DEDA

Deda i Tupak, Los Angeles 1994.

Sedamdesetih godina Deda je radio kao poštar u New Yorku. Stanovao je u Harlemu, u stanu gdje su mu prve komšije bili porodica Šakur, čiji je član bio i mali Pak. Između Dede i trogodišnjeg Paka razvilo se veliko prijateljstvo, koje će trajati punih sedam godina, sve do Dedinog povratka u Sarajevo 1981. Na odlasku Deda je Paku poklonio biciklo, prelijepu zelenu Gazelu, a nakon što se vratio Pakova pisma  dolazila su još tri godine. Njegovo posljednje javljanje bilo je 1984, kada je javio da sa majkom i sestrom seli u Baltimore.

Po povratku u Sarajevo Deda je držao kafiće, najprije “Harlem” na Koševskom brdu i kasnije “NYC” na Ilidži. Bili su to ambiciozni i skupi projekti kojima su voda i vatra stali u kraj. “Harlem” nije radio loše, ljudi su dolazili da jedu u njemu debele američke palačinke, ali kada je puklo vodovodno čvorište, kako je bio u podrumu, napunilo ga je do plafona. Ni “NYC” u ilidžanskom naselju Pejton nije radio loše, sa svoje dvije trake za američko kuglanje i četiri stola za snuker privlačio je ljude iz svih dijelova grada, ali poslije samo sedam mjeseci jedne večeri se zapali jedan od flipera, odakle je prešlo na cijeli kafić i ostavilo od njega gole zidove i gomilu pepela. Da bude gore, po osnovu dokaza izvedenog od strane vještaka, fliper se zapalio zato što je nestručno prespojen iz trofazne na dvofaznu struju, pa je pogoreli Deda pored svih belaja morao platiti još i razne kazne, kao i troškove onih koji kazne pišu. U moru tih problema  Deda je zaboravio i samog sebe, a ne malog Paka u Americi. 

Tek poslije, kad je sasvim propao i od gazde postao konobar, u rijetkim trenucima besposlice znalo bi mu naumpasti kako se mali Pak iz Baltimora nikada nije javio i kako mu je kupio Gazelu koja ne mora ići da bi mijenjala brzine, dao za nju dvjesto dolara, a on se nije ni javio. Kad bi neko od gostiju za šankom stao da se žali na nezahvalnost djece, Deda bi mu odgovarao sa: “Znam kako ti je” ili kraće:  “Sve znam.”, misleći pri tome na malog Paka.

Onda je u Bosnu stigao rat i Deda je postao vojnik. U majici i tenama, sa puškom iz kućne radinosti u ruci, branio je svoj grad i u tom poslu često dolazio u susret sa strancima, stranim novinarima i vojnicima koji su sa sobom donosili strane stvari. 

Jedne prilike, a bila je devedeset četvrta, u rovu pokraj njega nalazio se debeli američki novinar Stiv, koji je pod guzicu raširio nekakve ogromne američke novine. U momentu kada se sageo da promijeni film u foto aparatu Stivu je iz guzice izronila zapanjujuća slika mladića čije su crte lica neodoljivo podsjećale na Pakove. Pitao je Stiva ko je momak na kom sjedi, a ovaj mu odgovorio da je riječ o zvijezdi rep muzike, Tupaku Šakuru. Igrom slučaja Stiv je sa sobom imao njegov album “Strictly 4 My N. I. G. G. A. Z.” kog je kupio na aerodromu prije nego će poći za Bosnu, a imao je i diskmen. 

Stiv je gledao Dedu kako plače dok sluša Tupaka i mislio kako je došao u zemlju sasvim uvrnutih ljudi, još više kad je Deda skinuo sa glave tanke rajf-slušalice i rekao: “Ja ga znam od kad je bio ovolišni”, pokazavši rukom na manje od metar. Činilo se Stivu da je ispao ne budala, već budaletina što se prijavio za ratnog novinara, ali na kraju se vratio u Ameriku sa pričom koja će mu priskrbiti titulu “Novinar godine” po izboru New York Timesa. 

Priča o sarajevskom vojniku Dedi kako je kao malog čuvao Tupaka Šakura osvojila je Ameriku preko noći i došla i do samog Šakura, koji će u jednom televizijskom gostovanju potvrditi da je priča istinita i da u garaži pored Kadilaka još uvijek čuva lijepu zelenu Gazelu, uspomenu na neka ljepša vremena, "before I become a drug dilla, a thug nigga". 

