SIDRAN

Nisam očekivao od Abdulaha Sidrana da će otići ni ovaj put. 

Znao sam ponešto o historiji njegovih bolesti, kako je dobio više opasnih bitaka na tom polju, pa sam vjerovao da će tako biti i sada. 

Kada sam ga posljednji put vidio jeste izgledao malo lošije, ali duh mu je bio vitalan kao i uvijek, a kao uvijek smo i pričali, o poslovima i o poeziji, zbog čega sam pošao kući s nepokolebljivim osjećanjem Sidranove pobjede. 

Od Ružde sam saznao da je primio i terapiju, pa sam mislio to je to, dok još terapija odradi svoje i eto Avde na ulici opet, čeka taksi da dođe s njim po mene. 

Zato me vijest o njegovom odlasku dočekala potpuno nespremnog, toliko da se osjećam pomalo kao kad mi je umro tata, to jest da nije ni umro, nego… Tako, nije umro. 

Čitav dan kontam šta da kažem, ali u pamet mi ne dolaze riječi, nego slike, kratki filmići u kojima je Sidran glavni lik, fragmenti zapamćene stvarnosti. 

Prođe mi kroz glavu kako smo jedne prilike preko sat vremena prelazili put od restorana “Lovac” do Vječne vatre, zato što je njega zaustavila valjda sve i jedna osoba na koju smo naišli, te kako se slično desilo i na Knez Mihajlovoj u Beogradu. 

Kako smo u Beogradu išli na splav kod Gorana Babića i kako sam se osjećao kao da sam u filmu, slušajući kako pričaju Abdulah Sidran i Goran Babić dok nas Babić vozi u svom Yugi 45. 

To je sve što mi u ovom trenutku pada na pamet. 

To, i da moram nastaviti gdje je Sidran stao, raditi za književnost Bosne i Hercegovine do kraja, sviđalo se to nekome ili ne. 

NOLLIEFLIP I WALLIE

I tako, sat po sat, prođe još jedan radni dan.

Danas sam bio vrijedan, čitav dan sam radio dobro, pa se sad osjećam dostojnim nagrade po koju, evo, idem. 

S obzirom da sam ove sedmice bio veoma dobar, odlučio sam sebi dati jednu neobičnu nagradu, a to je malo alkohola i puno skejtanja. Inače se to dvoje ne spajaju, alkohol i sport, ali ja sam otkrio valja malkice, jedan ili dva pelinkovca da se skejter opusti i odbaci lažni stid.

Vidjećemo kako će ići večeras, a nadam se da će dobro. Volio bih naučiti switch flip kako Bog zapovijeda, a volio bih i trisiksti, pa kontam se pozabaviti s oboje. I ivicu ću derati, navalio sam se na grajndanje i želim ih naučiti sve, siguran sam da mogu.

Sretan sam što živim život koji nije toliko surov da u njemu ne bi bilo ljubavi. Moja ljubav je stvarna i zato se nadam još mnogim uspjesima na raznim poljima života.

***

Pišem ovo malko isprebijan, ali sretan kako odavno nisam bio, a zahvaljujući skejtu. 

Večeras me skejt slušao natprosječno dobro, pa sam tako uradio čak dva nova trika, za koji ne znam koji mi je draži. 

Prvi je nollie flip, moja tiha patnja još od rane mladosti, otkako sam vidio kako ga puca Ali Boulala, ali nekako ga nikad nisam mogao. 

Večeras sam uradio koji switch flip i svi su bili početnički ružni, ali dovoljno dobri da me inspirišu na probavanje nollie flipa, od kojih je jedan legao na šarafe. To je bilo tačno ono što mi treba, jer sad kad znam da mogu, više mi neće biti tako teško nakaniti se vježbati ga. 

Drugi novi trik koji sam sletio je wallie i to mi je bilo još draže od nollie flipa, jer u wallieu leži cijela nova dimenzija skejtanja. Sletio sam ga nekoliko puta i jedan sam uspio snimiti, ali tek ću da razvijam taj trik, tek sam ga sad zapravo skonto. 

Poslije toga smo se malo spuštali po Bjelavama i Jezeru, a kad sam pogledao na sat - četiri sata već skejtamo!

Tako je lijepo biti skejter u dane kao što je ovaj. Proljeće još nije počelo kako treba, a novi trikovi su već tu. Idući mjesec dolaze i nove Skate Sarajevo x Dropin daske, koje su zapravo moje standardne daske, zato što su twin tip. Biće ovo uzbudljiva godina, Bože samo zdravlja. 

***

Mislim da moram biti oprezan sa skejtom. Ne smijem pustiti da me zaludi i povuče u ostvarenje ekstremnih ideja. Flet, ivica, manji gepići, eto sada i zidići, to je sasvim dovoljno. Preživjeti što duže to nam je glavna misija svima, pa treba čovjek biti pametan i uživati u onome što voli s mjerom, a ne kao rob. 

O SVEMU I SVAČEMU

Danas već napisah jedan post, ali mi se kasnije nije dopao, pa sam ga obrisao. Jeste da mladim piscima uvijek savjetujem - objava prvo, razmišljanje poslije, ali to zato što su mladi, a za nas koji smo već prekoračili prag sredovječnosti mislim da je velika sramota kad nepromišljeno objavljujemo gluposti; jebeš čovjeka koji s godinama ne postaje mudriji. 

