ANDRIĆ I JAGUAR

Andrićeva fotka snimljena neposredno nakon što mu je drug Puškarac saopštio da će naći načina da uveze Jaguara

Među bolje upućenim biografima Ive Andrića postoji puno nesuglasica, ali i dosta slaganja. 

Jedna od stavki oko koje se svi slažu jeste da je Andrić, koristeći se mnogobrojnim pseudonimima, dominirao književnim konkursima Jugoslavije u periodu od 1967. do kraja 1971. Prema nekim procjenama, pišući po dvije priče dnevno, Andrić je ostvario za pet godina oko dvije i po hiljade prvih mjesta i prihod od više stotina miliona dinara.

Ono što se slavnom književniku osporava u tom uspjehu jeste činjenica da nije prezao ni od prijava na konkurse namijenjene djeci i omladini, osnovnoškolcima i srednjoškolcima osvojivši ih  apsolutno sve u godinama ‘69., ‘70. i ‘71. Osim toga, danas se pouzdano zna da je kontroverzna pripovijetka “Prija na ćupriji”, koja je godine 1971. prodrmala književnu scenu Jugoslavije sa svojim eksplicitnim scenama seksa, Andrićevo djelo, iako se autorstvo službeno vodi na Ragibu Deliću, Andrićevom komšiji još iz višegradskih dana.

Novac od nagrada Andrić je potrošio na kupovinu novog automobila. Početkom aprila 1972., direktno iz Engleske, stigao je glanc novi crni Jaguar E-tipe, prefinjeni kupe elegantne figure i motora od 276 konja. Prema zapisima Dedijera, kod kupovine je posredovao sam drug Tito - i ne samo posredovao, nego i doturio devedeset funti - prema čijoj molbi je napravljen posebni model za Andrića, sa volanom na lijevoj strani i stolićem za pisanje pozadi. Automobil je plaćen basnoslovnih 10 000 £, što je ekvivalent današnjih 100 000 £ i više.

Premda na pragu devete decenije života, Andrić iz godine 1972. još uvijek je krepki starac, okretan i brz, sa dobrim refleksima, uz to željan života, jurnjave i provoda. Bez problema provede za volanom i po deset sati, podjednako uživajući u laganom kruzanju gradskim ulicama i u bjesomučnoj jurnjavi autoputevima. Novinari javljaju iz svih krajeva republike da su ga vidjeli, a sarajevsko Oslobođenje štampa poklon čitateljima uz novine - veliki Andrićev poster, naslonjen na Jaguara pali cigaretu ispred Vijećnice, sa citatom: "Izvini, jaro, žurim."

Problemi su započeli na zimu iste godine. Jedno za drugim, otiđoše najprije zupčasti, potom oba diska nazad, te na kraju i kinetički. Skupu popravku dodatno poskupljuje to što u cijeloj Jugoslaviji nit ima dijelova, nit majstora za Jaguara, pa iste valja dovlačiti iz Austrije i Njemačke. Andrić, finansijski upropašten već samom nabavkom stranog automobila, posuđuje novac ponovo od druga Tita. 

Zanimljivo da u Andrićevim dnevnicima o tim posudbama nema ništa, dok je u Titovim sve precizno navedeno i sabrano. Kod posljednje zbirne cifre, koja iznosi 2500 £, stoji i zapis: "Plemenita gospoda posuđuju, ali ne vraćaju."

Da se izvuče iz finansijskih neprilika, Andrić radi ono što najbolje zna - laća se pera i za svega četiri dana, pod pseudonimom Ismet Handrić, piše ljubić "Pravo na ljubav". Roman će se naći na svim kioscima i u svim samoposlugama krajem februara 1973., ali neće privući publiku u većem broju, čak ni poslije Andrićevih  očajničkih pisanja u dnevnim novinama, u kojima pokušava uvjeriti javnost da je izmišljeni Handrić  "prvi čovek u istoriji koji je opisao fenomen ljubavi potpuno", te "talenat koji se rađa jednom u dva veka". 

Da poniženje bude veće, na sramotna pisanja finansijski posrnulog velikana odgovara Dušanka Pozor, predsjednica udruženja "NSS", koja započinje svoj spis sa riječima: "Mi možda nismo u stanju razumeti socijalizam, i možda u sebi još uvek govorimo akobogda i daće bog za svaku sitnicu, ali kad je reč o vođenoj ljubavi, tu nam niko ne može prodavati muda pod bubrege, ili u ovom slučaju možda bolje reći - bubrege pod muda…" 

Oko Andrića sve se više steže krug povjerilaca, bankara, prijatelja i poznanika  kojima je dužan. Drug Mojković iz Narodne banke prijeti zakonskim oduzimanjem automobila, pa Andrić bježi iz Beograda u Budimpeštu, a kako ga povjerioci i tamo stižu, produžuje za Pariz, gdje se prijavljuje na automobilističku utrku Pariz - Moskva, videći u tome posljednju šansu da se izvuče iz neprilike u koju je zapao, jer glavna nagrada iznosi 15 000 £.