Četiri dana poslije dogodio se Dedin bijeg iz rata, o čijoj spektakularnosti se pričalo na sve tri zaraćene strane: usred bitke, usred paljbe koja je zbog toga na trenutak obustavljena, pred Dedu se spustio helikopter američke vojske i odveo ga, poslije čega se bitka nastavila kao da ništa nije bilo. 

Pričalo se tada za Dedu da je plemić i Talijan, iz familije De Rossi čija je grobnica na sarajevskom Svetom Josipu, da u strogom centru Milana ima četiri zgrade koje mu prave mjesečni prihod od petsto hiljada maraka i još svašta nešto što sa istinom nema veze, ali se raji, radi spektakularnosti Dedinog bijega, činilo kao da ima. Istina je bila da je Dedu helikopter odveo u Italiju, ali samo do aerodroma gdje je faktički presjeo u avion i poletio za Ameriku. 

Dvanaest sati poslije otpočelo je novo poglavlje u Dedinom životu. Od trenutka kada je sletio na aerodrom u Los Angelesu, gdje ga ovaj put dočeka mnoštvo televizijskih ekipa, Deda je postao selebriti. Iza novinara koji su mu se unosili u lice sa kamkorderima, okružen tjelohraniteljima i sa šampanjcem u rukama, stajao je mali Pak koji nije više bio mali. Kako ugleda Dedu, tako opali iz ogromne flaše od tri litra i skupocjen Moet poteče odmah tu na aerodromu, zajedno sa suzama radosnicama za koje se nije znalo koje ih oči više plaču, da li Pakove crne,  Dedine plave ili raznobojne oči  mnogobrojne publike. 

Sit rata i ratnih abnormalnosti, Deda je brzo pohvatao konce nove igre i odlično se uklopio u ono što Tupak sada radi. Pod imenom Es-Di, što je bilo skraćeno od Sergeant Deda, imena što mu ga je kod prvog predstavljanja američkoj javnosti dao novinar Stiv, pridružio se Tupakovom timu u ulozi sekretara. 

Kada su ga na televiziji ugledali u napucanim širokim pantalonama, u Džordanovom dresu, sa crvenom maramom na glavi i debelim zlatnim lancem oko vrata, kako govori na američkom engleskom da Tupak priprema jedan od najboljih albuma u historiji hip hop muzike, ljudi koji su Dedu lično poznavali našli su se u šoku. Nevjerica je bila tolika da je na kraju pukla priča kako je ovaj Deda zapravo Amerikanac, dok je pravi umro u Americi još krajem sedamdesetih. 

Dedine gromke riječi razlikovale su se od drugih takvih u medijima po tome što su bile istinite. Tupak je tada zaista bio u studiju i malo po malo snimao ono što će se u budućnosti prometnuti u kultnu ploču hip hop muzike, njegov treći po redu  album "Me against the world", prvi s kojim će zasjesti na vrh Bilbordove ljestvice i zadržati se pune četiri sedmice. 

O tome koliko je Deda bio umiješan u ovo muzičko remek-djelo danas je nemoguće precizno utvrditi. Pouzdano se zna da je jedan od Dedinih zadataka u timu bio da čita Tupakove tekstove i po potrebi ih dotjeruje, što je prema vlastitom priznanju često i činio. Osim toga zna se i da je, iako nigdje nije potpisan, zajedno sa Easy Moo Bee-om i Erickom Sermonom otpjevao bek vokale na trećem singlu sa albuma, baladi "Temptations", ono čuveno repetitivno pjevanje riječi "Hey" na refrenu zapravo je Dedin glas.

Album je, već rekosmo, polučio izuzetan uspjeh, postao najprodavaniji u Americi te godine, ali to ne znači da je i rad na njemu tekao glatko. Generalno govoreći, 1994. je druga po lošini u kratkom Tupakovom životu, odmah poslije 1996, koja će mu ujedno biti i posljednja. Neprijatelji su se te godine obrušili na mladog Šakura kao nikad prije, istovremeno sa ove i sa one strane zakona - sud mu je dao  osamnaest mjeseci, a nepoznati napadač upucao ga pet puta.

S te strane gledano, Dedin prelazak iz Bosne u Ameriku nije donio bog zna kakvo poboljšanje, jer meci su mu u Americi jednako fijukali oko glave kao u Bosni. Premda je iz perspektive običnog čovjeka, kom uvijek nedostaju neke pare, živio izuzetno lagodno, noseći i trošeći samo skupo, Dedin je novi život bio zapravo težak, konstantno otežan pancirom i pištoljem, a ponekad i sa još težim stvarima kao što je AK-47. 

