Danas mi je slobodan dan. Započeo sam ga tako što sam se dobro naspavao, pa sam sada mirniji, staloženiji.
Od obaveza imam obići psa na planini, što ću uraditi poslije, a do tada trebam obaviti neke kupovine, te nabaciti građu za komediju, ispisati je u prozi prije nego pređem na dramaturgiju.
***
Ipak ću pisati ovdje i o novoj drami, jer to jeste sada moj fokus, a ne želim sebi stvarati situaciju u kojoj ću pisati baška to, baška blog; vrijeme je bitan resurs, a ja sam čovjek individualac, koji uvijek mora voditi više uporednih tokova, baš kao neki kapetan flote - ima jedan u historiji koji je moja velika inspiracija u životu, iako nikako ne bih volio završiti kao on; ja bih se ipak oženio i odgajao bebu, trudio se oko nje da izraste u što boljeg čovjeka, definitivno boljeg od mene.
Sergej će biti to, ali ima u meni snage i volje za bar još jedno. Sinoć sam bio malo kod Sergeja, imao pilić temperaturu, a iz moje ruke je popio sav paracetamol bez ikakvog negodovanja, zato što sam ga najprije kobajagi dao i njegovim lutkama.
***
Dakle, u novoj komediji došlo je do promjene u početnoj poziciji. Za razliku od prošlog puta, gdje su trebali biti tri brata, sada su dva brata i komšija, koji se trebaju voditi kao tri brata do pretkraj komedije.
Zbog ove promjene potrebno je promijeniti i mjesto radnje. Nije više kućica sa avlijom, sada je to stan u zgradi, nešto što je meni samom poznatije i prisnije.
Stan u kom žive pripada braći, kojima u ovom trenu dodjeljujem prezime Bilić, a Biliju u čast jer i on u ovome učestvuje, evo ga tu pored mene u hladu, leži i prati okicama sve što šuška - Pavlovljev pas je čuo to u pišti.
Stariji Bilić puni 45 godina u trenutku početka drame - nek’ se zove Fehim, kao otac od Ede Maajke. To je ozbiljan čovjek, obrazovan i urešen vrlinama, zbog čega se nije snašao najbolje u životu, ne iz savremene malograđanske perspektive, ali iz njegove nije tako - on živi od svog poštenog rada i nikome ne duguje ništa, pa mirno živi i još mirnije spava.
Završio je muzičku akademiju i to je ono što njegovog devet godina mlađeg brata Kasima boli, što njegov fakultetski obrazovani i izuzetno pametni i dobri brat radi u Pionirskoj dolini, noseći zeleno-narandžasto komunalno odijelo, on koji je za smokinga i koncertne dvorane.
Fehimu se to dopada, posao brige oko životinja, u čemu pronalazi veliku inspiraciju za svirku s kojom nije prestao nikad, a instrument mu je harmonika.
U dubini duše, koju nikada ne iznosi na vidjelo, Fehim je izuzetno pobožan čovjek, iz čega crpi veliku snagu: on svoje dostojanstvo čuva tako brižno iz razloga što želi uživati u duševnom miru vječno, a što sada, za života, baš i ne uživa u tome toliko, uzrok je mlađi brat Kasim.
Ni to ne bi priznao nikad, ali njega pati to što se niti jedan od njih dvojice nije razmnožio, ili bolje reći što se mlađi brat nije oženio i razmnožio, jer kao svi istinski umjetnici i Fehim osjeća da je njegova supruga Muzika, s kojom se djeca mogu dobijati haman do kraja života.
***
Maloprije zvoni telefon, zove me drug da mi pokloni kartu za Laibach, čiji koncert je večeras.
Da sam mlađi koju godinu, šanse nema da bih odbio takav poklon, ali sada sam ipak stariji i mudriji, pa mogu sebi reći:
Borise, ti nikada u životu nisi pustio Laibach da ti svira.
Borise, nekoliko puta si slušao medijske istupe nekoga iz te grupe, vjerovatno frontmena, pa si svaki put zaključio: “Bože kakve gluposti.”
Borise, vidio si plakat za koncert i nije da ti se nije svidio, što dizajnom, što zbog sokratovski - ah, evo još jedne pojave u životu koja mi tako savršeno ne treba!
Borise, u Domu mladih se prodaje mlaka piva po 6-7 KM, u odvratnim plastičnim čašama koje ne možeš držati da se ne iskrive.
Borise, tebe Laibachov fazon asocira na Hitlerove naciste, a ti se na to pišaš jer smatraš Hitlera duhovnim bogaljem.
Zaključak: ode Boris još jednom voziti skejt i cugati besplatnu vodu na česmi ispred kakve džamije.
Kamo sreće da je taj Laibach drama popularan, pa da je zbog toga prazan grad, ali nešto kontam da oni neće moći ni pola Doma mladih napuniti.
***
Malo me savjest gricka što idem ipak skejtati, a ne pisati, ali sutra opet mogu spavati do iznemoglosti, pa eto neka skejt i jurnjava inspirišu pismo do duboko u noć.
***
Večerašnja vožnja bila je tako dobra da je želim zapisati detaljno.
Iz kuće sam izašao, meščini, u 23 i 37, a prije toga sam gledao video “GX1000: Viva Mexico”, koji mi je dao inspiraciju za downhill.
