Iz Pariza - četvrta glava

             

            4. 

Sutradan ujutru, ili bolje reći u podne, dočeka me isti problem kao juče, kao prekjuče, kao svaki drugi dan otkako sam postao Parisienne. 

Prva pomoć zvana Karl nije se još vratila, valjalo je smisliti nešto. Za svaki slučaj otišao sam u Karlov ćošak i probao pogledom pronaći nešto jestivo. Nije bilo ničeg takvog, umjesto toga pažnju mi privuče pjesma, očito zapisana u naletu inspiracije, na kesi od voća:

To su grudi najveće na svijetu,

Gorostasni kolosi, titani u letu 

Vratio sam se u svoj ćošak i legao da smislim šta ću. Sprat ispod nas živjela je Beatris, debela crnkinja (nije li Karlova pjesma o njoj?), koja je po čitav dan pravila jaka i masna jela.  Inače sam znao ići za nju na pijacu i u mesnicu, ali ne i u posljednja dva mjeseca, koliko ima da smo se posvađali. 

Umio sam se i obukao plavu košulju, koju mi je ranije pohvalila, a prsnuo sam se i parfemom, jednim od njih dvadeset iz Karlove kolekcije dupljaka. Nisam htio trošiti svoj Armani parfem jer pitanje je bilo hoće li prihvatiti izvinjenje, jako se naljutila što sam joj rekao da je debela krmača. Nisam to trebao uraditi, ali sama je to skrivila, da bi nasmijala svoju prijateljicu Žalfiju naštimala mi je kantu vode iznad vrata, koja mi je pala na glavu kad sam ušao. Da me samo zalilo ne bih se ljutio, ali kantica je bila metalna i dobro me pukla po tjemenu, refleksno sam rekao "krmačo debela", a prijateljicu sam joj tada i prozvao Žalfija, pravo joj je ime bilo Antoaneta. Da bi operacija izvinjenja bila što uspješnija našao sam joj i mali dar - knjižicu "Mirni dani na Klišiju" od Henrija Milera. 

Sve je to bilo džabe, Beatris nije bila kući. 

Vratio sam se na mansardu i razmišljao šta dalje. Prišao sam malom prozorčiću iznad Karlovog madraca i zagledao se napolje, u krovove Pariza iznad kojih se gužvaju otrovni tmurni oblaci, od kojih me uhvati strah: izgledali su kao belaj u najavi.

Naumpade mi kako sam ispao idiot što sam izbacio "Gornji svijet" na krov, prvo što je primitivno tako bacati smeće, a drugo što sam za print tog smeća u Parizu morao dati 25 €, mogao sam ga ako ništa poslati na kakav konkurs. Otišao sam da vidim ima li ga, ali krovni prozor se mogao samo odškrinuti, nedovoljno da propusti glavu. Jebaji ga. 

Jedno je ipak bilo sigurno, a to je da u stanu nema hrane, što znači da valja izaći i dati se u potragu. 

Niz stubište sam silazio s mislima na sinoć započetu novelu, radnog naslova "Gospodin Clochard", o klošaru iz metroa. Sjećanje na prvu scenu, u kojoj se protagonist u rumenu zoru umiva fino mljevenom ugljenom prašinom, vrati mi mrvicu optimizma. Činilo mi se to kao dosta dobro, potpuno originalno - bar ja nisam znao ni za jednu drugu priču koja počinje tako. Ideja je bila da g. Clochard do kraja priče ispadne superheroj, neka vrsta Robin Huda, boljeg od originala po tome što ne otima, nego prosi, kamči od bogatih da bi dao siromašnim. Trebalo ga je ispisati što prije, željezo se kuje dok je vruće, i zato je valjalo nahraniti kovača. 

Izašao sam na ulicu i pošao prema Kometi. Htio sam potražiti najprije Anu, a onda i Barbarosu. Nadao sam se da će mi Ana vratiti telefon i tako učiniti dostupnim za Barbarosu, a ako ne to, onda da će me Barbarosa razumjeti i sam mi dati neki telefon, ili pare da ga kupim. Pare bi mi bile najdraže.

Putem sam gledao neću li vidjeti koga poznatog. Ispred Denijeve prodavnice pića sam vidio Emanuela, lika kog sam poznavao iz Herkulesa, stajao je i zveckao sitnišem u čaši na  prolaznike. Na prvu sam mislio samo proći, ali u trenu mimoilaska učini mi se da zveket iz čaše i nije toliko sitan. 