Evo me sada u komercijali, u Sarajevu praznom jer je vrijeme iftara, hitam na drugi posao i ne vjerujem kojom brzinom ću stići, pa nemam šta drugo reći osim: blagoslovljen bio iftar i svi koji ga s mirom jedu. 

Današnje pismo, ono obrisano, nije mi se svidjelo jer je bilo malodušno. Primio jutros jednu odbijajuću poruku, pa valjda kako je dan tmuran doživio to pretjerano i onda stao pisati kao povrijeđen peder, a reći ću od toga samo ono što mi je sada smiješno, da sam napisao u tom postu kako sam ja ekskomunicirani pisac.

Tako napisati za sebe sama, a zato što ti ne daju da pišeš o skejtu za novine namijenjene onima za koje će prije vrba roditi grožđe, nego što će oni stati na skejt, pa to je stvarno za filma. 

A dobro zvuče svi ti otpadnički imenice i epiteti, i ekskomuniciran, i disident, i ostrakizam, pa sam i ja u slabosti poletio da se okitim, i stvarno sam se i okitio, ali ne krunom kao što sam mislio, već kitom običnom, onom što u javni prostor ne smije promoliti ni nosa. 

Mene jesu tu i tamo izglavićarili,  ali koga nisu u Bosni? Migranti su ekskomunicirani, a da bi postao disident za to najprije moraš biti neki kurac u nekoj vladi, pa da te ta vlada odbaci i osudi, onako kao Milovana Đilasa. Ja sam samo odbijen od kurčevih novina za kurčeve ljude, faktički spriječen u bacanju bisera pred svinje, ali - ekskomunicirani pisac, moliću lijepo. 

U posljednje vrijeme razmišljam o idejama koje bi mogle unaprijediti društvo. Moji prvi plodovi u tom smislu nisu naišli na veliko odobravanje društva. Osmislio sam, s obzirom na beznadežnu sadašnjost, da je za postignuće životnog blagostanja u Bosni danas potrebna promjena životne paradigme, to jeste, propast da se proglasi za uspjeh. 

Otuda i moja pripovijest “Najveći u Sarajevu”, koja po prvi put u okvirima bh. književnosti predstavlja lika koji se diči s time što posjeduje certifikat da je njegova porodica najsiromašnija u Sarajevu, pri čemu nisam propustio predstaviti ni one koji su s takvom situacijom osjećaju nezadovoljni do krajnosti, smatrajući da certifikat pripada njima. 

Ta priča nije polučila naročiti uspjeh, uspjela je dobaciti do petsto čitanja, ali su je ljudi nekako ozbiljno shvatili i ispalo je samo čudno. Možda trebam više nagaziti u tom smjeru pa da budem shvaćen?

Druga misao koja me u tom smislu opsjeda je tzv. “književnost glavićarstva”. To bi bile priče o bosanskoj svakodnevnici, koje bi sve imale isti završetak, a to je zavedeni i izglavićareni junak, koji na kraju uvijek sumira situaciju u jednoj rečenici, “Da sam za svaki glavić dobio samo po marku, sada bih bio multimilioner”, nešto na taj fazon.

Negdje se u ovom mraku domaće književne scene mora nalaziti i svjetlosna staza našeg budućeg klasika. 

***

Nastavljam danas jučer započeti post. Sada je jutro, pijem jutarnju kafu i čekam kolegu da idemo na posao. Čekamo kamion robe i to jeste puno posla, ali radujem se, ima nešto uzbudljivo u otvaranju paketa sa novom robom, a meni puno znači i u kontekstu mog društvenog zadatka, lakše je vršiti skejterizaciju sa novom robom. 

***

Kamion neće stići ni danas, pa smo se bavili na posao rasprodaje preostalog autleta. Tene dajemo po fantastičnoj cijeni od 5 KM za par, isto tako i pantalone, a to su sve stvari sa originalnim etiketama, na kojima su nekadašnje cijene od 50-60-70-100 €. Mislim da će se prodati dosta toga, pa i neka će, nek’ Sarajevom hodaju i naši skejterski brendovi. 

***

Dan je bio uspješan, autletaja je odradila posao, u gradu imamo još bar šezdeset nogu s kojih na svijet gledaju Etnies, Emerica, Es, Circa i DC. Volio bih da u šopu imamo i Vans, ali samo pro liniju, koja se zasad ne može nabaviti nigdje u Bosni. 

U Bosni nema Vans za skejtanje, samo onaj koji tako izgleda, pa u tome vidim eto kao neki mali lični trijumf: mene nikada niko nije izglavićario za Vans. Sšve koje sam imao ikad nosile su oznaku pro, a osim mene znam da niko nikad na polju Vansa nije izglavićario ni Sulju, dok sve druge jesu, mnoge i na desetine puta. Sve to bude čovjeku kad je lijen da uči, kad neće da zna ni za materijale ni za tehniku izrade, šta je od čega jače.