Iako iz Jugoslavije neprestano, iz dana u dan, iz sata u sat, dolaze pisma i telegrami u kojima se organizatoru savjetuje da ne dopusti Andriću učešće u trci, ipak je to ime preveliko da ne bi dobilo zeleno svjetlo. Dvadeset drugog maja 1973. utrka kreće sa Šanzelizea, a već poslije prve etape, od Pariza do Berlina, iskusni Andrić izbija na prvo mjesto sa četiri sekunde prednosti nad drugoplasiranim Robertom de Nirom. 

Taj uspjeh donosi preokret i u odnosu prema Andriću u domovini, gdje ga među narodom ponovo slave kao nacionalnog heroja, čovjeka koji je za trenutak stavio Jugoslaviju ispred svih ostalih zemalja svijeta. Druga etapa, do Varšave, povećava Andrićevu prednost na čitavu minutu, a već poslije treće, do Kijeva, prednost iznosi pola sata, pa čitav svijet gleda u starog šofera kao da je već pobjedio. U Kijevu nastaje čuveni Andrićev esej "Stisni zube, a ne kočnicu", u kom piše stihove "Dvesta na sat, uuu, u krivinu / Dvesta na sat, obožavam tu brzinu", čija će popularnost eskalirati devedesetih kroz hit pjesmu pop muzičara Ivana Gavrilovića. 

Poslije tog eseja drug Tito izdaje pisanu naredbu na nivou države, kojom se piscu Ivi Andriću dodjeljuje apsolutni halal olsun glede njegovih novčanih dugovanja na prostoru SR Jugoslavije. Drug Mojković, kog naredba zatiče u Sarajevu, izvršava protestno samoubistvo skokom u Vječnu vartru, dok sa drugog kraja zemlje, iz ljubljanskog Instituta za visoku tehnologiju, šalju Andriću komplet posebno dizajniranih pneumatika, vrhovno dostignuće Yu gumarstva. Ti pneumatici, čija je šara imitacija tradicionalnog bosanskog ćilima, trebaju obezbijediti da Nobelovac dođe do prestižne pobjede brže. 

Nažalost, do trijumfa ipak nije došlo, i to baš zbog specijalnih guma, čija se izdržljivost pokazuje mizernom - što je cilj bliže, sve su manje, da bi na nekih pedesetak kilometara od Moskve sasvim nestale. Odvažni Andrić, atraktivno varničeći na golim felgama, hrabro vozi dalje, ali samo da bi - po ko zna koji put u historiji čovječanstva - dokazao kako u životu često biva da lošiji pobijedi boljeg. 

Na kraju završava kao sedmi, s čime propada i velika scenografija, postavljena u Beogradu u čast šampiona, a da bude gore, razočarani drug Tito povlači naredbu o ukidanju piščevih dugovanja, tako da Andrić po povratku biva primoran prodati Jaguara. 

U toj nesreći nalazi posljednju mrvicu svoje auto-moto sreće, jer kupac je jedan od onih drugova seljaka-skorojevića što su se obogatili pljačkajući imovinu dobrih i nevinih Folksdojčera iz Vojvodine, čovjek koji ne zna šta je dobro, ali zna šta je skupo, tako da havarisanog Jaguara plaća kao novog, omogućivši nesretnom Andriću da vrati dugove i kupi novog Zaporošca. 

SKEJTER

On po Google Earthu troši svoje noći,

Stepenice tražeć' s kojih će da skoči.

Lager nešto koči, u njeg beči oči -

Mala kap Bimala, da l' će riješit moći? 

Da l' će zima ostati blaga kao sad?

Da l' će kiša stati, osušiti se grad? 

Uređaj odloži, stane da se tješi:

Globalno će zatopljenje probleme da riješi. 

Nije to ta zima kao što je bila, 

Zimi da se skejta, hoće viša sila. 

Puno to mu drago, pa se smješka blago, 

Sve od osjećaja tog da je skejter i sam bog.

LIFESTYLE OV DA POOR AND DANGEROUS

Da sam htio sticati vještine koje čovjeku pribavljaju sami ugled, onda bi komparativna književnost bio pravi studij za mene, ali kako sam htio, ili bolje reći morao sticati novce, ispostaviće se da je studiranje toga bila kardinalna greška. 

