Dobro sam učinio što sam sinoć otišao na trolejbus i što sam onda preteženo sjedio i odmarao se.
Pisao sam dramu i to je ponovo išlo odlično, zbog čega se nisam dovoljno naspavao, ali sam i dobio zato sjedeće mjesto u tramvaju.
Malo mi jest vuna što nisam pošao sa skejtom i jutros, dan je savršen, ali misliću u svome oporavku, te o današnjem izobilju radova što ih treba poduzeti.
Bitno je da drama napreduje, to je najbitnije od svega. Ne vjerujem glumcima generalno u životu, nikakvo mi čudo neće biti ako mi tekst na kraju ostane bez osvrta, ali ne trebam misliti o tome.
Misliti treba - da sam ja izraziti talent i da je prodaja zagarantovana.
***
Evo me u troli, u povratku na Alipašino, gdje čeka mali Bibac.
Jutros sam nekako prazan. Ne osjećam apetite ni za književnost, ni za skejt, samo za krevet i klopu, ono čega sada ne može biti.
Od toga osjećam kao neku malu tugu, neku malu potrebu za nekom rukom pomoći, što je prati smiren i nježan glas.
Zato si Sergeja jutros nisam vozio, nego nosio. I on to voli, odmah se pretvori u koalicu i nasloni svoje malo lice, sa velikim i mekanim obrazima, na moje rame, gdje ga brzo safataju sove.
***
Da se utješim što u trenucima slabosti nemam pomagača, razmišljam o muškarcima koji su se oženili loše, a kojima je u ovakvim situacijama još deset puta gore nego meni.
S tim u vezi najčešće se sjetim bračnog para koji je oko godinu dana rentao stan na mom spratu.
Bili su to primitivci prerušeni u pobožne ljude, iza čijih je zatvorenih vrata svađa odjekivala svaki jebeni dan, a posebno psovanje Alaha, koji je pri tome gubio duplo “L”, do čijeg je naglašavanja ovo dvije primitivaca jako držalo izvan vrata svog malog privatnog džehenema.
Vremenom su počeli i da se međusobno tužakaju, a meni kom nisu znali ni ime - bitna odlika primitivaca je da se vole družiti bez da se prethodno predstave, što je direktni proizvod muljatorskog stila života.
To je bilo tako odvratno da nisam mogao sebi pomoći, nego sam uvijek slušao mirno i njega i nju, pa sam tim putem izgubio i zadnji tračak sumnje da su to ljudi koji su svjesno pošli “božanskim” putem, a ne bi li se lakše ostvarili kao prevaranti.
Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je njih Bog kaznio odmah, a da su oni ikakve veze s njim imali, mogli su se od te kazne opametiti i zatim i živjeti bolje, jer jedno su drugom najbolji primjer da je to što rade jako ružno, te da se za takvo ponašanje nikako ne može dobiti poštovanje.
Nikada neću zaboraviti dan kad su mi rekli da odlaze. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kad je to dvoje nesretnika spojenih od jada u mržnji, nastupilo kao jedna usaglašena strana, iskenjavši se po Alipašinu na onaj hiljadu puta čuveni način, svojstven primitivnoj fukari koja je željela, ali nije mogla priuštiti sebi život na Alipašinu, najprije finansijski, a zatim i kulturološki.
Mislio je i taj momak da ako pusti malo brade, a skrati malo pantalona, da će mu to dati za pravo da uređuje svijet izvan vlastitog stana, ali mu to naravno nije moglo proći, ne na Alipašinu, gdje živi par desetina hiljada ljudi, među kojima ih ima koliko god hoćeš spremnih pokazati da su starosjedioci na način što ne daju pridošlicama da išta mijenjaju - jebu im mater i ako samo pričaju o tome na način koji nije dopadljiv.
***
Prolazi još jedan umorni dan, a sad je, otprilike, negdje na sredini.
Zbog umora osjećam kao da nisam danas na visini zadatka, iako sam već učinio dosta dobrog.
Dobrotina sestra je osjećaj nedostatnosti, bar u mom slučaju; koliko god se trudio, osjećaj je, otprilike uvijek isti - najprije da nije bilo dovoljno, kasnije i da si džaba radio, da bi bolje bilo da nisi.