***

Moram uvesti malo reda u vlastito čitanje, jer napao sam sedam knjiga odjednom, pa sad jeste da me svaka interesuje i da pamtim šta sam pročitao, ali ima drugi razlog - nisu moje knjige. Dvije od njih bih trebao vratiti čovjeku u ponedeljak, pa one trebaju dobiti prednost. Skontao sam da to neću stići, a i rijetke su knjige, pa ću napraviti kopije. A ne volim kopirane knjige, baš su sranje, slika i prilika riječi “nužno zlo”.

Kolega mi se ne osjeća najbolje, neće doći na posao. Lošiji dio mene odmah je pomislio da je dobio kamionitis, slabost prouzrokovanu kamionom u najavi. Bolji dio govori da je za mene istovariti kamion pičkin dim i da je za kolegu bolje da ostane kući i oporavi se.

A vidjećemo hoće li kamion uopšte i doći danas, a ne bi me čudilo da ne dođe. Ništa se u poslovnom svijetu ne odvija pravolinijski i bez poteškoća, pa ni špedicija. A ja bih volio da dođe, jutrom se valjda osjećam jak pa kontam kako ne bi bilo loše prebaciti šta preko ruku.

Danas opet napadam s autletom. Ima jedan film, “Posljednji krici iz savane se zove”, pa kaže u tom filmu na jednom mjestu: “Čovjek učitava dodatna značenja u ono što radi kako bi se razlikovao od ostalih životinja.” Pamtim tu rečenicu jer sam se u njoj pronašao u potpunosti. Pred svijetom sam ja samo menadžer i prodavač u prodavnici skejt opreme, ali za sebe sama mogu biti šta hoću, a danas sam vojskovođa. Vojska moja sačinjena je od prejeftinih tena, koje su mi konjica, te prejeftinih pantalona, koje su mi pješadija. Očekujem veliki uspjeh na bojištu jer imam ono što prosječan čovjek najviše želi: skupe stvari po bagatelnoj cijeni.

***

Prva navala je prošla, vrijeme je za pauzu. Kamion neće stići danas, zvali su iz špedicije. 

Koristim ovaj trenutak da se osvrnem na poruku što je javnosti uputio Fikret Hodžić, nekadašnji tv voditelj i poljoprivrednik, a sada robijaš osuđen na pet godina zatvora. 

Ovaj rijetko antipatični čovjek, čija je životna vještina veoma ružna gluma (jer je glumac i nedarovit i neobrazovan), završio je jedno poglavlje vlastitog života, koje nas se nažalost ticalo sviju, pokazavši pri tome jednu staru istinu o ljudima, a to je da je upornost vrlina koja se često javlja tamo gdje bi bilo bolje da je nema. 

Smatra tako Hodžić, inače poznat po svom glumljenju uglednog čovjeka u javnosti (trud’te se, rad’te se), da on nevin i mirne savjesti odlazi u zatvor, dok dva miliona robova ostaje napolju. Uz to sve upleo je - jer to je valjda postao znak svemu bosanskom što laže gledajući u oči - nekolike vjerske rečenice, nastojeći da u ovom posebno teškom trenutku, kad je robija postala izvjesna i neodložna, pokupi još jednom simpatije onih koji su ga kroz sve ove godine iskreno i nezasluženo bodrili, s čime je samo dodatno uvećao bijedu sebe kao lika. 

Moram priznati da mi je sve to izazvalo dobar osjećaj. Iz nekog razloga aferu “Respiratori” doživio sam posebno teško, nekako kao bukvalno gušenje naroda. Mene Hodžić nije prevario sa svojim glumljenim mirom, iz svake rečenice njegovog nemoralnog obraćanja izbija nemir, pa to daje neku satisfakciju, neka je zlo jednom stiglo i one koji su mislili da su nedodirljivi. 

***

Sinoć sam vozio skejt sa Suljom i bilo je baš dobro. Sulja je inače najstariji skejter u gradu, a ja sam drugi po starini, 38 i 36 godina. Da li zato što smo stariji i vremena svjesniji, ili zbog nečeg drugog, ali čini mi se da mi spadamo među najaktivnije domaće skejtere, ne računajući djecu. I dobri smo, Sulja i ja, još uvijek imamo sposobnost učenja i nismo prestali napredovati. 

Sinoć je bio dobar session. Nisam skejtao nekoliko dana, pa se vratila snaga, a kad je ona tu, moje su noge lagane, eksplozivne i skaču visoko. 

Jednu stvar sam primijetio, a to je da mi se često ne da raditi na novim trikovima, koje sam savladao, ali ih nisam još doveo do toga da uspijevaju iz najmanje svakog drugog pokušaja. Moram to korigovati u budućnosti, odvojiti nekoliko sešna samo za njih i to će postati moji redovni trikovi. 

Volio bih da u okvirima skejt karijere postignem jednu stvar za koju sam skoro 100% siguran da je neću postići, a to je da na skejtu pređem put od Baščaršije do Alipašina i usput uradim četrdeset različitih trikova. Nazvao sam to skejt tevhid. Pusti snovi, ali možda jednog dana…

***

Nedavno sam poslije dugo dugo vremena imao razgovor o tome koja je uloga književnosti u društvu. Život me nekako naučio da ne pričam o tome nikada i nikome, da samo radim ono što mislim da treba, ali ovo je bila specifična situacija - osoba s kojom sam sjedio krenula je da mi prebacuje kako sam ja, u vrijeme kad sam bio najpoznatiji kao pisac, bio ohol, dok je ona k’o biva bila prava narodna spisateljica, otvorena za sve. 

