1.
Dedo Bajro bio je arhitekta. Dok su druge dede pričale o melecima, kako su ćuprije nastale od njihovih okamenjenih krila, moj je Bajro računao koji kamen staviti na koji, pa dok su drugi samo pričali, on ih je gradio.
Iako se proslavio u mostogradnji, prava arhitektonska strast dede Bajre bile su kupole.
Vidjelo se to najbolje po vikendici mu, po onoj divnoj hacijendi što je i sama pod kupolom, a u sebi krije sve najveće kupolaste građevine svijeta, u razmjeri 1:1000, koje je dedo Bajro napravio golim rukama.
U javnosti se dugo šuškalo o tajnom projektu dede Bajre, o nečemu tako velikom da će se Sarajevo s tim preko noći prometnutu u najljepši grad Evrope.
Sam dedo poricao je postojanje takvog projekta, ali neuvjerljivo, smješkajući se na način koji ostavlja u nedoumici, tjerajući ljude da vjeruju kako ima nešto.
Ja sam bio među onima koji vjeruju da takvog projekta nema, ili kako se to u našoj kući govorilo - ima glavić.
Mislio sam kako dedo namjerno zafrkava ljude, jer po prirodi je bio veliki alčak; jedne prilike platio je da ga kući dovezu u mrtvačkom sanduku, pa kad smo mi ostali već svi počeli plakati, iskočio iz njega i poprskao nas šampanjcem.
Ipak, nakon što je otvoren deda Bajrin testament, u njemu se nađe i mistična stavka “Arhitektonski projekat X”, koji je prema pokojnikovoj želji imao pripasti meni, a nalazio se u trezoru Centralne banke.
Na prvu mi to nije bilo pravo, ne kad se uzme u obzir da su drugi dobili gotove nekretnine, ali nisam dopustio sebi da se do kraja razočaram prije nego saznam cijelu istinu.
I pored toga nije mi bilo lako slušati, dok sam se u hodniku oblačio, onu muklu rafalnu paljbu, izazvanu serijskim otvaranjima šampanjaca, Moeta i Don Perinjona u rukama moje velike, velikim nekretninama usrećene familije.
Zbog toga, na putu do Centralne, razmišljao sam kako na dženazi neću halaliti dedi Bajri, samo ako se ispostavi da je meni stvarno ostavio samo neki bezvrijedni crtež, neko sranje s kojim možeš napraviti izložbu i poslije izložbe kući s rukama u praznim džepovima.
Stigao sam u banku i otvorio sef, gdje me uz veliku mapu dočeka i jedno malo pismo, na kom je najljepšim arhitektonskim rukopisom pisalo “Za mog jedinog Glavimira”, to jest mene.
Da skratim priču, u pismu se govorilo da je to taj famozni tajni projekat, te da on sam, s obzirom na potpuno nova arhitektonska rješenja koja donosi, vrijedi više nego sve naše nekretnine zajedno.
Znao sam da će to biti neka kupola i prije nego ću odšarafiti mapu, ali ni slutio nisam da ću izvući najveću kupolu na svijetu, k tome još izvedenu uz upotrebu neperfektnih linija, koje su cijeloj građevini davale potpuno prirodan izgled.
Stajao sam pred tim čudom tehničkog crtanja i razmišljao o paradoksu, o tome kako ono moje “postoji glavić”, izrečeno u trenutku kad se o grandioznom projektu samo nagađalo, bude u isto vrijeme sto posto netačno i sto posto tačno.
Netačno, jer je sam izraz negacija postojanja, a tačno jer je dedin projekat bio upravo to, prvi sarajevski megastructure nije bio ništa drugo do gigantski stakleni glavić, koji je trebao pod kupolu staviti cijelu Baščaršiju i obezbijediti joj uslove za trajnu turističku sezonu.
Čuvar je ušao da me opomene kako će uskoro kraj radnog vremena i zatekao me gdje u sefu plačem, pa je sve bilo pomalo kao u onoj pjesmi “kenjanje dva dinara druže”, iako sam plakao od sreće.
Tako uplakan, ali dostojanstvenog držanja, rekao sam čuvaru: “Gospodine, mogu li vas nešto pitati?” - “Izvolite gospodine, pitajte me šta god hoćete.” - “Da morate staviti jedan matematički znak između riječi Sarajevo i glavić, koji bi to znak bio?”
Gledao sam ga kako razmišlja, a zatim i čuo kako tiho govori: “...minus ako reknem odstranjujem sebe, ako reknem plus ispadam peder…”
Onda se trznu i pobjednički kliknu: “Jednako!”
“Dozvolite mi da vam čestitam!”, kliknuh i ja, nakon čega ga zagrlih, pa sve vratih u sef i izađoh iz njega potpuno rasterećen.
Na putu do kuće smijao sam se zamišljajući scenu kad se vratim kući i kažem familiji da je dedo Bajro, isti onaj koji je njima ostavio kuće i stanove, meni ostavio nacrtan glavić, uz poruku “vićgla za Glavimira”.
Sigurno će se jako puno tome smijati, a poslije toga veličati šeretski duh dede Bajre, tako snažan da zasmijava iz groba.
Pustiću ih da tjeraju neko vrijeme tako, a onda ću im otkriti da je glavić zapravo Glavić, tajni Bajrin projekat, skuplji od svih njihovih nekretnina zajedno. Biće smiješno gledati taj obrat, taj pad dede Bajre iz zvijezda u blato i moj let iz blata u zvijezde.
KRAJ PRVOG DIJELA
Nema komentara:
Objavi komentar