SARAJEVO XVII STOLJEĆA ILI NAJNAPREDNIJI GRAD OSMANSKE EVROPE - PRVI DIO

Veduta Sarajeva XVII stoljeće, nepoznati autor
privatna kolekcija N. V. Glavića

1.

Krajem sedamnaestog vijeka Sarajevo je predstavljalo najljepši i najbogatiji grad osmanske Evrope. 

Trgovina sa Mlecima i visoko razvijeno zanatstvo punili su sarajevske riznice kroz čitavo sedamnaesto stoljeće, a posebno iza 1659. i izgradnje velikog skladišta na prostoru današnjeg Alipašinog polja. 

Ta velika magaza na sprat, koja se protezala duž čitave današnje A faze, bila je na glasu ne samo zbog impozantnih dimenzija, nego još i više zbog sigurnosti robe koja se u njoj čuva. 

Zbog toga će praktično sva osmanska roba za izvoz najprije stizati u grad ispod Trebevića, najprije osmanska a za njom i mletačka, što će Sarajevu omogućiti razvoj do neslućenih razmjera. 

Tome je u najvećoj mjeri zaslužan sultan Mehmed IV. On će za vrijeme čitave duge vladavine forsirati Italiju, prema čijoj je umjetnosti, posebno književnosti, gajio posebnu sklonost: po njegovoj smrti, u jednoj maloj odaji Topkapi Saraja, pomalo ružno prozvanoj drkaonica iako je osmišljena u pobožne svrhe, pronađeno je čak sotinu i šest primjeraka “Dekamerona”, od čega je 90% bilo potpuno neupotrebljivo zato što su stranice bile potpuno slijepljene. 

On će godine 1666. izdati bujuruldiju prema kojoj stanovnici Sarajeva imaju obavezu voljeti Italiju i sve talijansko, što je jedini takav dokument da su ga Sarajlije prihvatile ne samo sa lakoćom, nego i sa zadovoljstvom: negdje u dubinama kolektivne svijesti grada još su živjeli ostaci sjećanja kad je isti bio pod Rimom, dovoljni da nikada ne umre simpatija za sve čemu je ime Đani ili Bađo, a ne srami se 

Činjenica da je Sarajevo bilo grad-kopča između Stambola i Venecije u velikoj mjeri se odrazila na duhovni život lokalnog stanovništva. Niko tu ne želi biti zatucan i neuljudan - jer to znači ostati izvan unosnih trgovačkih poslova - zbog čega u gradu vlada velika pomama za štampom, za aktualnim knjigama i brošurama iz čitave Evrope, pa oni koji imaju sreću da su jedini u posjedu neke knjige zarađuju putem čitanja na glas, čak i onda kada je to nešto što je potpuno irelevantno za posao, samo da je naučni tekst.

U takvim okolnostima snažno se razvija tehnika, s njom i nove vještine. Sarajevski majstori, nadahnuti novim informacijama i saznanjima, takmiče se između sebe ko će više olakšati i poboljšati poslove. Inovacije se rađaju na dnevnoj bazi, stvari kao što su  indigo papir, protuklizni opanci, španer s mehanizmom i mnoštvo drugih, sve se to rađa u Sarajevu XVII stoljeća, rađa i prihvaća kao znamen spasonosnog prosvjetiteljstva, uz koje je puk sarajevski progledao tako da se to jedino može usporediti sa onih četrdesetak godina Jugoslavije, kada je u bosanskohercegovačkom društvu skoro iskorijenjena nepismenost i kad je Bosna proizvodila kud i kamo složenije, efikasnije, pametnije, ljepše i u konačnici neuporedivo skuplje stvari; sad to nema, sad sirovi ljudi prodaju sirovine i to je to. 

Uporedo sa poslovnim snažno se razvija i društveni život grada na Miljacki. I tu, kao u posao, snažno prodiru nova saznanja, pod čijim uticajem se razvijaju novi životni stilovi.

U drugoj polovini XVII stoljeća građani Sarajeva, koji sada već decenijama ne nose grubog seljačkog sukna, ne pjevaju maloumnih pjesama i stide se kad bilo ko psuje, naravno osim najgrubljih seljačina kojima to pristaje, masovno se okreću kombinaciji knjige i sporta, a sve pod uticajem Juvenalovog stiha: “Treba se moliti za zdrav duh u zdravom tijelu”, koji su baš Sarajlije prikratile na opštepoznati plagijat mens sana in corpore sano, u zdravom tijelu zdrav duh.