Ne bih se na to pobunio da ista ta osoba nije dijelom određenih književnih kružoka, ili je bar tada bila, a što ja nisam nikad mogao biti iako sam pokušavao, a samo zato jer sam uvijek htio apsolutnu slobodu misli i govora. Ona, koja je svoju književnost odmotala unutar tog malog kružoka, pri čemu je ostala nepoznata, ali i na finansijskom dobitku, želi sada da predstavi to kao neku “pravu” književnost, dok sam ja k’o biva komercijala i predstavnik mejnstrima. 

Tako se i pokrenula priča o ulozi književnosti u društvu. Naravno, moja ujedljiva sagovornica nije imala na to jasnog odgovora, jer vjerovatno o tome nikad nije ni razmišljala, pa kad je vidjela da nema šta reći, okrenula na to da se samo zajebavala, ali ja sam već bio naoštren, pa sam govorio, govorio i govorio, iznenadivši i samog sebe da sve to u meni još uvijek živi i da je sada još jasnije i čvršće nego što je bilo. 

Moj stav jeste da u Bosni i Hercegovini iza rata još uvijek nije izašla nijedna ozbiljna knjiga koja će predstavljati naše sadašnje ljude. Dio je to fašističke politike, u kojoj je književnost srozana na nešto čemu je zadatak obmanjivati narod, a nikada mu ne reći istinu, koja je takva da bi se pred njom svako rukovodstvo pokazalo kao kriminalno. 

Raja to meni nikad nije dala reći, oni su moj uspjeh oduvijek željeli predstaviti kao lažan, ali ja sam znao u kom grmu leži zec, da se moje knjige prodaju i čitaju zato što vjerodostojno pokazuju one koji ih kupuju, dok pisci korisnici budžeta, koji se pod zastavom književnosti bave agitacijom i propagandom, oni stvaraju djela ropskog govora, imuna na prodaju kao govno - može samo ako nekoga prevariš da je nešto drugo. 

Život me nekako natjerao da zaboravim na taj svoj zadatak: ja sam tu da napišem ovom jadnom narodu reprezentativan roman. Tako se postaje pravi klasik, drugog načina nema. 

Treba na tome raditi, treba čitati i pisati svaki dan. 

PORTRET FRANJE ŠARČEVIĆA

Ako sam se ičega zasitio u ovoj Bosni, onda je to seljački nacionalizam. Bošnjački, hrvatski ili srpski, to je više potpuno svejedno, jer sva tri su podjednako nedostojanstvena i odvratna. 

S vremena na vrijeme nacionalisti mi ipak uspiju privući pažnju, kao u ovo posljednjih par dana, koliko ima da traje hajka na Franju Šarčevića, urednika portala Prometej.ba. Ustvari ne mogu reći da su mi nacionalisti privukli pažnju, jer njih i ne gledam, nego sam Franjo, koji je moj dragi drug. 

Za ljude koji bi o Franji htjeli znati više, evo mog pokušaja njegovog portreta. 

Preskačem biografske podatke, koji se mogu naći lako, kao i fizički opis jer sam stavio fotku, pa odmah prelazim na karakter.

Mislim za Franju da je on jedan od rijetkih istinski natprosječno inteligentnih ljudi koje poznajem. Poznajem dosta njih koji tvrde da su to, ali od kojih nikada nisam osjetio ništa u tom smislu, a iz Franje to nekako bije, iz onih njegovih sivih očiju i posebno iz usta, odakle izlaze najracionalnije moguće rečenice, na svaku moguću temu. 

Jedini je javni intelektualac koji ne posvećuje dotjerivanju baš ni najmanje pažnje. Čist i uredan uvijek, ali baš nikada na Franji nisam vidio ništa što bi mi otkrilo da se pred ogledalom zadržao duže. Kažu da je to znak najvećih pameti, ljudi koji su od prirode dobili na dar zrnce božanskog zlata (tj. razuma), pa ih zemaljsko ne uzbuđuje. 

Zbog te prirodne darovitosti  Franjino prvo zanimanje je matematika, i to ona doktorska, od koje običan čovjek ne razumije apsolutno ništa. Nauka uzvišena, ali i nedruštvena, a kako Franjo od prirode nije takav, to se od mladih godina interesovao i za humanističke nauke, pa se tako razvio i kao mislilac i pisac. On se u tome razvio lijepo, baš kako treba, ali u društvu naopako nasađenom, pa od te ljepote ima uglavnom samo probleme.

Ti problemi se odvijaju na način da Franjo nešto napiše, a onda to neki fašistoidni ljudi protumače kao Franjin fašizam prema njima, pa se silna prašina digne na internetu i nastanu najnoviji tekstovi za i protiv Franje. 