Spustio sam se najprije niz Trg i na novom asfaltu odvozio uzbrdo C fazu da se zagrijem, a već tu se izgubio zadnji trag sumnji u odluku da idem skejtati po drugi put u danu.
Spust je išao klasičnim putem, a to je preko Bosanske, kroz Prvomajsku, do Gatačke, na čijem kraju je tek malo ozbiljniji spust, oko Viktor Bubnja i dole do Otoke, što sam sve mogao voziti u punoj brzini jer nije bilo auta.
Gradačačkom sam prošao Čvilu, a prvo zaustavljanje sam imao kod apoteke Dina, gdje sam skejtao na benku dok mi gospodin taksista, služeći se bijednim lažima iz tvornice oskudne pameti i striktno narodnog obrazovanja, nije skrenuo pažnju da mu smeta lupanje - iako smatram da je imao višu ulogu u večerašnjoj vožnji, moram ga zapisati za bijedno laganje jer eto ne volim to nikako i grozim se koliko ljudi znam da im je slagati kao okom trepnuti.
Odatle sam nastavio pored kafića na Čvili, pa zatim pored Miljacke, a drugi stop mi je bio na parkingu kod Robota, gdje sam uradio manual preko trotoara i kineski oli preko barijere za auta.
Kratko sam skejtao i na Elektroprivredi, gdje sam kontao skočiti u praznu fontanu za jednu žensku, ali to bi se onda moralo i snimiti, a nije mi se dalo to u tom trenu.
Oko dvadeset minuta skejtao sam na stanici Socijalno i to je bilo slatko, posebno fs noseslide na metalnu klupu, kog sam jednom uradio baš perfektno, pop out je bio.
Tramvaja nije bilo, pa sam uzeo taksi, u kom sam onda upoznao najboljeg taksistu ikad, čovjeka koji me na prvu istinski zaprepastio, jer taj gleda filmove dok vozi.
Na filmu koji je išao neki je lik upao u sobu i opalio fotku polaroid, nakon čega se kamera okrenula i pokazala dva gola muškarca u krevetu.
“Ovaj je film o gejevima”, rekoh ja.
“Jest izgleda, a ne piše na ovom kinu nikad koji je film”, odgovorio je taksista vedrog lica, na kom dominiraju velike jagodice iznad kojih su širom otvorene oči.
Poslije toga smo pričali o tome koliko ko spava, pa kad sam čuo da taj čovjek od petnaeste godine spava samo po tri sata dnevno i pri tome nikada nije išao doktoru, nisam mogao da se ponovo ne začudim.
Onda mi je objasnio i kako se to trenira, postepeno kako se alarm navija, svaki put manje po minutu. Odgovorio sam mu da je meni moj život težak i da ja spavati volim, a drago mi je čuti da ima i ko nije obolio na tri sata sna, jer to me ohrabrilo da mojih pet-šest uopšte nije malo.
Još je jednu stvar taj čovjek imao koja se meni posebno sviđa, a to je pravi sarajevski govor od prije rata, koji polako nestaje, ustupa mjesto onom novom sarajevskom jeziku, u kom je građansku pristojnost zamijenio vjerski moral, od čega se nije iskrivila samo istina, nego i sama abeceda, jer u tom novom prvo slovo je “O”.
Na kraju sam ga zamolio i da mi kaže svoje cijenjeno ime, pa i tu doživio nešto što je i po meni najbolje, ali to više ne radi niko: dobri čovjek mi se predstavio imenim i prezimenom.
“Slaviša Bogdanović”, rekao je, “ali ne svi znaju pod nadimkom Piter”, rekao je.
A ja, papak, rekao na to samo ime, ali sam Piter mi je rekao da je njega nemoguće naljutiti, samo ko ga fizički dira može dobiti reakciju, a inače na jedno uđe, na drugo izađe, boli ga kurac.
On me dovukao na početak ulice Betanija, niz koju sam se zatim sjurio do Alipašine, koju sam ovaj put vozio desnom stranom za pješake, osjetivši se baš jao da sam i ja GX1000, jer to je sitna kocka, k tome još i propala mjestimice, ali sam jurio tako brzo da sam prešao preko svega, vrisnuvši nekoliko puta od uzbuđenja - da se razumijemo, ne vrištim kao žena, nego kao roker.
Nije mi bilo mrsko vratit se ni do ulice na čijem je vrhu restoran “4 sobe…”, gdje sam uradio gep sa trijema i odmah produžio u downhill do kraja.
Prolazeći pored Tvrtka opalio sam mu noseslide na podest, iz prve odmah, nakon čega sam nastavio iz sve snage do pumpe na Pofalićima.
Htio sam kupiti sebi nešto što nikad nisam, pa sam to i uradio: sladoled Kapri i ledeni čaj breskva, koje sam onda jeo i pio u vožnji, presretan što sam živ i što znam to što znam, pa ne moram gledati Netflix ili druge gluposti.
Vratio sam se preko Malte, a za kraj sam još na skejtu i pisao, započeo ovo.
Sve me boli, ali sam jako sretan. Sutra kontam opet sve isto.
Život je lijep.
Nema komentara:
Objavi komentar