Širom grada otvaraju se vježbališta, na kojima se od jutra do mraka vježbaju sportovi grčki, rimski,  osmanski i svaki drugi za koji se sazna, a pored toga i sve društvene igre, zbog čega se Sarajevo danas može pohvaliti da najduže u Evropi igra tajvansku kanastu. 

Najpoznatije vježbalište tog vremena nalazi se na Bentbaši, gdje jedan do drugog stoje svi mogući sportski tereni, a ispod njih se vježbaju i svi vodeni sportovi, u ljudskim faktorom proširenoj i produbljenoj Miljacki. 

Na vježbalištu Bentbaša će se pojaviti i prvi sarajevski surferi, ujedno i prvi bijeli surferi na svijetu, Mujo i Munira Babić sa Babića bašte. Iako će njih dvoje do kraja tvrditi da je ideju surfa rodila Munira (navodno joj izašla na san), danas je među poznavaocima uvriježeno mišljenje da je bračni par Babić godine 1660. - a surfaju od 1661. - došao u posjed Nunjezove knjige o prekookeanskim zemljama, gdje je na dva lista odštampana litografija sa masovnom scenom havajskih domorodaca surfera u akciji, te je to pravi izvor Babića inspiracije, koja zbog toga nije učinila manje dobra.

Surfing at Bentbaša, nepoznati autor
privatna kolekcija N. V. Glavića

Gledajući Muniru kako ležeći na dasci odvažno ulijeće u talas - na jednom posebno ograđenom toku za ribnjak bio je jedan vječni talas od dva metra - kako se potom uspravlja na noge i polako, mileći poput mrava, nestaje u vodenom tunelu, iz kog se onda i vraća, nema ko nije poželio postati surfer. Mujo nije bio tako spretan promotor vještine, bio je nezgrapan i u disbalansu, pa se zato radije okrenuo pravljenju daski, na kojima će uskoro zaraditi bogatstvo.

Naravno, novi sarajevski sport nije se zvao surfanje, nego naćvanje, zato što je Munira prvobitno surfala na nekim starim naćvama, prije nego će joj Mujo složiti prvu dasku. 

Uskoro će naćvanje postati tako popularno da se na Bentbaši pravi i drugi, zatim i treći, četvrti, peti talas, a sve to je dovoljno tek da surfer, ili zašto ne po sarajevski naćvar, jednom kad izgubi na vodi mora čekati najmanje pola, a najčešće po čitav sat da bi ponovo stigao na red. 

To predugo čekanje u jednu, preduga vansezona u drugu i tehnološki napredak u treću ruku, dovesti će do nečega u čemu se ponavlja pradavna slika Zemlje, trenutak u kom život izlazi iz vode da bi osvojio kopno, nešto u čijem moru konsekvenci smo i mi koji se danas zabavljamo čitajući i pišući o tome. 

Nije li to uistinu divno i samo divno? 

Surfing at Bentbaša 2, Omar Fatuš
privatna kolekcija N. V. Glavića

PRERANO ZA SMRT

Skejt mejt obećava vječno skejtanje

 

Jesam se bio malkice rastužio, primijetio sam nekako da sam sporiji na skejtu, da sve ide kilavije, pa kako mi svaki dan ljudi govore da sam star za skejta, nekako se i meni to utuvilo u glavu, vidim guram iz sve snage, ali spor pa spor, nije to to.

Inače je moj životni plan skejtati što duže, trikove furati bar do pedesete, a na surfskejtu ući u penziju, pa kad mi se to oduzme iz glave nisam potpun čovjek, nekako kao da si mi uzeo naočale i snove mi je to.

Još veća tuga me obuzela što je taj pad forme popraćen povećanom potrošnjom opreme, koja je ponekad tolika da sam samom sebi u šopu morao otvoriti teku.

Kad smo već kod toga, na sessionu u Mostaru sam osim daske slomio i osovine. Muka mi je od toga bila posebna jer su osovine od duraluminija i čelika, a meni pukao aluminij i iskrivio se čelik, pa šta takav konj može očekivati od daske? Da mu pukne svaku treću vožnju eto šta, a daska jedna je od 100 do 200 maraka pa izvoli.

