ANDRIĆ I JAGUAR

Andrićeva fotka snimljena neposredno nakon što mu je drug Puškarac saopštio da će naći načina da uveze Jaguara

Među bolje upućenim biografima Ive Andrića postoji puno nesuglasica, ali i dosta slaganja. 

Jedna od stavki oko koje se svi slažu jeste da je Andrić, koristeći se mnogobrojnim pseudonimima, dominirao književnim konkursima Jugoslavije u periodu od 1967. do kraja 1971. Prema nekim procjenama, pišući po dvije priče dnevno, Andrić je ostvario za pet godina oko dvije i po hiljade prvih mjesta i prihod od više stotina miliona dinara.

Ono što se slavnom književniku osporava u tom uspjehu jeste činjenica da nije prezao ni od prijava na konkurse namijenjene djeci i omladini, osnovnoškolcima i srednjoškolcima osvojivši ih  apsolutno sve u godinama ‘69., ‘70. i ‘71. Osim toga, danas se pouzdano zna da je kontroverzna pripovijetka “Prija na ćupriji”, koja je godine 1971. prodrmala književnu scenu Jugoslavije sa svojim eksplicitnim scenama seksa, Andrićevo djelo, iako se autorstvo službeno vodi na Ragibu Deliću, Andrićevom komšiji još iz višegradskih dana.

Novac od nagrada Andrić je potrošio na kupovinu novog automobila. Početkom aprila 1972., direktno iz Engleske, stigao je glanc novi crni Jaguar E-tipe, prefinjeni kupe elegantne figure i motora od 276 konja. Prema zapisima Dedijera, kod kupovine je posredovao sam drug Tito - i ne samo posredovao, nego i doturio devedeset funti - prema čijoj molbi je napravljen posebni model za Andrića, sa volanom na lijevoj strani i stolićem za pisanje pozadi. Automobil je plaćen basnoslovnih 10 000 £, što je ekvivalent današnjih 100 000 £ i više.

Premda na pragu devete decenije života, Andrić iz godine 1972. još uvijek je krepki starac, okretan i brz, sa dobrim refleksima, uz to željan života, jurnjave i provoda. Bez problema provede za volanom i po deset sati, podjednako uživajući u laganom kruzanju gradskim ulicama i u bjesomučnoj jurnjavi autoputevima. Novinari javljaju iz svih krajeva republike da su ga vidjeli, a sarajevsko Oslobođenje štampa poklon čitateljima uz novine - veliki Andrićev poster, naslonjen na Jaguara pali cigaretu ispred Vijećnice, sa citatom: "Izvini, jaro, žurim."

Problemi su započeli na zimu iste godine. Jedno za drugim, otiđoše najprije zupčasti, potom oba diska nazad, te na kraju i kinetički. Skupu popravku dodatno poskupljuje to što u cijeloj Jugoslaviji nit ima dijelova, nit majstora za Jaguara, pa iste valja dovlačiti iz Austrije i Njemačke. Andrić, finansijski upropašten već samom nabavkom stranog automobila, posuđuje novac ponovo od druga Tita. 

Zanimljivo da u Andrićevim dnevnicima o tim posudbama nema ništa, dok je u Titovim sve precizno navedeno i sabrano. Kod posljednje zbirne cifre, koja iznosi 2500 £, stoji i zapis: "Plemenita gospoda posuđuju, ali ne vraćaju."

Da se izvuče iz finansijskih neprilika, Andrić radi ono što najbolje zna - laća se pera i za svega četiri dana, pod pseudonimom Ismet Handrić, piše ljubić "Pravo na ljubav". Roman će se naći na svim kioscima i u svim samoposlugama krajem februara 1973., ali neće privući publiku u većem broju, čak ni poslije Andrićevih  očajničkih pisanja u dnevnim novinama, u kojima pokušava uvjeriti javnost da je izmišljeni Handrić  "prvi čovek u istoriji koji je opisao fenomen ljubavi potpuno", te "talenat koji se rađa jednom u dva veka". 

