UVOD U GLAVIĆARSTVO + PAVLE ČUDOTVORAC

Dingospo

Sjedim i čekam jarana da donese ključ, pa da ne bih skrolao fejs i instagram, sjedoh pred radnju da uredim blog.

Moje sadašnje stanje bi se dalo opisati kao “dobar - jeban”, jer dadoh ključ drugu Pavlu da se ide odmoriti, a zaboravih skinuti ključ od radnje, pa zato sada sjedim i osjećam kako vrijeme curi, vrijeme što je trebalo proći u putu na drugi posao. 

U posljednje vrijeme razmišljam o tome kako previše radim, te kako je krajnje vrijeme da smanjim, da ostavim ponešto i za književnost, u kojoj trenutno imam samo planove, pa se osjećam ponovo kao u onoj Srletovoj pjesmi:

Vozimo spora kola,

Volimo ružne žene,

Mi smo ljudi s ulice

Yeah!

Imamo male ćune

Imamo planove

Danas sam razmišljao o ljudima koji me nasmijavaju. Trenutno mi u tome prednjači E. i njegov, nazovimo ga tako, glavićizam. 

Pošto se sa E. viđam skoro svakodnevno, poznato mi je i kako se razvijala ova mala i potpuno originalna bosanska umjetnost govora, a što sada o tome pišem, osjećam to kao posebnu čast. 

Sve je počelo s plemenitom i hvale vrijednom Eovom željom da prestane psovati. U tome nije uspio, E. je čovjek kraćeg fitilja, a ovo je ipak Bosna, ali je u tome svemu našao i načina kako da mu psovke postanu takoreći uljudnije.

Kao sve genijalno, glavićizam je plod majstorske jednostavnosti: sve što je E. učinio bilo je da riječ “kurac” zamijeni riječju “glavić”, pa da mu psovke zasjaju nekim novim, boljim i pristojnijim sjajem. Inače se riječ kurac u bosanskom jeziku ponajviše koristi metaforički, a na toliko puno različitih načina da po njoj bosanski uistinu podsjeća na arapski, u kom jedna riječ može imati na stotine značenja, ovisi od konteksta. 

Jednom kad je stupio na stazu glavićstva ili glavićarstva, kako volite, E. je krenuo napredovati velikom brzinom i u svim smjerovima. Inače je riječ “kurac”, ili u ovom slučaju “glavić”, jedna od onih koje se u bosanskom jeziku potežu najčešće, uglavnom u nekoj formi negacije. 

Da je u ovom slučaju pala ta omiljena Bosanska riječ na majstora, to je E. dokazao na više načina, a najviše po tome što je iznašao načina da pred sagovornika isturi glavić u potpuno pozitivnom svjetlu, tako da to više i nije psovka. 

Naprimjer, nedavno mi je rekao: “Nego znaš šta sam skonto? Čovjeku je najbolje da ode na selo i na miru da se bavi sadnjom glavića.” 

Ima ljudi koji bi se na ovaj iskaz namrštili ili bar okamenili lice, ali mene takve stvari ispunjavaju radošću, valjda zato što su tako rijetke, pa malo i što govore o onome što mi ljudi zamišljamo sa lakoćom, svo to frezanje, đubrenje, proljetno oranje i drugo čime čovjek mora da se bavi ako misli oslobađati se napetosti i stresa putem sadnje navedenog ploda.

***

Pavle se moli

Ne pišem postove u cugu, pa će biti malo šareni, ali šta ima veze. 

Želim zapisati jedan događaj koji se odigrao u kojoj kući. Sudionici smo bili Pavle i ja, a radnja kuhanje večere, to jeste ja sam kao domaćin kuhao večeru, dok je Pavle kao gost ispijao aperitive. 

Priprema je prošla glatko, ali kad je došlo do kuhanja počeo je zajebavati jebeni šporet: gasio se i nije htio zagrijati tavu ni koliko da se ispeče malo piletine. 

Pola sata sam se s njime tako borio, gasio ga i palio, čistio i iz struje iskopčavao, s čime sam postigao da se puter istopi, ali ne i da meso zacvrči. Bio sam baš gladan i baš ljut, žao mi je bilo i zbog Pavleta, koji mi je čovjek posebno drag i koji je čitav dan putovao na motoru, pa još i sjedio kod mene u teškom bajkerskom odijelu i popio dovoljno aperitiva da je već krenuo pomalo i sa teologijom, pa bi s moje strane ispalo baš nemilosrdno i antidomaćinski ostaviti ga bez večere. 

Malo me je pecnula teološka priča u tom trenutku kušnje, ponešto jetko rekao sam Pavletu da sam sit teologije u teoriji i da želim čudo u praksi, recimo, umjesto glavića da skuham večeru. 

Dobri Pavle se nije obazirao na moju jetkost, umjesto toga smjernice je riječima zatražio od Gospoda da proradi ringla. 

Da mu je želja bila iste sekunde uslišena, tome sam svjedočio lično, jer ja sam šporetom rukovao, od moje se ruke upalila, i uskoro se začulo i sasvim malecno cvrčanje, kom sam se obradovao kao kad na radiju naiđe neka moja pjesma. 