Emanuel je bio jedan od onih krupnih i snažnih tipova koji preziru svaki rad. Druženje s njim nije moglo proći bez tirade o tome kako ozbiljan pisac ne smije imati stalni posao, a najbolje nikakav. Pisao je lošu književnost o ženama sa kojima je spavao, predstavljajući ih kao najzgodnije i najbogatije dame Pariza. Emanuelov autorski pečat bio je uvijek isti kraj - mole ga dame da im uzme novac, a on nikada ne uzme jer nije kurva. Tvrdio je da će za tu skarednost jednog dana dobiti Nobela. 

Kratko sam ga pozdravio i odmah krenuo sa pričom kako sam pošao kod prijatelja, poslovođe restorana, koji za pet eura prodaje vaučere od dvadeset. Mamurni Emanuel nije u tome vidio ništa posebno, kao svi pravi cugeri slabo se interesovao za hranu. 

Uvidio sam tu grešku i odmah je korigovao, dodao da uz vaučer od dvadeset eura dođe neograničeno vino. To je već upalilo lampice u ugarskom Emanuelovim očima, pitao je: "Crno ili bijelo?" - "Imaju oba", odgovorio sam mirno, a sve je u meni bilo nemirno, usplahireno, kao da će sad trijumfovati. 

Emanuel istrese čašu u šaku, napuni svoj ogromni dlan kovanicama od cent i dva kao većim i manjim brabonjcima. Osim siće ispade i jedan oblutak veličine prepeličijeg jajeta, koji je činio da čaša gšlasnije zvecka. Tračak nade vratio se kada je zavukao ruku u džep, ali samo za trenutak, jer izvuče od tamo još brabonjaka, među kojima se jedno jedino pedeset centi doimalo kao dukat. Kad se sav prebrojao, imao je euro i cent. Pitao je da mu posudim 3.99. Otišao sam bez riječi. 

Stigao sam do parka kod Komete i stao po njemu šetati, gledajući unaokolo neću li opaziti Anu. Nekoliko puta sam prošao puteljkom na kom prostitutke uobičajeno vrebaju. Ovaj put su bile samo dvije, obje debele. Treći put kad sam prolazio zastao sam da ih upitam poznaju li Anu, opisavši je kao veoma mršavu djevojku sa veoma krupnim očima. Rekle su mi da je ne poznaju i da ću je i ja zaboraviti ako odem s nekom od njih. Objasnio sam da nije o tome riječ, nego da me ženska orobila na spavanju, ukrala mi novčanik i telefon. Rekle su da im je žao i prestale mi dobacivati kad prolazim. 

Smišljao sam šta da kažem kad uđem u Kometu i da li mi je bolje na službeni ulaz ili kroz knjižaru. Na službenom ulazu postojala je realna mogućnost da portir nazove sekretaricu, sekretarica da kaže kako me nema u planu i ništa od toga. U knjižari vreba Anton, koji jeste nezgodan, ali opet lakši za preći. Odlučio sam kroz knjižaru i nakon nekoliko komplikovanijih gluposti uspio nadoći na kratko rješenje, stalo u dvije riječi - hitno je. 

Imao sam sreće, Anton nije bio u radnji, samo Simona, koja me na riječi "hitno je" bez riječi odvela do lifta u magacinu koji vodi u Barbarosino predsoblje. 

Kada je lift došao, donio je sa sobom Barbarosu, koji se nemalo iznenadi kad me ugleda i reče kako ima telepatske mogućnosti. U tom trenutku dojurio je i Antoan, taman da vidi Barbarosu kako me tapše po ramenu, napravi se kao da traži nešto među paketima knjiga. 

Pričinilo bi mi to radost, da mi u tom trenutku ne dođe muka i na Pariz, i na književnost, i na sve živo, od čega mi zatim ne bi dobro. Povratio sam crno i srušio se.

Više nisam ustao.

Kraj

LINK ZA PRETPOSLJEDNJU GLAVU: https://borislalic.blogspot.com/2023/02/iz-pariza-treca-glava.html

Iz Pariza - treća glava

             3.

Dva sata poslije ležao sam sa Anom na travi i umirao od dosade slušajući njenu životnu priču, za koju se po mnogo čemu moglo zaključiti da je neistinita. Lagala je toliko loše da joj je otac do pola priče bio advokat, od pola arhitekta, dok je mama uvijek bila profesorica, ali čas historije, čas matematike. 

