MAJAKOVSKI I ANANAS

 

MAJAKOVSKIJ

            U posljednjih nekoliko dana ponovo se družim sa Majakovskim. Mislim da se svake godine pomalo družimo nas dvojica, jer Majakovski je prisutan u mojoj spavaćoj sobi u nekoliko izdanja, čiji me hrbati s vremena na vrijeme ljubazno pozovu da se podsjetim na “književnost koja grmi”.

Reći da nešto grmi, to jeste pomalo papanski, ali ne i za Majakovskog, čija je pjesnička pojava uistinu bljesnula kao munja na poetskom nebu svijeta. Bljesak taj još uvijek traje, pa iako više ne može biti aktualan kao što je bio, i dalje u sebi čuva dovoljno svjetlosti da obasja ponekog. 

Na ovome svijetu rijetki su pisci koji su od početka do kraja robovali samo svojoj umjetnosti. Dok su mladi, dok imaju luksuz da vjeruju u ideale, znaju biti veoma kočoperni, ali poslije, kad steknu životno iskustvo i shvate da ideal uglavnom nije priča koja se ostvaruje, mnogi od pisaca podvije rep i pretvori se u produženu ruku politike.  

I Majakovski je bio politički pisac, ali njegovo učešće u tome nije bilo nečasno, on se nije priklonio jačim, već je doživio pobjedu političke opcije kojoj se priklonio u vrijeme dok je bila slabija. Uz to sve mora se reći i da čitanje Majakovskog ostavlja dojam kako je on taj koji vodi i ispravlja komunizam, a ne obratno. 

Možda u tome leži i razlog samoubistva Vladimira Vladimiroviča Majakovskog? Da komunizam nije pobijedio, onda bi možda i razočaranje slavnog poete drukčije izgledalo, pa se možda zbog njega ne bi ni ubio, već samo priklonio kakvim kapitalistima, kao toliki drugi? 

Ovako, kao neko ko je na pobjedničkoj strani, jednom kad je shvatio da revolucija i nije toliko iskorijenila nepravdu i zulum koliko se pričalo, da ga je nekako više počinila nego spriječila, kao čovjeku časnom ništa mu drugo nije moglo ni ostati nego da se ukine sam. 

Novo čitanje starog Majakovskog nije me uskratilo za nova otkrića.  Svjetlost mog novog saznanja izašla je iz dva samostojeća stihića, označena samo brojem: 

Jedi ananase, prepelice gucaj,

Čas tvoj posljednji, buržujčino, kuca

Ispod ovih stihova naznačena je i godina - 1913, pa se oni mogu istovremeno tumačiti kao autoportret mladog pjesnika i kao slika predrevolucionarnih vremena. 

U posljednje vrijeme ananas jedem često, jeo sam ga i noć prije čitanja, pa sam stoga i ove stihove doživio lično. 

Najprije lično, a zatim zbunjujuće, jer u društvenoj podjeli rada rijetko osjećam za sebe ono “buržo”, uglavnom samo “azija”. Kad sam se poslije toga pogledao u ogledalo i pomislio na riječ buržoazija, nasmijao sam se sebi.  

Iz ovog hejta Majakovskog  može se zaključiti da je ananas prije sto godina bio vraški skup. Drug mi je rekao da se u Americi iznajmljivao, uzimali ljudi da stave u kuću na pokaz, kao simbol bogatstva. 

Što danas ipak nije, što ga sada redovno jedemo i mi u Bosni, koji fine stvari dobijamo među posljednjim u Evropi, za to je zaslužan opšti razvoj čovječanstva. Razvila se poljoprivreda, razvio se saobraćaj, razvilo se i skladištenje, pa ima ananasa koliko hoćeš i nije više skup. 

Znam da revolucionar Majakovski nije na to ciljao, ali eto neka zna da se makar po tom pitanju stanje radikalno popravilo. Ananas je sišao u radničku klasu, pa da se Majakovski može ikako vratiti s onog svijeta i biti moj gost, kupio bih mu jedan i onda bih mu odrecitovao njegove ananasli stihove, da se i on nasmije. 

Još jedna novost, kojoj nisam mogao da se ne nasmijem, jeste što sam vidio pjesmu u kojoj Majakovski ocjenjuje kolege savremenike, pišajući se po mnogima, izmeđuostalog i po Jesenjinu, za kog kaže da je đače-seljače. 

Potpuno razumijem gnjev Majakovskog na Jesenjina, mislim da je to čista ljubomora, jer potonji, iako nije bio revolucionarni, ipak je bio popularniji pjesnik od Majakovskog, a to se među pjesnicima rijetko prašta. Mislim da je Jesenjin s razlogom bio popularniji, jer on se više držao prirode nego društva i tako zahvatio više univerzalne istine, pa ga ljudi lakše razumjeli od futuriste Majakovskog. 

Moj najbliži osjećaj revolucionarne pobjede zbio se prije deset godina, kada su na građanskim protestima gorile državne zgrade. Mislio sam tada da se dešavaju krupne društvene promjene i pošao na građanske plenume koji su se tim povodom održavali, ali samo da bih se tamo smijao, jer inače bih morao plakati. 

A jesam se bio ponadao da dolazi novo doba i da ću mu ja biti pisac, pa sam mislio tada i ako vidim, ako se mogne, ako sretnem na tim plenumima nekog ko će se sutra o tome pitati, bubu u uho da mu stavim sa riječima “malograđanski irealizam”, novi pravac u književnosti, kako i dolikuje novom dobu. 

Ja bih mu ga tu onda došao kao neki domaći Majakovski i mislim da ne bih taj posao loše radio, s obzirom da imam njegovo iskustvo, da znam koliko se prvi on razočarao u revoluciju, moguće da bih čak bio i bolji u tome od Majakovskog. 

Kao narodni pjesnik ljude ne bih strašio potocima krvi i hrpama kostiju, već kurcima i glavićima, pa bih s tim izumio sasvim novi stil narodnog pjesništva, puno mekšeg i ljepšeg, okrenutog životu umjesto smrti, koje bi kao takvo odmah bilo i istinitije. Radiš vrijedno kao mravić / Al’ u džepu vazda glavić, ko se od Srba, Hrvata i Bošnjaka ne bi pronašao u toj pjesmi? 

No, plenum je propao, pa ništa ni od mene kao narodnog-oslobodilačkog i prosvjetiteljskog pisca. Možda je tako i bolje, možda je gospodin Bog namjerno namjestio ovako da ja ne bih propao bacajući bisere pred svinje. Narod u Bosni voli književnost puno, ali ne golu, već samo onu koja nosi masku historije, politike, kriminalistike ili kakve druge nauke za koju neuki u svom jadu smatraju da je ozbiljnija od književnosti, a prava je istina da je književnost dama koja sve nauke natkriljuje, pokazujući ih i štiteći istovremeno.