To je još bilo prerano za slavlje, jer iako je poznat kao najveći ljubitelj vatre i pečenja, umiješao je đavo svoje ledene prste i ohladio ringlu, ne dopustivši malecnom cvrčanju da se razvije u bogougodnom pravcu hranjenja putnika-namjernika.

Poučen Pavletovim primjerom, krenuo sam i ja sa molitvom, koju sam izgovorio ozbiljno, pa i vatreno, jer u vatri sam i bio. 

“Gdje vas se u molitvi skupi dvoje-troje”, rekao je Pavle tada, “i ja ću vam se pridružiti.”, poslije čega je nastavio govoriti bez tona, samim usnama. Primijetio sam da on na kraju molitve kaže amen, a ja amin.

Poslije toga ringla je upalila i više se nije gasila. Bilo je u tome nešto istinski moćno, dobre želje nekako su uticale na stvarnost i to mi je bilo bolje i od same večere, ta svijest da naša skejterska srca nisu prazne crkve. 

Ponio me taj događaj toliko da sam za večerom pričao s Pavletom o predbračnoj čistoći, čemu sam se kasnije više čudio nego čudu s ringlom.  

Boris se moli

***

Nego, da se vratimo mi na teme ozbiljnije od vjerskih, vratimo se nauci, tačnije lingvistici, vratimo se jezičkom proizvodu moga prijatelja Ea, oca moderne autohtone bosanskohercegovačke govorničke umjetnosti glavićarstva, koju možete zvati još i glavićizam ili glavićstvo, sve je ispravno i hvale vrijedno dokle god ste u stanju u tim riječima održavati vezu između slova g, l, a, v, i i ć. 

Želim da kažem kako glavićstvo, premda ovako do zla boga smiješno, nipošto nije lišeno duboke ozbiljnosti, pa da sam ja kralj bosanski, E bi za to dostignuće bio ovjenčan lovorikama oko glave, a njegove komične istine bi bile izgovorene sa državničkih govornica, u okvirima državnih praznika: sve da ostane isto kao što je sada, samo da na kraju svakog državnog praznika dođe E. i zaključi igrokaz sa jednom od svojih blistavih metafora, kao što je ona da si u Bosni prije dvadeset godina za rad i trud mogao dobiti glavić, dok te ovih dana za isto sljeduje pola glavića, da ga ne možeš ljudski ni šutati do kuće. 

Da, to je jedna velika istina o Bosni, jedna od onih koje nadilaze pojedinačnu bijedu Srba, Hrvata i Bošnjaka i stavlja ih pod jedan krov, jednu te istu strehu pod kojom normalan čovjek ne želi biti, a to je ona pod kojom se čuvaju oni koji su predodređeni - naravno ne od Boga nego najčešće od nekog ultra glupog i još više pokvarenog čovjeka - da budu naglavićani u svakom smislu. 

S tim na pameti, moj drug E je zaista uspio u nečemu što sam ja oduvijek htio za sebe, ali nisam još nikada, a to je da u ovom grdnom bh. nacionalizmu, koji je prvenstveno jezički, daš nešto od jezika što će svi prihvatiti kao svoje vlastito, bez razlike vjere. 

Glavićizam, ili vićglaizam - osim varijacija na temu glavić iste su dozvoljene i na riječ vićgla - bljesnuo je kao munja na savremenom govorničkom nebu Bosne, donoseći za promjenu  izražavanje, a ne zapišavanje, kojima današnji službeni bosanskohercegovački jezici teže. 

Kao takav, E ne može biti društveno priznat, prije šikaniran, jer biti tako slobodan među takvim robčinama, to više nije ni trn, već glavić u oku, a to je valjda isuviše traumatično za nekog ko je već doživio da mu vlast kurcem trideset godina izbije oči. No, to je samo dokaz više da je E, kom niko nikad neće dati feninga za bavljenje jezikom kao ropčinama, pravi slobodar i govornik, kom je jedino stalo da se sa što manje riječi što preciznije izrazi, i koji je u tome uspio kao nikada nijedan moderni Hercegovac i Bosanac prije. 

A raja neka samo nastavi podržavati nacionaliste, samo neka nastavi ulizivati se tom šljamu, pa neće puno proći, a od njih će se tražiti da isti taj šljam, koji se već sada sasvim nepristojno naziva gospodom, počne titulirati na Vaše Glavićanstvo. 

Kakvi su naši ljudi, dabogda da i tada skontaju da sve vrijeme iza rata mi kao društvo radimo na tome da se uspostavi feudalizam. 

Živio slobodni bosanski jezik, živjeli svi ljudi koji Bosnu istinski vole uprkos činjenici da im je temeljno osjećanje iste “popušio na mostu, jeban na ćupriji”!

Ako ste se nasmijali od srca makar jednom, pošaljite ovaj post nekom dragom! Ljubi vas Boky i dobar tek! Jest da sam ja stava kako u životu nema ništa slađe od pičke, ali sve moje drugarice kažu da tako mislim samo zato što nisam kurca probo. Ja im na to kažem: "A što tako vulgarno, drage dame, može li to malo lakše? Reci glavić umjesto kurac, pa da vidiš ljepote." Smiju se na to.