One večeri kada je Tupak upucan, Deda je sjeo u Kadilak Eldorado i u punom gasu, Rutom 66, zaputio se na East Coast, sa namjerom da pronađe onog za kog se vjerovalo da stoji iza pokušaja atentata, čovjeka po imenu Christopher George Latore Wallace, poznatijeg pod pseudonimom Biggie Smalls, kako bi ga lišio života. Na ulazu u Missouri pokušala ga je zaustaviti policijska patrola, ali Deda, u čijem je gepeku bilo oružja za desetoricu, nije stao, tako da je za njim krenula potjera. 

Bježeći pred plavcima, Deda je kod mjesta Dick uletio u krivinu pri brzini od dvjesta na sat i sletio u provaliju, gdje se prekida njegov burni život. 

Pjesma "So many tears" sa nadolazećeg Tupakovog albuma posvećena je Dedi. 

Najbolja sahrana ikad

Smrt me je zatekla u najnepodesnijem mogućem trenutku. Lijepa Silvija, žena za kojom sam godinama potajno uzdisao, te je noći pristala da pođe sa mnom na šetnju do Kozije ćuprije. Bila je divna ljetna noć, sa žuborom vode, mjesečinom i svicima. Da ne dužim, na ćupriji se poljubismo, a u povratku nismo puno prešli kada mi je ruka završila u Silvijinoj majici, preciznije u grudnjaku. 

Bio je to direktni sudar sa snovima na javi, snovima odsanjanim na hiljade puta prije. Moje slabo srce nije to moglo izdržati dugo. Izdalo me podno Orlovačkih stijena, gdje mi Silvija stavi ruku u gaće, raspuklo se na tri polovine. 

Sirota Silvija, žena čiju ljubav neću prežaliti ni u vječnosti, vrisnula je tako jako da je potjerala šest-sedam automobila iz mraka obližnjeg parkinga. Kad je hitna stigla i izvršila bezuspješnu reanimaciju, sirotica se onesvijestila, a kasnije, kad je doktor popunjavao formular, ne samo što se izjasnila kao moja djevojka, nego je još dodala kako smo se trebali uzeti na jesen. Pred medicinskom sestrom otvorila je dušu još i više i rekla kako joj je smrt otela plodove višegodišnjeg truda takoreći iz ruke, prije nego ih je stigla okusiti. 

U tom trenutku sam mislio da je nesretnica odviše potresena, da jadna ne zna šta priča, ali kada sam vidio poslije kakvu mi je sahranu organizovala, shvatio sam da su njene riječi bile iskrene. Bez pretjerivanja, imao sam najluksuzniju sahranu u historiji Sarajeva.  

Bio sam prvi mrtvac ikad kog su na tri dana izložili u Vijećnici. Usred prostrane aule, u elegantnom staklenom kovčegu,  ležao sam obučen u svilu i kadifu, u tirkiz, skerlet i grimiz, pa se prvi ja, koji sam dobro znao šta je i kako je, nisam mogao oteti utisku da je dotično tijelo pripadalo kakvom kraljeviću. Četiri počasna stražara, koji su me čuvali sa dugim puškama na bajonete, samo su dodatno pojačavali plemićku sliku, a isto je činila i harfistkinja skrivena na spratu, odakle je prebirala predivne melodije, nalik na plakanje anđela. 

Najveći ukras ipak bila je sama Silvija. U raskošnoj haljini od crne svile, sa crnim šeširom s kog je padao crni veo, stajala je uz sami sanduk,  držeći se kao Antigona, u isti mah beskrajno tužno i beskrajno odvažno. Svaki dan odstajala je po deset sati, a slika njenog prelijepog lica, kog je uplakanost činila još ljepšim, obišla je čitav svijet. Na konačni ispraćaj krenuo sam u pratnji pet, a stigao u pratnji pedeset hiljada ljudi. 

Glavni uzrok tolikoj posjećenosti  bio je članak sa opskurnog portala, objavljen prvi dan izložbe, u kom se govorilo o iscjeliteljskim moćima mog sirotog, bezdušnog tijela, čija blizina navodno izvlači artritis, vitiligo, psorijazu i druge bolesti. On je poslužio kao klica za desetine drugih, sličnih članaka, koji su se na društvenim mrežama umnožili u hiljade objava. Među njima, dva su se posebno izdvojila, navodni opis jednog od počasnih stražara, kako mu se preko noći ispravio strabizam, i tobožnje svjedočanstvo higijeničarke, koja je brisanjem kovčega Stelexom izliječila migrenu. Narod, duboko u vjeri da ga samo čudo može spasiti,  pohrlio je iz svih krajeva zemlje da me vidi. 