Slušao sam bajku o odrastanju u visokom društvu, uz muziku klavira i večere na kojima slikar slika sliku, razmišljajući šta je nagoni da tako laže nepoznatom čovjeku? Poslije dužeg razmišljanja našao sam odgovor koji me zadovoljio: socijalni slučaj. 

U svemu tome sam valjda i zadrijemao, a kada sam se probudio Ane više nije bilo, kao ni mojih novčanika i telefona. Desetak metara dalje ugledao sam novčanik, čija je provjera samo potvrdila Anin socijalni status, jer uzela je sve, uključujući jedan cent iz pregrade za papirni novac, koji je tu bio radi uroka. Ipak, bio sam sretan što mi nije odnijela ličnu kartu i vozačku, ali samo zakratko, jer sjetio sam se Barbarosinih riječi da ne idem daleko. 

Sigurno me već zvao, pomislio sam i mahinalno pošao prema Kometi, osjećajući nadolazeće kajanje zbog protraćenih vremena i novca, zbog što sam ikako u Pariz i dolazio. U mislima sam vidio Barbarosu ljutog, vidio sam sebe kako stojim ispred stola i lažem kojekakve gluposti, na koje on samo uspija usnama i ne progovara. Ukratko - sjebao sve. 

Pariz mi je po ko zna koji put u tih godinu dana postao prevelik, sa ulicama kojim nema kraja. Hodao sam najbrže što mogu ali to nije bilo dovoljno, morao sam potrčaŠtati. Bilo mi je dobro dok sam trčao, poklopila se radnja sa stanjem duha, koji od toga živnu i pođe da se brani, smisli u trku priču da se nisam javio jer sam radio, utovarao brašno u pekaru, trebaju mi pare. To mi se učinilo kao vraški dobar izgovor: neka čuje Barbarosa da nije jedini zainteresovan za moje usluge. 

Bila je to uzaludna trka, jer nisam ga zatekao u direkciji Komete. Prošao sam s druge strane u knjižaru, ali zatekao sam samo Antona, koji mi na pitanje gdje je Barbarosa odgovori pitanjem otkud on zna? Izašao sam iz knjižare kao popišan. Jednom u životu naiđe prava prilika i čovjek je uprska. 

Iz nekog razloga bio sam ubijeđen da me zvao i da je priča sa baronicom tek počela. Mislio je da se može na mene osloniti, napomenuo mi da budem u blizini jer je znao da će opet slati, ali nisam mu se javio, umjesto toga -  pokretna stanica je trenutno isključena. Iz Barbarosine perspektive - jad uzeo pedeset eura i zbrisao, ugasio mobitel. Nikada me više taj čovjek neće zvati, ni za kakav posao. 

Od jada i muke nisam imao snage ni da odem kući pješke. U metrou, kraj automata za karte, ležao je isti klošar od jutros. Pitao sam ga da mi posudi dva eura za kartu, vraćam sutra ujutru. Klošar je samo ležao sa rukama na potljku i piljio u strop. Preskočio sam kapiju. 

Na stanici je bilo puno klošara, kao neki klošarski samit. Već je pala noć i napolju je postajalo sve hladnije, pa su se tu sklonili. Podsjetili su me na scenu iz "Zvonara", kad Pjer Grengoar dođe u Cigansku malu, s tom razlikom što ovdje ništa nije bilo veselo, sve nekako tužno, ubogo, za pobjeći glavom bez obzira. Onda sam se sjetio i rečenice: "Pjesništvo Pjera Grengoara, hemičarskim jezikom kazano, sastavljeno je od jedne desetine pjesništva i devet desetina častoljublja."

Ujela me ta rečenica za samo srce, čučnuo sam pored zida i zamislio se, jesam li isti kao Pjer Grengoar? Šta je to što me tako neodoljivo tjera da pišem? Unutrašnja potreba svakako, ali otkud ta unutrašnja potreba, šta je stvorilo? 

Tražio sam odgovor na ta pitanja kada sam ugledao kako se odozgo spušta  originalni klošar pokraj automata, koji se među tom modernom klošarijom doimao gordo poput plemića sa onim svojim crnim ogrtačem, a nekako se i držao gordo. I on je vidio mene, i kad se spustio pošao pravo prema meni, prešavši preko lika koji je potrbuške ležao preko prave linije između njega i mene. Njegovi odlučni pogled i hod, a posebno ruke stisnute u šake, natjerale su me da ustanem i napnem se.