Franjin grijeh kroz sve ove godine je taj što nije izabrao svoj nacionalizam, što javno dokazuje da je po društvo svaki podjednako loš. To je u današnjoj Bosni neoprostivo, ko god se digne protiv nacionalizma uopšteno bude doživljen na internetu kao da je probao izvršiti državni udar. 

Po meni je Franjo u tome pravi heroj, ne samo zato što je tako smion, nego i zato što u svojim tekstovima ne krije kako više ne vjeruje u dogledni napredak bh. društva, a opet ne posustaje: to Franjo održava živim plamen prosvjetiteljskog humanizma u Bosni, koji se možda neće rasplamsati ni za sto godina, ali zbog raznih Franja se neće ni ugasiti, a rasplamsaće se nekad. 

Moja ocjena Franje kao čovjeka jeste da je on naš bosanski Prometej, čija je tragedija u tome da mu društvo ne samo odbija, nego još i vodom polijeva vatru prosvjetljenja, za koju samo on zna kroz šta je sve prošao da im je donese. 

Žao mi je Franje zbog toga, a još više ljudi koji se prime na priču da je Franjo neki zlikovac, čiji je krajnji cilj cijepanje Bosne. Prava je istina da na cijepanju Bosne rade nacionalisti, a Franjo na njenom spajanju, što je najlakše možda vidjeti po Franjinoj kolekciji skupljene ljage, jer on je jedan od onih koji su svojim trudom uspjeli dobiti sve domaće negativne nacionalističke epitete, sa svih strana.  

Onda, Franjo je i otac dvoje sitne djece, pa sad nikako ne ide da bi takav jedan umni čovjek radio na cijepanju države u kojoj kani podići vlastitu djecu; Franjo ne bi cijepao, nego mijenjao na bolje. 

Od roditeljstva dolazi i Franjin oštri komentar na fotku sarajevske gradonačelnice sa dječakom u vojnoj uniformi, s kojim mislim da se kao pisac zeznuo, jer ljudi nisu ni primjećivali dječaka, osmijeh gradonačelnice ima neku hipnotizersku moć i kupi svu pažnju sa svih fotki, pa bi i s ovom bilo isto da Franjo nije upro prstom u malog. 

Za kraj ću reći i to da bih ja Franji sutra dao da zavede u Bosni autokratiju kao Tito, te da je to jedini čovjek kom bih dao tako nešto, a zbog onog božanskog zlata u njemu. To ovde ljudi ne znaju, da su ljudi poput Franje od prirode predodređeni da budu vladari, zato što njih uzbuđuje kreiranje velikih i funkcionalnih društvenih sistema, a ne laganje i varanje bez kraja i konca, čime se bave svi bh. političari bez obzira da li lagali desnim ili lijevim stilom. 

Sve što sam napisao sušta je istina. Pozdrav za sve istinoljubive, ali i istraumirane ljude, kojima preporučujem da bježe ispod Franjinih krila što je prije moguće, jer to je trenutno najpreči put ka nekoj boljoj budućnosti, sa kompleksnijom organizacijom rada i puno većim parama, onim što nam svima u ovoj našoj Bosni zapravo najviše fali. 

POST PO SVAKU CIJENU

Od sinoć pokušavam napisati post, ali me stalno remeti neki kurac, pa nikako. Sad sam završio s poslom i sjeo na kafu, i sad ću ga napisati i objaviti taman to ispao najlošiji post u historiji bloginga. 

Danas sam dobio na posudbu knjigu “Smijeh slobode”, u podnaslovu “uvod u Feral Tribune”, autora Borisa Pavelića, a posudila mi je Dina S, za koju sam i ranije skontao da je riznica svega hrvatskog što je najbolje. To će biti moja nova knjiga za pored kreveta, neću je nigdje nosati jer je to Dinin rođendanski poklon, hoću da joj je vratim u istom stanju, jer ona ima i svih pet dijelova bilježnice Robija K. A ja ću to sve sebi i kupiti, možda sam trebao već i sad, ali ruku na srce - u knjigama nije bitno šta se ima, nego šta je u glavi ostalo od pročitanih. 

Za sebe ne mogu reći da sam naročiti poznavaoc Ferala, tek nasumični, čitao sam ga kad dođe pod oko ili ruku, ali uvijek sa zadovoljstvom, nerijetko i sa oduševljenjem.

Ipak, jednu moćnu feralovsku stvar posjedujem, a to je monografiju sa naslovnicama Ferala, koja ima samo jednu negativnu stranu, a to je što navraća da se puši trava, kako bi se onome što gledaš smijao još i više.

Zasad sam iz “Smijeha slobode” pročitao samo predgovor, koji je divno napisao Emil Tedeschi - kratko, toplo i uz isticanje prostih istina koje su Feralu priskrbile legendarni status. Nisam znao ko je Emil Tedeschi i zaguglao sam ga, veli gugl da je to jedan od najuspješnijih hrvatskih biznismena, pa mi i to nešto drago, da ima i takav čovjek Feralovac, jer čini mi se da je to izuzetak u svijetu savremenih hrvatskih bogataša, da su ti ljudi s Feralom uglavnom imali veze samo kao teme. Sve u svemu - osjećam kao da sam u ruke dobio jednu od onih knjiga zbog kojih se žuri kući kao zbog nove drage. 