***
Čudo jedno koliko sam se pronašao u svom najnovijem zanimanju: profesionalni letkista.
Stiglo mi je ono nenadano i pomalo smiješno. Jednoga dana, moj dobri ali ne baš uspješni gazda Kris, pitao je šta bi još mogli uraditi kako bi više ljudi za nas saznalo, pa da se i prodaja malo aktivira.
“Flajeri u sandučad”, odgovorio sam kao it topa.
“Boris, you are awesome!”, uskliknu Kris, pa je tako to i krenulo.
Na prvu mi nije to bilo drago, da ja kao idejni tvorac budem ujedno i izvršilac, ali to samo do prve podjele, kada sam se s ovim zanimnjem orodio, našavši puno uživanja u smucanju po naseljima, uvlačenjima u haustore i smol-tokisanju sa stanarima, kojih zna biti i zločestih - navukao sam se na to da njih odobrovoljavam, a ne činim to bijedno lažući, nego zboreći neslavnu istinu o sebi samome: ja sam jedan propali pisac, što se kod pisma ne libi spomenuti glavćarenje, ali isto tako i ne čudi što mu je posao sandučarenje.
Jest, boli me neka stvar,istina jeste da sam puno toga čitao, a puno sam i zapamtio, pa volim i da glumim, ali samo sebe samog - to jest da svom prilično banalnom životu učitavam dodatna značenja, preko kojih dopirem i do višeg smisla, do predivnih, izrazito dubokih, a uz to i širokih, sveobuhvatnih osjećanja, koja me podsjećaju tako živopisno da je duša okean, da se treba davati svojim plimama bez ikakve kontemplacije o oseki - to je taj famozni, istinski piščevi put.
Jednu bezobraznu stvar imam na pameti, pa neka je zapisane: kada bi preko sandučarenja palo i glavćarenje, ja više ne bih imao izbora, nego bih otišao u Katedralu i zapalio Štadleru svijeću, jer u njemačkim sam filmovima vidio te stvari po prvi put, što priželjkujem da mi se dogodi i sada.
Avankari sandučari,
Brz sam k’o Ferari
***
Nakon još jednog nebodera, u kom sam podijelio 122 letka, vrijeme je za predah.
Mi, letkisti, terenski smo ljudi, uz to i suočeni doslovno sa uzvišenim poštanskim sandučićima, pa iako je letak lak kao papir, ipak se umori ruka, s papirom ili bez, svejedno kad skoči hiljadu puta.
I ne samo ona, nego i noge se umore, pa i glava; treba jesti, puno, puno, ali ne slatkiše ili splačine, nego hranu jaku i snažnu, za skejtere-letkiste.
Sjedoh tako na sarmu u pilićaru kod Robota Hrasno, koju smirih za pet minuta, pa sad kafa, cigara…
I da budem sasvim iskren - mislim o tome kako nisam još uvijek tako star da ne bih nikako skejtao gepove.
Večeras sam na ivici, moram i na to paziti jer sam juče bio onako mrtav, danas samo lagana mala vožnja, onda večeras piletina, jaja, grah, salata, jabuke, banane, narandže, a imam i maline, kojih ipak ne smijem puno pojesti jer letkarenje me čeka i sutra, a ne ide uz preljubaznog i naparfemisanog letkistu u košulji da se ne može ni osmjehnuti, zbog onoga što osjeća u stomaku.
Letkista me podsjetio i koliko moje oči zapravo vole ovo Sarajevo, koliko im se samo da tu udubljivati u detalje, a ušima koliko se da ono što se samo u prolazu čuje, pa tako iščupano iz konteksta sjedne u kontekst naš vlastiti.
Još ovo da spišem prije nego zaletkarim još ovo malo što mi je ostalo.
Sreo sam jednog od glumaca iz trojke koja je naručila dramu. Nije bio ljut, ali jeste malkice razočaran - kaže da sam im ubio vajb i zamisao da do likova dođu putem breinstorminga.
Breinstorming, to zvuči tako moćno - baš kao da će sijevati misli poput munja.
No, ja sam njih vidio kako to rade i zato mi sada nije nimalo žao - to su oni trebali prije, sami sa sobom, a ne da mene, moram tu riječ upotrijebiti, maltretiraju.