Na svoje posljednje putovanje  pošao sam u visokoj staklenoj kočiji, koja je skupa sa parom velikih, elegantnih bijelih konja stigla direktno iz Beča. Ispred kočije, u drugoj, opet crnoj, ali sada puno raskošnijoj haljini, išla je prekrasna Silvija, sama radi simbolike, a za kočijom orkestar za svadbe i sahrane Gordana Pregovića, čije su tužne ciganske kompozicije, prema mom sudu, ilustrirale život pokojnika bolje nego uobičajena klasika.  Za orkestrom je išao ostatak povorke, čiji je rep postajao sve duži što je dalje odmicala.

PETAR ZELENKO

1.

Sve je počelo sa Gogoljem. I prije sam čitao dobrih knjiga, ali tek otkako sam pročitao prvi put "Mrtve duše", shvatio sam da je književnost nešto čime se želim baviti i donio neopozivu odluku da postanem profesionalni pisac.

Na posao sam se dao odmah i sa velikim žarom. Već od prvog puta pošlo mi je za rukom ispisati kratku priču, sa kojom sam bio jako  zadovoljan. Priča se zvala “Dvojica bez ruke”, radnja je pratila mirnog momka, koji mirno šeta gradom sa rukama u džepovima, da bi ga u jednom trenutku, pred nekim ekstra dobrim trebama, iznenada napala dva klošara, koje on zatim atraktivno prebije nogama bez da vadi ruke iz džepova. 

Prema mom tadašnjem sudu, takvo genijalno djelo moralo je biti objavljeno, što je zatim i učinjeno putem bloga. Kad sam sutradan provjerio broj posjeta, pa vidio da ih je bilo deset, počeo sam osjećati da me je za pisca predodredio sami Bog. Lud je to osjećaj, čuješ ezan i nekako kao da je tebi upućeno, ali ne da se ideš moliti, nego da ti javi da je uz tebe sila pod čijom zaštitom nema mjesta sumnji u uspjeh. 

Bacio sam se na drugu priču, u kojoj ultra štedljiva familija iz Hrvatske sama sebi kenja u paradajz kako bi izbjegla kupovinu đubriva, a zatim se glava porodice potuče u kafani s poštarom, koji u toj više smiješnoj nego nasilnoj tuči izvuče deblji kraj i iz osvete utrči u vrt da potare paradajz, tako da mu osveta ispadne usrana u doslovnom značenju riječi. 

Ta priča, kojoj sam radi veće atraktivnosti dao latinski naslov “Via Croatia”, učinila je da posjeta na blogu naraste na preko sto. Poslije toga osjećaj predodređenosti dodatno se pojačao, toliko da kad mi zazvoni telefon, prvo što mi naumpadne jeste da zovu izdavači. 

U iščekivanju njihovog poziva, napisao sam još jednu dužu priču, objavljenu u tri dijela, koja mi je donijela i prve komentare na blogu. Priča je nosila naslov “Kazablanka” i govorila je o reperu iz neke selendre bogu iza nogu, koji prelazi dug i kaljav put kako bi u Sarajevu učestvovao na audiciji za muzičke talente, gdje se zatim ispsuje najstrašnije u živom prenosu na televiziji. Od tri komentara, koliko ih je bilo, jedan je bio pozitivan, a dva negativna. Neko je napisao “bravo majstore”, neko drugi “preglupa prica”, a tom drugom odgovorio je treći sa “potpisujem”. Na prvu sam htio napisati ovom trećem da potpiše usput i svoju majku, ali sam odustao kad sam pomislio da takvo govorenje ne priliči budućem velikom piscu, već da se isti mora privikavati od početka da mirno podnosi kritike, s obzirom da toga mora biti, ni Gogolja nisu voljeli svi od starta. 

Četvrta, peta i šesta priča, “Pas od milion dolara”, “Sat vrijedan milion” i “Para na paru” bile su dio triologije “Gospodin”, koja je postigla značajniji uspjeh i u posjeti, i u komentarima. Posebno uspješan bio je treći dio, “Para na paru”, u kom glavni lik po imenu Meho odlazi u Zagreb da učestvuje u “Milijunašu” i kako urani ujutru zacuga se na kolodvoru, tako da u studio dolazi u vidno pijanom stanju i zatim više srećom nego znanjem osvaja milijun kuna. Ona sama imala je hiljadu posjeta za pet dana, dok se u komentarima povela žučna rasprava za i protiv Mehe.