Zbog svega toga u meni su se rodila dva vuka, crni i bijeli. Crni sve vidi crno i neće da potroši feninga na ljubav, već samo da čuva za crne dane. Bijeli je sav nježan i malo kao da ima pozitivnu šizofreniju, pa sve medenim glasom priča o skejtu i tako stvara atmosferu u kojoj se oprema kupuje sa zadovoljstvom, a ne sa grižom savjesti.

Crni mi nije dao da kupim nove osovine, prijetio mi je svim i svačim ako to napravim, ali me s tim samo priveo bijelom vuku, koji je tada pokazao da je puno moćniji od crnog, jer samo što sam izvadio nove osovine iz vitrine u radnju je ušao komšija koji je kupio svima nešto za Bajram, a meni rekao da ima i za mene i da je moj poklon plav.

Taj poklon bila je novčanica sa likom Ive Andrića, dovoljno prostrana da pokrije ne samo nove osovine, nego i točkove (jer skejt menadžer ima popust), pa dok je crni vuk prijetio gušeći se u sopstvenom jadu, bijeli je samo mirno rekao: "Zašto ne uzmeš i nove ležajeve kad ti je sve već tako fino?" Poslušao sam ga i za to, pa mi se život za trenutak opet učinio tako privlačnim da sam ga poželio živjeti punim plućima.

Otišao sam poslije posla u grad da još nešto završim, poslije čega je došlo mojih pet minuta, a to je trenutak u kom zaboravim sve i pretvorim se u organski skejtov produžetak - ako sam kada prošao pored vas na skejtu u gradu bez pozdrava, to je bilo u tom trenutku, kad ja nisam čovjek, kad su i drugi samo "moving objects". Koliko god bio umoran i frustriran još nikada nisam doživio da nemam želje sjuriti se na kraju dana niz čaršiju, a imam želju početi nositi fes dok to radim, ali mislim da je građanstvo još uvijek preseljasto za takve kombinacije, ne da mi se objašnjavati nikome da to nema veze s vjerom, nego sa književnosti i historijom. A mi skejteri imamo jedan brend kom su logo mjesec i zvijezda, a ja sam oduvijek htio da imam i ja svoje mjesec i zvijezdu, pa baš bih njih instalirao na taj svoj fes i bio istovremeno 100% skejt i 100% Sarajevo.

Malo me povukla priča... Helem, izađem sinoć s tim novim osovinama, točkovima i ležajevima - točkovi Slime Balls 56 mm kao breskva, da ne kažem šta drugo - a još u meni ostalo malo tuge zbog starosti i slabosti, zbog osjećaja da nisam još ni do pola životnog puta stigao, a već obeskejćen.

Sve što sam mogao bilo je da mislim o tome kako imam još samo jedan put da zadržim svoje skejtersko dostojanstvo, a to je put lojalnosti do kraja. I rasplakao sam se što sam tako mislio, vidio sam sebe sa strane i pomislio na sirotog kapetana Kopjejkina, na prebijenog Don Kihota, na nesretnog Ahmeda Šabu, na sve te likove iz književnosti koji su najebali malo je reć, a ostali dobri ljudi.

Tako uplakan jedva nekako sam uspio da se zatrčim i bacim skejt pod noge, a tada se desilo čudo - brzina ne samo da se vratila, nego je bila veća nego ikad, tolika da sam kod Markala morao malo i kočiti.

Još je ljepše bilo kada sam došao na ravno i pošao se gurati, jer tada sam vidio da će prava istina ipak biti kako sam zapravo i jači i brži nego što sam bio, te da je uzrok mom jadu zapravo bio u potrošenim točkovima i ležajevima.

Onda je krenula kiša, ali ja sam bio tako u elementu da sam tjerao i po kiši, i kući kad sam stigao ispričao sam ovu priču svome vjernom Bibanu, koji mi je pokazao da me razumije tako što se uhvatio za svoj rep i zavrtio kao točak od skejta 56 mm.

Mjesec i zvijezda za likove kao ja

NA KRAJU NEDELJE

Nane: Fs Air

1.

S obzirom da su na sešnu bili najstariji, Nane i Pero otiđoše prvi. Tinejdžeri, koji su vozili čitav dan, ostaše da iskoriste još i taj posljednji sat. 

Pozdravivši se po posljednji put sa Mostarcima, otišli su gurajući se, ali čim napustiše egzotični pločnik Liske i pređoše na običan asfalt,  prikočili su i uzeli skejtove u ruke.

