C FAZA

 

Sarajevsko naselje Alipašino polje izgrađeno je, prema Wikipediji, u periodu od 1974. do 1979. Građeno je u tri faze, A, B i C,  pa se tako pojedini dijelovi Alipašina i nazivaju u govoru lokalnog stanovništva. Starosjedioci iz  C faze tvrde da se ista gradila malo duže, useljavanje da je počelo 1981. Neka bude tako. 

Posmatrana iz ptičje perspektive, C faza izgleda kao srpski znak četries, samo što slova nisu okrenuta jedno drugo leđima, već licem. Iz žablje perspektive taj se raspored doima kao utvrda, ali neka fina, mirna, bez kapija, predviđena za život a ne za rat. Zgrade u C fazi su mješovite, visokih ima više nego srednjih i malih, visoke su okolo, a srednje i male unutra. 

C faza ima tri ulice, dvije polukružne i jednu ravnu, a sve tri sa lijepim imenima. Jedna od polukružnih ulica je Bosanska, druga Geteova, a treća, ravna, to je Trg Nezavisnosti. Prije rata Bosanska je nosila ime Klare Cetkin, Geteova je bila Cetinjska, a trg je bio Trg Rade Končara. 

Osim stambenih, C faza ima još jednu školsku i dvije poslovne zgrade. Škola sada nosi ime po Meši Selimoviću, a nekad se zvala Andrija Rašo. Poslovne zgrade su napravljene iza rata, u jednoj je Merkator, u drugoj Bingo, salon auta… I možda još nešto za šta ja ne znam jer idem samo u Bingo. Iza Binga ima još jedna crvena kuća, u kojoj radnici Parka čuvaju alat. 

U govoru lokalaca, u funkciji priloške odredbe za mjesto, zgrade se nazivaju po bojama, pa tako među vanjskim imamo žute, zelene i sive, dok se za unutrašnje kao odrednica lokacije koristi riječ "trg". Kad se u pričama spomene neko iz C-faze, za kog neko drugi iz C-faze ne može skontati ko je, onda mu se obično kaže i od kojih je zgrada, npr. "Boris s trga" ili "Elvan iz zelenih". 

Iza svakog niza zgrada nalazi se veliki park, kojih ukupno ima četiri, dva gornja i dva donja. Gornji imaju pobližu odrednicu "iza žutih" i "iza sivih", a donji "kod škole" i jedan je samo "donji", bar među mojom rajom. U jednom od njih ima fontana, u tri su sportska igrališta, a u sva četiri igrališta za djecu.

Trg je u C-fazi pravi trg kao iz starih vremena po tome što se na njemu okupljaju trgovci domaćom hranom. Popločan je betonskim kvadratima, koje kao i sve podne ploče nazivaju kockama, a od prije nekoliko godina Trg je dobio i kružnu cestu, koja je pomoću žardinjera prepolovljena, pa ima samo jedna jednosmjerna traka za proći kroz naselje. Sve je to ispalo malko nezgrapno, ali efikasno u osnovnoj namjeri da se zaštite pješaci, dječurlija slobodno trči C-fazom i penzioneri mogu dugo i zamišljeno stajati na jednom te istom mjestu bez da ih potjeraju auta. 

Kao na cijelom Alipašinu, u C fazi živi dosta ljudi, sigurno preko pet hiljada. U tolikom broju svega se nađe, svih vrsta, ali nisu svi ti ljudi Alipašinci. Mnogi su doselili kasnije, pa se nisu tu uspjeli odomaćiti i razviti društveni život kao mi koji smo tu odrasli. 

Šta uopšte znači biti Alipašinac? Moje mišljenje je da prave od formalnih Alipašinaca razlikuje emocija koju imaju prema svom naselju. 

Ima ljudi izrazito nezadovoljnih što žive na Alipašinu, doživljavaju to kao svoj životni poraz. Poznajem jednog koji je tu kupio stan, a prije živio u kući na selu. On o C fazi ne može reći jedne lijepe, ali ružnih ima koliko god možeš slušati. Za mene te priče više nema, taj se poznanik pravi da me ne vidi otkako sam mu poslao pjesmu od grupe SMF, čiji tekst ide ovako:

Žuti mravi svud po stanu

Bubašvabe u ormanu

Na svakom zidu ima rupa

Uvek noću neko lupa

U hodniku đubre na sve strane

Nema čovek gde da stane

Lift ne radi mesec dana

Moraš peške do svog stana

Seljaci seru, seljaci seru

Ne valja život u soliteru

Sa druge strane ima ljudi koji su, da se tako izrazim, samo Alipašinci. To su uglavnom nezaposleni ljudi, koji Alipašino rijetko napuštaju, pa ga zato u duhu pokušavaju načiniti boljim i važnijim nego što jeste, što za nas alipašinske najčešće ispadne simpatično i smiješno, a za neke druge ljude to su razlozi za širenje i kolutanje očiju. Svi znamo za rivalitet između Hordi Zla i Manijaka, dvije glavne navijačke skupine u gradu. Mi na Alipašinu imamo grafit na kom su grbovi njihovih klubova naslikani jednakopravno, a iznad svega piše: "Hvala ti Bože što sam Al'pašinac". Nije li to divno? Ako nije, onda vi sigurno niste Alipašinac. 

Treća vrsta Alipašinaca je ona u koju ubrajam i sebe. Naš lokalni patriotizam nije vulgarno razgolićen i pojačan, ali je prisutan, očigledan za one koji znaju po svijetu gledati i ispravno ga tumačiti. Mi se tu ponašamo što bolje i finije možemo, prema domaćim i možda još više prema strancima, iz razloga što najviše volimo takvu atmosferu, gdje nikom ništa ne fali i gdje se svi osjećaju prihvaćeno i dobro. 

C faza i  dijelovi Švrakina su jedina mjesta na svijetu gdje pored svog standardnog nadimka (Boki) imam još jedan, precizniji i bolji: Pisac. Ti ljudi uglavnom nikada nisu čitali ništa moje, ali nisu ni morali da bi znali kako to nije laž, jer svi znaju da su pisci malo ćaknuti, a ja sam jedini odrastao čovjek koji po C fazi juri sa skejtom, nosim zelene pantalone i kad sam raspoložen znam pričati tako blesavo kako ne zna tu niko drugi. 

Ovo je moj pokušaj da napišem nešto što će i oni pročitati sa zadovoljstvom. Ako budem imao snage, otrgnuću se od svojih starih spisateljskih snova, zato što su neostvarivi i kao takvi jako mučni, a pronaći svoju vještinu staviti na uslugu savremenim domaćim ljudima, koji bi mogli podnijeti da sva lijepa književnost svijeta nestane s lica Zemlje bez da trepnu. Jebeš književnost koju niko ne čita, jebeš pisce čiji rad nikome ne pričinjava zadovoljstvo. 

Toliko.