Od sinoć pokušavam napisati post, ali me stalno remeti neki kurac, pa nikako. Sad sam završio s poslom i sjeo na kafu, i sad ću ga napisati i objaviti taman to ispao najlošiji post u historiji bloginga.
Danas sam dobio na posudbu knjigu “Smijeh slobode”, u podnaslovu “uvod u Feral Tribune”, autora Borisa Pavelića, a posudila mi je Dina S, za koju sam i ranije skontao da je riznica svega hrvatskog što je najbolje. To će biti moja nova knjiga za pored kreveta, neću je nigdje nosati jer je to Dinin rođendanski poklon, hoću da joj je vratim u istom stanju, jer ona ima i svih pet dijelova bilježnice Robija K. A ja ću to sve sebi i kupiti, možda sam trebao već i sad, ali ruku na srce - u knjigama nije bitno šta se ima, nego šta je u glavi ostalo od pročitanih.
Za sebe ne mogu reći da sam naročiti poznavaoc Ferala, tek nasumični, čitao sam ga kad dođe pod oko ili ruku, ali uvijek sa zadovoljstvom, nerijetko i sa oduševljenjem.
Ipak, jednu moćnu feralovsku stvar posjedujem, a to je monografiju sa naslovnicama Ferala, koja ima samo jednu negativnu stranu, a to je što navraća da se puši trava, kako bi se onome što gledaš smijao još i više.
Zasad sam iz “Smijeha slobode” pročitao samo predgovor, koji je divno napisao Emil Tedeschi - kratko, toplo i uz isticanje prostih istina koje su Feralu priskrbile legendarni status. Nisam znao ko je Emil Tedeschi i zaguglao sam ga, veli gugl da je to jedan od najuspješnijih hrvatskih biznismena, pa mi i to nešto drago, da ima i takav čovjek Feralovac, jer čini mi se da je to izuzetak u svijetu savremenih hrvatskih bogataša, da su ti ljudi s Feralom uglavnom imali veze samo kao teme. Sve u svemu - osjećam kao da sam u ruke dobio jednu od onih knjiga zbog kojih se žuri kući kao zbog nove drage.
Svi mi koji radimo na poslovima što sa čitanjem imaju malo ili nimalo veze, svima se nama lako učini da knjige za nas nisu, da mi od čitanja samo gubimo vrijeme i učimo nešto zbog čega nas na poslovima neće cijeniti više, nego manje. Pogotovo nam se to zna učiniti kad naletimo na neku osrednju, ubitačno dosadnu knjigu, kakvih je među savremenim baš puno.
Zato su dobre knjige tako važne i čovjek treba činiti sve što može, najprije da ih otkrije, onda i da ih se domogne. U knjigama je ono za čim svi žudimo i tragamo, a to je nova životna perspektiva, novi pogled na staru stvar.
Mislim i da ću od čitanja “Smijeha slobode” profitirati u smislu da je ovo izborna godina, te da nije zgoreg obnoviti satirični pogled na stvar, koji suštinski možda ne mijenja ništa, ali ima puno bolji okus.
Sad mi se piše još, ali prekidam ovdje jer još malo stižem na Grbavicu, počinje moja slobodna noć, a rekao sam da ću objaviti, pa eto objavio sam, ima i da zalijem.
Nema komentara:
Objavi komentar