PLODOVI MORA

 

Barba Luka bio je čudo od čovjeka. Premda mu je lijeva strana bila oduzeta jer ga je u mladosti ubola raža, za tili čas je navukao peraja i masku, pa stišćući pušku u kljakavoj ruci nestao u moru. 

Ispočetka mi je bilo neugodno jer nisam volio da se iko za mene trudi, posebno ne bolestan i kljast čovjek, ali taj me osjećaj napustio kada sam iza leđa čuo glasno struganje, pa se okrenuo i ugledao barba Luku kako vuče za sobom bolesnu nogu, a tom bolesnom nogom napunjenu i otežalu mrežu. Koliko sam samo podcijenio starog morskog vuka shvatio sam kada je stao vaditi i pokazivati ulov. Tu ništa nije bilo sitno, ni ribe, ni rakovi, ni školjke, a na kraju, kao najveće iznenađenje, izvadio je hobotnicu od osam kila, koja je još uvijek malo mrdala pipcima, iako je posred čela imala rupu od harpuna. 

Sve je to završilo u loncu dovoljno velikom da nahrani vojsku. Ispod lonca bila je naložena dobra vatra, koju je barba Luka dodatno raspirivao pomoću mjeha ne prestajući psovati, iako ga je baba Ruža, supruga mu, svaki čas opominjala da pazi kako se ponaša. 

Nije puno prošlo, a već je sve mirisalo na bijeli luk i maslinovo ulje, na ribu i lovor. Glavna za loncem bila je baba Ruža, mala i u crnini, koja nije prestajala gledati u ono što se kuha, pa videći neke za nas nevidljive znake  ubacivati sad ovo, sad ono, redom kojim ide. Kad je sve bilo potopljeno i odozgo zapečaćeno pečatom od morske trave, baba Ruža je rekla da je to to, da je ostalo u Božjim rukama. Sjedosmo pod hladnjak, popiti čašu vina dok se krčka čorba. 

Uz vino, barba Luka nam je  ispričao kako se dogodilo to sa ražom, ili bolje reći sa ražama, jer bila je to nepoštena borba, u kojoj je sa jedne strane bilo cijelo jato, a sa druge barba Luka sam. 

Koliko ih je tačno pobio prije nego će stradati, zna Bog, a nekoliko stotina najmanje, jer mali zaljev bio je potpuno crven. 

Mogao je barba Luka tada i otići, bila bi to njegova potpuna pobjeda, ali bio je lud od tolike prolivene krvi, ne samo njihove nego i svoje, koja ga je gonila da se ne povlači, da ih do zadnje traži. U jednom trenutku, šicajući s dva noža i bez gledanja, potonuo je do pjeskovitog dna, u kom ga je skrivena čekala raža najveća, koja ga je tom prilikom ubola u lijevu stranu vrata. 

Premda momentalno paralizovan u lijevu stranu, barba Luka je našao u sebi dovoljno snage za još jedan udarac nožem, među oči gigantske raže, koja će ga tehnički napraviti invalidom, mada ne i u praksi. 

Da je praksa barba Luke zaista uredu to se vidjelo po velikom i dupke punom loncu, po čijoj se površini već uhvatila slasna pjena. Baba Ruža je probala i svečano objavila: “Marenda je gotova!” 

 Tu se dogodila smiješna scena, jer dok smo mi sjedali za sto pod lozom dogodilo se da je hobotnica probala pobjeći iz lonca, ali barba Luka je u jednom potezu noža zakovao za sto, rekavši kako će je pretpostavljao da se toliki div neće skuhati tako brzo, te da ga valja za to baciti na gradele.

Osim orade i dagnje, sve što je iz lonca izašlo za mene je bio prvi put u životu. Reći da je sve bilo ukusno pretjerano je, ali neke stvari su bile bez premca. Najbolja od svega bila je hobotnica sa gradela, čiji se bijelo žilavo meso topilo u ustima, podsjećajući u jednom trenu na ananas.

Nakon ručka bilo je vrijeme kretazi natrag za Sarajevo. Na samom odlasku, kad smo već sjeli u auto, barba Luka je prišao da stane još malo na prozor, gdje dade svoju posljednju ponudu: “Kažite vi ton svon Arapu da ako je ćovik ozbiljna mušterija, ako može plati’ sve odma’, da’ bi ja to njemu i za ćetrista osamdeset.” 

