Dva sata poslije ležao sam sa Anom na travi i umirao od dosade slušajući njenu životnu priču, za koju se po mnogo čemu moglo zaključiti da je neistinita. Lagala je toliko loše da joj je otac do pola priče bio advokat, od pola arhitekta, dok je mama uvijek bila profesorica, ali čas historije, čas matematike.
Slušao sam bajku o odrastanju u visokom društvu, uz muziku klavira i večere na kojima slikar slika sliku, razmišljajući šta je nagoni da tako laže nepoznatom čovjeku? Poslije dužeg razmišljanja našao sam odgovor koji me zadovoljio: socijalni slučaj.
U svemu tome sam valjda i zadrijemao, a kada sam se probudio Ane više nije bilo, kao ni mojih novčanika i telefona. Desetak metara dalje ugledao sam novčanik, čija je provjera samo potvrdila Anin socijalni status, jer uzela je sve, uključujući jedan cent iz pregrade za papirni novac, koji je tu bio radi uroka. Ipak, bio sam sretan što mi nije odnijela ličnu kartu i vozačku, ali samo zakratko, jer sjetio sam se Barbarosinih riječi da ne idem daleko.
Sigurno me već zvao, pomislio sam i mahinalno pošao prema Kometi, osjećajući nadolazeće kajanje zbog protraćenih vremena i novca, zbog što sam ikako u Pariz i dolazio. U mislima sam vidio Barbarosu ljutog, vidio sam sebe kako stojim ispred stola i lažem kojekakve gluposti, na koje on samo uspija usnama i ne progovara. Ukratko - sjebao sve.
Pariz mi je po ko zna koji put u tih godinu dana postao prevelik, sa ulicama kojim nema kraja. Hodao sam najbrže što mogu ali to nije bilo dovoljno, morao sam potrčaŠtati. Bilo mi je dobro dok sam trčao, poklopila se radnja sa stanjem duha, koji od toga živnu i pođe da se brani, smisli u trku priču da se nisam javio jer sam radio, utovarao brašno u pekaru, trebaju mi pare. To mi se učinilo kao vraški dobar izgovor: neka čuje Barbarosa da nije jedini zainteresovan za moje usluge.
Bila je to uzaludna trka, jer nisam ga zatekao u direkciji Komete. Prošao sam s druge strane u knjižaru, ali zatekao sam samo Antona, koji mi na pitanje gdje je Barbarosa odgovori pitanjem otkud on zna? Izašao sam iz knjižare kao popišan. Jednom u životu naiđe prava prilika i čovjek je uprska.
Iz nekog razloga bio sam ubijeđen da me zvao i da je priča sa baronicom tek počela. Mislio je da se može na mene osloniti, napomenuo mi da budem u blizini jer je znao da će opet slati, ali nisam mu se javio, umjesto toga - pokretna stanica je trenutno isključena. Iz Barbarosine perspektive - jad uzeo pedeset eura i zbrisao, ugasio mobitel. Nikada me više taj čovjek neće zvati, ni za kakav posao.
Od jada i muke nisam imao snage ni da odem kući pješke. U metrou, kraj automata za karte, ležao je isti klošar od jutros. Pitao sam ga da mi posudi dva eura za kartu, vraćam sutra ujutru. Klošar je samo ležao sa rukama na potljku i piljio u strop. Preskočio sam kapiju.
Na stanici je bilo puno klošara, kao neki klošarski samit. Već je pala noć i napolju je postajalo sve hladnije, pa su se tu sklonili. Podsjetili su me na scenu iz "Zvonara", kad Pjer Grengoar dođe u Cigansku malu, s tom razlikom što ovdje ništa nije bilo veselo, sve nekako tužno, ubogo, za pobjeći glavom bez obzira. Onda sam se sjetio i rečenice: "Pjesništvo Pjera Grengoara, hemičarskim jezikom kazano, sastavljeno je od jedne desetine pjesništva i devet desetina častoljublja."
Ujela me ta rečenica za samo srce, čučnuo sam pored zida i zamislio se, jesam li isti kao Pjer Grengoar? Šta je to što me tako neodoljivo tjera da pišem? Unutrašnja potreba svakako, ali otkud ta unutrašnja potreba, šta je stvorilo?
Tražio sam odgovor na ta pitanja kada sam ugledao kako se odozgo spušta originalni klošar pokraj automata, koji se među tom modernom klošarijom doimao gordo poput plemića sa onim svojim crnim ogrtačem, a nekako se i držao gordo. I on je vidio mene, i kad se spustio pošao pravo prema meni, prešavši preko lika koji je potrbuške ležao preko prave linije između njega i mene. Njegovi odlučni pogled i hod, a posebno ruke stisnute u šake, natjerale su me da ustanem i napnem se.