“Neka”, reče Nane koji je bio stariji od Pere, “ne treba pretjerivati.” Pero se s tim složi sto posto jer i njemu su, kao Nanetu, bridile noge. Premda su obojica bili godinama bliže četrdeset nego trideset, i njih dva su vozila po pet sati i to je bilo dosta. 

Ipak, kad stigoše na Musalu, čiji se bijeli, kao pseće mudo uglancani pločnik caklio na suncu poput zlata, ne izdržaše da ne zaskejtaju još malo. 

Prvi Nane, a odmah za njim Pero, iz sve snage zaleti se niz bijeli pločnik, koji je njih kao Sarajlije posebno palio jer nema takvog u Sarajevu. 

Hvatajući najveću brzinu, i jedan i drugi okrenuše skejtove poprijeko, Nane licem a Pero leđima, pa uz glasnu škripu točkova otklizaše niz uglađeni pločnik po nekih pet-šest metara prije nego vratiše skejtove u početne položaje. 

“Hoću i ja beksajd”, reče Nane. 

“A ja ću sada frontsajd”, odgovori Pero, pa se epizoda na Musali odigra još jednom, privlačeći prodornom cikom grupu Roma. Najsređeniji među njima, čiji je imidž takoreći bio ostvarenje trep-lagarija u punini, istupi jedan korak i reče: “Du a kikflip!”

Bez riječi, gotovo istovremeno poskočiše sarajevski skejteri stari, pokazavši pri tome da nisu straćili godine kad je riječ o flipovima, a u kikflipu konkretno da su ga doveli svaki do svog maksimuma i autentičnog stila: oba su bila što bi oni rekli boned, to jeste na najvišoj tački okrenuti nosevima prema dole. 

Aplauz i vriska romska prolomiše se pustom Musalom, a vođa romski istupi opet, pa sa blistavim osmijehom iz kog svjetluca cirkon maši se za džep i izvadi otuda deset eura, koje pruži spretnim skejterima za nagradu.

No, ma kako bogato izgledao, bio je to Rom još uvijek mlad, pa oni, koji bi mu mogli biti i ćaće, ne htjedoše uzeti pare. “Odvedi raju na sladoled s tim parama”, zahvalno će Pero mladom Romu, sretan što živi život u kom za skejtanje, eto, možeš dobiti i novaca. 

A kad već jednom spomenu sladoled, isti mu se jako prijede i samom - jako li je mostarsko sunce kalajisano - te on navali na Naneta da ga nađu. Nisu morali daleko ići, ljudi su ga prodavali odmah iza ćoška. Nane uze ananas i limun, a pero ananas i mango, za koji odmah reče da nije loš, ali da je kurac za sladoled mango alphonso iz Sarajeva. 

Nane na to odgovori da je i njegov k’o kurac, poslije čega se Pero smijao Nanetu kako jede sladoled.

Onda u tom smijehu ugleda maleni bank to wall, pa kako je tih dana vježbao wallie, skejterski skok sa zida, zaleti se prije nego išta stiže pomisliti i u sljedećem trenutku eto čovjeka od trideset i šest godina na sa sva četiri točka na zidu, gdje mu zatim najprije ispade sladoled, a onda pade i sam, pravo na sladoled, tako da se Nane tome nasmija slađe nego Pero njemu kako jede.

I Pero se smijao, a kad se ismijao reče bez šale da je Bog tako htio, jer već je ranije taj dan uspio pasti na leđa da valja, zbog čega mu je bilo veoma prijatno kada su se spojili uboj i sladoled. 

Majicu opra u fontani na kružnom toku, pa kad vidje da je i poslije cijeđenja iz sve snage još uvijek jako mokra odluči da je ostavi tu na fontani, jer bila mu se malo i poderala. 

Kad joj je već okrenuo leđa kroz glavu mu prođoše djeca, tinejdžerčići na Španskom, od kojih bi svaki rado ponio takvu majicu - bila je DC - ali pomisao da im je tako mokru i ljepljivu nosi probudi u njemu britkost, a ta odmah ironično primijeti: “Ah, kako velikodušno i plemenito, poklanjati djeci vlastito smeće! I još oprano, molim vas! Gdje ste oprali majicu, plemeniti gospodine?” Poslije toga nije više za tu majicu želio znati. 

Željeznička stanica u Mostaru, pored one u Sarajevu, jedina je u BiH na čijim se peronima može osjetiti ponešto od onog svjetskog meteža po kom ljudi iz svih krajeva svijeta putuju u sve druge krajeve svijeta, pa i u Bosnu. 