Četiristo osamdeset hiljada eura, e to su fine pare. Na putu do Sarajeva razmišljao sam šta bih da ih imam. Kupio bih dva dobra stana i ne bih više radio za Arape. Ili bih nastavio raditi za Arape, a kupio kabriolet kupe i zatim… Tako misleći sam i zaspao, a kada sam se trznuo jer je točak upao u rupu, kroz prozor sam ugledao Mojmilo.  

Da skratim, te noći u stomaku sam imao brodolom. Odmoran od puta nisam mogao zaspati, pa sam ležao i na laptopu gledao seriju. Tačno u ponoć iz stomaka stadoše da se javljaju zvuci kakve nikad prije nisam čuo; neko čudno zavijanje, istakanje i pretakanje, nešto što u momentima sasvim podsjeća na solažu na fretless basu, a sve je to bilo propraćeno teškim nadimanjem. 

 Itekako se dalo naslutiti kako će epizoda završiti, ali nisam zbog toga paničario, shvatio sam to kao udarac sudbine i htio sam da ga primim mirno, kao pravi stoik. Ako sam se pri tome i zgrčio poput čvarka, nisam pri tome pustio glasa. 

Upamtio sam da sam ustao u isto vrijeme kad je na satu promijenilo u 3:00. 

Hladan znoj na sljepoočnicama stomak napuhan kao kod trudnice  obećavali su eksplozivno finale. Dan ranije bila mi je spremačica, zbog čega nisam htio spustiti dasku, da mogu s guzicu ući dublje u šolju, da ne pokvarim. 

O samoj toj stvari, kojoj zaista nije mjesto u književnosti, reću ću samo to da sam se sve vrijeme brinuo - šta ako pukne šolja? 

Sutradan na poslu, polovina nas koji smo išli na putovanje i jeli brudet nije ni došla na posao, a mi koji jesmo, svi smo bili blijedi kao duhovi i svi smo pričali istu priču o noći užasa. 

Meho je tvrdio da je kod njega pritisak bio tako jak da mu je jutros prije posla na vrata pokucao komšija iz stana ispod, da dođe vidjeti braon fleku što mu je izašla na plafonu u toaletu. 

Nezanimljive moje kolege cijelo su jutro pokušavale izračunati vrijednost skuhanog brudeta u eurima. Bila mi je ta priča stupidna, posebno jer je za hranu o kojoj se priča poznato kako nije plaćena ništa. Na kraju dođoše do cifre od tri i po hiljade eura samo u namirnicama. Jedva sam čekao pauzu da idem prošetati. 

Dok sam išao prema Mercatoru  osjetio sam kao da mi ponovo malo kuha u stomaku, ali nije izgledalo kao da će prekipiti, pa nisam obraćao naročitu pažnju. 

I stvarno nije prekipilo, ali je nešto od tog kuhanja ipak moralo nastati, nešto što se na svoj način očitavalo na kasi u ponudi dana: hit knjiga “Orkanski visovi”. Da, ono malo kuhanje u stomaku imalo je svojih malih isparenja, koja ujedinjena nisu više bila tako mala, već je to postao jedan stomačni uragan. 

U stopu za mnom išla je i prodavačica, simpatična starija žena, koja je na taj način pazila da je se ne pokrade. Krivo mi je bilo što tako očito misli da bih mogao biti lopov, ali nisam zbog toga bio ljut, nego mi je bilo drago vidjeti takvu revnost.  

Nadao sam se da će odustati, da će bar malo dalje stati, ali bila je to najrevnija moguća prodavačica, za koju Mercator može biti sretan što je ima. 

Štitio sam je dokle god sam imao snage držati stražnjicu i trbušni zid zgrčenim, što nije trajalo predugo jer je to plank. Bilo mi je žao vrijedne žene, ali mišići su se opustili i sami, a sam izlazak uragana nečujan i tako vruć da se ne bih začudio ni da su mi se zapalile pantalone.  

Nisam imao obraza okrenuti se, gledao sam svoja posla mirno, a to se očito pravila i prodavačica, jer nije se žena više živa čula, po čemu se vidjelo da joj nije neopaženo prošlo šta je snašlo. Još jedna potvrda stiže sa drugog kraja Mercatora, odakle izrazito nazalan ženski glas reče: “Jaoj fuj, šta vam ovo ovako smrdi!?” 

Užas sam osjetio i sam, poslije čega mi proradi savjest. Okrenuh se da pogledam šta je s prodavačicom i ugledah nesretnu malu ženu kako leži na podu. Digao sam majicu preko nosa i požurio da joj pomognem dok mi je kroz glavu prolazilo pitanje - kako li bi to bilo okarakterisano na sudu? 

