KAO PRAVI PROFIĆ

1.

Sve je počelo s tim kada sam na Trebeviću uhvatio patuljka. Bio sam na bob stazi, crtao neki grafit, a u jednom trenutku pive su učinile svoje i potjerale me tamo gdje i car ide pješke.

Nisam od onih koji bi se pomokrili po stazi, uopšteno po arhitekturi, a posebno onoj koja čuva spomen na dane kad je Sarajevo bilo sportski centar svijeta, zbog čega pođoh u šumu. 

U šumi na Trebeviću, pogotovo oko bob staze, nije kao što je bilo nekad. Šuma je stara, a ono što je novo jesu ljudi u toj šumi - mnoštvo njih, svaki dan, bučniji od svake zvijeri. 

Petnaest minuta trebalo mi je za pronalazak diskretnog mjesta. Trebalo bi i duže da ga nisam potražio okomitim putem, popevši se na stijenu visine oko tri metra. Tu je bio mali plato, a usred platoa rupa, kao stvorena za moje intimne želje. 

Možda je to i do godina, a možda i do savremene pive, ali u posljednje vrijeme primjećujem kako od nje mokrim puno više nego kad sam bio mlad. 

Tako je bilo i sada - uporedo sa oslobađajućim mlazom iz mene potekoše i stihovi, Jesenjinova “Sirotica”, koja završi prije nego mokrenje, tako da stigoh još i “Granitnu stenu” od Ljermontova, uklopivši je tako da posljednja riječ i posljednja kap padoše u isto vrijeme. 

O tome sam se bio jako zamislio, kako već pola svog života koristim odlaske u toalet za obnavljanje znanja iz poezije, te kako se nikada prije, a ni poslije, nije dogodilo da se dužina poeme i  mokrenja utrefe tako na mjeru. 

Šta li bi o tome rekao moj veleuvaženi profesor, pitao sam se, je li mu to dođe ono prvo ili ono drugo vrijeme u književnosti? Opisano ili upisano vrijeme? Ili je to možda nešto treće, jer koliko sam uspio upratiti, teorija književnosti najvećim dijelom i nije drugo do ništa predstavljeno kao nešto. 

Nema sumnje da bih se oko tog pitanja zadeverao, pa bih možda i noć probdio razmišljajući tako na stijeni, da u tom trenutku sasvim razgovjetno ne čuh iz rupe: “E jebem ti više ovakav život!”

Možda bih se i uspio ubijediti da nisam čuo ništa, ili u najbolju ruku da je to bio neki moj glas, ali sitni razgovjetni glas iz rupe opet se javi: “A otišlo je i po papirima, pogle ovo… E u pičku materinu više sve!”

Onda se čulo neko kao grebuckanje i kao kad padaju kamenčići, na šta iz rupe najprije izleti minijaturni defter, čije slijepljene i izvitoperene stranice ne mogoše da se rašire u krila, za njim pisaljka, tolišna da se jedva vidjela, a na kraju i glava, mala, okrugla, rumena, bradata i na to sve svježe okupana, sa milion kapljica koje izgledaju kao da su prosvijetljene suncem, iako je plato u sjeni. 

Da skratim priču, bio je to patuljak Slavko, koji mi se najprije napsovao do mile volje, a onda srdito obznanio kako ispunjava samo jednu želju, te kako trebam požuriti da je zaželio jer valja mu sušiti defter.

Nisam u to vjerovao, mislio sam da je to njegova osveta, pod koju požurih da se poturim ne bih li makar malo ispravio nepravdu neopreznog mokrenja: 

“Hoću da sam bezgrešan na skejtu”, odgovorih kao iz topa, na šta Slavko pljesnu ručicama i reče: “Učinjeno! Moram priznati da sam i očekivao neku glupost, ali toliku baš ne.” 

Nisam mu na to rekao ništa, jer da jesam vidio bi već po samoj boji glasa da me njegova pakost čini sretnim: meni je u tom trenutku bilo samo do toga da se ne spominje neprilično kupanje, koje ti ljudi na prvu ne zamjeraju manje zbog toga što je bilo nehotično. 

Na kraju je Slavko ipak upitao: “Šta ti bogati bi da istreseš punu termosku čaja?”

“Žena me iznervirala”, lupih prvo što mi je naumpalo. 

“Je li od đumbira?”, upita Slavko, pa odnekud ispod pojasa izvadi metalni lončić i poturi ga pod bradu, koju s obje ruke stade cijediti. 

“Jest od đumbira”, potvrdio sam crveneći se; “I od kurkume isto”, dodah kao najistinitiju verziju koju mi moj položaj dopušta. 

U idućih nekoliko dana nisam imao vremena za skejtanje. Zakačio sam neki projekat sa strane, u kom je lova bila paklena, ali i deadline prislonjen na vrat poput oštrice noža: za samo tri dana valjalo je proizvesti deset promidžbenih tekstova od po hiljadu riječi. 

Jedini način da se uspije tako nešto bio je da se tekstovi rade stalno, dokument na telefonu u ruci da je otvoren non stop, pa u svakom slobodnom trenutku dopisivati riječi i graditi rečenice, a od rečenica pasuse. Tako u toku radnog vremena, a poslije njega trkom kući, pa lezi i piši, piši, piši, i iznenadi se poslije kad odeš u wc: ko bi rekao da insan može pišati tako dugo? U tom haosu bio sam zaboravio i kako se zovem, a ne na susret sa patuljkom Slavkom. 

Nekako sam uspio završiti posao na vrijeme, poslije čega sam želio još samo jedno, a to je da izađem na skejt i tjeram ga iz sve snage dok ne padnem. 

Tako sam i učinio, izletio sam iz haustora trkom i bacio skejt pod noge, a već od prvog guranja primijetio sam da su stvari nekako drugačije, nekako snažnije i brže, ali sam mislio da je to od ljutine, pa nisam obraćao naročitu pažnju. 

I kako to već na skejtu biva, kad čovjek uhvati toliko brzine i takoreći sam postane brzina, da mu ideje o trikovima dolaze same, a on ih bez razmišljanja pretvara u djela, tako ni ja nisam primijetio odmah da sam brži, da letim više i da sa lakoćom izvodim trikove za koje mi inače treba na stotine pokušaja, pa čak i one za koje ni ne znam kako se rade. 

Tek kad sam izašao iz Gatačke i uključio se u spust niz Kraljice Jelene, tačnije kad sam naletio na ležećeg policajca i okoristio se njime kao skakaonicom, izletivši u strašan trisiksti, sjetio sam se ljutog patuljka Slavke i njegovih riječi, kako nije sumnjao da ću tražiti nešto glupo, ali se svejedno iznenadio kada sam rekao šta bih. 

Za potpunu provjeru Slavkine mađije nije trebalo puno: dvadesetak metara dalje niz ulicu nalazile su se duge i vijugave stepenice, praćene visokim i isto tako vijugavim gelenderom. 

Skoknuvši nisko na trotoar, odmah sam skočio još jednom, ali ovaj put veoma visoko, iznad gelendera, na koji padoh osovinama u takozvani fifti-fifti, te uz glasan zvuk struganja metala sjurih se do dole i doskočih perfektno, nakon čega moradoh stati, jer tu više nije bilo traga sumnji da je Slavko svoje obećanje ispunio. 

A to je značilo da za ponovo mene počinje novi, ali ovaj put stvarno bolji život. 

KRAJ PRVOG DIJELA