Nažalost, shvatio sam to tek kada je bilo prekasno za novi početak, onda kad sam uvidio da ni desetogodišnja potraga za zaposlenjem, naravno nekim koje je u skladu sa mojim obrazovanjem, nije urodila plodom. Sektor kulture, za koji sam nekoć bio ubijeđen da me jedva čeka, nikada mi nije otvorio svoja vrata osim samo malo, tjerajući me da te male odškrinutosti plaćam poštenjem i čašću, što ne bi bilo toliko bolno da ih u isto vrijeme nije otvarao širom za neobrazovane, nekulturne i nečasne ljude, koji od tih poslova žive nakaradno kao krpelj od ovce.  

Zbog takvih okolnosti čovjek upada u trajnu depresiju i pretvara se u nešto što u vječnosti, prema mom razumijevanju stvari, mora završiti kao stanovnik pakla. Nisam htio završiti u paklu, odviše sam bio zanesen idejom hurija da bih to želio, zbog čega sam razvio poseban životni stil, onaj moj sada već čuveni "Lifestyle ov da poor & dangerous", s kojim ću se doskora proslaviti po cijelom gradu, a najviše u kvartovima Gorica, Aneks i Švrakino selo, gdje skoro da nije bilo kuće u kojoj se, među posterima golišavih ljepotica i nabildanih glumaca, ne bi našla i poneka moja fotografija. 

Toliko poštovanje zaradio sam ponajviše zahvaljujući svojim komparativističkim moćima, da uvjerljivo pripovijedam ljubavne zgode sa djevojkama iz snova, kao i pobjedonosne storije žanra "sam protiv svih", omiljenog među obespravljenim i potlačenim, što nisu rijetka osjećanja ni kod bogataša. Moje fantastične pripovijesti na mnoge su ostavljale utisak neupitne istinitosti, baš kao da su prepisane iz Svetog pisma, pa su me ljudi voljeli i čašćavali, tako da sam o tom periodu svog života jedne prilike zapisao sljedeći distih:

Imanjem, ugledom, čašću, posljednji sam među prvim,

Ali, zato, međ’ posljednjim, tu sam još uvijek prvi. 

I kako to obično biva, kad se u siromaha nađe nešto vrijedno divljenja, da se oko njega sjate bogataši i, ne štedeći vlastitog obraza, pokušavaju mu uzeti to nešto džabe, tako se i oko mene stade stezati obruč, sačinjen uglavnom od izuzetno imućnih, ali totalno neinteresantnih muškaraca željnih neprilične im slave, te poneke izuzetno imućne, u grudi i usta operisane žene. Svi su oni, kao po dogovoru, jednako počinjali, sa pričom kako nemaju para, a završavali stilski različito, ali suštinski jednako, tražeći da napišem u svom stilu nešta i o njima, pa da se oni na to potpišu kao autori i kasnije, akobogda, snime po tome film. 

Ispočetka sam pokušavao izbiti im neki dinar iz džepa, no brzo sam shvatio da se uzalud trudim, jer sve su to bili priprosti, bezobrazni i bezobzirni ljudi, koji ne poznaju ništa drugo osim da varaju ili sami budu prevareni, što ne bi bilo teško, ali ni pošteno, tako da sam ih počeo odbijati, najprije direktno, a kako ih je to činilo još navalentnijim, onda pomoću kapare, pred kojom su se povlačili kao slama pred vatrom. 

No, kako mi srce nije od kamena, jedne prilike sam ipak popustio. Bilo je to onda kada je Hamo iz Amsterdama donio  ljubičasti skank, čuveni purple haze, čiji je zamamni miris bio tako jak da se nije mogao držati u kesici, samo u teglici. Došao je do mene i dao mi da probam, a kako je pala ljubav na prvi dim, stao sam razgledati po svojoj maloj i niskoj sobici, šta bi se moglo prodati, pa kad nisam našao ništa, sjetio sam se Tupka. 

Bio je to zdepast i plećat seljak, priprost kao da nema dana škole, jedan od bezbroj takvih koji su se u posljeratnoj kleptokraciji snašli kako nijedan pametan i moralan čovjek nije, tako da se za dvadesetak godina robovanja gorim od sebe uspio obogatiti, naravno ni blizu kao oni, ali dovoljno da počne ozbiljno patiti što nije slavan. Moj prezir za njega nije bio tako potpun i oštar kao prema pokvarenim bogataškim sinovima, jer Tupko je za svoj sjaj, ako ništa, lizao dupeta svaki dan i govorio šta mu drugi kažu držeći se da sam tako misli, dok su ovi bez ikakvog truda dobijali sve na srebrenom pladnju, pa je uz to bio još i čovječniji od njih, jer on je jedini za svoju lažnu biografiju nudio unaprijed stoju, “za materijal” kako je govorio, te još stoju po završetku posla. 