Da poniženje bude veće, na sramotna pisanja finansijski posrnulog velikana odgovara Dušanka Pozor, predsjednica udruženja "NSS", koja započinje svoj spis sa riječima: "Mi možda nismo u stanju razumeti socijalizam, i možda u sebi još uvek govorimo akobogda i daće bog za svaku sitnicu, ali kad je reč o vođenoj ljubavi, tu nam niko ne može prodavati muda pod bubrege, ili u ovom slučaju možda bolje reći - bubrege pod muda…" 

Oko Andrića sve se više steže krug povjerilaca, bankara, prijatelja i poznanika  kojima je dužan. Drug Mojković iz Narodne banke prijeti zakonskim oduzimanjem automobila, pa Andrić bježi iz Beograda u Budimpeštu, a kako ga povjerioci i tamo stižu, produžuje za Pariz, gdje se prijavljuje na automobilističku utrku Pariz - Moskva, videći u tome posljednju šansu da se izvuče iz neprilike u koju je zapao, jer glavna nagrada iznosi 15 000 £.

Iako iz Jugoslavije neprestano, iz dana u dan, iz sata u sat, dolaze pisma i telegrami u kojima se organizatoru savjetuje da ne dopusti Andriću učešće u trci, ipak je to ime preveliko da ne bi dobilo zeleno svjetlo. Dvadeset drugog maja 1973. utrka kreće sa Šanzelizea, a već poslije prve etape, od Pariza do Berlina, iskusni Andrić izbija na prvo mjesto sa četiri sekunde prednosti nad drugoplasiranim Robertom de Nirom. 

Taj uspjeh donosi preokret i u odnosu prema Andriću u domovini, gdje ga među narodom ponovo slave kao nacionalnog heroja, čovjeka koji je za trenutak stavio Jugoslaviju ispred svih ostalih zemalja svijeta. Druga etapa, do Varšave, povećava Andrićevu prednost na čitavu minutu, a već poslije treće, do Kijeva, prednost iznosi pola sata, pa čitav svijet gleda u starog šofera kao da je već pobjedio. U Kijevu nastaje čuveni Andrićev esej "Stisni zube, a ne kočnicu", u kom piše stihove "Dvesta na sat, uuu, u krivinu / Dvesta na sat, obožavam tu brzinu", čija će popularnost eskalirati devedesetih kroz hit pjesmu pop muzičara Ivana Gavrilovića. 

Poslije tog eseja drug Tito izdaje pisanu naredbu na nivou države, kojom se piscu Ivi Andriću dodjeljuje apsolutni halal olsun glede njegovih novčanih dugovanja na prostoru SR Jugoslavije. Drug Mojković, kog naredba zatiče u Sarajevu, izvršava protestno samoubistvo skokom u Vječnu vartru, dok sa drugog kraja zemlje, iz ljubljanskog Instituta za visoku tehnologiju, šalju Andriću komplet posebno dizajniranih pneumatika, vrhovno dostignuće Yu gumarstva. Ti pneumatici, čija je šara imitacija tradicionalnog bosanskog ćilima, trebaju obezbijediti da Nobelovac dođe do prestižne pobjede brže. 

Nažalost, do trijumfa ipak nije došlo, i to baš zbog specijalnih guma, čija se izdržljivost pokazuje mizernom - što je cilj bliže, sve su manje, da bi na nekih pedesetak kilometara od Moskve sasvim nestale. Odvažni Andrić, atraktivno varničeći na golim felgama, hrabro vozi dalje, ali samo da bi - po ko zna koji put u historiji čovječanstva - dokazao kako u životu često biva da lošiji pobijedi boljeg. 

Na kraju završava kao sedmi, s čime propada i velika scenografija, postavljena u Beogradu u čast šampiona, a da bude gore, razočarani drug Tito povlači naredbu o ukidanju piščevih dugovanja, tako da Andrić po povratku biva primoran prodati Jaguara. 

U toj nesreći nalazi posljednju mrvicu svoje auto-moto sreće, jer kupac je jedan od onih drugova seljaka-skorojevića što su se obogatili pljačkajući imovinu dobrih i nevinih Folksdojčera iz Vojvodine, čovjek koji ne zna šta je dobro, ali zna šta je skupo, tako da havarisanog Jaguara plaća kao novog, omogućivši nesretnom Andriću da vrati dugove i kupi novog Zaporošca.