Mislio sam da ćemo se potući, a desilo se to da je klošar prišao i otvorio obje šake, otkrivši na dlanovima po dva eura. Rekao mi je da izaberem novčić koji hoću. Nisam se mogao odlučiti i zatražio sam mu oba. Oči mu sijevnuše kao munja, ali dade, tutnu mi u šake i reče: “Dieu, que misère!” Otišao je bez pozdrava i bez osvrtanja. Gledao sam ga kako se na pokretnim stepenicama uzdiže u nebo poput nekog crnog anđela. 

Kad je nestao u plafonu, javio se i odgovor na ranije postavljena pitanja: Pjer Grengoar i ja nismo isti, i da jesmo to nije razlog za razočarenje, prije za ponos, jer  dobar je to momak u cjelini, pravi, niti kamči, niti krade, radi pošteno sa onim što mu je Bog dao. Vrijedi to aplauza puno više nego mnoge prevare i budalaštine kojima glupi ljudi aplaudiraju svakodnevno.

Izašavši iz metroa pošao sam u Lidl. Sati je bilo pola osam, potrčao sam jer već su počela finalna sniženja hrane koja ako se ne proda ide u smeće. Tu se za četiri eura moglo puno, ali je trebalo biti brz, konkurencija je bila velika, od klošarije do gospode, svak voli platiti jedan euro nešto što je čitav dan koštalo pet.

Ovog puta sam imao sreće i sa četiri eura uspio kupiti veliki sendvič sa sirom i salamom, četiri puža sa orasima i pola kile voćne salate. Jedva sam čekao da stignem kući jer od sve muke koja me snašla bio sam jako ogladnio. Nadao sam se da Karl neće biti kod kuće, želio sam mu da trenutno večera u nekom finom restoranu i da mu večera bude još obilnija i bogatija od moje

Želja mi se ostvarila, nije ga bilo. Zavalio sam se na krevet i izvadio sendvič. Sa svakim zalogajem osjećao sam kako mi se vraćaju snaga i pamet, i s njima volja za životom, za uspjehom, za tim nekim osvajanjem Pariza u književnom smislu. Tako je i Balzak počeo, pa na kraju završio među svjetskim velikanima. 

Puževi nisu bili tako dobri, već su ostarili i postali gumenasti, a kako su se otkidali sa razvlačenjem frcali su iz njih mljeveni orasi, prznili sobu. Jedan mi je bio dosta, prešao sam poslije toga na voćnu salatu, i na kraju smotah malu cigaru, otresajući pepeo u tacnicu od voćne. 

Poslije toga moj mi položaj nije više izgledao tako loš. Ustao sam i krenuo šetati s kraja na kraj mansarde, osjećajući se kao brodski kapetan u oluji, odlučan da ustraje i dovede brod u mirnu luku, gdje čekaju sreća i blagostanje. Oluja, to je bio moj život, a luka spisateljska slava. 

Zastao sam pred ogledalom, pred onom uskom krhotinom od ogledala što je u mansardu donio debeli Karl. Kao da viri iz parnice napravljene kakvom ogromnom kandžom, preda mnom je stajao stari morski vuk za književnost, odlučnog lica i stava.

Tada mi je sinulo: treba mi novi roman. Nešto manje bosansko i više francusko, jer budimo realni, koga, osim Bosanaca, boli kurac za Bosnom?

Dohvatio sam torbu i izvadio rukopis "Gornjeg svijeta". Gledao sam u njega s osjećajem blagog gađenja. Zaista, ko bi čitao nešto s takvim naslovom? Ako tako nastrani ljudi postoje, onda bi to morali biti neki strahoviti bijednici, ljudi koji sami sebe doživljavaju kao donje, ili možda kao gornje, što je još bijednije. 

Iste sekunde odluka je pala: uništiću "Gornji svijet", književno djelo Petra Zelenka neće biti poligon za razvijanje jadovskih misli i osjećanja. 

Na prvu sam htio da ga zapalim, ali sam tada spazio nešto bolje, spazio sam krovni prozor. Neka "Gornji svijet" leti, neka ga raznese noćni pariški vjetar. 

Izvadio sam spajalicu i zgužvao prvu stranicu, na kojoj su naslov i ime pisca. Odškrinuo sam prozor i izbacio rukopis na krov. 