Ja nikada ne bih tražio od pisca poput mene da mu govorim u pero, umjesto toga kupio bih mu neke moćne točkove, recimo Dragon formula 59mm, ili ako ne to, onda klasičnu crvenu Baker dasku, pa bih mu tako puhnuo u krila da od njega postane zmaj, a ne da mu smetam pri radu, pa još poslije da za smetnju pripisujem sebi kojekakve zasluge.
Kao mlađi sam dao svima sve i svi su otprilike zagrabili koliko su god mogli, poslije čega su se nastojali od mene potpuno oprati.
Zato sada ovaj novi Boki, koji ono malo mišića što su mu po rukama ima zahvaliti jedino tome što nikada nije bio lijen glancati glavić, ima za sve koji bi poručivali kod pisca kao kod konobara za ponuditi nešto uistinu lijepo - a to je jedan glavić-kapitalac, uglancan do visokog sjaja, tako da u zalazak Sunca, kad je zlatni sat, lako može prevariti i da je mjedeni.
Ako im to nije medeno, ako su ljudi može biti siti glavića u životu - jer nije svako ni filozof kao ja, da prigrli glavćarski stil života kao najbolji, a iz razloga što je jedini mogući - onda neka oni potraže sebi pisca među onim mladićima koji još uvijek izgledaju kao novi novcati, jer njima jest u interesu da što prije saznaju kako je to prije pravilo, nego izuzetak, da se glavić dobija na ćupriji jednako kao na mostu.
A ja to već jako dobro znam i zato ne moram na to gubiti više ni sekundu vremena - ja sam tu da ga drkam, vi kojima se to negdje ipak malo dopada, vama topli pozdrav i srce, a ovi kojima se isto sviđa to saznavati, ali poodmakli stadij hipokrizije im ne da to i priznati, njima poručujem da istina jest kako ja, kao glanc-majstor glavića, definitivno nisam najugledniji pojedinac u društvu, ali opet ni tako neugledan kao oni koji, odbijajući bogomdano glavćarstvo, primaju kurac u dupe dok lažu da žive neki potpuno drugi život.
Bože dragi, baš sam nešto nadahnut sada.
I drama mi je super, vodim je na zaplet kao majstor, a već znam i mjesto na kom je mogu dotegnuti, da mi bude kao sajla.
Naravno da me boli sada i karina hoće li biti izvedena: biće ona veoma zanimljiva već i na papiru, objaviću je tako ako ništa.
Al’ sad malo i na ankete. Man make a money, money never make a man i ostale gluposti što ih je spjevala bjelosvjetska sirotinja.
***
Na samom početku drame potrebno je izvršiti dotezanje Kaletovog lika, a u skladu sa onim što nam je postalo sada poznato.
Mora se skloniti ono jedno “telefoniranje” budućnosti predstave, koje moj dramaturški osjećaj ne bi upisao nikad, ali tako ti je to kad probavaš ispoštovati one kojima su ubio vajb.
Učiniću to svojoj drami, ima da joj do kraja procesa zavedem - saosnost.
Već i sa papira će zavoditi, pa će je neko i kupiti.
Ako i ne kupi - ima se šta raditi, nema vremena za plakanje.
Roman pisati ili skejt voziti - na kraju krajeva u glavić glancati, zašto da ne?
Bitno je samo da nikada nema očajanja, osjećaj pobjedništva da je konstantan.
Ali u drami prvo treba malo srediti još nastavak, pa onda taj početak preraditi.
Brzo to ide, ne treba se bojati, već samo raditi, kad god se ukaže prilika, pa makar i samo od jedne minute, jer minuta je sasvim dovoljna da se tekstić zrakne, što treba činiti svaki dan, nije previše ni deset puta.
***
Totalno sam izgubio kompas u vezi ovog bloga, pojma nemam ni šta pišem - napišem pa zaboravim.
Čita mi se arapska historija, želim saznati kako su se sjebali Abasidi, prvi nesemitski upravljači islamske države. Umejadi su se sjebali tako što su suviše svjetovno bili nastrojeni, a sada su to i Abasidi, koji su centar islamskog svijeta premjestili iz Damaska u Bagdad.
Nema komentara:
Objavi komentar