Nane, koji je radio na Baščaršiji, bio je na to naviknut kao na kaldrmu od oblutka ili golubove sa Sebilja, ali Pero, čiji je posao bio u zabačenoj uličici kojom vječito prolaze isti, on je na tom šarenilu pario oči. 

Divio se prirodi, njenim bezgraničnim mogućnostima da unutar istog stvara neponovljive originale, a onda ne izdrža da ih tako šarene i različite malo i ne požali, najprije što se s preteškim ruksacima vucaraju svijetom poput puževa, a zatim i što će njihovo na svijetu biti i proći bez da ikada upoznaju skejterske radosti. 

“Glavić…”, ote se zamišljenom Peri sa usana zbog toga, na šta ga Nane pogleda sa razumijevanjem, pa malo uzdahnu i reče: “Obrni-okreni, tako mu ga ispadne.” 

Pero je znao da Nane ne zna na šta se misli, pa mu dođe smiješno kako je i bez znanja odgovorio tačno, kako je naslijepo potrefio Perinu misao da je život bez skejta pusto glavićarstvo; a nije tako kad je čovjek skejter.

Dok su čekali da stigne kafa Nane je vršio rekapitulaciju mostarskog sešna. Puno je volio pričati o skejtu, posebno o vlastitim postignućima u okviru istog. Pero ga je volio slušati jer je on volio književnost uopšteno, a Nane bio vrstan pripovjedač, istinit i lažan, ozbiljan i smiješan, skrušen i gord, sve u isti mah, što mogu samo najveći. 

Uz to sve, s obzirom da se nije svjesno bavio književnošću, Nane kao pripovjedač nije bio ni opterećen kojekakvim previsokim moralnim kodeksima, za šta se osrednji pisci često hvataju kao za neku utješnu nagradu, čim shvate kako nema ništa od slave i love.

Nane nije bio takav, njemu se u pričama živo jebalo i za istinu i za pravdu, pa ih je udešavao tako da je on u njima najbolji, a Pero zamalo najbolji, dok je sve ostale kudio, što je Peri bilo možda i najdraže, posebno kad kudi najbolje.

Zadovoljan zbog dobrog skejtanja - taj dan Nane je stvarno briljirao - započeo je kao historičar, sa nabrajanjem stvarno slećenih trikova, ali čim je iscrpio to vrelo odmah je prešao na fiktivne dodatke, a to je vatra na koju je Pero znao doliti ulje pomoću malih lažnih pitanja. 

Zabavljali bi se oni tako i do samog voza, da im u tom trenutku ne priđe jedan od tinejdžera, koji reče: “Hoće Abdulah da skoči sa krova.”

Ostavljajući kafe nepopijenim, Nane i Pero pođoše da vide malog i ludog Abdulaha. 

Pero: Bs Grab

UVOD U GLAVIĆARSTVO + PAVLE ČUDOTVORAC

Dingospo

Sjedim i čekam jarana da donese ključ, pa da ne bih skrolao fejs i instagram, sjedoh pred radnju da uredim blog.

Moje sadašnje stanje bi se dalo opisati kao “dobar - jeban”, jer dadoh ključ drugu Pavlu da se ide odmoriti, a zaboravih skinuti ključ od radnje, pa zato sada sjedim i osjećam kako vrijeme curi, vrijeme što je trebalo proći u putu na drugi posao. 

U posljednje vrijeme razmišljam o tome kako previše radim, te kako je krajnje vrijeme da smanjim, da ostavim ponešto i za književnost, u kojoj trenutno imam samo planove, pa se osjećam ponovo kao u onoj Srletovoj pjesmi:

Vozimo spora kola,

Volimo ružne žene,

Mi smo ljudi s ulice

Yeah!

Imamo male ćune

Imamo planove

Danas sam razmišljao o ljudima koji me nasmijavaju. Trenutno mi u tome prednjači E. i njegov, nazovimo ga tako, glavićizam. 

Pošto se sa E. viđam skoro svakodnevno, poznato mi je i kako se razvijala ova mala i potpuno originalna bosanska umjetnost govora, a što sada o tome pišem, osjećam to kao posebnu čast. 

Sve je počelo s plemenitom i hvale vrijednom Eovom željom da prestane psovati. U tome nije uspio, E. je čovjek kraćeg fitilja, a ovo je ipak Bosna, ali je u tome svemu našao i načina kako da mu psovke postanu takoreći uljudnije.

