NIZ TREBEVIĆ

Ideja da se sa skejtom spustim niz Trebević stara je dosta, a vjera da sam za tako nešto sposoban rodila se prošlog ljeta, kada sam se bez ikakvih problema spustio djelimično. 

U međuvremenu sam radio na naprednoj varijanti kočenja. To kočenje  zove se powerslide i vrši se pomoću samih točkova, tako što se skejter okrene po strani i kliže na njima dok ne izgubi brzine koliko želi. 

Završivši nedeljne obaveze, krenuo sam ka Trebeviću oko tri. Dok sam se vozio trolom bilo mi je veoma lijepo, vidio sam sebe kako se spuštam, kako prolazim oštre krivine kližući i dostižem neuobičajeno velike brzine. 

Po izlasku iz trole, na trgu prekoputa Vijećnice, sreo sam grupu lokalnih skejterčića, dječaka u dobi od 12 do 14 godina, koji me puno vole, najprije kao rijetkog starijeg čije je postojanje dokaz da godine nisu prepreka skejtu, a zatim i što kod mene vide trikove od kojih su sami još uvijek daleko, ali je to bitno, da vidiš nekog uživo kako ih radi, jer tako znaš da nije nemoguće. I ja sam imao takve starije drugove, najprije Šehu, a zatim i ostale, da sad ne brojim.

Lijepo osjećanje trajalo je dok nisam sjeo na žičaru, to jeste nije izvjetrilo odmah, nego kad se žičara već popela toliko da ispod mene prestane grad, čim je u kabini zavladala ona specifična tišina. Tu se stao javljati neugodni osjećaj da nisam dobro odmjerio zadatak i da se upuštam u nešto ludo smiono, koji je postao još jači dok sam prolazio pored nekog izdignutog kafića, iz kog je tukla uznemirujuća elektronska muzika što podsjeća na vikend-spidaše i njihove otužne nedelje. 

Smirio sam ga pomoću svijesti da nisam bez izbora, da uvijek mogu stati i nastaviti pješke, a već i sam izlazak na tu nadmorsku visinu, kao i šetnja u grad niz mahale, stvari su dovoljno dobre da se akcija ne može smatrati propalom. 

Kad sam stigao, po izlasku iz zgrade, stao sam da se zagrijavam. To me je dodatno okuražilo, dovelo me do onog stanja kad u čovjeku nikako nema straha, kad se sav pretvori u samopouzdanje. 

To je učinilo da startam pakleno i odmah na prvoj krivini izletim sa ceste. Morao sam brzo nastaviti dalje jer je tu još uvijek bilo puno ljudi, koji se krevelje pred takvim stvarima, a to je štetno za koncentraciju; osim toga,  ništa u čovjeku ne budi želju za borbom kao primljeni udarac. 

U nastavku sam bio oprezniji, išao lijevo-desno umjesto pravo, ali strma trebevićka cesta i tako daje puno brzine, a moj powerslide, to sada znam, još uvijek nije moćan kako bih volio, tako da sam kod svakog dužeg kočenja proklizavao i završavao na dupetu. 

Tako je to i išlo, sve dok nisu počele kuće, među kojima me bilo malo stid voziti. I da nije, pitanje je koliko bih se održao, jer bilo je strmo kao nos, a uz to posuto pijeskom, na kom nema nikakvog kočenja.

Silazeći pješke, nisam mogao da se ne ibretim gdje ljudi žive, i kako je zapravo precizan izraz: u pizdi materinoj. I oni su gledali mene, kao rijetkog prolaznika jer raja slabo ide tim putem, a moram priznati da sam jedva čekao izmaći jer u pogledima im je bilo nešto mračno. 

Na skejt sam ponovo stao tek kod Željezničke stanice Bistrik, gdje se desila najopasnija situacija, kada me je zamalo pregazio Audi džip sa zatamljenim staklima, dok je na opasnom mjestu i preko pune linije preticao nekog normalnog vozača. Takve stvari treba dobro upamtiti, kako bih sutra, ako se desi da i sam kupim opasno auto, znao i da ga vozim bez da to od mene pravi papka. 

Poslije toga stresa nisam se više htio spuštati skejtom, sve dok nisam došao do zone u kojoj sam svoj na svome, što je od Pivare naniže.

Cijela ta putešestvija ipak je dobro došla skejteru u meni, jer silazak niz strmo brdo zagrijao je noge da valja, a nosanje skejta u rukama probudilo naročitu želju za skejtanjem.

Otišao sam na svoje omiljeno mjesto za skejtanje, Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je zatim došao i Sulja, s kojim mi je najdraže i voziti. 

Bio je to dobar session, u kom je palo finih trikova od strane obojice. Najsretniji sam bio zbog jednog beksajd flipa, kog sam uradio tačno onako kako mislim da taj trik izgleda kad je najbolji.

Da ljudi znaju koji je to osjećaj, koji high, kad uspiješ na skejtu ono što si zamislio onako kako si zamislio, u Sarajevu bi bilo sto hiljada skejtera. Svi narkomani bi prešli na to, jer kokainsko samopouzdanje, spidaška nadmenost,  LSD prosvjetljenje, svemu tome je vrh dosta niže nego skejtu. 

Veče je završilo sa slomljenom daskom, koje mi nije bilo žao nimalo, jer dobro me služila i poginula je časno, baveći se onim za šta je stvorena. 

Sve to mi ipak nije bilo dosta, pa umjesto kući, okrenuh Zetri, gdje sam protiv Maida izgubio partiju kuglanja sa tridesetak bodova razlike. 

Iduće nedelje ima da mu vratim. Kugla mene ide dobro, ne ide samo kad puno pričam, pa izgubim fokus. 

Da je daska baš juče trebala pući, to sam vidio danas, jer mislio sam da ću novu morati uzeti na dug do plate, ali ispostavilo se da je bila uplata nekog honorara, za neki posao davno odrađeni i već zaboravljeni. 

S novom daskom život je, bar za mene, dosta lakši. Živim ga kao svi, tražeći svašta nešto što mi fali, a ta je potraga, kako znamo, obično veoma duga. Treba to ispresijecati sa nečim što volimo, inače bi mogli zaboraviti da nije bitan cilj, nego put.