Hamo mi je dao telefon i ja sam ga nazvao, pa nije prošlo ni dvadeset minuta, a Tupko je došao sa svojim velikim crnim Mercedesom, u kom je izgledao kao šofer, i donio pare, koje mi je dao sa riječima da vjeruje u mene, poslije čega je odjurio jer neko ga je zvao, neko ko ga je nazivao ahmakom i tokmakom tako da sam i ja čuo. 

To veče sam iskusio kako je biti Jimi Hendrix, jer osim što sam u džepu nosio purple haze, bio sam i u društvu jedne mlade foxy lady, svježe pristigle iz provincije, koja je kao takva imala sposobnost da u meni vidi onu atrakciju što su je lokalne fokserice smatrale odavno iščezlom, izgustiranom. Na moj prijedlog da joj najprije pokažem Kozju ćupriju oduševljeno je rekla da!, uprkos tome što je već bio mrkli mrak.

Na kraju nismo do Kozje ćuprije ni stigli, jer umjesto do nje, poveo sam je na kozju stazu, s kojom se popesmo na Orlovačke stijene. Zapalili smo džoint, poslije čega sam, na tri i po metra od ruba, čuvao malu foxy lady da ne padne u čvrstom i sveobuhvatnom zagrljaju, od čega su mi se pomiješale muzike i više nisam znao ni koja je pjesma, da li Purple ili Foxy? 

Kako to već dolikuje poznatim piscima, pripovijedao sam joj tada čudesne priče o gradu, izmeđuostalih i to da po Bašeskijinom ljetopisu postoji legenda vezana baš za Orlovačke stijene, iste te na kojima smo mi, kako su u stara vremena žene dolazile tu ležati na jajima kao orlovice, te kako bi poslije izvjesnog broja večeri provedenih u tom poslu sticale sposobnost razumijevanja govora ptica, na osnovu čega su se zatim uspinjale visoko na društvenoj ljestvici, nerijetko završavajući kao sultanije. Bila je bistroumna, odmah mi je skresala u brk da je to glupa priča, od vrste kakvom se zabavljaju tupe i glupe žene iz njenog sela, te da je mislila kako sam je doveo na to pusto mjesto zbog drugih stvari. 

Izlišno je da pripovijedam šta je tada bilo, jer to bi moglo skrenuti pripovijest u tokove za koje je nekoć bio sinonim SCT, dok danas za to postoje internet servisi, koji sišu više megabajta i od socijalnih mreža. Dovoljno će biti da kažem kako sam poslije te večeri shvatio jednu veoma bitnu stvar, a to je da sa tom malom želim raditi preko cijele godine ono što ostali sisari oko nas čine samo u jedno godišnje doba. 

Drugim riječima zaljubio sam se, i kako sam već bio u godinama kad čovjeku prestaje biti strana misao da se ženi, ozbiljno sam se zamislio - nije li došlo vrijeme za kraj Lifestyle-a ov da poor and dangerous-a, e kako bi se stvorio prostor za nešto novo, nešto što je unosnije i stabilnije, podesnije za podizati djecu, za koju nisam bio siguran da ih već nisam umijesio i u peć ubacio? Misao da jesam nije me više plašila kao nekoć, a kad sam kasnije tog dana vidio na internetu bebu skejtera, što ni dvije godine godine nema a već skejta, suze mi pođoše na oči, jer prepoznah u tome tačno ono što želim. 

Nađoh se tada ponovo u starom ćorsokaku, u onom lavirintu što mu je ćorsokak u svakom ćošku, sada još i većem, jer kroz godine, među vrijednim mravima koji drže poslove, izbio sam na glas kao cvrčak što se samo zajebava. Vidio sam to u onih nekoliko pokušaja da promijenim zanimanje, kada je bilo: 

Šta radiste celo leto? -

Svirao sam, bogme, tada. -

Svirali ste? To je lepo!

Zaplešite malo sada.