"A sada na posao", rekoh sebi i otvorih Karlov laptop.

LINK ZA PRETHODNU GLAVU: https://borislalic.blogspot.com/2023/02/iz-pariza-druga-glava.html

NASTAVLJA SE! 

IZ PARIZA - druga glava

 2.

Na ulicu sam izašao kao potpuno novi čovjek. Ranije sam za Barbarosu krečio, nosio namještaj, štijao zemlju, išao po cigare u dva noću, a ovo je sada bilo nešto sasvim drugo, nešto što mi je dalo potpuno novu nadu u Pariz i moj književni uspjeh u njemu. 

Svo to služenje, inače dosadno, a veoma mučno svaki put kad mi Barbarosa nije za to dao ni centa, urodilo je neočekivanim plodom. Bilo je jasno kao dan da taj moćni i bogati čovjek ima u mene puno povjerenje - da nema, ne bi mi povjerio ulogu pismonoše, i to u situaciji gdje se pismo nosi u vilu Agni, najprviji dio prvog arondismana, srž Sen Žermena. Šumilo mi je od tog saznanja u glavi kao da stojim pored nekog slapa, a u bijeloj vodenoj pjeni pjenio se i moj zanos, i vjera tako lijepa da je nikada neću zaboraviti, prelijepa vjera da je to početak onoga zbog čega sam i došao u Pariz. 

Sišao sam u metro i na automatu kupio kartu, za euro i devedeset, sa Barbarosinom novčanicom od 50 €. Nema sumnje da je dobijena novčanica u velikoj mjeri podstakla moj zanos, jer veliki je skok sa osamdeset pet euro centi na 50, 85 €. 

Pored automata ležao je jedan od onih izvornih, originalnih pariških clochard-a, čija su lica kao da se svakodnevno umivaju ugljem, istakao ispred sebe tri pokisle razglednice i napisao iznad 2 €. Platio sam i uzeo najmanje pokislu, samo na ćošku malo izvitoperenu, na kojoj je bila dotjerana žena, uokvirena srcolikim buketom ruža u smiješnoj fotomontaži.  Na stanici je bila i mala pošta. Otišao sam u poštu i napisao: 

Dragi Karl, 

Ja sam žena koja je pročitala tvoju zbirku poezije i ostala impresiomirana. Nikada u životu nisam pročitala nešto tako originalno, tako dubokoumno, duhovito i divlje, sve u isti mah. U interesu svih nas koji te volimo - vole te i moje kolegice s posla - molimo te da ne mijenjaš ništa i da samo nastaviš pisati. Čekamo tvoju novu zbirku! 

Patricija

P. S. Šaljem ti ovu razglednicu kako bi ubuduće obratio pozornost na mene kada se mimoilazimo na ulici.

Slanje me došlo šezdeset centi, koje sam potrošio sa velikim zadovoljstvom, jer ranije prije toga Karl je nasankao mene na sličan fazon: donio mi tobožnje pismo od Barbarose, u kom Barbarosa kao piše Karlu da je čitao moj “Gornji svijet” i da je to sljedeći Kometin hit. To nije bilo sve, u  nastavku pisma Karl-Barbarosa je tražio od Karla da popriča sa mnom i sazna koliko bih para tražio za autorska prava. 

 Upecao sam se na tu priču punim, izvadio iz ormara odijelo i cipele i takav otišao kod Barbarose, koji me sa velikim čuđenjem pogledao kada sam izvadio kovertu i spustio mu je na sto, sa riječima da je unutra moja ponuda  za “Gornji svijet”. 

Nije znao o čemu pričam, vidjelo se da je istinski zatečen. Kada me je ozbiljno pitao da li je sa mnom sve u redu, nisam mogao da mu odgovorim, moj odgovor bio je to što sam se zacrvenio kao crveni Marlboro, po kog me tada poslao i spasio neugodne situacije. 

Htio sam da se osvetim Karlu za tu bruku. Žena sa razglednice nije bila ružna, a to što je razglednica bila iz fotokopirnice davalo joj je dodatnu uvjerljivost, pa neka je traži, iglu u plastu sijena. 

Barbarosina uputa glasila je da predam pismo baronici Agni lično, te da sačekam njezin odgovor prije nego se vratim. Pismo je bilo u elegantnoj koverti, nježne roze boje koja je sugerirala ljubavni karakter samog pisma. To je bio krunski dokaz da Barbarosa vjeruje u mene potpuno, a kad je već tako, onda ću mu ja u neka doba reći: “Dobro Barba, a kad će izaći moja knjiga?”, na šta će Barba odgovoriti sa: “Završeno.” 