Srećom, bila se samo nakratko baildisala, a kad se dozvala bila je lijepo raspoložena kao da je  sad s neba pala. “Mladiću, hoćeš li biti tako ljubazan da mi dodaš jednu malu Prolom vodu?”, tražila je, no ljepotu  scene u kojoj mala gospođa pije malu Prolom vodu pokvarila je izblajhana opajdara u helankama, koja se nadvila nad malom gospođom kao harpija i tu stala da se beči kao da će povratiti. 

Krivo mi je bilo što po ko zna koji put u životu vidim kako je sudbina nepravedna, i kako dobra i savjesna mala gospođa biva pogođena tajfunom, dok opajdare samo dođu poslije nesreće i nadignu dreku kao da su same najviše stradale. 

Vraćajući se u ofis razmišljao sam o izgovoru kog ću upotrijebiti, jer ostatak radnog dana kanio sam provesti na terasi. Rekao sam da sam krenuo na yogu i kako mi je učitelj preporučio da provodim od 12 do 4 na zraku. Neki od kolega odmah su ironično primijetili da je indeks zagađenosti zraka tog jutra bio u crvenom. “Ovdje makar imamo prečišćavać”, brižno reče jedna kolegica. 

Nisam joj htio reći da mi se u stomaku trenutno bore Cthulhu i Moby Dick, te da joj neće pomoći deset prečišćavača ako krik titanske brobe dospije i do nje, a samo što sam to pomislio, primijetih kako se iza kolegicinih leđa unezgodio i očima zakolutao kolega Anes, koji je bio na putu. 

Meni je već tu sve bilo jasno, te odmah navukoh majicu preko nosa, a kolegica koja je taman zaustila da kaže nešto o zagađenom zraku ne stiže jer je prekide nagon za povraćanjem. Povrati po novom kompjuteru najprije, po jutros otpakovanom Mekintošu, nakon čega istrča u toale, ostavljajući za sobom otvorena vrata. Pola minute kasnije iz svih kancelarija stadoše dopirati zvuci gađenja i nezadovoljstva, koji su činili da Anes crveni i preznojava se sve više i jače. 

I meni je bilo zlo, ali ipak nisam mogao da se ne nasmijem kada se, već sasvim crven kao jagoda, okrenuo prema meni i rekao: “Oj bože, šta li je ona doručkovala?” - “Sigurno brudet baba Ruže!”, rekao sam mu kroz smijeh, pazeći da ne povratim kao kolegica Amela. “Pojeo sam samo malo morskih konjića”, priznao je tada.  

Na terasi je bilo hladno, ali imao sam dobru jaknu, a i nije mi bio problem za zimu, sve dok imam slobodu na drugoj strani. 

Gledao sam odozgo kako istjeruju sve koji su išli na službeni put, sve sem mene, koji sam se otvarao uz pisak svojstven trolejbusima i zbog toga nisam izgubio slobodan dan, jer gazda kao gazda, ne zanima ga šta si jeo i pio. Neko od njih dole očito prde, jer odjednom se svi razbježaše kao da je pukla puška. 

Dan je bio sunčan, ptičice su veselo čavrljale u krošnji starog platana pokraj naše nove zgrade, ali ne više nakon što je trolejbus prešao tri-četiri stanice. U jednom trenutku čuo sam odozdo glas portira Zvonke kako stišanim glasom govori nekome: “Ovo sa zrakom nije dobro nikako. Umiru ptice, odjutros četiri mrtve našo tu ispred, a eno i ta tamo vrana, maloprije ozgor pala… Dabogda da se devraniše!“ 

Iskreno, jedva sam dočekao kraj radnog vremena, ne toliko zbog zime, koliko što su mi se, poslije svega, krenuli gaditi vlastiti pantalone i gaće. Nije to bilo ništa, provjeravao sam poslije svakog jačeg naleta i uvijek nailazio samo na “fakat miriše bijelo”, a što sam se ipak zgadio, tome je bilo krivo moje  naučno obrazovanje, koje me tjeralo da promišljam i propitujem svijet na molekularnom nivou. 

Zato i nisam, kao obično, s posla pošao pravo kući, već na drugu stranu, u SCC. Situacija sa stomakom se smirila, tu i tamo bi unutra nešto zaklokotalo, ali nije više bilo onog konstantnog vrenja, pa se moglo odahnuti. 

