, dok im on čita bukvicu i prstom prijeti - samo još jednom! 

U trenutku kada su moji roditelji  zaplakali izvinjavajući se, nešto u meni je puklo, poslije čega nisam više morao izdržati, morao sam van. 

Bio sam totalno lud. 

Ušao sam u šupu i iz šteka izvadio pištolj. 

Ništa nisam osjećao dok sam ga punio, samo sam razmišljao o tom groznom čovjeku, o tome kako mora pored šupe proći. 

Tako mi pištolj i preli, ode sve po rukama, ali ok…

Naštimao sam se kraj prozora i  čekao ga da naiđe. 

Kada sam ga ugledao, nešto u meni reče da ne činim to iz zasjede. 

U sljedećem trenutku bio sam ispred šupe, s pištoljem u ruci. 

Zamahnuo je da me udari tašnom, ali lako sam se izmakao, i otvorio vatru. 

Moji su pucnji bili brzi i precizni. 

Prva dva u čelo, treći u usta. 

Ostalo po bijeloj košulji, koja se ofarba kao krvlju, samo žuto.

Pucao sam sve dok pištolj ne poče štektati uprazno.

Poslije toga sam pobjegao.

U bijegu sam čuo žrtvu gdje viče: “Ovo nije voda! Ovo nije voda!”







Nema komentara:

Objavi komentar

SARAJEVO XVII STOLJEĆA ILI NAJNAPREDNIJI GRAD OSMANSKE EVROPE - PRVI DIO

Veduta Sarajeva XVII stoljeće, nepoznati autor privatna kolekcija N. V. Glavića 1. Krajem sedamnaestog vijeka Sarajevo je predst...

Linkovi na postove