Zamišljao sam baronicu Agni kao otmjenu damu, sa rukavicom do iznad lakta i muštiklom od 20 cm, plemkinju koja njeguje navike starog plemstva, tako da joj se u salonu iskupljaju značajni umjetnici grada Pariza. 

U to vrijeme na glasu je bio slikar Romanovič iz Rusije. Nešto mi je govorilo da ću kod nje sresti baš njega, a onda i da će njih dvoje tražiti od mene da im čitam svoj roman. Dalje nisam smio, vratio sam na pamet glavni cilj: ne iznevjeriti Barbarosino povjerenje. A s baronicom strogo poslovno, kao poštar - dobar dan, izvolite pismo. 

Uostalom, iluzije o plemenitosti kuće u koju sam se zaputio raspršiše se čim sam pred nju stao, jer bila je to ruina polupanih prozora i propalog krova, na čijoj se otpaloj fasadi očuvao natpis “Villa Agni”. 

Baronica je živjela u vrtlarevoj kućici, bezuba starica za koju sam na prvu pomislio da je stara dadilja ili tako nešto. Uputa da joj predam pismo na ruke bila je suvišna jer samo ta opcija je i postojala, žena je živjela sama. Pročitala ga je tu ispred mene i rekla da sačekam dok napiše odgovor, nakon čega je ušla u kućicu. 

Dok sam čekao guglao sam porodicu Agni i naišao na članak na portalu posvećenom francuskom plemstvu. Bili su to stari plemići, iz doba Luja XII, čija je prva kuća na Sen Žermenu podignuta još 1506. godine. Prvi Agni koji je proglašen plemićem zvao se David, a aktuelna baronica zvala se Pakeza. Pakeza nije vidjela puno od starog sjaja svoje porodice, u vrijeme njenog rođenja propast je već bila na vrhuncu. Nisam znao šta da o tome mislim, osim da sam se previše zaletio u mislima o svom novom pariškom početku.

Kada sam se vratio Barbarosa me dočekao u jednakom položaju kao ranije, ležeći na kauču, s tim što je sada umjesto novina čitao knjigu, debelu knjižurinu enciklopedijskog formata, naslova "Plemenite porodice Francuske” Odgovor baroničin očito mu nije bio po volji, jer prokomentarisao ga je sa: "Krava!" Poslije toga mi je rekao da sam slobodan, ali da ne idem daleko jer moguće da ću mu još zatrebati. 

Na ulici sam se sjetio jednog detalja o Barbarosi što mi ga je ispričao Karl: uprkos bogatstvu i moći, u duši je ostao nepopravljiv plebejac. To i reakcija na Pakezino pismo dali su mi povoda misliti da je Barba naumio u plemiće putem ženidbe, pa doživio odbijenicu. Tako nešto je pokušavao i Balzak, koji je pred kraj života to i postigao, neka plemenita gospa s kojom se dopisivao pristala je da se zajedno registruju kako bi Balzak dodao sebi “de” između imena i prezimena. 

Bilo kako bilo, ništa više nije upućivalo na to da bih se uskoro mogao iščupati iz bijede u kojoj sam živio, a kako sam u džepu imao četrdeset i pet eura, odlučio sam da se iščupam bar na trenutak. 

Sjetio sam se mlade kurvice iz parka koja želi ručak i otišao da vidim ima li je još. Našao sam je u razgovoru sa dva starija gospodina, od kojih joj je jedan držao ruku na donjem dijelu leđa, koju je svako nalo spuštao na dupe, a ona je vraćala na leđa. Ta je igra trajala podugo, po čemu sam shvatio da se gospoda s njom zabavlja izvlačeći maksimalno od onoga što se od takvih žena može dobiti za ništa.

"Gospođice", obratio sam joj se, "traži vas jedan gospodin, hoće da vas vodi na ručak." Bila je to prava riječ na pravom mjestu, pošla je sa mnom, ostavljajući neozbiljnu gospodu da gunđa. Drago mi je bilo što sam im je odveo, jer ja prema njoj nisam imao nikakvih želja osim da je nahranim, bila je jako mršava, kost i koža što se kaže. Poslije, ako već bude nešto htjela… Prije bih s njom šetao pokraj Sene držeći je ručicu, koja mi se puno sviđala, kako je uska i tanka. 

