Uz prijem novih članova u Društvo pisaca BiH

Zamišljeni autor

Ovih dana vršen je prijem novih članova u Društvo pisaca BiH. 

Svim novim članovima čestitam, a kao stariji član želim s njima podijeliti vlastito iskustvo udruženja.

Da je Društvo pisaca BiH u prošloj državi bila ozbiljna organizacija, to se prije deset godina još uvijek moglo vidjeti golim okom. Danas ruševni restoran “Dom pisaca” tada je još bio u funkciji, a sama ta građevina dovoljan je dokaz da je organizacija nekoć bila vrlo moćna, imalo se para i svega. 

U vrijeme kada sam se učlanio, dakle prije nekih desetak godina, od tih nekadašnjih (jugoslavenskih) para i moći ostalo je vrlo malo. Pravo budi rečeno, više koristi od Društva pisaca vidio sam dok nisam bio član, kada sam kao student književnosti radio na Sarajevskim danima poezije i dobio za to koju stoju. 

Kasnije, kada sam se učlanio, najveće dobro koje sam vidio od članstva jeste furanje koje me spopalo kada sam prvi i jedini put pošao na skupštinu Društva pisaca BiH. U mojoj neiskusnoj glavi prijem u Društvo značio je da sam postao dio formalno priznate spisateljske elite, pa me to nagnalo na mnoge neumjerene i prije svega netačne misli, koje su veoma zanosne dok čovjek ne sazna istinu.

U ovom slučaju zanos je bio kratak, dug koliko putovanje od Alipašina do Marindvora, gdje se rasplinuo bez ostatka, faktički na samom početku skupštine. 

Prvi govornik, inače sekretar Društva, otvorio je skupštinu s pričom  kako je predsjednik unaprijed tražio šesto maraka da dođe predsjedavati, pa kada ih je dobio podnio ostavku. 

Nakon takvog uvoda prva tačka dnevnog reda, logično, bio je izbor za novog predsjednika, a tu je onda nastao takav haos od nesloge da bih odmaglio iste sekunde, samo da isti nije bio i veoma smiješan. Neću sada imenovati aktere da ne bih stigao neprijatelje, ali upamtio sam tu epizodu dobro, koja me sve vrijeme podsjećala na Aristotelove riječi: “Postoje među nama ljudi koji nikada nisu doživjeli duševno zadovoljstvo, zbog čega vjeruju da takvo zadovoljstvo ni ne postoji. Za takve ljude kažemo da provode ropski život stoke.”

Moj krajnji zaključak bio je da mi tu nije mjesto, da mi ti ljudi samo mogu odmoći, zbog čega nikada više nisam na sjednicu ni otišao, niti sam ikada platio članarinu. 

U međuvremenu se zatvorio i restoran Dom pisaca, koji je u idućih nekoliko godina stigao toliko propasti da se pretvorio u alternativni omladinski centar. Posljednji put bio sam tamo na punk svirci i to mi je na toj lokaciji bolje nego Društvo pisaca. 

Kroz sve ove godine pratio sam rad Društva tako što se nikada nisam skinuo sa mailing liste. O tom kontinuitetu, uz zamišljanje koordinatnog sistema, mogu reći:  nakon što je smislom zauvijek otišla ispod nule, krivulja Društva pisaca imala je svojih uspona i padova. 

Glavna i najinteresantnija priča, bar u ovih posljednjih deceniju, jeste ona oko prodaje vile u Herceg Novom, koja je u vlasništvu Društva. Prema posljednjoj informaciji postoji kupac zainteresiran da je uzme za 280 000 ili 380 000 €, ne mogu se tačno sjetiti. Hoće li se najzad to dogoditi ostaje da vidimo, a ako se i dogodi, biće veoma zanimljivo gledati sudbinu tog novca.

To bi, otprilike, bilo to. Još mogu reći i da sam sa svoje strane pozivao sve zainteresirane članove da pređu na moju stranu i postanu samizdata alternativa, da se urotimo oko toga i ostvarimo povoljnije uslove štampe i distribucije, ali nisam dobio nikakvu pažnju. 

Vijesti o prijemu novih članova izazvale su pojavu statusa na tu temu na socijalnim mrežama. Simpatično mi je bilo vidjeti one koji ne znaju u šta su se upustili, pa ih obuzeo zanos kao onomad mene, a moram priznati da sam se nekima i smijao, jer ima tu ljudi… Za napisati o njima romane, nešto kao “Kako je Dobrislav protrčao Jugoslaviju”. 

Za sve ozbiljne pisce i spisateljice, koje odmah iza čitanja i pisanja najviše interesuje kako izdati i distribuirati knjigu, moja su vrata otvorena zauvijek. 

Govorim to jer se bojim da je današnje oduševljenje sutrašnje razočaranje, pa neka znaju ljudi da u ovoj našoj Bosni postoji i nešto što se zove književna alternativa, put prohodniji, praviji i unosniji od svih formalnih.