Nisam očekivao od Abdulaha Sidrana da će otići ni ovaj put.
Znao sam ponešto o historiji njegovih bolesti, kako je dobio više opasnih bitaka na tom polju, pa sam vjerovao da će tako biti i sada.
Kada sam ga posljednji put vidio jeste izgledao malo lošije, ali duh mu je bio vitalan kao i uvijek, a kao uvijek smo i pričali, o poslovima i o poeziji, zbog čega sam pošao kući s nepokolebljivim osjećanjem Sidranove pobjede.
Od Ružde sam saznao da je primio i terapiju, pa sam mislio to je to, dok još terapija odradi svoje i eto Avde na ulici opet, čeka taksi da dođe s njim po mene.
Zato me vijest o njegovom odlasku dočekala potpuno nespremnog, toliko da se osjećam pomalo kao kad mi je umro tata, to jest da nije ni umro, nego… Tako, nije umro.
Čitav dan kontam šta da kažem, ali u pamet mi ne dolaze riječi, nego slike, kratki filmići u kojima je Sidran glavni lik, fragmenti zapamćene stvarnosti.
Prođe mi kroz glavu kako smo jedne prilike preko sat vremena prelazili put od restorana “Lovac” do Vječne vatre, zato što je njega zaustavila valjda sve i jedna osoba na koju smo naišli, te kako se slično desilo i na Knez Mihajlovoj u Beogradu.
Kako smo u Beogradu išli na splav kod Gorana Babića i kako sam se osjećao kao da sam u filmu, slušajući kako pričaju Abdulah Sidran i Goran Babić dok nas Babić vozi u svom Yugi 45.
To je sve što mi u ovom trenutku pada na pamet.
To, i da moram nastaviti gdje je Sidran stao, raditi za književnost Bosne i Hercegovine do kraja, sviđalo se to nekome ili ne.
Nema komentara:
Objavi komentar