Svi mi koji radimo na poslovima što sa čitanjem imaju malo ili nimalo veze, svima se nama lako učini da knjige za nas nisu, da mi od čitanja samo gubimo vrijeme i učimo nešto zbog čega nas na poslovima neće cijeniti više, nego manje. Pogotovo nam se to zna učiniti kad naletimo na neku osrednju, ubitačno dosadnu knjigu, kakvih je među savremenim baš puno. 

Zato su dobre knjige tako važne  i čovjek treba činiti sve što može, najprije da ih otkrije, onda i da ih se domogne. U knjigama je ono za čim svi žudimo i tragamo, a to je nova životna perspektiva, novi pogled na staru stvar.

Mislim i da ću od čitanja “Smijeha slobode” profitirati u smislu da je ovo izborna godina, te da nije zgoreg obnoviti satirični pogled na stvar, koji suštinski možda ne mijenja ništa, ali ima puno bolji okus. 

Sad mi se piše još, ali prekidam ovdje jer još malo stižem na Grbavicu, počinje moja slobodna noć, a rekao sam da ću objaviti, pa eto objavio sam, ima i da zalijem. 

MAJAKOVSKI I ANANAS

 

MAJAKOVSKIJ

            U posljednjih nekoliko dana ponovo se družim sa Majakovskim. Mislim da se svake godine pomalo družimo nas dvojica, jer Majakovski je prisutan u mojoj spavaćoj sobi u nekoliko izdanja, čiji me hrbati s vremena na vrijeme ljubazno pozovu da se podsjetim na “književnost koja grmi”.

Reći da nešto grmi, to jeste pomalo papanski, ali ne i za Majakovskog, čija je pjesnička pojava uistinu bljesnula kao munja na poetskom nebu svijeta. Bljesak taj još uvijek traje, pa iako više ne može biti aktualan kao što je bio, i dalje u sebi čuva dovoljno svjetlosti da obasja ponekog. 

Na ovome svijetu rijetki su pisci koji su od početka do kraja robovali samo svojoj umjetnosti. Dok su mladi, dok imaju luksuz da vjeruju u ideale, znaju biti veoma kočoperni, ali poslije, kad steknu životno iskustvo i shvate da ideal uglavnom nije priča koja se ostvaruje, mnogi od pisaca podvije rep i pretvori se u produženu ruku politike.  

I Majakovski je bio politički pisac, ali njegovo učešće u tome nije bilo nečasno, on se nije priklonio jačim, već je doživio pobjedu političke opcije kojoj se priklonio u vrijeme dok je bila slabija. Uz to sve mora se reći i da čitanje Majakovskog ostavlja dojam kako je on taj koji vodi i ispravlja komunizam, a ne obratno. 

Možda u tome leži i razlog samoubistva Vladimira Vladimiroviča Majakovskog? Da komunizam nije pobijedio, onda bi možda i razočaranje slavnog poete drukčije izgledalo, pa se možda zbog njega ne bi ni ubio, već samo priklonio kakvim kapitalistima, kao toliki drugi? 

Ovako, kao neko ko je na pobjedničkoj strani, jednom kad je shvatio da revolucija i nije toliko iskorijenila nepravdu i zulum koliko se pričalo, da ga je nekako više počinila nego spriječila, kao čovjeku časnom ništa mu drugo nije moglo ni ostati nego da se ukine sam. 

Novo čitanje starog Majakovskog nije me uskratilo za nova otkrića.  Svjetlost mog novog saznanja izašla je iz dva samostojeća stihića, označena samo brojem: 

Jedi ananase, prepelice gucaj,

Čas tvoj posljednji, buržujčino, kuca

Ispod ovih stihova naznačena je i godina - 1913, pa se oni mogu istovremeno tumačiti kao autoportret mladog pjesnika i kao slika predrevolucionarnih vremena. 

U posljednje vrijeme ananas jedem često, jeo sam ga i noć prije čitanja, pa sam stoga i ove stihove doživio lično. 

Najprije lično, a zatim zbunjujuće, jer u društvenoj podjeli rada rijetko osjećam za sebe ono “buržo”, uglavnom samo “azija”. Kad sam se poslije toga pogledao u ogledalo i pomislio na riječ buržoazija, nasmijao sam se sebi.  

Iz ovog hejta Majakovskog  može se zaključiti da je ananas prije sto godina bio vraški skup. Drug mi je rekao da se u Americi iznajmljivao, uzimali ljudi da stave u kuću na pokaz, kao simbol bogatstva. 

Što danas ipak nije, što ga sada redovno jedemo i mi u Bosni, koji fine stvari dobijamo među posljednjim u Evropi, za to je zaslužan opšti razvoj čovječanstva. Razvila se poljoprivreda, razvio se saobraćaj, razvilo se i skladištenje, pa ima ananasa koliko hoćeš i nije više skup. 

Znam da revolucionar Majakovski nije na to ciljao, ali eto neka zna da se makar po tom pitanju stanje radikalno popravilo. Ananas je sišao u radničku klasu, pa da se Majakovski može ikako vratiti s onog svijeta i biti moj gost, kupio bih mu jedan i onda bih mu odrecitovao njegove ananasli stihove, da se i on nasmije. 