Poveo sam je kod Boze, obližnji talijanski restoran gdje se za petnaest eura mogla dobiti supa, glavno jelo i čaša vina. Predstavila mi se kao Ana, koja je u Pariz došla iz Tuluza kako bi studirala medicinu, ali je sticajem nepredviđenih okolnosti morala zalediti studij kako bi se posvetila zarađivanju. Rekao sam da sam književnik sa Balkana, u Parizu kao stipendista, te da trenutno tražim temu za novu knjigu, koja treba opisati život savremenog Pariza. 

Kao što obično biva sa djevojkama ove vrste, saznanje da sjedi s piscem podstaklo je da se ponudi kao tema za knjigu. Uz ozbiljan i dostojanstven izraz lica rekla mi je da sam upravo našao ono što tražim - istina, njen bi život možda više odgovarao za film, jer bi taj film osvojio Oskara, ali može i za knjigu, zašto da ne, knjiga je uvijek bolja od filma. 

U tom trenutku učinila mi se tako lijepa sa onim svojim krupnim nadsvođenim usnama i velikim očima na malom licu da sam bez razmišljanja pružio ruku i rekao: "Onda pišemo zajedno knjigu?" Ona svoju pruži kao dama, i ja poljubih malu ručicu u trenutku kad konobar donese supu i opomenu nas da u restoranu nema diranja i ljubljenja. NASTAVLJA SE! Link za prvi dio:

https://borislalic.blogspot.com/2023/02/iz-pariza-prva-glava.html

IZ PARIZA - prva glava

1.

Poslije godinu dana dolazak u Pariz činio se kao velika greška. Došao sam tu radi uspjeha i slave, a dobio bijedu i jad. Razmišljao sam o tome dok sam se spremao za sastanak sa Barbarosom. 

U ćošku, na madracu na podu, spavao je Karl. Bio mi je dužan pet eura. Glad me navela na razmišljanje - orobiti usnulog Karla ili riskirati sa idejom da ću doručkovati kod Barbarose? Sastanak je zakazan u devet i činilo se kao da bi to mogao biti sastanak-doručak.

Odlučio sam se za prvo. Karl je  ležao na leđima, sa glavom zabačenom preko ruba, potpuno odjeven. Iz njega je bazdio alkohol,  hrabrio me da ne budem nježan, jačina smrada svjedočila je da je još uvijek mrtav pijan. 

Izvadio sam mu novčanik, ali nisam imao sreće: osamdeset centi. Provjerio sam džepove i našao još pet centi, poslije čega mi je došlo da ga šutnem. Još sinoć sam ga gledao kako broji pare, sto dvadeset eura u apoenima od po deset. To me je navelo da mu pretražim i ormar, ali unutra me dočekao takav strahoviti nered od prnja, skula i knjiga da sam odustao. 

Sa osamdeset i pet centi u Parizu se ne može puno. U pekari preko puta kroasani su bili devedeset centi, ali stara pekarka nije dala ni centa pardona. Vidio sam je kroz izlog kako kroz osmijeh cvrkuće pred bogatim gospodinom i razmišljao kako je na kraju sve u tome: koliko para, toliko muzike. 

Sačekao sam bogatog gospodina na izlazu i rekao mu sa osamdeset pet centi na dlanu: "Gospodine, hoćete li biti tako dobri da mi donirate pet centi u svrhu kupovine kroasana?" Čovjek je bio raspoložen i dao mi dva eura. 

Pekarka je izašla da mi kaže kako ne mogu tu stajati, ali prekinuo sam je sa riječima: "Dva kroasana." Ušutila je i sa visine mi odbrusila da se kroasani kupuju za pultom. Poslužila me bez riječi. Da joj vratim, dao sam joj dva eura i rekao: "Uredu je." Nije rekla mersi. Na izlazu iz pekare okrenuo sam se i rekao: "Gospođo, odakle sam ja ne postoji pekarka koja ne bi siromahu prešla preko i pola marke, a vi cigančite za cent. Kako to objašnjavate?"  Odgovorila mi je da joj se obraćam na francuskom ako hoću da me razumije, tonom koji je raskrinkavao da me razumjela odlično. Izašao sam kao pobjednik. 