Unutra me dočeka velika gužva, naravno pred Zarom. Bilo mi je drago što sam prestao kod njih kupovati, što sam, otkako radim za Arape, prešao u Massimo Dutti. Probio sam se kroz gužvu bez ikakvog zanimanja i otišao pravo u Dutti, gdje me stoput ljubaznije osoblje dočeka kao starog znanca. 

Kada sam rekao prodavaču s krojačkim centimetrom oko vrata šta trebam, ljubazno me zamolio na svom italo-bosanskom da pričekam malo, poslije čega je otišao i vratio se noseći u jednoj ruci pantalone, u drugoj gaće. 

Bilo je nečeg posebnog u tom što je sam prodavač govorio “rublje” umjesto “gaće”. Kada ih je otpakovao i dao mi da opipam, i ja sam rekao: “Da, to je rublje kakvo tražim.”

S pantalonama nije išlo tako lako, jer od troje što je donio nije se znalo koje su ljepše, crne, plave ili sive? 

Obukao sam crne, a prodavač je rekao da je to nepogrešiva klasika; obukao sam plave, a prodavač je rekao da je teget boja sljedeći svjetski trend; obukao sam sive, a prodavač je rekao da je sivo boja odlučnih ljudi. 

“Šteta što nemate ovakve zelene”, rekao sam, “zelena boja pantalona je ipak najljepša.”

“Slažem se u potpunosti”, na to će prodavač, kom najednom bljesnuše oči, “a imam i zeleno ako je do toga, i to kakvo zeleno!”

Opet je otišao, ovaj put izvan radnje, a kad se vratio u rukama je nosio drvenu kutiju, na kojoj je spirografijom bilo urađeno Massimo Dutti.

“Ovo još nije zvanično u prodaji, ali pošto ste vi naša stalna mušterija…”  - “Sve mi je Dutti.”, ubacih se da potvrdim. - “Ali pošto ste vi naša stalna mušterija, samo za vas gospodine - Massimo Dutti emerald!”

Otvorio je kutiju i otkrio smaragdne pantalone, baš kakve sam i imao na pameti. “Prodato!”, rekao sam odmah. 

“Ovo je specijalna kolekcija, nastala u okviru akcije koju provodimo s ciljem da svakom kupcu pružimo tačnu dužinu nogavice. To znači da vam ne mogu odmah dati da nosite pantalone kući, to jeste mogu ako se ispostavi da je fabrička dužina nogavice tačno vaša.” - “Ako ne?” - “Ako ne, tada ćemo vam uzeti mjeru i sutra popodne imaćete ih na kućnoj adresi.”

Pustio sam da stvari idu svojim tokom i prihvatio ponudu, misleći kako ću ih naručiti da mi dođu u kancelariju. Otišao sam u kabinu i obukao ih. Nogavice nisu bile tačne, ali meni je i tako bilo dobro, da su nogavice malo duže. 

Izašao sam iz kabine i rekao da ih uzimam takve kakve su, te da bih radije podvrnuo, nego skratio. 

“Nažalost, to nije moguće, ne u okvirima ove kolekcije. Razmislite i vi još malo, šta vam je bolje, nogavica koja pada na pola zgloba, ili ona koja padne do pola pete?”

Pustio sam ga da izmjeri. Dok je on dole bilježio kredom dosjetio sam se da pitam: “A koliko su para ove pantalone?” 

“Za vas će biti i deset posto popusta, dakle… Šesto trideset.”

“M-m-molim?”, rekao sam i u šoku ispustio posljednji vjetar, pravo u lice tog čovjeka u čijem je naglasku odzvanjao Milano. 

“Dio, sto per svenire…”, bile su posljednje riječi tog očito rođenog Talijana prije nego će se srušiti.

Ovoga puta nisam prilazio da pomognem znajući da će čovjek biti dobro kad se osvijesti. Iskoristio sam njegovu nesvijest da skinem preskupe pantalone i odem ne kupivši ni gaće. Na izlazu se mimoiđoh sa prodavačicom, koja zastade da me posebno pozdravi, “dođite nam opet vi gospodine” rekla je, ali samo što uđe u radnju čuo sam kako je rekla: “Đovani dragi pa obećao si da ćeš prestati jesti talijanske specijalitete, pa stvarno nema smisla čovječe božji grize me za oči…”

Kad sam kupnju obavio otišao sam na vrh da jedem. Tu me presrela entuzijastična djevojka i obavijestila umilnim glasom o superakciji na frutti di mare, plodove mora.

Zahvalio sam joj se i u sebi pomislio “E jesi našla crkvu u kojoj ćeš se moliti.”