Kao sve genijalno, glavićizam je plod majstorske jednostavnosti: sve što je E. učinio bilo je da riječ “kurac” zamijeni riječju “glavić”, pa da mu psovke zasjaju nekim novim, boljim i pristojnijim sjajem. Inače se riječ kurac u bosanskom jeziku ponajviše koristi metaforički, a na toliko puno različitih načina da po njoj bosanski uistinu podsjeća na arapski, u kom jedna riječ može imati na stotine značenja, ovisi od konteksta. 

Jednom kad je stupio na stazu glavićstva ili glavićarstva, kako volite, E. je krenuo napredovati velikom brzinom i u svim smjerovima. Inače je riječ “kurac”, ili u ovom slučaju “glavić”, jedna od onih koje se u bosanskom jeziku potežu najčešće, uglavnom u nekoj formi negacije. 

Da je u ovom slučaju pala ta omiljena Bosanska riječ na majstora, to je E. dokazao na više načina, a najviše po tome što je iznašao načina da pred sagovornika isturi glavić u potpuno pozitivnom svjetlu, tako da to više i nije psovka. 

Naprimjer, nedavno mi je rekao: “Nego znaš šta sam skonto? Čovjeku je najbolje da ode na selo i na miru da se bavi sadnjom glavića.” 

Ima ljudi koji bi se na ovaj iskaz namrštili ili bar okamenili lice, ali mene takve stvari ispunjavaju radošću, valjda zato što su tako rijetke, pa malo i što govore o onome što mi ljudi zamišljamo sa lakoćom, svo to frezanje, đubrenje, proljetno oranje i drugo čime čovjek mora da se bavi ako misli oslobađati se napetosti i stresa putem sadnje navedenog ploda.

***

Pavle se moli

Ne pišem postove u cugu, pa će biti malo šareni, ali šta ima veze. 

Želim zapisati jedan događaj koji se odigrao u kojoj kući. Sudionici smo bili Pavle i ja, a radnja kuhanje večere, to jeste ja sam kao domaćin kuhao večeru, dok je Pavle kao gost ispijao aperitive. 

Priprema je prošla glatko, ali kad je došlo do kuhanja počeo je zajebavati jebeni šporet: gasio se i nije htio zagrijati tavu ni koliko da se ispeče malo piletine. 

Pola sata sam se s njime tako borio, gasio ga i palio, čistio i iz struje iskopčavao, s čime sam postigao da se puter istopi, ali ne i da meso zacvrči. Bio sam baš gladan i baš ljut, žao mi je bilo i zbog Pavleta, koji mi je čovjek posebno drag i koji je čitav dan putovao na motoru, pa još i sjedio kod mene u teškom bajkerskom odijelu i popio dovoljno aperitiva da je već krenuo pomalo i sa teologijom, pa bi s moje strane ispalo baš nemilosrdno i antidomaćinski ostaviti ga bez večere. 

Malo me je pecnula teološka priča u tom trenutku kušnje, ponešto jetko rekao sam Pavletu da sam sit teologije u teoriji i da želim čudo u praksi, recimo, umjesto glavića da skuham večeru. 

Dobri Pavle se nije obazirao na moju jetkost, umjesto toga smjernice je riječima zatražio od Gospoda da proradi ringla. 

Da mu je želja bila iste sekunde uslišena, tome sam svjedočio lično, jer ja sam šporetom rukovao, od moje se ruke upalila, i uskoro se začulo i sasvim malecno cvrčanje, kom sam se obradovao kao kad na radiju naiđe neka moja pjesma. 

To je još bilo prerano za slavlje, jer iako je poznat kao najveći ljubitelj vatre i pečenja, umiješao je đavo svoje ledene prste i ohladio ringlu, ne dopustivši malecnom cvrčanju da se razvije u bogougodnom pravcu hranjenja putnika-namjernika.

Poučen Pavletovim primjerom, krenuo sam i ja sa molitvom, koju sam izgovorio ozbiljno, pa i vatreno, jer u vatri sam i bio. 

“Gdje vas se u molitvi skupi dvoje-troje”, rekao je Pavle tada, “i ja ću vam se pridružiti.”, poslije čega je nastavio govoriti bez tona, samim usnama. Primijetio sam da on na kraju molitve kaže amen, a ja amin.