Sve je još nekako išlo dok je u kesici bilo ljubičastog hejza, s kojim smo mala Foksi i ja punili lule mira, ali onog dana kad ga nesta, a u lulu se vrati stara memljiva albanka čekićara, koja na prvi dim, umjesto da je vine u nebo, zakuca malu Foksi pod zemlju, došlo je do raspada sistema, do njenog odlaska od mene bez riječi i ubrzo zatim do poruke: "Game over." Nisam htio siliti, znao sam da ljudi nevični travi, kad se napuše žestoke albanke, umjesto da slušaju lijepu muziku i gledaju BBC earth, puste da ih savladaju lude paranoidne misli, a kada sam je probao kontaktirati sutradan, preko čega god sam probao, naišao sam na neugodni block. 

Nastupiše teški dani, oni kad ne možeš ni čitati, ni skejtati, a možeš se svađati i tražiš da se posvađaš, poslije čega čovjeku nikad ne biva bolje, samo gore. Mrzio sam sebe i cijeli svijet, i žalio ovu našu razjebanu Bosnu, u kojoj cvjeta svaka nepoželjna i tobože zabranjena društvena biljka, ali ne i purple haze, orange bud, white widow i druge koje meni trebaju, meni i devedeset devet posto drugih ljudi, koji u nedostatku tih bogomdanih medikamenata bivaju gurnuti u mrtve tablete i mučni alkohol, jer kao što se, zbog zraka, u Boliviji ne može živjeti bez da se žvaće lišće koke, u Jemenu, zbog svega, lišće drveta kat, ne može ni u Bosni bez nekog otrova, zbog društva. 

U takvom raspoloženju zatekao me i Tupko, koji je došao da vidi kako napreduje njegovo slavno autorsko djelo. Kada sam ga vidio u novom, za broj manjem kariranom odijelu i sa svježe ošišanom glavušom, na kojoj su šiškice stajale kao da su zaljepljene na bukov ćutuk, došlo mi je da povratim. Osmjehujući se poput automata, prosuo je na mene pregršt seljačkih komplimenata, bez veze sa stvarnošću, pa upita kako napredujem? 

Šutio sam, boreći se sam sa sobom da mu ne kažem kako nema od toga ništa, što nisam mogao učiniti lako iako sam osjećao da tako želim, a iz razloga što bih tada bio isti kao on i svi drugi ljudi od kojih me obuzimalo gađenje, lažovi i prevaranti sitnih duša, čiji životu prolaze u ponižavajućoj glumi da su bolji nego što jesu. 

Zbog toga progutah knedlu i rekoh da ide odlično, savjetujući mu da se lagano već počne spremati za novu životnu ulogu, za koju postoji velika vjerovatnoća da će se iznenaditi - nisam siguran da mu spis koji za njega spremam neće priskrbiti ne lokalnu, nego svjetsku slavu. Nije znao šta znači priskrbiti, a kada sam mu objasnio, sklopio je ruke preko nosa i usta, polako ih otro, pa mrtav ozbiljan tiho izjavio: “Bože dragi, ako postanem svjetska persona non grata!”

Iako mi je raspoloženje bilo crno poptu neotkopanog uglja, nisam mogao izdržati da se ne nasmijem na ovu glupost. U Sarajevu ima jako puno neukih, slobodno se može reći i glupih ljudi, koji pokušavaju zabašuriti to svoje stanje primjenom latinskih i grčkih riječi gdje im nije mjesto, nesvjesni da se s tim odaju kao papagajski mozgovi, ali Tupkov primjer ih je sve zasjenio. Njegova prostodušnost nije to doživjela kao uvredu, već kao laskanje, tako da je ustao, uvukao stomak i uhvatio se za revere, pa tako stojeći rekao: “Jebo Danisa! Radiće me Spilberg!” 

“Hoćeš li promijeniti ime u Oskar?”, pitao sam ga. 

“Pa…”, reče Tupko i zastade, “Sve je to u planu.”

“E kad je tako, daj odmah i onu drugu stoju, jer završiću ti do večeras”, ispalih ja. 

Bio je previše zanesen da odbije, a ja sačekah da Mercedes ode niz ulicu, pa spremih ruksak, zaključah vrata svog malog stana i pođoh na autobusku, sa namjerom da pobjegnem iz tog ludog društva, zanoseći se mislima o novom početku, u novoj zemlji i pod novim imenom. 

Kartu sam kupio za Zagreb i dok sam se vozio, razmišljao sam kako da se nazovem, pa odlučio neka bude August, jer bio je avgust mjesec. Podrugljiva savjest upita me nisam li upravo prevario i pokrao čovjeka za dvjesto maraka, ali ja joj samo nadmoćno otpjevah:

Some say I’m ruthless, some say I’m grim

Once a burglar broke into my house and I robbed him

Plenty and many brains I bust

'Cause I’m livin' the lifestyle ov da poor and dangerous