Do Barbarose sam išao pješke. Mogao sam se švercati dvije stanice u metrou, ali kroasani su me oraspoložili, a i dan je bio lijep, htio sam prošetati, udahnuti svježeg vazduha poslije spavanja u zagađenom. 

Putem sam gledao zgrade i ljude. Zgrade su bile lijepe, obasjane jutarnjim suncem dobijale su pozlaćene ivice i poprimale dozu bajkovitog. Da bajka nije u skladu sa stvarnošću otkrivala su ljudska lica, među kojima je bilo svakakvih, samo ne i nasmijanih. Jedini koji se smijao bio je momak sa jelovnikom u rukama, koji je sa ulaza u restoran mamio goste, ali i on samo donjom polovinom lica, gornja mu je bila sumorna. Prepao sam se da i meni ne bude isto, da mi Pariz ne sjedne na dušu tako da joj istisne svu boju i ostavi sivilo nalik na pepeo. 

U torbi sam nosio dva rukopisa, svaki put kad idem kod Barbarose sam ih nosio jer čovjek je imao izdavačku kuću. Znao sam da me ne zove zbog toga, nikada ničim nije pokazao da ima želje vidjeti moje roman i dramu, ali u dubini duše i dalje sam se nadao. S njim me upoznao Karl, koji je sarađivao  kao prevodilac za njemački u "Kometi", Barbarosinoj izdavačkoj kući. Fino se pri tome nalagao da je moj roman nešto najduhovitije što je pročitao u životu, s čime me možda i ukopao, naveo Barbarosu da gleda na mene kao na momka podesnog za svakakve  poslove - posljednji put kad je zvao krečio sam mu ured. 

U Paskalovu ulicu stigao sam dvadeset minuta prije termina, pa sam otišao u park da izgubim još malo vremena. Tamo sam vidio dvojicu klošara kako se svađaju, jednog starijeg sa vojnim ordenjem i drugog mlađeg sa tetovažama po licu. Ulična kurva, za koju se vidjelo da je nekoć bila zgodna i lijepa, prišla je i predložila mi da je vodim na ručak. Odgovorio sam joj da još nije vrijeme ručku, ali ona je rekla da to ne mora ni biti pravi ručak, malo putera i kroasan će biti sasvim dovoljno. Stavio sam ruku u džep i izvadio preostalu siću, koju joj pokazah na ispruženom dlanu. Okrenula se i počela zvati otmjenog gospodina u prolazu, ali taj je nije udostojio ni riječi. 

Knjižara "Kometa" u Paskalovoj ulici je bila na svom mjestu već preko sto godina. Otvorio je Barbarosin deda Ežen, zajedno sa istoimenom izdavačkom kućom, za koju su kroz historiju izdavala neka od danas klasičnih imena svjetske književnosti. To je moglo biti rješenje mojih problema, nagrada za muku što sam je pretrpio živeći kao pisac u tako velikom i skupom gradu, kada bi mi "Kometa" objavila knjigu. Imao sam roman i pjesme, pa neka Barbarosa sam izabere, a mene ako pita onda svakako roman.

U knjižari me dočekao poslovođa Anton, s kojim sam bio u zavadi odranije - optužio me da sam uništio jedan skupi strip tako što sam ga listao masnim prstima. Nisam to uradio i kada je Anton rekao da ga moram kupiti, rekao sam da ću to učiniti rado ako mi on da pare, sedamdeset pet eura. Nije mi oprostio što se Barbarosa, kog su dozvali zbog hitne situacije u radnji, izvikao na njega umjesto na mene. 

Sada se pravio da me ne prepoznaje, ali kada sam rekao da imam sastanak začudio se i odlučio provjeriti to telefonom. Barbarosa mi je rekao za njega da je glup k'o ćuskija i da je zato dobar poslovođa, uživa u tome da bude strog. 

Kad sam ušao kod Barbarose zatekao sam ga kako leži na kauču i čita novine. Izgledao je tako moćno da sam od nekakvog poštovanja zastao kraj vrata, a onda se sjetio kako se pekarka ulizivala bogatašu i požurio da mu priđem. Mirno je dočitao članak prije nego obrati na mene pažnju.

"Imam jedan posao za tebe", reče bez ustručavanja. Nije mi se to tako dopalo, nije me ponudio ni da sjednem, ali svijest da iduće sedmice dolazi kirija natjerala me da se primim uloge momka za sve šutke. "Slušam", rekao sam, i Barbarosa je prešao na stvar.