Još jedna novost, kojoj nisam mogao da se ne nasmijem, jeste što sam vidio pjesmu u kojoj Majakovski ocjenjuje kolege savremenike, pišajući se po mnogima, izmeđuostalog i po Jesenjinu, za kog kaže da je đače-seljače. 

Potpuno razumijem gnjev Majakovskog na Jesenjina, mislim da je to čista ljubomora, jer potonji, iako nije bio revolucionarni, ipak je bio popularniji pjesnik od Majakovskog, a to se među pjesnicima rijetko prašta. Mislim da je Jesenjin s razlogom bio popularniji, jer on se više držao prirode nego društva i tako zahvatio više univerzalne istine, pa ga ljudi lakše razumjeli od futuriste Majakovskog. 

Moj najbliži osjećaj revolucionarne pobjede zbio se prije deset godina, kada su na građanskim protestima gorile državne zgrade. Mislio sam tada da se dešavaju krupne društvene promjene i pošao na građanske plenume koji su se tim povodom održavali, ali samo da bih se tamo smijao, jer inače bih morao plakati. 

A jesam se bio ponadao da dolazi novo doba i da ću mu ja biti pisac, pa sam mislio tada i ako vidim, ako se mogne, ako sretnem na tim plenumima nekog ko će se sutra o tome pitati, bubu u uho da mu stavim sa riječima “malograđanski irealizam”, novi pravac u književnosti, kako i dolikuje novom dobu. 

Ja bih mu ga tu onda došao kao neki domaći Majakovski i mislim da ne bih taj posao loše radio, s obzirom da imam njegovo iskustvo, da znam koliko se prvi on razočarao u revoluciju, moguće da bih čak bio i bolji u tome od Majakovskog. 

Kao narodni pjesnik ljude ne bih strašio potocima krvi i hrpama kostiju, već kurcima i glavićima, pa bih s tim izumio sasvim novi stil narodnog pjesništva, puno mekšeg i ljepšeg, okrenutog životu umjesto smrti, koje bi kao takvo odmah bilo i istinitije. Radiš vrijedno kao mravić / Al’ u džepu vazda glavić, ko se od Srba, Hrvata i Bošnjaka ne bi pronašao u toj pjesmi? 

No, plenum je propao, pa ništa ni od mene kao narodnog-oslobodilačkog i prosvjetiteljskog pisca. Možda je tako i bolje, možda je gospodin Bog namjerno namjestio ovako da ja ne bih propao bacajući bisere pred svinje. Narod u Bosni voli književnost puno, ali ne golu, već samo onu koja nosi masku historije, politike, kriminalistike ili kakve druge nauke za koju neuki u svom jadu smatraju da je ozbiljnija od književnosti, a prava je istina da je književnost dama koja sve nauke natkriljuje, pokazujući ih i štiteći istovremeno.

PREVOD: SEMJON BUHAROV

Kao čovjek s tri ubistva Semjon Buharov je bio vođa ćelije. Po čitave dane ležao je na gornjem spratu i odozgo zapovijedao: “Ivanička, čaj!”; “Ivanička, vode!”; “Ivanička, dođi malo gore da te nešto pitam.”

Ivanička je bio najmlađi u ćeliji, još nije bio napunio osamnaest kada nam se pridružio, također zbog ubistva. Bio je plav, dugokos, ljepuškast i nije tajio da između njega i Semjona Buharova ima nešto više; ako bi Semjon Buharov negdje otišao, Ivanička bi sjeo na krevet, napućio usne, podvio nogu i sasvim ličio na zabrinutu mladu. 

Momci su ga zbog toga mrzili, ali mu nisu to smjeli pokazati, umjesto toga su mu se ulizivali, jer to je činilo da se na smrknutom licu Semjona Buharova ukaže smiješak. 

Inače je od Semjona Buharova vladao veliki strah. Bio je to nizak i krupan čovjek, sa najvećim šakama  ikad što ste vidjeli, koji je dva ubistva počinila u zatvoru, oba davljenjem. Semjon Ismailov, kom je duboka starost pribavljala čast da ne mora služiti i koji je sve posmatrao sa strane, znao je reći da se Semjon Buharov može izbaviti iz zatvora kad poželi, da može s tim ogromnim šakama probiti rupu gdje mu drago, ali on to neće jer zna da je pravi život tu, a lažni napolju. Semjon Buharov nije na to odgovorao ništa, čineći s tim da se riječi Semjona Ismailova doimaju sasvim vjerodostojnim, a Semjon Buharov još strašnim. 

Miša Puž, Vanjok i Spiridon Dva, preostala trojica iz naše ćelije, ljudi za koje se može reći da su trpili teror Semjona Buharova na dnevnoj bazi, kovali su plan za njegovo ubistvo. 

Saznao sam za to slučajno, u šetnji, kada sam došao do mjesta gdje su njih trojica stajali i u pijesku pronašao sumnjivi crtež, čiji je okvir nesumnjivo predstavljao tlocrt naše ćelije. Na prvu sam mislio da se radi o planu bijega, ali kad sam malo bolje razmislio, shvatio sam da velika tačka na crtežu ne predstavlja mjesto budućeg otvora, već samog Semjona Buharova, dok su krive linije predstavljale kretanje zavjerenika. 