Mislio sam da ćemo se potući, a desilo se to da je klošar prišao i otvorio obje šake, otkrivši na dlanovima po dva eura. Rekao mi je da izaberem novčić koji hoću. Nisam se mogao odlučiti i zatražio sam mu oba. Oči mu sijevnuše kao munja, ali dade, tutnu mi u šake i reče: “Dieu, que misère!” Otišao je bez pozdrava i bez osvrtanja. Gledao sam ga kako se na pokretnim stepenicama uzdiže u nebo poput nekog crnog anđela.
Kad je nestao u plafonu, javio se i odgovor na ranije postavljena pitanja: Pjer Grengoar i ja nismo isti, i da jesmo to nije razlog za razočarenje, prije za ponos, jer dobar je to momak u cjelini, pravi, niti kamči, niti krade, radi pošteno sa onim što mu je Bog dao. Vrijedi to aplauza puno više nego mnoge prevare i budalaštine kojima glupi ljudi aplaudiraju svakodnevno.
Izašavši iz metroa pošao sam u Lidl. Sati je bilo pola osam, potrčao sam jer već su počela finalna sniženja hrane koja ako se ne proda ide u smeće. Tu se za četiri eura moglo puno, ali je trebalo biti brz, konkurencija je bila velika, od klošarije do gospode, svak voli platiti jedan euro nešto što je čitav dan koštalo pet.
Ovog puta sam imao sreće i sa četiri eura uspio kupiti veliki sendvič sa sirom i salamom, četiri puža sa orasima i pola kile voćne salate. Jedva sam čekao da stignem kući jer od sve muke koja me snašla bio sam jako ogladnio. Nadao sam se da Karl neće biti kod kuće, želio sam mu da trenutno večera u nekom finom restoranu i da mu večera bude još obilnija i bogatija od moje
Želja mi se ostvarila, nije ga bilo. Zavalio sam se na krevet i izvadio sendvič. Sa svakim zalogajem osjećao sam kako mi se vraćaju snaga i pamet, i s njima volja za životom, za uspjehom, za tim nekim osvajanjem Pariza u književnom smislu. Tako je i Balzak počeo, pa na kraju završio među svjetskim velikanima.
Puževi nisu bili tako dobri, već su ostarili i postali gumenasti, a kako su se otkidali sa razvlačenjem frcali su iz njih mljeveni orasi, prznili sobu. Jedan mi je bio dosta, prešao sam poslije toga na voćnu salatu, i na kraju smotah malu cigaru, otresajući pepeo u tacnicu od voćne.
Poslije toga moj mi položaj nije više izgledao tako loš. Ustao sam i krenuo šetati s kraja na kraj mansarde, osjećajući se kao brodski kapetan u oluji, odlučan da ustraje i dovede brod u mirnu luku, gdje čekaju sreća i blagostanje. Oluja, to je bio moj život, a luka spisateljska slava.
Zastao sam pred ogledalom, pred onom uskom krhotinom od ogledala što je u mansardu donio debeli Karl. Kao da viri iz parnice napravljene kakvom ogromnom kandžom, preda mnom je stajao stari morski vuk za književnost, odlučnog lica i stava.
Tada mi je sinulo: treba mi novi roman. Nešto manje bosansko i više francusko, jer budimo realni, koga, osim Bosanaca, boli kurac za Bosnom?
Dohvatio sam torbu i izvadio rukopis "Gornjeg svijeta". Gledao sam u njega s osjećajem blagog gađenja. Zaista, ko bi čitao nešto s takvim naslovom? Ako tako nastrani ljudi postoje, onda bi to morali biti neki strahoviti bijednici, ljudi koji sami sebe doživljavaju kao donje, ili možda kao gornje, što je još bijednije.
Iste sekunde odluka je pala: uništiću "Gornji svijet", književno djelo Petra Zelenka neće biti poligon za razvijanje jadovskih misli i osjećanja.
Na prvu sam htio da ga zapalim, ali sam tada spazio nešto bolje, spazio sam krovni prozor. Neka "Gornji svijet" leti, neka ga raznese noćni pariški vjetar.
Izvadio sam spajalicu i zgužvao prvu stranicu, na kojoj su naslov i ime pisca. Odškrinuo sam prozor i izbacio rukopis na krov.
"A sada na posao", rekoh sebi i otvorih Karlov laptop.
Nema komentara:
Objavi komentar