Ti početni uspjesi okuražili su me da krenem tražiti izdavače, o kojima nisam znao ništa. Saznao sam za nekog Đorđevića koji se tim bavi i otišao mu na vrata. Bio je to čovjek pedesetih godina čija pojava nije ostavljala najpovoljniji dojam, činilo se kao da pripada skupini ljudi koja jedva sastavlja kraj s krajem. Nije bio bog zna kako zainteresiran, ali je na kraju ipak uzeo spis, sačinjen od šest spomenutih priča i još jedne nove, u kojoj se govorilo o mladom piscu koji objavljuje prvu knjigu i odmah postaje glavni na sceni. 

S napetim iščekivanjem čekao sam da se Đorđević javi. Ubijedio sam se da su njegovi jadni izgled i izmučeni izraz lica samo maska iza koje se krije milioner, vlasnik štamparija i svega drugog što je potrebno za izdavaštvo, a da bi mi se želja obistinila, počeo sam pričati porodici, prijateljima, pa čak i nepoznatim ljudima kako mi uskoro izlazi knjiga, ali kako ne smijem reći ništa više od toga jer mi ugovor ne dozvoljava. 

Suprotno mojim očekivanjima, reakcije na takve priče bile su uglavnom negativne, posebno od strane porodice i prijatelja, koji su mi se zbog toga rugali baš kao da je objaviti knjigu velika sramota. Moj stav o velikom piscu, kom zbog budućih pobjeda valja biti čedan od starta, pokvario se usljed tih izazivanja, tako da sam počeo gledati kako da nikome ne ostanem dužan, kako da se ja njima narugam više nego oni meni. 

Pojašnjavao sam im kako ja to ni ne pišem za njih, čiji je mozak baždaren tako da mu razumijevanje književnosti nije dostupno, već za ljude od njih bolje, pametnije, duhovitije i bogatije, ali da ih to ne treba uznemiravati jer ima pismo i za njih, u revijama “Svet” i “Express”. S takvim i sličnim odgovorima brzo sam sticao neprijatelje, što mi nije bilo žao jer sam držao da mi ni ne može biti prijatelj neko ko ima nešto protiv književnosti, te da je bolje rješavati se takvih ljudi prije, nego poslije kad uspjeh dođe. 

Sa druge strane, na blogu je išlo sve bolje. Moje lude priče, koje sam pisao brzo i lako, imale su iz dana u dan sve veću publiku, tako da sam već počeo primati i poruke od fanova, koje sam uredno prosljeđivao Đorđeviću na mejl, ne bih li ga s tim dodatno uvjerio da sam zvijezda u nastanku. Vrhunac tih poruka dogodio se kada mi je u inboks stigla toples fotografija od debele djevojke sa maskom na licu, koja me pozivala na književno veče. I to sam proslijedio Đorđeviću, koji mi se tada konačno javio, sa riječima da sam netalentovan i nekulturan, završavajući sa savjetom da se ostavim olovke i primim lopate, jer da je to za mene. 

Na to sam mu odgovorio sljedećim pismom:

Dragi Đorđeviću,

izdavača sam našao na drugom mjestu, kod ljudi koji vas poznaju dobro, tako da me vaše ružne riječi ni najmanje nisu začudile. Naime, saznao sam kako ste postali izdavač, kao i to da ste u tome poslu potpuno bezuspješni, o čemu svjedoči i vaša garderoba. Da sam slušao svoje srce, a ne vaše šuplje riječi, ne bih vam ni ostavio spis, nego pola marke, jer kako mi objasniše ljudi koji vas poznaju, vi ste socijalni slučaj i korisnik javne kuhinje. Žao mi je što je tako, no kad vidim kako ste drski i bezobrazni, onda i nije toliko, jer biće da ste sami krivac za svoju nesreću. Još moram reći i to kako sam na internetu pronašao jednu vašu priču i da je to u top tri najgore priče što sam čitao ikad, no vi ste sigurno ponosni na tu sramotu. Sve i da niste socijalni slučaj, nikada ne bih dao nekome ko tako grozno piše da ima išta s mojim spisima, tako da nemojte uobražavati kako ste me odbili, prava je istina da sam ja odbio vas.

Srdačno,
Petar Zelenko, pisac

Zbog ovog pisma ću se pokajati tri dana poslije, kada sam sreo Đorđevića na Ferhadiji. Na sebi je imao džemper sa rupom na grudima veličine kutije cigareta, koju je stidljivo pokrio rukom kada me ugledao i napravio se kao da masira sisu. Stao sam pred njega, izvinio mu se zbog odvratnog mejla i zatražio oprost, ali je on samo okrenuo glavu, jako se zakašljao i tako kašljući pobjegao. Osjećao sam se kao najveća kretenčina na svijetu. 

NASTAVLJA SE