Nisam znao šta da o tome mislim. Meni je pod Semjonom Buharovom bilo dobro, moj zadatak bio je da mu čitam i prepričavam knjige. To što se često bunio protiv onoga što čuje i što sam mu morao priznavati u tim situacijama da ima pravo, to nije bilo ništa naspram onoga što su trpili Miša Puž, Spiridon Krivi i posebno Vanjok, kog je Semjon Buharov tukao svaki dan jer laže, a on ne može da ne laže.

Na kraju sam odlučio da se u to ne miješam. Buharov nije smio biti među drugim osuđenicima, ali ga je komandir Stopka svejedno držao među nama jer je vjerovao da mu je tako lakše držati stvar pod kontrolom. 

I bio je zao, Semjon Buharov, znao je da Vanjok mora slagati i namjerno ga ispitivao, samo da bi mu odalamio šamarčinu sa onom ručerdom, od koje je jadni i maleni Vanjok letio preko ćelije kao da je od kartona. 

Napad se desio četiri dana poslije i nije uspio. Vanjok je uspio nabaciti omču oko vrata Semjona Buharova, ali Miša Puž i Spiridon Dva nisu uspjeli da mu sputaju noge i stvar je propala. 

Propala kao ubistvo, ali kao čin svrgavanja moćnika ne, jer u tuči koja je nastala nakon što je Semjon Buharov skočio sa sprata on je bio taj koji je izvukao deblji kraj, da nisu stigli čuvari zavjerenici bi uspjeli u ostvarenju prvobitne ideje. 

Tome smo se čudili Semjon Ismailov i ja, kako Semjon Buharov nije napravio ništa, kako nije ni probao da se brani, a onda nam je tajnu razotkrio uplakani Ivanička, da se Buharovu u posljednjih petnaest dana pogoršao artritis i da ne može više stisnuti šake kako treba.

Narednih dana u ćeliju se vratio Semjon Buharov i nastavio po starom, s tim što je sada sav rad pao na mene, jer su njih trojica i dalje bili u samici, a komandir Stopka nam nije dao nikakvu zamjenu. 

Prvih par dana služio sam s uvjerenjem da činim dobro djelo, ali onda sam se toga zasitio, pa mi je sve češće prolazilo kroz glavu da je moj tiranski gospodar bolestan. Ivanička je pričao da je ozdravio, ali glasom nesigurnim i gledajući u stranu, dok je za to vrijeme Semjon Buharov uporno ostajao skriven ispod baldahina. 

Skupljao sam hrabrost da mu se suprotstavim kad nam u ćeliju poslaše  Nikifora Pavloviča, čovjeka visokog i snažnog, sa bezumnim sivim očima na mučenički istetoviranom licu. 

Bilo je to onog dana kad je Ivanička za rođendan Semjona Buharova dobio duge, plastične, šarene nokte, koji su mu se tako dopadali da uz njih nije htio nositi drugo do onu veliku balsku haljinu od teške svile, a iz razloga što su boja tačkica na noktima i boja haljine bile iste. 

To je na Nikifora Pavloviča ostavilo tako snažan utisak da je napao na Ivaničku odmah, bez riječi, razderavši mu haljinu u jednom potezu. 

Okrenuo sam glavu da ne gledam taj jad, kad se čuo mukli tresak koji me natjera da se okrenem ponovo, taman da vidim kako golema i čvrsto stisnuta šaka Semjona Buharova pada na lice Nikifora Pavloviča, koje poslije toga nestade u glavi. 

Pogledao sam se u ogledalo sa osjećajem da sam izvukao glavu ispod giljotine u posljednji čas. 

Tu mi je bilo strašno, ali je poslije toga opet sve bilo dobro, jer je Nikifor Pavlovič preuzeo ulogu hizmećara, a ja sam se vratio na staro.

N. N. Borev

(S ruskog preveo Boris Lalić.)

***

Bilješka o piscu:

Nikolaj Nikolajevič Borev rođen je u Astrahanu 1966. Studij književnosti upisao u Moskvi 1984, ali je dvije godine kasnije izbačen nakon objave  pripovijetke “U tišini”, koja je prikazivala korupciju na univerzitetu. 

U idućih nekoliko godina N. N. Borev radio je na različitim mjestima, bio je magacioner, poštar, kondukter i konobar, objavljujući u lokalnim časopisima nezapažen pripovijetke socijalnog karaktera. 

Glavna prekretnica u životu N. N. Boreva desila se 1991, kada je počinio dvostruko ubistvo. Iako je odbrana iznijela uvjerljive dokaze da se radilo o samoobrani, osuđen je na dvadeset i pet godina zatvora. 

U zatvoru se posvećuje književnom radu, piše pripovijetke i romane, koji će svjetlost dana ugledati tek poslije smrti autora. N. N. Borev umro je u zatvoru u Sibiru od upale pluća, šest mjeseci prije odsluženja kazne. Sahranjen je na zatvorskom groblju i danas mu se ne zna grob.

Kratka priča “Semjon Buharov” prvo je objavljivanje N. N. Boreva na bosanskom jeziku.