Kao čovjek s tri ubistva Semjon Buharov je bio vođa ćelije. Po čitave dane ležao je na gornjem spratu i odozgo zapovijedao: “Ivanička, čaj!”; “Ivanička, vode!”; “Ivanička, dođi malo gore da te nešto pitam.”
Ivanička je bio najmlađi u ćeliji, još nije bio napunio osamnaest kada nam se pridružio, također zbog ubistva. Bio je plav, dugokos, ljepuškast i nije tajio da između njega i Semjona Buharova ima nešto više; ako bi Semjon Buharov negdje otišao, Ivanička bi sjeo na krevet, napućio usne, podvio nogu i sasvim ličio na zabrinutu mladu.
Momci su ga zbog toga mrzili, ali mu nisu to smjeli pokazati, umjesto toga su mu se ulizivali, jer to je činilo da se na smrknutom licu Semjona Buharova ukaže smiješak.
Inače je od Semjona Buharova vladao veliki strah. Bio je to nizak i krupan čovjek, sa najvećim šakama ikad što ste vidjeli, koji je dva ubistva počinila u zatvoru, oba davljenjem. Semjon Ismailov, kom je duboka starost pribavljala čast da ne mora služiti i koji je sve posmatrao sa strane, znao je reći da se Semjon Buharov može izbaviti iz zatvora kad poželi, da može s tim ogromnim šakama probiti rupu gdje mu drago, ali on to neće jer zna da je pravi život tu, a lažni napolju. Semjon Buharov nije na to odgovorao ništa, čineći s tim da se riječi Semjona Ismailova doimaju sasvim vjerodostojnim, a Semjon Buharov još strašnim.
Miša Puž, Vanjok i Spiridon Dva, preostala trojica iz naše ćelije, ljudi za koje se može reći da su trpili teror Semjona Buharova na dnevnoj bazi, kovali su plan za njegovo ubistvo.
Saznao sam za to slučajno, u šetnji, kada sam došao do mjesta gdje su njih trojica stajali i u pijesku pronašao sumnjivi crtež, čiji je okvir nesumnjivo predstavljao tlocrt naše ćelije. Na prvu sam mislio da se radi o planu bijega, ali kad sam malo bolje razmislio, shvatio sam da velika tačka na crtežu ne predstavlja mjesto budućeg otvora, već samog Semjona Buharova, dok su krive linije predstavljale kretanje zavjerenika.
Nisam znao šta da o tome mislim. Meni je pod Semjonom Buharovom bilo dobro, moj zadatak bio je da mu čitam i prepričavam knjige. To što se često bunio protiv onoga što čuje i što sam mu morao priznavati u tim situacijama da ima pravo, to nije bilo ništa naspram onoga što su trpili Miša Puž, Spiridon Krivi i posebno Vanjok, kog je Semjon Buharov tukao svaki dan jer laže, a on ne može da ne laže.
Na kraju sam odlučio da se u to ne miješam. Buharov nije smio biti među drugim osuđenicima, ali ga je komandir Stopka svejedno držao među nama jer je vjerovao da mu je tako lakše držati stvar pod kontrolom.
I bio je zao, Semjon Buharov, znao je da Vanjok mora slagati i namjerno ga ispitivao, samo da bi mu odalamio šamarčinu sa onom ručerdom, od koje je jadni i maleni Vanjok letio preko ćelije kao da je od kartona.
Napad se desio četiri dana poslije i nije uspio. Vanjok je uspio nabaciti omču oko vrata Semjona Buharova, ali Miša Puž i Spiridon Dva nisu uspjeli da mu sputaju noge i stvar je propala.
Propala kao ubistvo, ali kao čin svrgavanja moćnika ne, jer u tuči koja je nastala nakon što je Semjon Buharov skočio sa sprata on je bio taj koji je izvukao deblji kraj, da nisu stigli čuvari zavjerenici bi uspjeli u ostvarenju prvobitne ideje.
Tome smo se čudili Semjon Ismailov i ja, kako Semjon Buharov nije napravio ništa, kako nije ni probao da se brani, a onda nam je tajnu razotkrio uplakani Ivanička, da se Buharovu u posljednjih petnaest dana pogoršao artritis i da ne može više stisnuti šake kako treba.
Narednih dana u ćeliju se vratio Semjon Buharov i nastavio po starom, s tim što je sada sav rad pao na mene, jer su njih trojica i dalje bili u samici, a komandir Stopka nam nije dao nikakvu zamjenu.
Prvih par dana služio sam s uvjerenjem da činim dobro djelo, ali onda sam se toga zasitio, pa mi je sve češće prolazilo kroz glavu da je moj tiranski gospodar bolestan. Ivanička je pričao da je ozdravio, ali glasom nesigurnim i gledajući u stranu, dok je za to vrijeme Semjon Buharov uporno ostajao skriven ispod baldahina.
Skupljao sam hrabrost da mu se suprotstavim kad nam u ćeliju poslaše Nikifora Pavloviča, čovjeka visokog i snažnog, sa bezumnim sivim očima na mučenički istetoviranom licu.
Bilo je to onog dana kad je Ivanička za rođendan Semjona Buharova dobio duge, plastične, šarene nokte, koji su mu se tako dopadali da uz njih nije htio nositi drugo do onu veliku balsku haljinu od teške svile, a iz razloga što su boja tačkica na noktima i boja haljine bile iste.
To je na Nikifora Pavloviča ostavilo tako snažan utisak da je napao na Ivaničku odmah, bez riječi, razderavši mu haljinu u jednom potezu.
Okrenuo sam glavu da ne gledam taj jad, kad se čuo mukli tresak koji me natjera da se okrenem ponovo, taman da vidim kako golema i čvrsto stisnuta šaka Semjona Buharova pada na lice Nikifora Pavloviča, koje poslije toga nestade u glavi.
Pogledao sam se u ogledalo sa osjećajem da sam izvukao glavu ispod giljotine u posljednji čas.
Tu mi je bilo strašno, ali je poslije toga opet sve bilo dobro, jer je Nikifor Pavlovič preuzeo ulogu hizmećara, a ja sam se vratio na staro.
N. N. Borev
(S ruskog preveo Boris Lalić.)
***
Bilješka o piscu:
Nikolaj Nikolajevič Borev rođen je u Astrahanu 1966. Studij književnosti upisao u Moskvi 1984, ali je dvije godine kasnije izbačen nakon objave pripovijetke “U tišini”, koja je prikazivala korupciju na univerzitetu.
U idućih nekoliko godina N. N. Borev radio je na različitim mjestima, bio je magacioner, poštar, kondukter i konobar, objavljujući u lokalnim časopisima nezapažen pripovijetke socijalnog karaktera.
Glavna prekretnica u životu N. N. Boreva desila se 1991, kada je počinio dvostruko ubistvo. Iako je odbrana iznijela uvjerljive dokaze da se radilo o samoobrani, osuđen je na dvadeset i pet godina zatvora.
U zatvoru se posvećuje književnom radu, piše pripovijetke i romane, koji će svjetlost dana ugledati tek poslije smrti autora. N. N. Borev umro je u zatvoru u Sibiru od upale pluća, šest mjeseci prije odsluženja kazne. Sahranjen je na zatvorskom groblju i danas mu se ne zna grob.
Kratka priča “Semjon Buharov” prvo je objavljivanje N. N. Boreva na bosanskom jeziku.
Nema komentara:
Objavi komentar