Poslije toga ringla je upalila i više se nije gasila. Bilo je u tome nešto istinski moćno, dobre želje nekako su uticale na stvarnost i to mi je bilo bolje i od same večere, ta svijest da naša skejterska srca nisu prazne crkve. 

Ponio me taj događaj toliko da sam za večerom pričao s Pavletom o predbračnoj čistoći, čemu sam se kasnije više čudio nego čudu s ringlom.  

Boris se moli

***

Nego, da se vratimo mi na teme ozbiljnije od vjerskih, vratimo se nauci, tačnije lingvistici, vratimo se jezičkom proizvodu moga prijatelja Ea, oca moderne autohtone bosanskohercegovačke govorničke umjetnosti glavićarstva, koju možete zvati još i glavićizam ili glavićstvo, sve je ispravno i hvale vrijedno dokle god ste u stanju u tim riječima održavati vezu između slova g, l, a, v, i i ć. 

Želim da kažem kako glavićstvo, premda ovako do zla boga smiješno, nipošto nije lišeno duboke ozbiljnosti, pa da sam ja kralj bosanski, E bi za to dostignuće bio ovjenčan lovorikama oko glave, a njegove komične istine bi bile izgovorene sa državničkih govornica, u okvirima državnih praznika: sve da ostane isto kao što je sada, samo da na kraju svakog državnog praznika dođe E. i zaključi igrokaz sa jednom od svojih blistavih metafora, kao što je ona da si u Bosni prije dvadeset godina za rad i trud mogao dobiti glavić, dok te ovih dana za isto sljeduje pola glavića, da ga ne možeš ljudski ni šutati do kuće. 

Da, to je jedna velika istina o Bosni, jedna od onih koje nadilaze pojedinačnu bijedu Srba, Hrvata i Bošnjaka i stavlja ih pod jedan krov, jednu te istu strehu pod kojom normalan čovjek ne želi biti, a to je ona pod kojom se čuvaju oni koji su predodređeni - naravno ne od Boga nego najčešće od nekog ultra glupog i još više pokvarenog čovjeka - da budu naglavićani u svakom smislu. 

S tim na pameti, moj drug E je zaista uspio u nečemu što sam ja oduvijek htio za sebe, ali nisam još nikada, a to je da u ovom grdnom bh. nacionalizmu, koji je prvenstveno jezički, daš nešto od jezika što će svi prihvatiti kao svoje vlastito, bez razlike vjere. 

Glavićizam, ili vićglaizam - osim varijacija na temu glavić iste su dozvoljene i na riječ vićgla - bljesnuo je kao munja na savremenom govorničkom nebu Bosne, donoseći za promjenu  izražavanje, a ne zapišavanje, kojima današnji službeni bosanskohercegovački jezici teže. 

Kao takav, E ne može biti društveno priznat, prije šikaniran, jer biti tako slobodan među takvim robčinama, to više nije ni trn, već glavić u oku, a to je valjda isuviše traumatično za nekog ko je već doživio da mu vlast kurcem trideset godina izbije oči. No, to je samo dokaz više da je E, kom niko nikad neće dati feninga za bavljenje jezikom kao ropčinama, pravi slobodar i govornik, kom je jedino stalo da se sa što manje riječi što preciznije izrazi, i koji je u tome uspio kao nikada nijedan moderni Hercegovac i Bosanac prije. 

A raja neka samo nastavi podržavati nacionaliste, samo neka nastavi ulizivati se tom šljamu, pa neće puno proći, a od njih će se tražiti da isti taj šljam, koji se već sada sasvim nepristojno naziva gospodom, počne titulirati na Vaše Glavićanstvo. 

Kakvi su naši ljudi, dabogda da i tada skontaju da sve vrijeme iza rata mi kao društvo radimo na tome da se uspostavi feudalizam. 

Živio slobodni bosanski jezik, živjeli svi ljudi koji Bosnu istinski vole uprkos činjenici da im je temeljno osjećanje iste “popušio na mostu, jeban na ćupriji”!

Ako ste se nasmijali od srca makar jednom, pošaljite ovaj post nekom dragom! Ljubi vas Boky i dobar tek! Jest da sam ja stava kako u životu nema ništa slađe od pičke, ali sve moje drugarice kažu da tako mislim samo zato što nisam kurca probo. Ja im na to kažem: "A što tako vulgarno, drage dame, može li to malo lakše? Reci glavić umjesto kurac, pa da vidiš ljepote." Smiju se na to.